Laprdarij

Ovaj vikend bila sam u Međugorju. Skupila se ekipa nas poznatih, unajmili smo bus i proveli vikend za pamćenje. To je zapravo sve vrlo neobična priča. Neću u detalje.

Neobično je bilo i to što je naš autobus vozio - svećenik. Pitali smo ga kako to da on kao svećenik vozi autobus, a on nam je iz rukava ispričao vic na tu temu. Pa onda drugi vic, ili istinu. Nismo znali kad se zeza, a kad je ozbiljan. Nasmijavao nas je cijelim putem. Taj isti nas je vodio i na Križevac i na Brdo ukazanja. Nemam iskustva sa svećenicima, čujem da neki vele - ovaj je dobar, onaj je još bolji, ali kako ne idem u crkvu baš često, nemam pojma kakvi su svećenici.

Ovaj svećenik je poseban. Na svakoj od 14 postaja na križnom putu ispričao je neku životnu priču iz svojeg iskustva ili čak iz vlastitog života, a povezanu s temom postaje. Spominjao je sebe kao dijete, svoju mamu, tatu koji ga je rano ostavio s još dvoje braće i mamom, pričao je o svojem pubertetu, o studiranju..

On je svoje služenje usmjerio na pomoć invalidnim osobama, tako da je i moja grupa zahvaljujući njemu bila na godišnjem susretu invalidnih osoba u Međugorju, na misi i molitvi za ozdravljenje. Dirnulo me je što autobus kojim smo išli ima rampu za unos invalidskih kolica, u njemu se mogu voziti i kreveti za one kojima je i sjedenje problem. Pričao nam je i o tomu kako mnoge crkve nisu prilagođene za pristup invalidnim osobama i kako se on zalaže za prilagodbe ulaza u crkve.

Na tom susretu invalidnih osoba dirnulo me je i kako su svi tamo bili dobre volje, pjevali su, smijali se, grlili.. Njihov život ima smisla. Na križnom putu spominjali smo darove koje ne znamo cijeniti, a ti su između ostalih da vidimo, čujemo, hodamo.. i zahvalili se na svemu tomu.

Tamo sam si kupila mali kipić Svete Marije, fosforescentni, svijetli u mraku. Nek me razveseli kad se noću probudim. I sinoć negdje oko 10 sati ugasim svjetlo, a Marija mi zasvijetli :) A danas čitam u novinama kako je u Međugorju, u kući vidilice Vicke sinoć oko 22h zasvijetlio kip Majke Božje, kip od gipsa koji nema fosfora u sebi poput mojeg kipića, i kako su se ljudi skupili i to gledali, snimali.. Eto, koja simpatična slučajnost..

Mir s vama

Prva koja je spomenula štap u mojoj guzici bila je Marta. Ili Nicci. Tad sam ju pitala otkad se to ona zanima za predmete koji dolaze u dodir s mojom guzicom, i u krajnjoj mjeri - za moje seksulane sklonosti? Mene njezine ne zanimaju.

Sad neki dan na blogu više njih je spomenulo štap u mojoj guzici, Vinslet, Meija, oprostite ako sam nekog zaboravila. Sad me to već pomalo brine. Ajd, da su barem muški. Nego - opet mi žene zagledaju u guzicu. Prvo, kaj mi rade iza leđa? Znači, ja sam ispred njih. Zakaj? Ne mogu me stići? Još im i prašina ide u nos vjerojatno :) Drugo, od cijelih leđa baš ih moja guzica zanima. Možda bi se htjele zavući? Ali ono, gle, štap! E, ako bih iz nekog razloga fakat imala štap u guzici (poput japanskih kuglica, jel, ali ne u guzici:), onda bi to bilo zato da spriječim uvlakače. A neki dan su me bome spopale - te zakaj si ne daš blizu, pa daj na sunce vitalne organe, te štap, te ovo, te ono. Hm. Nije ni čudo da im smeta moj štap. Da imaju petlje pogledali bi me u oči. A ne u guzicu.

Obznanjujem da iz navedenih razloga zadržavam štap u guzici do daljnjega. (Za kuglice vas nije briga) Vadim ga samo ako dođe primamljivija ponuda. I da, hetero sam. Isključivo.

Moja se malička sedam godina bavila gimnastikom. Naporan je to sport. Nedavno me je kolegica na poslu uvjeravala kako je balet naporniji od gimnastike. Jer njezina kći ide na balet. Možda. Nisam gledala baletne vježbe, ali jesam gimnastičke. Duša me je boljela od vječnih žuljeva na malim ručicama koji ne stignu zarasti. A da ne velim koliko sam se bojala ozljeda.

Laknulo mi je kad je rekla da ne želi više. Imala je moju podršku svih sedam godina kroz koje joj nisam sugerirala niti da vježba, niti joj sugerirala odustajanje. To je bila skroz njezina želja, i podupirala sam je kakva god njezina odluka bila. A sad je izabrala novi sport, plivanje. Super! Tu fala Bogu nema nekih opasnosti. Vodim ju na bazen neki dan, i došle smo malo iza 7 ujutro. Kad bismo došle ranije na gimnastiku, nigdje žive duše osim nervozne čistačice. A na bazenu - iznenađenje: bazen prepun. Vreva kao vikendom u udarnom terminu :) Jes! U svakoj traci po dvoje, i više. Prekrasno!

Kad će više taj bazen na Sveticama?

Često razmišljam kako je bilo živjeti prije 150, 200, 500 godina, kada se je još živjelo sporo. Kada si znao generacijama unaprijed kako će se živjeti obzirom na obitelj u kojoj si se rodio. Dinastije u Kini su vladale po 300 godina. 300 godina! Pazi, društveno uređenje bez promjena koje traje 300 godina! Danas je ciklus od 4 godine. Znala su se i pisana i nepisana pravila. Znalo se da će recimo roditelji birati supružnika. I moš se ti zaljubit, ali bit će njihova zadnja. Nekad se sve znalo o precima i rodbini budućeg supružnika. I općenito o ljudima s kojima se družilo. Što nije nevažno. Davalo je sigurnost.

Ako nisi bio bogat, bilo je naporno. Ovisilo je o volji Božjoj, tj. o vremenu. Priča mi prijatelj iz mjesta u kojem ljetujem kako su u prošlosti njegovi suseljani išli čamcima na Krk po travu za stoku. Jer je trave nedostajalo. Nije bilo motora, veslali su. To je kilometar - dva, ali nemalo za veslanje. Još da se ide po zlato ajd, ali travu za stoku! No, znali su da će to raditi još od malena, jer su to radili njihovi očevi. I djedovi.

Moj point je u tomu da su onda i brakovi, i m-ž odnosi isto bili stabilniji i predvidljiviji. Znala su se pravila. Osim toga, ako je žena rodila 15-20 djece, baš joj je preljub imao kada pasti na pamet. Ako je on morao veslati na Krk po travu da prehrani obitelj, baš je razmišljao u ljubavnicama. A i gdje ih je mogao sresti? Sredine su bile zatvorene.

To je bilo još i u vrijeme naših baka i djedova. Roditelji su nam već bili u dobi kad se je oslobodilo vremena, rađalo se po jedno-dvoje djece, došla ljetovanja, putovanja, povećao se kontakt s ljudima.

Danas živimo brzo. Moja generacija je prošla i prolazi kroz značajne promjene načina života. Televizor je ušao u kuće, pa kompjutor, milijun pomagala doma, osvojilo se Mjesec, cijeli svijet je dostupan. Tehnologija napreduje luđačkom brzinom, nakon dvije-tri godine stvari zastarijevaju. Napadnuti smo reklamama po svim osjetilima. Broj žena koje jedan muškarac sretne u životu je ogroman, i obrnuto. Teško je izabrati. Teško je i odoljeti novim izazovima.

Nije lako stati na loptu. I reći, ne trebam ovo ili ono, dobro mi je i bez toga. Kako sa stvarima, tako i s ljudima. Nije lako oduprijeti se svuda dostupnim ljepoticama ako vlastita žena više nije u punoj snazi. I obrnuto. Nije lako razgrnuti i od sebe odgurnuti te površinske i zavodljive šljaštove, reći ne.

Kako se ne izgubiti u svemu tomu? Kako osjetiti sebe? Čuti sebe? Kako napraviti najbolje za sebe kad nas svakodnevno uvjeravaju što je bolje za nas? A zapravo je to dobro za njih.

Evo, razveselillo me je da ovdje ljudi tako puno pomažu. Za sebe mislim da ne pomažem dovoljno, da bih možda mogla više. A opet, ne zamjeram si, evo zašto.

Radnim danom ustajem u 6, na poslu sam od cca 8-17h, dođem doma oko 18h ako ne moram neko dijete voditi na trening ili sa treninga, napravim jelo, malo pospremim, podružim se s djecom, i odglavinjam u krevet u 21h. Ne gledam dnevnik, jer se ne želim zagađivati, iz istog razloga ne čitam novine. Jednostavno nemam kapaciteta za loše vijesti. Ako je neki žestoki projekt u tijeku, a takvih je sve više, onda prije spavanja još online provjerim kako teku analize na poslu.

Subotom ujutro dolazim k sebi jer se fakat umorim preko tjedna. I fizički i psihički. Nemam snage obično ni za šoping, obavim to petkom popodne da mi subota ujutro bude slobodna. Subotom ujutro punim baterije i uživam u zajedničkom doručku s djecom, kuham ručkić, malo spremam, veš u mašinu, i tak, kućanske radosti. Sad kad je škola pomažem klincu oko nekih predmeta, iako polako prelazim na plaćene instrukcije jer budem preumorna.

Usput: moj radni dan izgleda tako da ujutro dođem na posao (sve češće idem vlakom na posao jer se barem tih pola sata odmorim), napravim si čaj i pijem ga dok radim. Imam pauzu za ručak pola sata, to malo proklafram s kolegama, i onda opet do kraja dana bez pauze. Ne stignem otvoriti interne, često privatne mailove čitam jedanput tjedno, dogodi se da zaboravim što su mi klinci rekli da im napravim - isprintam ili kopiram jer je posao takav da moram biti full koncentrirana, odgovorna i multitasking. Ako moram nekoga nazvati u radno vrijeme, napišem si kemijskom na ruku, ili stavim alarm u mobitel da me podsjeti.

Stala sam na suboti. Poslije podne odradim honorarni posao ako ga imam, a ako nemam, trudim se prošetati ili napraviti nešto po stanu da nam bude ljepše. Djeca su obično vani, i navečer druženje s djecom.

Nedjeljom prije podne ručak i sve oko toga, i poslije podne obavim posjete ili nama netko dođe. Ili odemo na kupanje, rolanje, biciklizam djeca i ja, kino, ovisi kakvo je vrijeme i godišnje doba.

Eto, to je moj tjedan. Zato si ne zamjeram što ne pomažem drugima koliko bih htjela, jer sam dužna biti sa svojom djecom. Drugima može pomoći netko tko nisam ja, ali mojoj djeci ne može biti mama (i tata i sva familija) netko treći. Imaju samo mene. I dok me djeca trebaju, drugi će biti uskraćeni s moje strane. To su moji prioriteti.

Primjećujete da nemam kamo ubaciti niti ljubavnika? A to bi isto bio prioritet da se oslobodi neki slot.

I zato cijenim one koji svoje vrijeme odvajaju za pomoć drugima, divim im se i dajem verbalnu i drugu podršku, jer osobnu zasad ne mogu.

Danas sam pitala ovdje postoji li kakva akcija jer fakat nemam pojma, a možda bih klince povela sa sobom pa da malo oni osjete kako je to pomagati. Ono što sam našla to su uglavnom akcije preko cijelog dana što si teško mogu priuštiti. Ako nađem nešto od 2-3 sata, u Zg, vikendom poslije podne da i klinci i ja možemo sudjelovati, razmislit ću o tomu.

Priča mi neki dan kolegica kako ima prijatelja čvrstog karaktera. Taj sam sebi nešto veli i onda to tako i radi. I nema problema s tim. No, on ne razumije one koji to tako ne mogu. One slabog karaktera. Primjerice ne razumije one koji ne mogu prestati pušiti.

I ja sam takvog, čvrstog karaktera. Uglavnom. Nije mi neki veći problem promijeniti naviku, ili ponašanje. I ne košta me to. Iako mnogi misle da smo mi takvi nacisti prema sebi. A nismo. To nam je najnormalnije. Pa radim za sebe i svoj benefit! I istina, ne razumijem baš one koji uporno sebi rade štetu, pile grane na kojima sjede, i slične.

Ok, ponekad nas smatraju robotima. Ili da muljamo. Hja.

Evo kako konstruktivno razmišlja netko tko nije emocionalno upleten. Magdal. Zašto ne bismo zadržali ono dobro iz oba sistema? Točnije, zašto ne bismo razmišljali u tom smjeru barem? Ovo što je Magdal radila zove se brainstorming. Nabacivanje ideja bez straha, bez da se razmišlja hoće li nekomu to biti bez veze ili ne. Ljudi koji češće sudjeluju u brainstormingu već iz iskustva znaju da ponekad najbedastija ideja dovede do rješenja, a dana je s naizgled nemoguće pozicije. I zato se ne zgražaju i ne pljuju ni po jednoj ideji. Magdal je nastupila proaktivno, nabacujuči ideje. Zašto ne razmisliti o njezinim riječima? Ne tvrdim da su izvedive, ali ne želim tvrditi ni da nisu. Da svi razmišljaju kao Magdal možda bi se nešto i moglo napraviti. Ponekad treba stvari izvrnuti kao čarapu, dovesti do apsurda.

Ja sam od onih kojima je u socijalizmu bilo dobro

I ne znam one kojima nije bilo. Ako i čujem da je nekomu bilo loše, to je bilo loše onima koji ne mogu držati jezik za zubima. Zamisli, nisu smjeli reći što misle? Ma daj! A sad se kao smije? I to u demokratskim državama. Aha. Može li se na poslu poslodavcu reći što se misli? Može, ako ti je svejedno ako dobiješ otkaz. Kakva su to zavaravanja sa slobodom govora! Pa sav medij je kontroliran. Tu i tamo puste nekog da laje, ali pod kontrolom. Uostalom, koga zanima što taj netko ima za reći? Nemreš ni doma reći kaj misliš. Možeš, naravno, ako te nije briga hoćeš li nekog povrijediti. Je li neko tu čuo za - mudrost?

Da vas podsjetim: u tom socijalizmu bili smo siti, imali smo stanove, krov nad glavom, siguran posao, redovnu plaću, zdravstveno osiguranje na razini, besplatno školovanje, poljoprivredne zadruge, itd. I svi su imali priliku školovati se ako su htjeli učiti. Imam rođaka koji je bio sirotinja pa je išao u državnu srednju školu, u internat. Danas je gospon čovek. Muškarci i žene su bili ravnopravni kao rijetko gdje u Europi. Mogli smo putovati svijetom, naš pasoš je otvarao gotovo sva vrata (ajd, nisu me pustili u Tajvan, pa kaj). Naše sveučilište je bilo poznato u svijetu i lansiralo brojne stručnjake, profesori su bili svjetski ljudi. A moglo se imati i privatni biznis, obrt, to nitko nije branio. Sve smo to imali. Evo, ja ne razumijem one kojima to nije bilo dovoljno. Da smo se borili da to sačuvamo umjesto što smo se borili da to razorimo, gdje bi nam kraj bio? Imali smo raj zemaljski. Neodrživ? Ma dajte mi čvrste dokaze da je bio neodrživ, i da nije namjerno razoren.

Ali to nije bilo dovoljno. Jer je cijena bila - šuti. Nisi trebao biti član partije, samo šuti. Ali ne, trebalo je reći što se misli. Pa smo se borili za to da možemo reći. Za kaj smo se ono uopće borili? Za ovo što imamo danas? I kaj to imamo reći tako važno? Bome, sve ovo što ovdje čitam - to je govor pun mržnje. To kaj imate reći bome ni ne morate. Nitko od toga nema koristi, ni vi. Ta generacija koja ovdje pljuje po socijalizmu nije niti živjela u njemu kak spada.

Tržište od 20 milijuna duša je tržište gdje ima smisla imati svaku industriju. Jugoslavija je imala sve unutar sebe. Nismo ovisili o strancima. Jest da smo vozili fićeke, ali sam s tim fićekom obišla Europu. Jest da nismo imali baš veliki izbor pri kupnji, ali nismo oskudijevali. Mogla sam jednako ići u Sloveniju u Alpe, šarati Velebitom, biti na moru, sve je bilo dostupno. Nisu pisali natpisi - privatno.

Svi ovi koji rogobore protiv Tita, zanima me recimo je li bi i oni svu imovinu koju je on koristio držali državnom? Ili bi si ipak neki komadić privatizirali, pa djecu i rođake osigurali u sljedećih 10 generacija?

Napisala sam ono što ja znam i kako mi je bilo. I ne može mi netko reći da mi nije bilo dobro jer mi je bilo. A bome znam prepoznati kad mi je dobro. I to iskoristiti. A znate li i vi?

Kad pogledam unatrag, vidim da je u mojem životu bilo mnogo onih koje sam vukla. Ili gurala. A radila sam to jer sam bila željna akcije, pa da ne budem sama u tim akcijama onda bih nekog tko sam nije znao bi li ili ne, vukla. A taj bi se predomišljao. Pa bi zadnji čas rekao - ne mogu, moram nešto drugo obaviti. I doslovno kažu - NEŠTO. A ja bih se osjećala posrano. Opet, ha? Ako bi se takav i držao dogovora, onda bi vrlo često prigovarao. Kak je to bez veze, kak je bolje ovo, ili ono. Jooj! A ja, eto, većinu života vučem druge, nudim, i slušam prigovore.

A ništa lakše nego prigovarati na tuđe akcije. E, ali kad sam treba nešto smisliti, onda nema. Prazno. I takvi koji nisu u stanju niti odlazak u kino organizirati, takvi najviše prigovaraju. Uuu, o tome bih mogla. Vjerojatno i budem. Ima toga i na blogu, naravno. Kritike tuđih tekstova, a sam ne zna napisati proširenu rečenicu.

Rijetki su ljudi koji se veselo pridruže kad čuju za neku akciju. I preuzmu odgovornost za to kako se tamo osjećaju. I ne kvare drugima veselje. Pa nitko ih nije natjerao tamo, zar ne?

E, zato sam izbirljiva što se društva tiče. Dobro se osjećam u društvu u kojem su svi zato jer ih to veseli, koji ne žele u tom času biti negdje drugdje. I koji znaju sami sebe zabaviti. A sinoć sam bila u takvom društvu :)

Danas je bio zadnji dan za predati stare osnovnoškolske knjge u Muzej suvremene umjetnosti. Ne znam zakaj to pišem. Tak, odnijela sam tamo knjige iz prošlih razreda koje su mi po stanu zaostale, možda nekom pomognu. Bome, ovogodišnje besplatne knjige su mi dobro došle kućnom budžetu.

No, i tak si mislim vozeći u N. Zagreb kak smo tu neki dan razglabali o čemu nego o m-ž odnosima, muževima, bla. I kak u mojem životu trenutno nema mjesta za nekog takvog. E, a zakaj nema mjesta. Zato kaj je količina pozornosti koju mogu dati - ograničena. A partner traži. Ima ih bome jako zahjtevnih. Trenutno nisam spremna davati partnerima pozornost. Možda jedanput tjedno na sat-dva. A možda niti to.

Do toga sam došla tako što sam primijetila da mi se djeca razboljevaju kad im smanjim svoju pozornost ispod neke mjere. Jesam to dovoljno jasno rekla? Prošlo mi je osam godina od rastave, i bilo je tu više kandidata. Svaki put kad bi se pojavio neki kandidat, i moja pozornost pošla ka njemu, djeca su mi počela kopniti. Možda nisu sva djeca jednako osjetljiva. Možda drugoj djeci pomažu bake i dede i ostala rodbina da se ne osjećaju napušteno. A moji nemaju nikog osim mene. I svu potrebnu pozornost koja im treba za rast i emocionalni razvoj crpe od mene. I dobro je dok sam ja dobro. Ali naravno ima trenutaka kad nemam ni za samu sebe dovoljno. Takvih je trenutaka bilo puno više dok su bili manji. Sad se oni već pomalo odvajaju, a ja osjećam manje opterećenje. Iako me još uvijek jako trebaju.

Trenutno se izmjenjuju, jednu noć spava jedan sa mnom, drugu noć drugi. Potrebna sam im. Početak je škole, počinje stres, i ako sam blizu njih, i fizički i emotivno, onda im je lakše.

E, sad, ja tak rastegnuta između mojih dvoje od kojih svaki traži cijelu mene, ne mogu si još priuštiti nekog partnera. Pogotovo ne nekog koji stalno pizdi, a većina je nekakva nezadovoljna. Zakaj bi ja trpila nečije ispade? Uzmem si slobodno par sati tjedno da uživam, da se odmorim, da mozgu dam voljno, a onda me nekakvi lik udavi i pokvari dan. Ne može.

Radije i to vrijeme dam svojoj dječici.

Ni na jednom svojem poslu dosad nisam kolege gledala kao 'muškarce'. Možda nije bilo onih koji bi u meni probudili 'ženu'. A možda je to moj software koji izbjegava m-ž druženja na poslu. Iako su tu zgodne prilike, svaki dan se viđamo, pa službeni putevi, proslave...

Jednom komentiram s kolegicom nekog tamo kolegu koji mi je simpa, ali ga gledam opet bespolno. Jer je kolega na poslu. I ona mi kaže - "On bi bio dobar muž." Ha? Eto, baš me je iznenadila s tom izjavom. Dobar muž? I tada sam shvatila da nakon dva braka iza sebe nemam kategoriju muškaraca koji bi bili 'dobri muževi'. Možda su mi zato propala oba braka jer sam krivo gledala? Pak si mislim - što je to 'dobar muž'? I tu mi fali neki čip. A možda je to neki univerzalni kriterij koji žene imaju i znaju odabrati 'dobrog muža'. Ja, eto, ne znam.

I onda se recimo zaljubiti u nekog tko je potencijalno dobar muž. Možda bih i mogla kad bi znala koji su to. No, koliko sam ja shvatila, dobar muž je onaj koji je orijentiran na obitelj, nije kurviš, skrban je, ne pije, (ne puši, moja opaska), zna s djecom. A ja, poput pčele, vidim samo neke boje, one boje koje predstavljaju suprotno od ovih nabrojanih osobina. Drugo mi je nevidljivo. Hm. Bit će opet patologija? Ili je meni nekaj drugo - dobro? Vrapca, i ja bih rado nekog gore opisanog.

Ta moja kolegica i ima takvog dobrog muža. Znači, ona vidi prave boje, ili zna gledati. Eto, tu je moj prostor za napredovanje.

Okrenite leđa alternativi. Ne morate pljuvati po njoj.

Čitajući blogove ovdje stječem dojam da su alternativci nekakva čudna bića, onak barem malo priglupa, ako ne i jako, to su ljudi koji ne vide 'očito', koji nisu u stanju uključiti mozak i 'zdravi razum', koji guraju glavu u pijesak pred životom i problemima. Često se tu povlači pitanje vjere u Boga.

A svi znamo da se mnogi ljudi okrenu Bogu - kad? Kad su pred kraj, ili pred zidom, kad im više ništa drugo ne može pomoći. To je Dudh negdje dobro napisao. Dudh inače ima super primjedbe, ali prođu uglavnom neprimijećeno. Jer - tko razumije, razumije. A on razumije. Drugim riječima, oni koji se nisu okrenuli Bogu, oni kojima je to bez veze, ti još nisu vjerojatno stigli do te (pret)posljednje faze. Još uvijek im je vjera u razum dovoljna. Jer im nije bilo dosad toliko loše i bezizlazno. Ne mora uvijek biti vlastita bolest u pitanju. Može biti bolest djeteta - tu mnogi reagiraju. Može biti gubitak drage osobe.

Vjerujem da svatko ovdje, makar bio i stopostotni ateist, zna barem jednu priču gdje se je netko u nekom teškom trenutku okrenuo Bogu. Vi koji se niste okrenuli Bogu, bilo bi lijepo od vas da poštivate one koji se jesu. Jer ne znate što ih je nagnalo.

Već sam spomenula svoju poznanicu koja je imala rak gušterače. Priča ide otprilike ovako. Dvije moje poznanice, i međusobno se poznaju, obje su dobile rak gušterače. Prva koja ga je dobila je patila u bolovima, loše su bile prognoze. Druga je ubrzo nakon prve dobila rak, ali ona je sve bolje podnosila. Obje su koristile suvremenu medicinu i njezina dostignuća. Prva je kopnila, druga se je rel. dobro držala. Objema je bilo teško, to su navodno jaki bolovi, kemoterapije razaraju i fizički i psihički. U jednom je času ovoj koja je prva dobila rak dojadilo sve to i rekla - ne pristaje više na kemoterapiju, ne može to više izdržati. Nakon svake kemoterapije oporavak je trajao sve dulje i dulje, išla često na transfuzije. Razglasila je - okrenut će se alternativi, ako nešto netko zna, bilo što, da joj pomogne. Ne može više ovako. Druga je ostala pri medicini. Obje su loše već, vrlo loše. Obje u krevetu, s bolovima, krvne slike katastrofa. Prognoze loše, pače nema ih.

Druga, nažalost, umire. Bili smo na sprovodu. Prva nije mogla doći jer joj je bilo loše. Ne znam točno što je sve ta prva isprobala, bilo je više toga, ali znam da su tu bile i bioenergija, i MMS kapi, kombušu nije smjela zbog šećera. I u jednom času se okrenula molitvi. Ne znam detalje. Spremam se do nje, pa nikako.

Sprovod ove druge bio je prije cca dvije godine. Ova koja se razboljela prva i okrenula alternativi danas je potpuno zdrava.

Može biti da će se i njoj netko tko ne zna njezinu priču jednog dana rugati što se moli Bogu. Ali - ona zna.