Laprdarij

Jutros u 4 probudio me glupi san. Bila sam u krasnoj, mirnoj vezi-braku, nešto vrlo ozbiljno, i on i ja smo nešto sređivali po doma, baš nam je bilo lijepo. No, kako se taj posao približavao kraju, moja bolja polovica veli: Super, sad kad završimo s ovim, lijepo ćemo se zavaliti oboje u kadu.

I ja se pri toj rečenici stepem - užas! Taj čas shvatim da mi je s tim likom lijepo, ali ne mogu zamisliti seks s njim. A pogotovo nekakva mjesta poput kade gdje takvo što traje li traje.. Brrr! Ne dogodilo mi se!

Toliko sam se stepla da sam se probudila i više nikako zaspat.

Jeste li primijetili da pišem svoje blogove uglavnom za sebe, i ne pokušavam nikoga niti uvjeravati u nešto, niti ga mijenjati? Ako netko nađe nešto zanimljivo u mojem pisanju, ok, ako ne, opet ok. I ne pišem zato jer nisam sigurna u svoje mišljenje pa ovdje nešto iznesem kako bi me drugi prosvijetlili. Da nisam sigurna u to što pišem, i zašto to pišem, ne bih to pisala. Pa više od pet banki mi je, zašto bih bila nesigurna? U bilo čemu?

E, a sad ću opisati zašto mi je svejedno kad negativno komentirate ono što pišem i/ili mene kao osobu. Zato jer sam slobodna. Tko razumije, razumije.

Družeći se s ljudima uviđam da sam imala izuzetnu sreću s roditeljima koji su me dopali. Može biti i da ja svoje roditelje gledam drukčijim očima nego većina svoje. No, svejedno, moji su roditelji bili face. Predobri ljudi, dali su mi vrijedne darove. Dali su mi prave vrijednosti. Nisu, naravno, bili savršeni, ali ja im sve opraštam jer ih razumijem, njihova djetinjstva bila su svakakva.

I poput svakog djeteta i ja sam rado udovoljavala svojim roditeljima, i nekako bih tražila na njihovim licima odobravanje za ono što radim. Htjela sam da se ponose sa mnom. Jer su mi bili dobri. U pubertetu sam im ipak priuštila svašta, hja - ispitivala sam svoje granice, a bome i njihove. Sve su hrabro izdržali. Nismo se mi puno družili, ali znala sam da su uvijek uz mene.

Puno sam stvari započinjala, neke i završavala, i oni su uvijek bili tu negdje. Nisu me nikad sputavali u nečemu, nisam nikad bila kažnjena ni na koji način. Znali bi me upozoriti, i to mi je bilo dovoljno. Govorili su mi - idi u škole, bori se, nek te ljudi cijene, nemoj se patiti kao mi, vidiš kako je nama teško. I to je doprlo do mene. A fakat im je bilo teško. I ja bih s veseljem išla u škole, i radila bih ostalo da im nekako pokažem kako se ne moraju brinuti.. Od malena su me osamostaljivali i hvala im na tome. Kao da su znali.

Prvo je otišla mama, a onda tata od žalosti za njom. Bila sam pred kraj postdiplomskog. I tada, kad je i drugi otišao, ostala sam kao riba na suhom. To mi je bio prvi osjećaj. Nemam zraka, nemam medij za biti u njemu. Nigdje sam. Nikamo ne pripadam. Nisam imala partnera. Sama samcata.

I onda je uslijedilo nešto što me je usmjerilo za cijeli život. Zahvaljujući čemu nisam osjetljiva na ova vaša podbadanja. Za koja iskreno ne znam koja im je svrha. Osim vaše vlastite promocije.

A to što je uslijedilo bio je osjećaj - slobode. Tada sam spoznala pravu slobodu. Ostala sam sama, nemam braće, nemam bliske rodbine. A ta sloboda je - mogu napraviti sa svojim životom što god želim, što god mi paše, nikome pod kapom nebeskom ne polažem račune. Nitko mi neće predbacivati, nikoga neću osramotiti. Mogu postati čak i teški kriminalac - odgovorna sam samo sebi. Mogu postati bilo što - otvorio mi se cijeli spektar mogućnosti. Što god napravim, to će biti ili dobro za mene, ili loše, no nemam kome prigovoriti da me na to natjerao. Nemam kome niti iz inata nešto napraviti. Ogromna sloboda. I ogromna odgovornost. Nitko više u mojem životu ne može biti kriv za ono što će mi se događati. A vidim da su mnogima neki drugi krivi, navodno. A nisu, sami su si krivi.

Ono u čemu je bila velika promjena je i to što se više nisam imala niti kome pohvaliti. Više nitko nije bio ponosan na ono što sam postizala. Više ne postoji čovjek na svijetu kojeg uistinu zanima što radim i kako sam. Jesam li sretna? Tužna? Božić da ne spominjem. Naravno, postoje prijatelji, neke ljubavi, ali to više nije bezuvjetno. Često nemaju živaca ni saslušati me. Ništa čvrstog nas ne veže, lagano se ti odnosi uruše, nažalost.

Tada sam osjetila tuđi jal. I podmetanja. No, to je sve postalo nevažno. Odgovorna sam samo sebi. Za ostale koji bi rado da im polažem račune - fućka mi se.

Eto, zapahnula me je bila ta sloboda, mogla sam u bilo kojem smjeru okrenuti brod. A plus svega postala sam svjesna iz velike blizine kako je ljudski život krhak. Moj je otac osim od tuge umro i zbog previše pušenja. Ubio se pušenjem. Po četiri kutije je pušio dnevno, pod dvije odjedanput bi gorjele. A relativno mlad, danas su mi zanimljivi muškarci u tim godinama. Ja sam tada pušila, i mogla sam izabrati: idem njegovim putem, ili ću probati dulje i kvalitetnije. Mogla sam se nakvačiti i na alkohol jer sam tada često znala cugnuti, dosta sam lumpala. No, i tu sam odlučila - neću. Droga me nikad nije zanimala ni u kojem obliku, legalnom ili ilegalnom. Ako sam u bedu, od takvih mi je stvari još gore. A ako sam dobre volje, onda mi ne trebaju pojačivači.

I tada, kad sam već imala sve izbore ovog svijeta pred sobom, odlučila sam - čuvat ću svoje zdravlje na svim razinama, i bit ću dobar čovjek. Jer želim živjeti dugo, zdravo i osjećati se dobro. I korisno. Pomagat ću drugima ako me zatraže i ako mogu, no sigurno im neću ni na koji način odmagati. Pazim da ne povrjeđujem ljude. Jer sam svjesna da smo svi krhki i krvavi ispod kože.

A mogla sam krenuti i nekim drugim, negativnim putem. I mogu to u bilo kojem trenutku. Ali ne činim to jer je to - moj vlastiti izbor.

Subota navečer mi je posebno važna. To je centralni dio tjedna. Važan mi je naravno i ostatak tjedna, radoholičarka sam, volim svoj posao, ali subota navečer je iznad svega.

Subotu navečer želim provoditi u ugodnom druženju, ili divljem druženju, ili avanturi, ali mora biti druženje. Ne želim biti sama subotom navečer.- Ma nije da ne želim, nego jednostavno ne mogu. To je jače od mene. Lovi me panika od samoće subotom navečer. Ostale dane u tjednu isto mi je teško biti samoj, ali subota ima posebnu težinu. I zato mi je važno da znam unaprijed što ću raditi subotom. Druženja subotom dogovaram najkasnije do srijede, iznimno do četvrtka.

Volim biti u braku ili živjeti s nekim između ostalog i zbog tih subota navečer, da ne moram brinuti što ću i kako ću. Te subote navečer moj su pokretač. Mnoge stvari nikada ne bih napravila da nema tih subota navečer.

Rado bih bila u stabilnoj vezi tako da mogu računati na društvo subotama navečer. A kako uglavnom nisam u nekoj čvrstoj vezi, imam popis telefonskih brojeva. Ok, neki imaju prioritet. Te s prioritetom nazovem prve, redoslijedom - 'možeš li ovu subotu?'. Ako može, super. E, ako ne može, onda nazovem sljedećeg s popisa.. I za svaku subotu nađe se netko tko je za provod.

Ponekad muški, koji ne znam zašto računaju na mene, znaju raditi probleme, 's kim si bila?', 'tko ti je taj?' No, ja se ne dam smesti. Ako ne želiš biti subotom navečer sa mnom, nemoj se žaliti ako sam s nekim drugim. Jer znaš da mi je to prevažno.

Dragi moji potencijalni - ne ostavljajte me samu subotom!

Odgovor Meiji na:

"još malo o komunikaciji (sorry kas sam i ja začatala temu): da li si ikom od frendova rekla "ne seri, lupaš gluposti" ili netko tebi?

ili, kad te netko od tih istih frendova ispila, kažeš: znaš, ja imam drugačije mišljenje i kreneš s elaboriranjem?
Autor: meija | 31.07.2012. u 11:57 | opcije"

Meija, ne sjećam se da sam ikada ikome u životu rekla 'ne seri'. Valjda si već to tu primijetila. To jednostavno ne postoji u mojem rječniku, a i ne znam zbog čega bi postojalo. Kad me tako pitaš, znači tebi je normalno nekome stresti u lice to 'ne seri, lupaš gluposti'? Zar to smatraš izrazom bliskosti?

Nadalje, ako mi se čini da ne razumijem što mi netko govori, postavljam potpitanja, recimo 'zašto tako misliš?' I onda skužim s koje pozicije netko govori to što govori. Jer kad 'uđemo u nečije cipele', ne možemo više reći da priča gluposti.

A i gle, ja se ne družim s ljudima koji lupaju gluposti, a ni s onima koji su me u stanju 'ispilati'. Družim se sa sebi sličnima, i tu sam vrlo izbirljiva. Nema ih puno, i birani su. A moja bliskost s prijateljima podrazumijeva puno nježnosti. S najboljom frendicom razgovaram najfinijim rječnikom, jer je naš odnos vrlo suptilan.

Čitam:

"Zaljubljenost mnogi pogrešno poistovjećuju s pravom ljubavi. Budući da se zaljubljenost (koja je projekcija naše slike o drugoj osobi) relativno brzo rasplinjuje, dolazi do razlaza među partnerima koji tvrde kako "više nema ljubavi". Istina je sasvim suprotna - među njima više nema zaljubljenosti, a ljubav, koja se iz te zaljubljenosti i početne strasti mogla dogoditi, jednostavno se nije niti dogodila. Dok je zaljubljenost površna, intenzivna i strastvena, ljubav je tiha, mirna i duboka. Ljubav je nemoguće objasniti, moguće ju je jedino osobno doživjeti. Zaljubljenost i ljubav jesu povezani, no nisu istovjetni. Stoga nemoj biti ovisnik o strasti, veći si pruži priliku za doživljaj prave ljubavi."

Pak si mislim - koliko dugo može trajati zaljubljenost? Toliko dugo koliko uspijevamo hraniti tu našu projekciju, toliko dugo dok se zapravo ne priblližimo dovoljno toj drugoj osobi da ju spoznamo kakva uistinu jest. Pa to onda prijeđe u ljubav, ili se raspline. Zato "neuhvatljivi" bolje prolaze, jer hrane našu projekciju na taj način što nam se nikada dovoljno ne približe.

A kužite ovo - "ovisnik o strasti"?

Umorna sam...

1. ne moraš pisati samo u naslov jer imam zvjezdicu
2. a zakaj sam ti u ignoru?

Neš ti nečeg posebnog ako netko tko je studirao/diplomirao književnost i pisanje, napiše dobar blog. Ili netko tko je završio novinarstvo. Ili bilo što pisalačko. Pa i ne smije napisati loš! Kaj se tiče tehnike pisanja. Ali kaj se izbora teme tiče, a i svrhe zapisa, e, tu bi se već moglo svašta reći.

No, ja nisam pisalačke struke. Niti slične. Pisanje mi je čisti hobi. U mojoj struci kažu - što nisi objavio, nisi ni napravio. Zato trebam znati pisati.

A struku koju sam si izabrala je struka koja će mi pomoći da si objasnim život, ali na egzaktnoj, prirodnjačkoj razini. Dakle, ne na filozofskoj. Pak sam negdje tamo krajem sedamdesetih razmišljala koja struka bi mi dala najbolje odgovore. Volim matematiku i ide mi, ali matematika je samo jezik/pismo. Znači, nju trebam znati da bih tek mogla ići dalje. Fizika je temelj svega. Matematika je jezik kojim se fizika služi. Ipak, fizika mi se činila previše temeljnom, ona puno zadire u svemirske razmjere i velike brojeve, a mene zanimaju zemaljski, mikro događaji u živom svijetu. E, tu se sad nalazi kemija, koja se nadovezuje na fiziku. Kemija se ne može razumjeti bez fizike, a ova bez matematike. Da, kemija živog svijeta, to me je zanimalo. Biologija se nadograđuje na kemiju, prvo molekularna biologija, pa ostale. Tu se negdje uz bok nalazi i farmakologija. A nad svim tim je medicina. Za kvalitetno bavljenje medicinom treba sve ovo nabrojeno znati.

I tako sam ja učila i proučavala sve to navedeno, nešto više, nešto manje, ulazila u stanice, mikroprocese, molekularne procese, neke sićušne fizike, DNA, proučavala lijekove, bolesti, no da ne nabrajam, i komadala čovjeka prvo na organe, pa na tkiva, stanice, na molekule.

I nakon godina i godina shvatila sam - tu leži samo dio odgovora. A pitanje je li taj dio odgovora uopće bitan. I malo pomalo, samo od sebe se nametnulo vratiti se na razinu čovjeka, zaboraviti pojedinačne organe, tkiva, stanice, molekule.. Iskopčati mikroskop i pogledati ljudsko biće integralno, bez odbacivanja ijednog njegovog dijela u svrhu pojednostavljenja. Promatrati čovjeka i osluškivati njegov glas, gledati kretnje, ponašanje, a iznad svega - njegove osjećaje. Jer su upravo ti osjećaji nekako bili isključeni iz prirodnih znanosti. A osjećajima prethode misli. I tu je bila nepremostiva rupa. Mislilo se - nisu bitni. Fala Bogu, pojavila se interdisciplinarna grana znanosti imenom psihoneuroimunologija (PNI) koja je wow, koja uzima razne apekte ljudskog postojanja kako i sama riječ kaže i koja je konačno sve više prisutna u znanstvenim istraživanjima.

Uglavnom, ako stavimo na hrpu sva znanja ove trenutno aktualne i društveno priznate prirodne znanosti, još uvijek fali dosta toga. U puno područja tapka se u mraku. Osvijestila sam kako je ta znanost u nekim područjima još prilično u pelenama i kako još puno toga postoji za istražiti. Na puno pitanja znanost još nema odgovor. Ali više se jednostavno ne može žmiriti na neke stvari koje se događaju, a nisu objašnjive dosad raspoloživim znanjima i tehnikama. S druge strane, neke stvari i jesu potvrđene i objašnjene, ali društvo nije spremno, točnije određene strukture društva još nisu zrele (ne vide benefit) za prihvaćanje toga.

U svakom slučaju, odgovor na moje prvotno pitanje izgleda vrlo kompleksan. A zapravo što više zaranjam u neka metafizička područja, uviđam da su odgovori sve jednostavniji i jednostavniji, sve su bliže čovjeku i realnom životu. Moj je generalni stav - prava rješenja su uvijek lijepa, i jednostavna. Pa i očekujem da odgovor na moje pitanje bude prije svega nešto lijepo, i iznad svega jednostavno. I koji ništa ne isključuje.

Eto, upravo sam sada na tom putu i nazirem obrise odgovora. Bez obzira hoću li stići do njega ili neću, samo putovanje prema tome je prekrasno!

Nisam nikad bila neka ljepotica. I nisam previše polagala na svoj izgled, onak minimum, iz pristojnosti prema drugima. Nisam neka koja je njemu za pravit se važnim pred prijateljima, što se izgleda tiče. Osim boje kose koju su svi primjećivali, drugo na meni niti ne pamte. Ako stavim sunčane naočale, ne prepoznaju me. I to mi paše. Jednostavno, ne paše mi da muški sline za mnom. To je vjerojatno zato jer sam imala jedno vrlo neugodno slinalačko iskustvo kao klinka, a jedno kao cura u pubertetu, a i često su mi kao mladoj znali fućkati za mnom - pa nekako želim biti što manje vidljiva.

Ali imam šarma, kažu. I kad želim, mogu biti zavodljiva. No to je uglavnom samo u 4 oka.

Zapravo ti slinavci su me nekako stalno pratili. Iako se nimalo ne oblačim seksi, da ne velim da se bez veze oblačim upravo zato da ih skinem s vrata, oko mene je uvijek bilo muških. Tih slinavih. Za popizdit. Ok, bilo je i onih kojima sam se fakat sviđala. Sad kad unatrag gledam, bilo je tu pravih prilika, jako dobri dečki, ali tada nisam kužila da im se sviđam. Šteta! No nekako su ti pravi bili zasjenjeni tim slinavima. Od kojih zazirem.

I tako u toj igri odbijanja i privlačenja zapravo nisam ostvarila neku dublju i kvalitetniju vezu. Oni kojima sam se sviđala - njih gotovo nisam ni primjećivala. A oni koji su se meni sviđali nisu me prihvaćali takvom kakva jesam. Isprva bi im bila wow, nešto posebno, nikad doživljeno, da bi me ubrzo počeli optuživati kak sam ovakva ili onakva i pokušavali bi me ukalupiti u nešto što nisam ja, i tu je pucalo. Nažalost. Uvijek isti scenarij. Umorilo me je to.

Da, kao klinka bila sam užasno zaljubljiva. Na moru bi mi bilo bez veze ako se ne bih u nekog zaljubila. Pa u školi. Bilo gdje. Toj mojoj zaljubljivosti mogu zahvaliti na svojoj karijeri, zapravo me je zaljubljivost vukla.. Ne, ovo nije skroz točno, ali dobro zvuči :) Da bih došla do toga da mi se danas teško netko dopadne. Nije mi više potreban taj osjećaj zaljubljenosti da se osjećam živom. Zapravo, imam tu neku inherentnu zaljubljenost koja nema i ne treba objekt u obliku muškarca, i s tim se dobro osjećam. Ma, taj dio nije niti bitan.

Uglavnom, kroz vrijeme sam skužila da mi je u dvoje važnije da se tip sviđa meni, nego ja njemu. Naravno, bilo bi lijepo da je to obostrano jednakog intenziteta, ali kako to gotovo nije nikad, barem ne na dulje virjeme, onda mi je važnija varijanta da mi prolaze mravci kralježnicom kad se trebam s njim sresti nego da on luduje za mnom. Zapravo mi idu na živce oni koji me opsjedaju, te dobro jutro, te što si jela za doručak, pa dobar tek za ručak, pa ovo, pa ono, pa laku noć, pa kad bi još htio i seksat se preko poruka, uh... S jednim sam po pedeset poruka izmijenila na dan, skoro sam bankrotirala.

Da dodam još nešto što mi se čini važnim. Nešto o orgazmima. Orgazmi sami po sebi velika su mi zagonetka. Ok, muški orgazam izgleda da je jasna stvar, služi u svrhu reprodukcije, iako samo izbacivanje sjemena je samo jedan dio cijele priče. A što je sa ženskim orgazmom, ima li taj nekakvu ulogu u reprodukciji ili bilo čemu? Velike su tu energije i nije to bez veze. I žene prosječno teže postižu orgazam, neke nikad, kažu.

E, sad, skužila sam tu nešto. Recimo, neki tip i ja sviđamo se jedno drugome, pa maženje, seksić jedan, drugi, i ne doživim orgazam na počecima, jednostavno mi treba vremena da se nekome približim. I onda mi se znalo dogoditi da s prvim doživljenim orgazmom s nekim - čarolija isti čas prestane. Seks bude uh, ono super skroz, i ostalo bude ok, ali kako prvi put svršim tip mi postane bez veze. Nakon nekoliko takvih događaja zamislila sam se. Zar ženski orgazam služi za odbacivanje mužjaka jer više nije potreban? Pak su mi pale na pamet bogomoljke i paučice. Imam dojam da sa svojim orgazmom kao da odgurnem mužjaka kilometrima od sebe. Kao nuklearni udar. I onda mi dođe žao. Ne znam događa li se to drugim ženama? Nisam o tome nikad razgovarala s nekom.

Pa onda kad dođem blizu orgazma, počnem misliti na kiseljenje zimnice, pospremanje podruma, i tak... i ok, malo odglumim samo za njega, i svi sretni.

S tim zaključavanjem komentiranja. Kaj, svatko bu svoje ispripovedal, zel svoju kutiju i prešel. Bez veze.

E, kad smo već kod speakers cornera, bila sam tam u 5D kinu. Uglavnom, tijekom prikazivanja filma puhalo je u mene, špricalo me vodom (tam je neki pljunul i svima nam je doletel hračak), puhalo mi pod noge, u naslonu me malo-malo nekaj udarilo.. I tak, deci se jako dopalo.

Tu među ovim lutajućim slikama konačno mi se jedna faca dopala. Baš je onak simpa. Pak sam išla pogledati profil. I profil je baš onak za javiti se, sviđa mi se. Ali kak da se javim s Coco? Tip očito ne čita blog i vjerojatno nema pojma kaj je to, ako i ima, ne zanima ga. I kak da ja s takvim profilom dođem nekome? Kaj bu si čovek mislil? Onda slijede objašnjavanja...

Hja, možda bih nekog i upoznala da ispunim profil. A opet... Već znani scenariji mi se ne prožovljavaju opet. Pak sam tu stala.

Kako mi je jedan prijatelj rekao kad je naišao konačno na ženu koja mu se sviđa: Ali ona je sama! Zašto??? I to ga je toliko mučilo, jer ona sigurno nije tak ok kak mu se čini čim je sama. Ja mu velim, pa i ti si sam i ok si. Ja sam drugo, ali ona je privlačna... I daj ga.. Nikak ne valja.

Imam još 30 minuta.

I tak, nisam niš bloškog napisala jer sam jučer naglo shvatila da i ja mogu navečer izaći i vratiti se kasno doma, i da nitko ne bude patio. Pa sam zalumpala. Oni koji to rade svaki dan nemaju pojma kakav je gušt kad to napraviš nakon 14 godina. Danas nebum, ali sutra, hmm...

No, nisam ni htjela pisati nešto bloški jer sam imala za napisati nešto ozbiljno, u vezi s poslom. Dala sam jedno mišljenje prije oko godinu dana, i nedavno mi je stiglo očitovanje na to moje mišljenje u kojem se jedna strana naravno ne slaže s tim mojim mišljenjem, i traži sada moje očitovanje na primjedbe koje je dala. Čitam ja te primjedbe, buljim u njih i ne mogu se načuditi. A primjedbe su u stilu: Vaše mišljenje ne valja jer niste uzeli u obzir krumpir i mahune (a recimo da radimo frappe od banana), kao ni vremenske prilike na Filipinima u to doba godine. A niste ni uzeli u obzir subjektivne okolnosti osobe x. Ovo s krumpirom i mahunama još i kužim, ne zna struku, ne zna recept i da u frappe od banana ne idu krumpir i mahune, a nisu potrebni niti kao alat (što bi onaj tko mi je pisao primjedbe ipak trebao znati, ali je možda friški u poslu pa ide na galamu), Čak me ne čudi ni želja za uplitanjem vremenskih prilika na Filipinima, ono - zamagli pa lovi u mutnom. Ali za ove subjektivne okolnosti - tu su me oborili s nogu. Kako da ja uzmem u obzir nečije - subjektivne okolnosti? S time da dotični ne namjerava obrazložiti te okolnosti, iako su ionako potpuno irelevantne za situaciju i nedajblože da mi ih ide obrazlagati.

I sad, mislim si ja kaj da im odgovorim, pa krenem o bananama i mlijeku, može i malo šećera, pa i vode/leda, možda ruma ili već nešto po željama. Ali krumpir i mahune ne fitaju, možemo frappe samo pokvariti. Dakle, ne miješajte krumpir i mahune, jer će moje mišljenje biti samo nepovoljnije. A subjektivno - ako radimo frappe od banana i takav je dogovor i imamo samo mlijeko i banane, onda je to to. Možemo malo varirati, ali ne možemo iz mlijeka i banana dobiti pečenu janjetinu, koliko god subjektivno maštali da ju jedemo i pokušavali jedni druge uvjeriti. Ne ide.

Eto, napisala sam očitovanje na mišljenje. I sad čekam očitovanje na očitovanje.. Bez banana :(

Idem si napisat

Ako mislite da sam od krvi i mesa, budite dobri prema meni SADA.. Da se bez veze poslije ne iščuđavam i ne vrtim u grobu.

Nedavno razgovaram s prijateljima o jednom trećem prijatelju. I zaključimo kak je taj vriti. Veli jedna frendica - i, kako bismo mu mogli pomoći?

Tu se ja isključim iz diskusije. Prije dvadesetak godina i ja bih lomila vijuge tražeći način kako mu pomoći.. Je, istina je da je on vriti. Ali je vriti svojim upornim trudom i zaslugom. Kao i moj bivši. Taj jednostavno ne može donijeti odluku dobru po njega. Sve krivo, barem s moje pozicije. Ok, kad smo mladi pa griješimo, pa onda griješimo do tridesete, četrdesete, ajd pa i pedesete, ali nije li vrijeme upitati se - ček, pa tu nekaj ne štima?

No, takvi poput ovog nikad se ne pitaju, nego su jadni. Predstavljaju se jadnima, i nekako uvijek uspijevaju kod ljudi probuditi želju za pomaganjem. I uvijek se nađe neka dobra duša koja im ide pomagati.. A njima zapravo ne treba pomoć. Treba im netko tko će im potvrditi da su jadni.. Jao. Valjda i donose te krive odluke zato da bi mogli ostati jadni. Jer kad bi donijeli pravu odluku, morali bi preuzeti i odgovornost za nju. Uzeli bi uzde života u svoje ruke i prestali bi biti jadni.

I kad me je ta prijateljica pogledala - zar ti ne misliš da njemu treba pomoć? Ne, rekla sam, ne treba njemu pomoć. Osim što njega treba nogom u guzicu da odraste već jednom. A da, ispala sam surova. No, pomagala je Coco takvima, i neće Coco više svoju energiju rasipati na takve. Coco je naučila pitati: i, kako točno želiš da ti pomognem? (najbolje pitanje na svijetu za prepoznavanje takvih 'jadnika'). A kad ovaj počne mucati i petljati, znam da mu ne treba pomoć nego bi se rado igrao jadnika.

A ima Coco kome pomagati.. Tu mislim na svoju djecu. A pravu pomoć nije lako dati, pogotovo vlastitoj djeci. Najlakše je nekome dati ribu. No, to nije pomoć. Pomoć je naučiti ga loviti ribu. Da ne čeka i drugi put ribu, nego da bude neovisan o nama.

Link
Link

Sjedim tu pred kompom i slušam neku glazbu, i u jednom trenutku osjetim - zagrljaj. Onaj naš zagrljaj. Od kojeg svaki neuron podivlja, svaka znojnica propišti, slinovnica traži tvoj jezik... Znaš, a baš mi je bilo dobro.. Već mi je danima, tjednima, mjesecima dobro. I danas ovo, ne, ovo mi nije trebalo. Ovo me je puknulo u prošlost, a kao da je sad.. Prestvarno je!

Molim te, ne misli na mene, preslaba sam.. Ne sjećaj se, ne pomišljaj ni na što jer je nemoguće. Nema više.. Sve je to samo vremenska fleka koju se trudim isprati... i ipak blijedi..

Zato me ne diraj mislima, ni željom, ni pitanjem.. Zaboravi.. Jer boli..