Laprdarij

Kaj nije preslatki?

Zašto mi nitko od riječana nije pričao o ovom mostu i da na njemu postoje ljubavni lokoti?

Eto, imam potrebu još jedanput danas reći. Duhovni put je za mene put kojim idem svakodnevno. To nije duhovni cilj, to je put. Nije mi cilj biti prosvijetljenom, ili u nirvani. To može ali i ne mora biti posljedica. Cilj mi je živjeti iz dana u dan, biti mirna, lako primati udarce, itd sve ono što sam jučer napisala.

Duhovni put i nije naš izbor, kao ni išta što nam se u životu događa. Bili vi svjesni toga ili ne. Većina ovdje koja još nije krenula tim putem, bude. Neki prije neki kasnije. Jer je takvo doba. Nažalost, mnoge na taj duhovni put pogurne nevolja, bolest, dodirivanje dna. I mene je. Možda je dobro imati tu priliku ranije u životu, dok još imamo šanse popraviti puno toga.

Ono čemu se danas čudite, rugate, zgražate, sutra ćete prihvatiti kao normalno i posve razumljivo. Jer kako reče Schopenhauer: "All truth passes through three stages. First, it is ridiculed. Second, it is violently opposed. Third, it is accepted as being self-evident."

Čitala sam neke blogove pa vidim da je sukob onih koji su na duhovnom putu, i onih kojima je to bez veze. Klasika, ništa novo. Ako netko ne želi vidjeti, čuti, niti ne bude. Nije mu još vrijeme. Jedino je bedasto da takav svojom agresivnošću, a nema pojma o temi, ometa one koji bi se malo družili i izmjenjivali iskustva.

A ovisi i kome je što bitno. Netko trza samo na novac i vjeruje u njega. Netko vjeruje u znanost. Kažem - vjeruje. Ali se buni ako netko vjeruje u Boga. Vidim da se tu mlati jezikom o znanosti i pitam se koliko ti koji spominju znanost znaju o znanosti? Neznanje je agresivnije od znanja. Znanju ne treba agresivnost. Kad je netko agresivan, samo skriva svoje neznanje.

Meni je u mojoj pedesetdrugoj bitno da se osjećam dobro, mirno, stabilno. Da se budim bez boli, da mi dan prođe u zdravlju i dobrom osjećaju. Da imam sape hodati uzbrdo, voziti bicikl, da mogu pojesti sve što poželim. I jako mi je važno da dobro spavam. Važno mi je i da se mogu otkvačiti i uživati bez dodataka tipa alkohola, droge. Važna mi je komunikacija s ljudima, važno mi je da sam u njoj centrirana i da me ne mogu izbaciti i dovesti u situaciju da kažem nešto što mi je poslije žao. Važno mi je da ne osjećam bijes. Ok, povremeno, ali rijetko, no štetan je to osjećaj. To ne znači da ga potiskujem nego da situaciju preokrenem u nešto drugo, a ne ljutnju. Važno mi je da nemam kronične bolesti i da nisam na lijekovima. Važan mi je ritam s prirodom. Danju biti budna, noću spavati. Na vrućini se grijati, a na hladnoći se osvježavati. Važno mi je družiti se s dobrim ljudima, dragima, nakon kojih se osjećam dobro. A najvažnije mi je vidjeti svoju djecu zdravom, veselom i znatiželjnom.

Ako je to za 52 vama bez veze, ok. Meni nije. Do današnjeg dana uspijevam, ne znam što me čeka sutra. Znam, odlazak na more.

... i spremam stan ne bi li docekao uredan moje klince, a usput sam namocila drekece mojih papigai navinula timer na 10 min, toliko im treba da smeksaju, i muku mucila kamo s kjnigama pa su privremeno zavrsile u podrumu, a znam da ce ako stoje u podrumu malo dulje navuci miris zauvijek i da su onda za hitit - nije li ih bolje odmah baciti?No, cekam Raymonda, i ves masina pere ruksake i slicno, a nisam spojila komp jer cu to sinu ostaviti, ne da mi se. Naime, komp smo vlekli na more i ovaj sam ga vikend doteglila doma jer su klinci otisli na Susak. Sad se mucim s ovom tabletom i nije lose, osim kad zaboravim napisati slovo, tesko je kursor napeljati tocno. Dodam slovo svakam samo ne tam di treba.A papige mi se vole setati oko gajbe, to sam na moru skuizla, pak sam im sad metnula ispod gajbe jednu prastaru dasku za tijesto mijesiti, cudo da ju vec nisam hitila. Volim drvene predmete, volim daske, letve...A papige vole mekano drvo brstiti, pa nek izvole. Pardoncek, drekeci su se rastopili, idem ih pobrisati. I tak, dok cekam Raymonda, jer svi vole Raymonda, pala mi je genijalna ideja na pamet: imam nekoliko majica kratkih i dugih rukava koje sam kupila na putovanjima, ali nisu vise za nositi, a imaju zanimljive slike. Pak sam odlucila od tih prednjica zasiti jastucnice za ukrasne jastucice. Izgleda super! Prije mi je falilo jastucnica, a sad mi fali jastucica. Dio cu na more odnijeti. Mozda jedanput sliknem te jastuke :-) I tak, dok cekam Raymonda razmisljam kak moram kupiti caj od majcine dusice i metnuti ga u usmrdjene cipele.Koje je jos steta hitit. Meni ne smrde noge, imam suhe noge, presuhe , to sam od tate naslijedila.A kosu iten sam naslijedila od mame.Posteno.

U homeopatiji je poznato nešto što se kod nas prevodi kao mijazam, ili mijazma (eng. miasm-a). Riječ je porijeklom grčka, a znači nešto kao onečišćenje, zagađenje.

Neću u detalje nego ću naglasiti samo ovo. Postoje tri glavna mijazma. Psorički, sikotički i sifilitički. Najjednostavnije ih je opisati kroz neki proces.

- Psorički mijazam predstavlja AKUTNE UPALE, i općenito reverzibilne procese. Recimo, ako nas žulja cipela, prvo nastane žulj koji je u obliku mjehura. To je upala, ako skinemo takvu cipelu žulj će zacijeliti. Znači, ako uklonimo uzrok, koža će zarasti i neće biti nikakvih posljedica. To je psorički mijazam. Izlječiv.

- Ali ako ne promijenimo cipelu, koža će nakon prvog, drugog, trećeg žulja na tom mjestu zadebljati. Tijelo se brani od stalnog napada. E, to zadebljanje postaje kronični oblik žulja, i više ne možemo vratiti kožu u početni stadij. Možemo nakratko, ali se zadebljanje vraća opet i opet. Iako maknemo/promijenimo cipelu. To je sikotički mijazam. Dakle, nije reverzibilno. Nije iscjeljujuće. To su KRONIČNE BOLESTI. (Današnja medicina ima rješenja za psorički mijazam koji je ionako sam po sebi izlječiv, ali za sikotički nema, samo premazuje simptome, ili operira).

- Ako smo što se tiče loših cipela i dalje uporni, događa se da to zadebljanje više ne može štititi nogu pa dolazi do nekroze, gangrene, raka. RASPADANJA. To je sifilitički mijazam. Kad dođe do njega, otišlo nam je zdravlje odavno u bananu.

(Kao četvrta kategorija bile bi karmičke ili genetske bolesti o kojima neću ovdje. )

Umjesto cipela možete zamisliti što pušenje radi plućima. Ako ne prestanete pušiti još u psoričkoj fazi, recimo do 40-e.

Naglašavam poučena iskustvom ovdje - cipele su samo simbolika. Za one koji čitaju površno.

Ono što je bitno je da se većina ljudi rodi s psoričkim mijazmom. Možemo reći, zdrava. I kako godine idu, tako se polako prelazi u sikotički, pa u sifilitički. Primjerice, poznato je da se u današnjici sa 40-50 pojavljuju kronične bolesti - povišeni krvni tlak, kamenci, kronične upale ovog i onog, tumori - to je sikotički mijazam, ili reakcija na ne mijenjanje cipela i ignoriranje žuljeva. To je zbog načina života gdje se ne pazi što se jede, puši li se, alkohol, uzrujavanje, mržnja, ljutnja, neuredno spavanje.. Ako smo uporni s lošim cipelama i iznad 40-50-e, sikotički će prijeći u sifilitički - moždani i srčani udar, rak, gangrene, ciroze, i slično.

To je PRIRODNI ZAKON. Odgovornost je na vama, pogotovo sad kad ste ovo pročitali, jer sada znate, i pitanje je kako se ponašate prema sebi i kad će vas dostići sikotički, ili nedaj Bože sifilitički mijazam. To je jednosmjerna cesta, nema povratka.

Postoje ljudi koji umru u psoričkom mijazmu, ili laganom sikotičkom, to su oni koji umru od starosti u 90 i nekoj. Zato je važno prepoznavati one prve upale, žuljeve, trenutke kad moramo promijeniti cipele. Sreća je ako su to bolni znakovi, lako se prepoznaju. (Neki organi ne bole, a bilo bi bolje da bole, što ne znači da nisu ugroženi, recimo pluća). Zato je bol blagoslov jer nas upozorava na loše cipele. Ako zanemarujemo tu prvu bol pa pijemo analgetike, znači - ne mijenjamo cipele. Idemo u sikozu. Itd.

Ovo sve vrijedi i na mentalnoj razini, da ne bi bilo da je samo pitanje fizičkog tijela. I na mentalnoj razini postoje 'žuljevi', pa zadebljanja, pa raspadanje.

Ukratko, volite li sebe? Pa se njegujete? Ili se uništavate?

I treba li to uciniti prije zajednickog zivota?

"LEĐA predstavljaju naš sustav životnog održanja. Kada imamo problema s leđima, to obično znači kako osjećamo da nismo podržavani. Obično mislimo da nam podršku daje naš posao, naša obitelj ili naši bračni partner. U stvarnosti smo u cjelosti oslonjeni na svemir i na sam život.

Gornji dio leđa ima veze s osjećajem pomanjkanja emocionalne podrške. Moj me muž/žena/ljubavnik/ prijatelj/šef ne razumije i ne podržava.

Srednji dio leđa povezan je s osjećajem krivnje. Sa svim onim stvarima koje su daleko iza nas. Bojite li se pogledati što je iza vas ili možda skrivate što se nalazi tamo, iza? Osjećate li se kao da vas je netko bolno udario s leđa?

Osjećate li se uistinu povrijeđeno? Jesu li vaše financije u zbrci ili se previše brinete zbog njih? Možda zato imate problema s donjim dijelom kralježnice. To vam može prouzročiti nedostatak novca ili strah da ga nećete imati. Nema veze koliko vi stvarno imate novca, nego koliko ste zaokupljeni time."

itd... To o leđima piše L. Hay.

Čitam malo blog. I vidim kako se starosna dob ne poklapa sa psihičkom dobi - ono - kako se netko osjeća. Ili emocionalnom. Pa i intelektualnom. Zapravo to su četiri odvojene stvari, kao četiri kolosijeka. Bez međusobne zavisnoti. Čudno!

Psihički neki ostare već s dvadeset, jel. A neki su sa sedamdeset još mladi. Lijepo je vidjeti (meni) da je netko mlađi u duši nego u tijelu, jer mu je onda i tijelo mlađe i zdravije. Ali ne puno, jer je onda to neskladno. E, sad, ako je emocionalno nezreo i zaglavio negdje u 15-oj, onda je to nezgodno. Intelektualno neki rano odu naprijed, no to ne garantira da će biti uspješni. Poput ovih nerds u Teoriji velikog praska. Intelektualno u nebesima, psihički izgubljeni, emocionalno još u pelenama.

Teško je sam sebe procijeniti, ali bi bilo zanimljivo pitati nekog od povjerenja, za koga znamo da nije zlonamjeran, da to učini za nas. Da nam procijeni te tri starosti.

Pokušavam sebe procijeniti, rekoh - nezahvalno je. Eto, starosno bilježim - 52. Intelektualno - to mi se je najbrže razvilo i još uvijek se dobro drži, nek potraje. Recimo da je u skladu s godinama pa malo iznad prosjeka. Kako se osjećam? Osjećam se ponekad kao da mi je 35, a ponekad osjetim tih 52. Još prije dvije godine sam u glavi imala uglavnom 35. No par udaraca i godine pritisnu. Emocionalno - uščuvana. Što god to značilo, tako se osjećam. Možda zato što si baš ne dam blizu. Ponekad mi se čini da emocionalno imam 5 godina. Jer sam s 5 zapela u nečemu i ne mogu se pomaknuti. A ponekad mi je sve toliko jasno da je dosadno, kao da mi je 100. A i ovu kategoriju emocionalnog mogla bih podijeliti u više njih: nije svejedno jesu li emocije vezane uz obitelj, djecu, partnera, pa i posao..

Dakle, nije jednostavno. Nemam pojma o tomu, zabavlja me razmišljati. Dok vuge fućkaju, i lastavice brbljaju. A šojka obilazi tuđa gnijezda. I djeca spavaju. A komarci pikaju.

Skužila sam divlje svinje, i sad mi je lakše. Skužila sam da su jako bučne. I kako su u krdu, i kako se stalno kreću, barem noću, tako ih je lako locirati. Neku večer su mi bile pred vratima, par metara dalje, i jako se to čulo. Em nekakvo šuškanje lišća, pa lomljava grančica, pa roktanje, pa rušenje kamenja, nekakvo cviljenje - valjda im podmladak tak skviči.

Večeras je tišina, nema ih tu blizu. Ali sam umorna ko pas i ne idem večeras u šetnju.

Umro. Danas sam saznala. Neću mu biti na sprovodu jer nisam u zg. Pa ću se na ovaj način oprostiti s njim. Jer imam potrebu nekako se oprostiti, a ljudi oko mene ga ne poznaju. Doduše, ni vi ga ne poznajete. Većina.

Zadnji put kad sam ga vidjela bio je poprilično pod gasom. Kao i često kad bih ga viđala. Bio je to tulum proljetos, zamolio me je za ples. Odbila sam ga, nemrem s takvima. Glupo mi je plesati s nekim, a da taj nema pojma s kim pleše. Je li mi je sada žao što nisam s njim otplesala taj posljedni ples? Nije. Opet bih postupila isto. Nakon što sam ga ja odbila, pitao je moju prijateljicu i ona je pristala. Rekla mi je - žao mi ga je. Meni ga nije žao. Nije morao ovako, sam je izabrao.

S njim sam prije 30-ak godina gradila budućnost. Bila je to ozbiljna veza, blagoslovljena od mojih i njegovih. Bilo je lijepo, on je bio čovjek široke kulture, puno sam naučila od njega. Zahvaljujući njemu sada radim to što radim, i zahvaljujući njemu zavoljela sam taj naš mali, a veliki hrvatski jezik. I vjerojatno je još tragova ostavio u mojim interesima. Bio je erudit.

A zašto nismo ostali zajedno? Eh... Zato jer smo jednu Novu godinu slavili na Vršiču, Slovenija. On i ja, i hrpa Slovenaca. Bilo je veselo, Slovenci znaju napraviti fešte! U jednom času se je izgubio i nigdje ga nema. Meni već glupo, tražim ga, i naiđem na ljude kako stoje pred zaključanim skupnim ležišćem i čude se. A ležišće za cca 20 ljudi. Tko ga je zaključao? Moj dragi, s još jednom. I lijepo su se unutra proveli. A ja posrana ispred vratiju. Sretna mi Nova godina! Tada sam bila u šoku, nisam niti reagirala. No, veza je naravno strulila. Njemu je bilo žao, nije znao što radi, bla, bla, i puno godina poslije ispričavao mi se je, ali kaj vrijedi kad je u meni puklo. Zapravo, ne znam što je to u meni da mi muškarci to rade? Nije on bio jedini... Da, i poslije im je užasno žao, i cvile, i što sam ja dalje oni više pate za mnom. No, to je priča za sebe.

Promatram sada sebe i osluškujem što osjećam. Ništa intenzivnog, nekakvu tupost. Ta priča je za mene završena i zaokružena još davno. I ako se netko intenzivno trudi uništiti si život, valjda mu lakne kad to konačno i uspije. Nadam se da je sad miran, riješen zemaljskih briga i tereta. Počivao u miru.

Je li sreća roditi prvo s 15, ili s 45?

Je li sreća roditi desetoro djece, ili roditi jedno? Je li nesreća ne moći imati djece?

Je li sreća u putovanju, upoznavanju stranih država, skupljanju titula?

Je li sreća u domu prepunom djece, u velikoj obitelji?

Je li sreća biti zdrav, a usamljen?

Je li sreća imati vešmašinu i centralno?

Je li sreća da kao žene imamo mogućnost glasovanja?

Je li sreća imati mogućnost biti samohrana majka?

Je li sreća biti jedinac ili imati braću i sestre?

Je li sreća kad imaš djecu, a roditelji ti prestari da odigraju bake i dede, ili su već umrli?

Je li sreća biti dijete ambiciozne mame koje nikad nema doma? Ili tate?

Je li sreća druženje s tv-om? Druženje preko interneta?

Je li sreća viđati mamine prijatelje koji tu prespavaju ? Svaka dva mjeseca neki drugi?

Je li sreća imati dvije mame i dva tate? Ili više njih, pa polubraće, polusestara..

Ajd vi muški nemojte nama ženama govoriti što je za nas sreća. Pitajte nas radije..

Imam visoki ormar u dnevnom boravku, širine 90, iza kojeg je uštekan produžni kabel, neki jeftini, koji mi je napravio kuršlus. I to tako stoji već par mjeseci. Pak nemam struje za televizor i popratne mu naprave, a i u još nekim bitnim utičnicama. Uzela sam neki drugi produžni kabel pa sam speljala do tv-a i popikavam se po njemu. I danas odlučih krenuti u borbu s tim ormarom i tom žicom po kojoj se popikavam, ištekati kuršlusni produžni, promijeniti osigurač i uštekati novi produžni koji čeka.

A ormar kao zalijepljen za pod, ni makac. Ajd, moram ga skroz isprazniti. Dosadno, ali nemam izbora. Ispraznim ga, i jedva ga uspijem pomaknuti. Kad skužim da mi je jedna zadnja ploča popustila i samo što ne padne, a ta ploča drži ormar uspravno. Nakon čišćenja, jer ima iza ormara bome višegodišnjeg materijala, zakucavam tu ploču. I moram odmaknuti ormar toliko da stanem iza njega da mogu zabijati. Dušu ispustila, znoj mi je kapao.

Ormar ima na dnu ladicu u kojoj držim autokarte i ostale priručne stvari. Naravno, izvučem ladicu i vidim da se razlijepila, dno joj visi. Vrit, ajde po drvofix, poravnam ladicu nakon što sam ju namazala drvofixom, i sve lijepo stisnem. E, sad kad je već drvofix vani, imam još jednu ladicu koju moram zalijepiti, u drugoj sobi. Zalijepim i nju. Sad mi dvije ladice stoje po podu, a stvari razbacane jer čekam do sutra da se ljepilo primi.

Naravno, nakon što sam ispraznila ormar vidim da u njemu ima stvari koje mi i ne trabaju baš u dnevnoj sobi, prerijetko ih trebam za tako dostupno mjesto. Uglavnom su to nekakvi priručnici. Pak sam počela sanjati kako ih imati u e-obliku. Odlučila sam - riješit ću se tih priručnika ili da nađem na internetu njihove e-verzije, ili da ih skeniram. Pak su i oni ostali izvan ormara i čekaju daljnji postupak.

Papige mi izgrizle registratore, lijepo se zavuku na policu i udri, to im fino za kljun. Moram kupiti nove i skoro sam se zaletjela do City Onea, ali rekoh sebi, ima vremena. Ne moram sve danas.

Uglavnom, zamijenila sam produžni, i osigurač, i sad imam struje. Slijedi još projekt zamjene mjesta modema u stanu, a to će potrajati, moram sve te žičetine prespojiti. Sad je modem u dječjoj sobi, a želim ga premjestiti u dnevnu da se klinci ne zrače.

Pak si mislim, bilo bi lijepo da mi sve to napravi neko muško. A opet, kad se sjetim koliko sam molila da mi takvo što naprave, iako znaju, ali uvijek je nešto drugo bitnije, nije niti ovako loše. U kupaonici mi je falilo šest pločica zbog nekih radova, i molila sam muža šest godina da ih zalijepi. Samo ih je trebalo zalijepiti, ok, i malo skrojiti jednu. Na kraju promijenila muža, a pločice sama zalijepila. Kad sam tatu jedanput pitala zašto me je naučio sve to raditi po doma, rekao mi je - zato da možeš zajedno s mužem raditi. Je, tata, ali di su ti kaj znaju (i hoće) delati po doma?

Žmik, cijed... Za nagradu se idem okupati na Jarun.

Čudno je kako se misli slažu. U nekom trenutku navru mi neke misli, i kao slika od pazli koju raspemo- ali odvrtimo film unatrag - i pazli se sami slože u neku cjelinu, i sve dobije neki smisao. Ili samo red. Kao da se pospremi sam od sebe. Koliko uviđam, za to je potreban odmak. Vremenski, prostorni, emocionalni, i možda još kakav..

Ovih dana mi se posložila prošla godina, kalendarska. Čudna neka godina. Počela je mirno, stabilno. Da bi se negdje oko polovice počelo uzburkavati.. Sve nekakve loše vijesti stizale su do mene, bolesti.. Rak, rak, rak.. pa rak, na sto načina. Oko mene se je zavrtjelo poput vrtloga, kao da me želi uvući.

U razgovoru me je upozorila moja učiteljica - ne daj se, to lako povuče. Uđeš u tu energiju i pitanje je trenutka.. A nije to bila samo energija raka, bilo je još nečega tu.. nečega od čega su mi se leđa ježila. Čudno je promatrati situacije koje sve vuku stalno na jedno te isto, a meni muka od toga kamo to vuče.. Znate ono, upoznate nekog - ista priča. Čujete neku vijest - ista priča. Oni koje već poznate odjedanput vam opet pričaju istu priču, i tako s više strana. Ludo! No, odlučila sam bila slušati svoje tijelo. Ako mi se tijelo protivi onda to nije za mene. Ako pri pomisli na to nešto osjećam kako mi rastu bodlje na ramenima, onda to nije za mene.

Pitala sam se - ok, tijelo mi reagira tako kako reagira, i to se nije moglo zanijekati, ali čemu onda ta situacija koja se ponavlja? Provjera? Čišćenje? Što god bilo, znala sam da moram izdržati i slijediti put koji mi tijelo pokazuje.

Kako se godina primaknula kraju sve se rasfufljalo. U tri dana. Općenito su mi dani oko Božića neki posebni dani, svake godine se tih dana zbivaju čudne stvari. Tako je bilo i prošle godine. Osjetila sam olakšanje. 'Napad' je prestao. Iako ne znam s kojom je bio svrhom, osjetila sam mir. Uspjela sam!

Eto, imam osjećaj da sam od sebe uspjela odmaknuti nešto što ne bih bila sposobna prije. Znači, uspjela sam se obraniti, skupila sam snagu, shvatila da to trebam učiniti, i sretna sam :) Tko razumije, razumije. Zapravo sam samo slijedila osjećaj u sebi. Samo sam išla bez otpora. Vjerovala sam i vjerujem da 'ono' zna bolje. I sad se osjećam mirnom u vezi s tim. Kao da sam preskočila prepreku i sad mogu dalje. Neki ljudi su otpali, neki nažalost umrli, neki novi došli..