Laprdarij

Čitam Pamin zapis pa mi više toga pada na pamet. Na vječnu temu - po kojim kriterijima ili na koji način biramo partnera.

Ono što sam ja pohvatala na tu temu i čini mi se istinitim, jest da biramo partnera koji ima slične psihološke povrede kao i mi, odnosno onog koji će naše povrede ponavljati i ponavljati, i sto puta ponavljati kako bismo ih konačno iščistili. Ako odemo od partnera jer ne možemo više izdržati s njim, naći ćemo jednakog, pa i malo goreg jer svoju temu moramo obraditi.

Ako netko naoko privlačan izabere partnera koji je pretil, ili je invalid, nekog iz 'niže kategorije', možda to čini zato jer se ne bi mogao nositi s partnerom koji bi mogao biti privlačan i drugima. Tu bi neka duboka nesigurnost bila u pitanju.Strah od napuštanja.. Tko zna..

S druge strane, i ja imam kategoriju s kojom ne bih mogla biti jer mi je 'prejaka', recimo s Bruceom Willisom. Jer on može birati žene kojima ja ne mogu konkurirati iz stotinu razloga. Samo bih se mučila. Ne spadamo u iste kategorije.

Gledano kroz moju vlastitu povijest, točno mogu definirati s kojim sam muškarcem što prolazila, što je koji muškarac odrađivao kod mene. Kako bih se riješila nekog obrasca tako bi ta vrsta ljudi otišla od mene. Ali bi došla nova, jer ima materijala... O, da..

Sada kad sam toga postala svjesna, rado bih partnera iz 'svoje kategorije', koji je također svjestan. I kada bismo se nas dvoje tako svjesnih potrudili riješiti svoje povrede, izaći iz svojih labirinata, ali na konstruktivan način, to bi onda imalo budućnost. A svjesnih je tako malo...

Recimo, partnera koji razumije ovo što sam napisala..

ajme, pušila sam tada


evo, samo za Božu, oblačim tange, prilično skupi model. To sam negdje u Božinom kraju. Ogorje Gornje (ili Donje), Svilaja

Na prošlom mojem zapisu Medo je spomenuo film Tajna. Bio mi je poznat, ali se ne sjećam otkud, gdje sam ga već gledala. A i nije bilo nedavno.

Jesam vam već rekla kako sam oduševljena kabelskom TV jer mogu gledati youtube na TV ekranu? Pak sam si jednu večer ovaj tjedan pustila taj film. Prilažem link koji je Medo dao prošli put u komentarima. Link

Ako niste, neće vam biti žao, pogledajte ga. Film je napravljen u američkom stilu, malo me podsjeća na tv prodaju :), top-shop, no nek vas to ne spriječi. Ne bih imala ništa protiv da takve stvari pričaju u top-shopu. Btw, moj je sin zaključio da je top-shop jako zanimljiv jer se malo-malo tamo pojavljuju sise, guzice... veli on - nigdje toliko sisa i guzica koliko u top-shopu.

Film. Dobro je napravljen, motivirajući je, pojednostavljen, simpatičan, šaren, govornici su respektabilni. Dinamičan iznad svega, ponese. Govornici sa žarom iznose svoje priče i vidi se da govore iz prve ruke. Malen je to broj govornika. Ali mogao bi biti ogroman.

Ako ste loše volje, ako vam nije dan baš onak, pustite si taj film. Film energizira.

Namjerno se ne osvrćem na sadržaj. Samo ću ukratko reći kao znanstvenik, prirodoslovac, da je zakon privlačnosti o kojem oni pričaju opće poznati i sveprisutan prirodni zakon (za one koji ne znaju). I još bih rekla - to nije tajna. Nije to saznanje bilo dostupno samo manjini. Svaka religija govori o tom zakonu. Prisutan je i u narodnim izrekama. Svuda je oko nas, samo ga trebamo uočiti.

Čak i u jednoj TV reklami kažu (pazi, čak i u reklami!): naše granice sami si postavljamo. Meni je ovo super!! Drugim riječima, ako mislimo da je nešto moguće - moguće je. Stvar je u mentalnoj barijeri samo.

Uživajte!

Jutros se probudih s mislima o anđelima. Zaključila sam kako prerijetko mislim na anđele i kako im prerijetko zahvaljujem na svemu što čine za moju djece i mene. Pitala sam se je li im je dobro kod nas? I što bih mogla učiniti da im bude bolje, ljepše?

Moji klinci često se prije spavanja sjete pomoliti 'Anđele mili'. Ja sam tu molitvu naučila od njih, ali se je ne sjetim. Pa sam se jutros, još je bio mrak, pomolila. Prvi put, drugi put, treći put...

U jednom sam času osjetila kao da mi je anđeo pomaknuo pramen kose. Preplavio me je osjećaj blaženstva. Tko taj osjećaj nije upoznao, neće shvatiti.

Nadalje sam razmišljala - kako nekome tko nije iskusio to blaženstvo objasniti kakav je to osjećaj? A riječi su tu loše sredstvo.

Moja interpetacija - taj osjećaj najbliži je osjećaju zaljubljenosti. Jake i sretne zaljubljenosti! Pa - zar nije prekrasan? Tko ne voli biti sretno zaljubljen?

Razmišljajući dalje sjetim se one priče o zaljubljenosti i ljubavi. Zaljubljenost kao traje 2-3 godine najdulje, a onda nastupi ili ne - ljubav. A znamo da je zaljubljenost prestala u trenutku kad počnemo uočavati loše strane i nesavršenost našeg objekta.

Što će reć, u vrijeme zaljubljenosti vidimo samo dobre strane našeg partnera. Ali ne samo njega, nego i svega ostalog. Jednostavno, imamo ružičaste naočale. Svijet je lijep! Ljudi su dragi! Sretni smo!

Pa se pitam: što je loše u tome? Svijet je onakav kakvim ga interpretiramo. Ako ga vidimo lijepim onda je lijep. Ako smo sretni, ljudi su nam dragi. Volimo i prolaznike na ulici. I stisnute ljude u tramvaju. I nemogući susjed nam je nekako drag. Ako je on nama drag, i on to osjeti, i njegove obrane će se istopiti. Ako nam netko i učini nešto nažao, vidimo da to čini zato jer je slab, nesretan... jer mu fali ljubavi.

E, a razlika između blaženstva i zaljubljenosti je u tome što zaljubljenost ima objekt. Usmjerena je, i time - potrošiva. No, ne mora biti. A blaženstvo nema objekt, to je osjećaj unutar nas, nevezan uz neku osobu ili nešto drugo.

Koliko znam, prividno blaženstvo može se umjetno postići drogom, alkoholom. Mene ti oblici ne zanimaju. Zanima me blaženstvo dosegnuto duhovnim putem. Koje živim i koje ću živjeti. I svojim primjerom pokazivati da je moguće.

Da. Moguće je voljeti sve ljude..

Nisam htjela kvariti Uskrs. Ali danas eto pitam. Ne bi li trebalo isto vrijediti i za religijske blagdane?

Doduše, čula sam svašta u vrijeme kad se je meni trebalo čestitati rođendan. Te - ne držim do rođendana, ne znam rođendan niti svoje djece, ma to je glupost!, i puno sam rečenica čula umjesto jednostavne - Sretan ti rođendan!

E, sad, zašto je nekim ljudima tako teško preko ustiju prevaliti taj Sretan rođendan? Ili kompliment? Ili bilo što - Sretno? Možda zato jer imaju zabranu na vlastitu sreću, pa zašto bi onda netko bio pokraj njih sretan, ili nekomu nešto bilo sretno? A upravo time - Sretan ti (što već)! poklanjamo nekome pozornost, u tom času odričemo se svojeg ega, sebe kao centra svijeta, dajemo komadić sebe. A to je najteže dati. Pozornost.

Zato svima kojima Uskrs nešto znači - Sretan Uskrs!

Ponovilo mi se nešto: neki dan gledam hotele u Parizu jer bih rado odvela klince tamo. Danas otvorim iskricu, i umjesto reklama šetaju mi slike nekoliko hotela koje sam neki dan pregledavala. Da mi je prvi put, pomislila bih da je slučajno.

Znači, oni zapamte moju IP adresu, a iskrica valjda ima deal s njima, ili s kim već, pa meni sada dok sam u sasvim drugom filmu naturaju ono što me je neki dan zanimalo. Kao: "Aha, skužili smo da te to zanima, očito si spremna platiti, sad ćemo te obraditi!"

To mi je zastrašujuće - te ciljane reklame. Ne reklamiraju oni meni nešto slučajno, nego nešto na što sam bacila pogled na internetu.

U skladu s tim:

Link

Moj je život ispleten od šarenila, ima tu svega. Kao i svaki život uostalom. Od vrlo teških trenutaka, na granici izdržljivosti, do prekrasnih, prevrijednih. S tim da ovih zadnjih ima vrlo malo. Ako bih trebala opisati svoje životne ciljeve, onda bi to bilo - lijepi trenuci. Kreiranje, odnosno prepoznavanje lijepih trenutaka.

Naučilo me da ne čekam, nego da djelujem. Da stvaram svoj život. Da ne konzumiram tuđe živote. Draže mi je biti na pozornici nego u publici. Volim utakmice odigravati, a ne gledati i navijati. E, zato i ne volim gledati filmove. Jer filmovi sui neki tuđi život. Niti knjige više ne volim čitati jer su i one neki tuđi život. S 50+ nakupilo se u meni materijala i za knjige i za filmove... no to će i ostati u obliku materijala koji je dostupan samo meni. Pa umjesto fimova u kinima vrtim te svoje filmove u glavi, a umjesto odlaska u knjižnicu čitam te svoje nenapisane knjige. Djeci sam dok su bili manji pričala svoje priče prije spavanja. Istinite priče.

Kao klinka prolazila sam fazu skupljanja svega, salveta, maraka, sličica životinjskog carstva, tko se više sjeća. No, nije me se primilo. Nisam tip kolekcionara. Zapravo sve se više rješavam stvari, ostavljam samo najpotrebnije.

A ako nešto skupljam to su onda - trenuci. Lijepi trenuci. Koje tražim, kreiram, osmišljavam. Ne čekam da se dogode već ih izazivam. A to izgleda otprilike ovako: zateknem se na nekom mjestu u nekom trenutku, slučajno ili namjerno, i tada pokušam na tom mjestu, u tom trenutku, pronaći nešto lijepo. U ljudima kojima sam okružena, bilo samo trenutačno, bilo na poslu, bilo doma, bili to susjedi ili neko staro društvo u kojem predviđam već svaku riječ, u njima gledam lijepe stvari. Gledam što je vrijedno kod njih. Tu i sad. Osjećam kao da ponekad moram stisnuti gumb 'refresh'. Kako bih izbistrila sliku.

Naravno, postoje situacije u kojima je to teško postići. Postoje i ljudi koji rigaju vatru i nemogući su, i kod njih je teže doći do tog lijepog. No u takvim situacijama i kod takvih ljudi to je i veći izazov.

A najljepši trenuci u mojoj su kolekciji oni u kojima kao da je vrijeme na trenutak stalo. U kojima osjetih blaženstvo, potpunu prisutnost. Mir. U kojima je sve na svojem mjestu, ništa ne nedostaje, savršeno.

I kad mi je teško jednostavno prelistam tu svoju kolekciju.

Ovo mi je simpa tekst iz jedne reklame. Na što je ovaj čovjek iz reklame zaboravio?

Često kad napišem neki komentar na blogu samu sebe potaknem na razmišljanje. To mi se je i jučer dogodilo. Kad sam spominjala tko mi imponira, i tko ima 'težinu'. I što je ta 'težina'.

Medo je jedanput lijepo spomenuo nešto u smislu - a što je dobro za dušu? Što se događa na razini duše? Eto, u tu 'težinu' čini mi se da je nekako upletena duša. Ne znam definiciju duše, ne znam ni podjelu ljudskog energetskog tijela, to sam pokušavala zapamtiti ali mi ne ide. Nisam se srodila s tim. Mogu pisati samo o onomu što osjećam i kako osjećam.

Svoju dušu osjećam unutar sebe, u prsima. I tuđe duše nalazim na istom mjestu. Ako trebam opisati, rekla bih - duša ne viri, ona je skrivena i zaštićena. Moja duša meni ispunjava cijelu unutrašnjost, ide do samih rubova, do kože. I doživljavam je uglavnom kao laganu, s ponekim teškim dijelom, ima boju kože, zdrave kože. Nas dvije smo u dobrom kontaktu. Dišemo zajedno.

A mogu nekako vidjeti i tuđe duše. Vjerojatno to i drugi vide, ali ne obraćaju pozornost. Kod nekih vidim isto tako velike duše, ali kod nekih nažalost vidim dušu skvrčenu, stisnutu, tvrdu, u nekom ćošku, tamno sivu. Nesretnu.

Ono što se vidi na nekome izvana, npr. zdravlje, bogatstvo, status - društveni, obiteljski, izvanjska sreća, tuga, zapravo nemaju puno veze sa samom dušom i njezinim stanjem. Duša ima neki svoj život. I neku svoju svrhu. Kad se povežemo s vlastitom dušom i osvjestimo njezinu svrhu, tada i naš život postaje smislen.

Uh, kako ću se zaplesti :) Teško je riječima opisivati nešto za što riječi nisu niti predviđene.

Ono što jasno vidim je - koliko je netko povezan sa svojom dušom. Jako su rijetki oni povezani. Rijetki su i oni koji su je uopće svjesni na toj nekoj razini, koji su uspjeli s njom ostvariti neki kontakt. Mnogi osjećaju da nečega tu ima, ali ne znaju što i kako pa se meškolje, čohaju. I budu vrlo neugodni ponekad. A većina mi se nažalost čini skroz odsječena od svoje duše.

Patnja duša je velika na ovom svijetu. To osjećam. Duše cvile i tuguju, zanemarene su. Negirane. Od duša je važnije mnogo toga površnoga, oku ugodnoga, a samo nas udaljava od vlastitih duša. Roditelji ne prepoznavaju duše svoje vlastite djece, pa ih zatiru.

I tako, mogla bih još... no, kad sam mislila na 'težinu', mislila sam zapravo na povezanost s vlastitom dušom. Ne deklarativnu, nego onu istinsku, dubinsku.

Buduća znanstvenica
Onda mala zbrka u identitetu
Volim cvijeće
Škola i ja

Mene učilo, što doma, što okolo, da ako imam prigovor nečemu, ako mislim da nešto ne valja - neka predložim rješenje. Neka velim kako bi po meni stvari trebale izgledati. I ne biIo kakvo rješenje, nego rješenje u kojem bi sve strane imale neku zadovoljštinu. I tako sam od rana shvatila da nemam ništa od pobune, ako ne ponudim istovremeno i rješenje.

Ok, nije lako smisliti rješenje, pogotovo rješenje koje je uistinu dobro, u kojem svi idemo naprijed. I treba biti svjestan da to nije lako. Isto tako treba biti svjestan da takvo rješenje uvijek postoji. A i kad smislimo (uočimo) rješenje, ono što je jako teško je - predložiti na koji način sprovesti to rješenje. Znači - kako. Ili ga sam sprovesti.

Sada s 50+ znam puno više nego sam znala prije. Znam, recimo, da ako samu sebe ne mogu nagovoriti na nešto, recimo na prestanak pušenja, kako ću onda nekog drugog nagovoriti na nešto? Ako se ne mogu sama sa sobom dogovoriti, ako ne mogu sama sebe uvjeriti u nešto, kako ću nekog drugog?

Ili: ako ne mogu od sebe same, od djece doma dobiti ono što želim, ili od vlastitog supruga, na temelju čega se mogu zanositi idejom da mogu promijeniti svijet?

Ne znam kakvi su vaši poslovi. Moj posao je vrlo kreativan. I imam dosta slobode za uvođenje novih stvari u posao. Nazivno. Međutim, kad smislim nešto novo i kad to želim provesti, uvijek naiđem na otpor. Ljudi jednostavno ne vole promjene. I ne zanima ih koji su benefiti te promjene nego se zaključaju čim osjete da je promjena na pomolu, i počnu se braniti, neki vrlo agrsivno. No, svjesna sam toga, pa imam načine kako ljude uvjeravati, kako ih dovesti u situaciju da na kraju sami požele tu promjenu, i kako postići da pomisle kako je svijet besmislen bez te promjene. No, to nije lako. Zapravo, riječ uvjeravati tu ne stoji. Jer ne idem ja od jednog do drugog objašnjavajući im kakve koristi imamo od te promjene, jer znam da to nema smisla. Tako bih se samo izložila njihovim verbalnim akrobacijama. Uostalom, to kako izvedem stvar - to je moja vrijednost, i moja tajna. Nemam bez veze 50+. Ali ujedno - to je i moj domet. U stanju sam uvesti promjenu u grupu od cca 100 ljudi. To sam isprobala i provjerila više puta. S tim da ta promjena ne zadire u mijenjanje ličnosti, već samo mijenja svakodnevne navike. Dakle, ništa na osobnom planu. Usput, koliko ljudi vi uspijevate uvjeriti u nešto?

Sada s 50+ vidim u kojoj mjeri ljudi mlate praznu slamu. Vidim kako pričaju o nekom problemu, sjedeći i pušeći za kompom, u toplome, s hranom i/ili pijačom pred sobom. Vidim kako se zamišljaju na vjetromitini, šibani snijegom, ili kako trče pustinjom i skapavaju od žeđi, ili spašavaju ljude od nekog zla ili 'zla', ili su vođe koji svojim govorničkim vještinama zavode mase i ove ih slijepo slijede. I sve to oni rade u svrhu neke velike ideje, jer oni - mijenjaju svijet. A drek, sjede pred ekranom, niti cipele nisu obukli.

Oni 'napredniji' odu u birtiju, ili na neki tulum, pa udri po problemima i kuknjavi, sa sličnim filmovima u glavi kao i oni doma pred kompom, energično rješavaju svjetske probleme, da bi drugi dan zaboravili o čemu su uopće pričali.

Najgore je to što su oni uvjereni kako su nešto uistinu napravili.

Nema druge, nego prvo pospremiti vlastito dvorišće (aha, znam, lakše je drugom reda raditi).

Eh, sad mi se otvorilo novo područje, a to je - kako Hrvati pasivno čekaju da im drugi riješe probleme. No, o tome drugi put.

Rodila sam se i rano djetinjstvo provela u kući s puno ljudi. Živjelo nas je u njoj devetero: baka i deda, bakin brat, troje bakine najmlađe djece koji su još studirali, mama, tata i ja. Predivno! Bile su u toj kući, dakle, tri odrasle žene koje su imale brigu o kućanstvu. Baka je kuhala i prala suđe, brinula oko kuhinje, moja mama je prala veš i spremala, uz to je radila u firmi puno radno vrijeme (to je bila njezina želja), a moja teta, studentica, ona je bila zadužena za nabavke i isto za spremanje dijela kuće. I tako su se njih tri podijelile.

Koliko se sjećam, muški nisu prali suđe, nisu niti kuhali. A bome nisu niti veš prali. Tata je mami pomogao kad je bilo nešto teško za prenijeti jer tada nije naravno bilo vešmašine nego se je veš iskuhavao u kotlu, na peći na drva. U veškuhinji u podrumu.

Muški su radili i zarađivali, dvojica su studirala. I zarađivali bi sezonskim poslovima.

Sve je štimalo. Znalo se je gdje je komu mjesto. I uglavnom nisu bili preopterećeni. Mojoj mami je znalo biti previše jer je veša za devetero bilo poprilično. Ali je imala skuhano, za dijete su joj se svi brinuli, a meni je bilo super! Uvijek je netko bio na raspolaganju. Sjećam se kako me je jedan stric učio stavljati nogu za vrat, drugi me je učio kopati nos, a teta me je šminkala.. Tak su se sprdali sa mnom, a ja uživala :)

Eto, to je bilo unatrag 45 godina, u Zagrebu. Dakle, i ne tako davno. (Više nitko od njih nažalost nije živ, ima 15 i više godina, jer su svi poumirali rel. mladi).

I meni je to ostao pojam sreće. Velika kuća i puno ljudi u njoj, različitih generacija, u kojima su poslovi podijeljeni, a djeca uvijek nađu nekog tko je raspoložen za njih. I tada se je znalo što je muški dio, a što ženski. I nitko nikog nije okrivljavao niti optuživao da se ne uključuje u nekakve poslove. Da ne zaboravim, znalo se je i tko je gazda. Baka i deda su bili gazde, i bilo je onako kako su oni rekli.

I to što se je danas sve svelo na život u dvoje, sa ili bez djece, nije čovjeku urođeno. Jer smo stotinama i tisućama godina živjeli u grupama, plemenima, velikim obiteljima. Dijelili smo poslove - žene međusobno, muški međusobno. I tako je ostala potreba za dijeljenjem poslova, no kako to sad izvesti kad su prisutni samo dvoje umornih, i oboje mora raditi full time da bi preživjelo? Nisu ni muški krivi, a niti žene, sve se je poremetilo, udaljili smo se jedni od drugih, veliča se pojedinac, a obitelj gubi na vrijednosti...

Ili - samohrane majke: što dalje reći? Sve moramo same dok djeca malo ne stasaju. I nigdje nikog. Patim za onom prepunom kućom.

Kako bilo - Sretna vam Dan žena, ne osuđujte već ljubite..

Moj sin poželio piti kavu. Neki dečki u njegovom razredu već puše, neki čak i piju. A on bi, eto, kavicu. Nemam doma kave i kupim ja njemu nekakav kapućino 3 u 1 pa nek dijete proba. I njemu to nije loše, ali vidim ne pokazuje neku želju ponavljati.

Jedan dan kaže on, daj mi mama kapućino da se razbudim. A ja mu velim: ne dam. Zakaj? Zato jer si išao kasno spavati i zato ti je tijelo umorno. Sad ćeš popiti kapućino da te razbudi, pa ćeš poslije popiti drugi, a navečer nećeš moći zaspati jer te kapućino digao, pa ćeš navečer tražiti nešto za smirenje, nekakve tablete za spavanje, i tako ćeš se navući na tko zna što. A samo zato jer se nisi dovoljno naspavao.

Gle što ti tata radi. Upravo živi tako: uzme nešto da ga digne, pa poslije nešto da ga spusti, pa ga nešto mora smiriti, onda je presmiren pa uzme nešto da ga razdrma, pa nešto za razbuđivanje, da bi mu onda nešto trebalo za uspavljivanje, i toliko je zbunio svoje tijelo da tijelo više ne zna smije li spavati ili ne. I sad pati od kronične nesanice.

Dijete me je čulo, i razumjelo. Zasad. A i vidi kako ja živim. Čitam vlastiti trag, kao Indijanac. Ako me glava zaboli, zašto me boli glava? Ne boli ona bez veze, nego mi nešto poručuje. A poručuje uglavnom da sam pretjerala u nečemu. Ne popijem lijek protiv glavobolje nego smanjim to u čemu pretjerujem. I glava prestane boljeti.

Rijetko kad me nešto boli, ali kad zaboli, a ne znam zbog čega - krenem u istraživanje. Tijelo predobro zna što je ok, a što nije. I signalizira nam kad pretjeramo, ili nam fali. Tijelo nam je naš unutarnji nepogrešivi vodič. Da ne bih zbunjivala tog vodiča i da bih dobro čitala njegove znakove, um mi mora biti bistar, nezamagljen. Jer me zanimaju oni sitni teško čitljivi signali, prvi znakovi nekih problema, tipa blage nervoze, anksioznosti, nemira, sitnih nelagoda, kako bih na vrijeme reagirala. Zato ne pijem, ne pušim, ne uzimam tablete, kavu, itd.

A sad mi tijelo i samo to odbija. Trebalo mi je nekoliko godina da mi se tijelo i um (ili što već) uravnoteže, i uglavnom smo uspjeli.

Javilo mi - ima karta viška, i ode ja u kino. Čitala sam knjigu prije cca 35 godina. Od cijele knjige sjećam se atmosfere, sama tema preljuba kao tinejdžerku nije me se dojmila, čudno :). A najviše se sjećam profesora iz hrvatskog koji je bio nevjerojatni romantik. Pričao je o Ani kao o kraljici, bio je zanesen toliko da je zaboravio da je u razredu, zapravo je sigurno bio zaljubljen u nju. S knjigom ruci ljuljao je razredom, čitao citate, nešto objašnjavao.. Tko zna o čemu je zapravo pričao.. Ne sjećam mu se prezimena.

Sjećam se da sam čitala Anu jednim vikendom koji smo roditelji i ja proveli kod ujaka. Ujak je stanovao u samoj zgradi željezničke stanice, bio je prometnik. Do njega smo i došli vlakom. To je stanica pokraj uzbrdice uz koju je teretnim vlakovima trebala pomoć, i na toj stanici su spavale parnjače zvane rivalice. Rivalice bi zakvačili na kraj vlaka i pogurale bi vlak uz tu uzbrdicu. Miris ugljena i dima, zvuk parnjače koja stenje. Čak je i vrt mojeg ujaka bio u stilu, gnojen lešom - to je pepeo koji izbacuju iz parnjača. I sve to mi je začinilo sliku o Ani. Sjećam se i kako je ujna nakon prolaska nekog brzog vlaka otišla na prugu i pokupila četiri jadne kokoši. Često je nakon prolaska brzih vlakova bilo juhe.

No, film. Ponio me. Da imam toliko znanja i spretnosti neke svoje misli i osjećaje prenijeti na film, na isti način bih i ja oslikala Anu. I cijelu atmosferu. Vratilo me je 35 godina unatrag, u doba čitanja, a onda i 150 godina, u njezino vrijeme. S tim da sad imam iskustvo velike strasti, imam iskustvo majčinstva, poznajem krutost ljudskih duša, a poznajem i odluke nemudrih žena.

Predobro pogođena glazba, scena kao u snu - a što je strast nego san? Film je multidimenzionalan. U jednom času imala sam dojam da mi je percepcija prezasićena, da me napadaju sa svih strana - baš kao kad me obuzme strast, ona strast.. Kad koža postane pretijesna..

Eh, ta strast... dobra sluškinja, loša gospodarica...

Bila sam na jednoj terapiji, predubokoj, i rekli nam nek 40 dana nikome ne pričamo o tome jer se u tih 40 dana slažu energije i toliko treba da se glavnina procesa razvije.

Unutar tih 40 dana posjetih svoju učiteljicu, mentoricu, i ispričam joj to kako moram šutjeti o svojem ludom iskustvu. I ona meni kaže kako ima jednu vrlo duhovnu prijateljicu koja isto šuti o svojim iskustvima i rijetko što podijeli. Na pitanje - zašto? - ova joj odgovori: to je zato jer kad nekome ispričam jedno takvo svoje čisto iskustvo (čisto u svakom smislu), taj netko ga lako zaprlja svojima strahovima, i svojim zabranama. Jer - to je moje, i samo moje iskustvo, i mora ostati čisto. Ako se zagadi, gubi na vrijednosti. Drugi to ne rade namjerno, ali si ne mogu pomoći jer nisu svjesni svojih strahova. A u konačnici, to nije njihovo iskustvo, i nemaju ništa s tim. Jer ne možemo učiti iz tuđih iskustava, samo vlastitih.

E sad, netko vještiji u čitanju tih strahova i psiholoških zabrana može prema nečijim reakcijama na nečije iskustvo točno mapirati što muči tog čovjeka koji reagira. Jer - vlastite zabrane prenosimo na drugog. Ono što nisu dozvoljavali nama, niti mi ne dozvoljavamo drugima. Na primjer, ako smo imali zabranu biti veseli dok smo bili mali ("Veliko veselje uvijek završi u suzama", "Ako sam veseo, dogodit će se nesreća" ), kao odrasli ćemo na svakog tko se veseli reagirati režanjem i pokušat ćemo ga oneraspoložiti.

Česta je i zabrana - ne smiješ biti slab. Takvi kad osjete da je netko slab, napadnu ga i iz rukava sasipaju stotinu razloga iz kojeg netko ne smije biti slab, ili nije dobro pokazivati slabost, ili je u krajnoj mjeri budala ako si dozvoljava biti slab.

Široka i prezanimljiva tema, evo jedan kratki linkić Link

Da dodam još: sloboda je osvijestiti da to nije dio nas, da su nam to 'uprogramirali', i da se toga možemo riješiti i uživati u životu punim plućima.