Laprdarij

Vidim, Tufgonfa muče 'uvijek' i 'nikad'. I ja se znam iznenaditi kako s lakoćom te dvije riječi izlete, i fakat sve ode k vragu. No, kako on kaže, niije ljudima uvijek cilj riječiti konflikt. Naprotiv, čini mi se da bi rješavanjem konflikta izgubili temu. Jer što dalje kad riješimo problem? Probleme treba njegovati, malo napuhati, pa malo ispuhati po potrebi, ali 'nikad' rješavati. Jer - dobro je imati poznati problem. Ako (se) njega riješimo - dođe nepoznati, novi problem. A to je već frka.

Rječca koja mene zna zaboljeti je 'ali'. Kad sam u nekom osjetljivom raspoloženju, i treba mi utjeha, neka nježna riječ, treba mi razumijevanje, ili makar samo uho za slušanje. Treba mi netko poput mekanog jastuka za glavu nasloniti, da skupim snagu kako bih mogla dalje. I tad cijenim kad druga strana bira riječi. Lijepo mi je čuti da me razumije, da vidi da mi je teško... no, kad mi uslijed jedne tako mekane rečenice u kojoj se već opuštam i nastojim nasloniti glavu ispali 'ali' - sve se sruši.

Jer s tim 'ali' događa se zaokret, kao da se sve negativno što želim od sebe odmaknuti naglo zaokreće i vraća direktno zabadajući se u mene, pout strelica.. Jer s tim 'ali' on-a želi reći da je to što mi je tako zapravo i moja krivnja, taj netko tko bi trebao samo šutjeti i klimati glavom (u tom času) misli da je i sam zaslužio moje suosjećanje u tom trenutku i s tim gruvim 'ali' zaokreće mekano na sebe, a šiljasto na mene. Tako ja to vidim. Pa naravno da je to i moja krivnja, no u tom člasu stvarno mi to nije potrebno čuti. Možemo o tome kad ću biti dobro, i jaka.

U tom času treba mi samo nježno, i mekano, jako mekano...

(pardoniram na greškama jer pišem bez naočala)

Danas je netko na poslu spomenuo da postoji ta četvrta seksualna orijentacija, a ta je - potpuna nezainteresiranost za seks. Navodno ima puno ljudi kojima seks ne znači ništa, nekakvi milijunski brojevi.

Eh, sad, to me je podsjetilo na komentar jednog prijatelja koji je iznenađen time da na iskrici nailazi na žene koje bi se rado uparile, ali - bez seksa. Seks ih ne zanima.

Nadalje je spika na poslu išla - bilo bi dobro da se takvi ljudi međusobno upare. Pa je netko dodao - u braku ionako nakon nekog vremena oboje postanu orijenitrani na tu četvrtu stranu.

Zatim je pala ideja - brak bi trebalo sklapati na određeno vrijeme. I nakon isteka tog vremena produljiti ugovor ili ne. Ja predložila - ugovor na sedam godina.

...

Čitam jučerašnje zapise o tome tko je jak, a tko slab. Moje je iskustvo da se jedino sa sebi sličnim partnerom može nešto započeti. To sam već bila jednom napisala pa je ispalo da želim biti sama sa sobom. No, to već spada u ovo što želim napisati.

A to je: nemam JA problem s tim ako netko ima nižu stručnu spremu od mene, ili ima manje nekretnina/pokretnina, ili ne vozi, ili ima manju plaću od mene. Meni te stvari nisu presudne. Ali muški ego to izgleda teško podnosi. (I ženski ego, kad su prijateljstva u pitanju). Na početku je njima to fora (navodno), jer se misle valjda udomiti. A i imponira im sve to zajedno. Da bi nakon nekog vremena počela borba, nadmetanje. E, taj dio me umara.

Jer ako imam, trebam li glumiti da nemam? Ili, ako znam, trebam li glumiti da ne znam? Kao i ovdje na blogu. Namećem li ja kome svoje zapise? Ne. Ali tko želi - tako to shvati. Pa ih zasmeta što čitam i referiram se na knjige. (I to ne zasmeta one koji su (s voljom i željom) završili fakultete i derali klupe godinama). Ne smeta meni što oni ne čitaju, nego njima smeta što ja čitam. A zapravo im ne smeta što ja čitam, nego im smeta što oni ne čitaju pa im je to skliski teren - a napad je najbolja obrana.

Nekog je tu jednom zasmetalo što sam napisala da imam izvrsnu kantinu na poslu jer - ljudi su u svijetu gladni. Nije mi baš jasna korelacija i što bih ja trebala napraviti da se taj drugi, a i svi gladni u svijetu - osjećaju dobro? Ili, uplatim skijanje, pa mi se predbacuje da se razbacujem novcima. Čijim se to točno novcima razbacujem?

Veli meni bivši: lako tebi, imaš izvrstan posao. Točno, imam izvsrtan posao. Ali ga imam zato jer od srednje škole radim na tome da ga imam. Dok si ti ganjal komade po diskačima i s autekima, ja sam učila. Dok je tebi bilo sve servirano, ja se morala boriti. Dok si ti zaboravljal izaći na ispite jer si zalumpal, ja sam uz studiranje čistila stubišta, šivala u fušu, davala instrukcije. Da bih mogla putovati.i ići na skijanje. Točno, sada je 'lako meni' , gledano izvana. Ali tko mi je sličan zna da to sve treba i održavati. Da se izvstan posao treba i zadržati u ova današnja nesigurna vremena.

Nažalost, meni sličnih je malo, ili onih koji me prihvaćaju takvom kakva jesam. Ali to ne znači da moram biti s onim drugima. Svjesna sam svojih vrijednosti i znam što zaslužujem.

Da ne velite da izmišljam:

http://www.index.hr/rouge/clanak/novi-trend-u-svijetu-seks-bez-orgazma/6318


64.aspx


Jedino je prevoditelj čini mi se u zadnjem odlomku to interpetirao na nespretan način, izgleda da baš i ne kuži.

Kaj nije gadno kad ste s nekim u klinču, a taj kao da je na utrci od 200 m (namjerno nisam napisala 100, nek se dobije dojam da seks ipak traje izvjesno vrijeme), tam nekaj brlja i nestrpljivo čeka kad će već jednom vaš orgazam.. Meni to grozno.. Treba uživati u putovanju, a ne fokusirati se na cilj.

Na pvt dobila sam upit - što sam to morala mijenjati kod sebe kad mi je sin imao astmu? Na blogu me to nitko nije pitao, ali ću svejedno napisati svoj odgovor.

"Evo, probat ću ukratko. Bilo je tu puno toga što smo morali rješavati, ali ono što mi se čini najvažnijim i čime sam najviše gušila svojeg sina je to što sam se prema njemu ponašala kao prema odraslom čovjeku. Nekako sam zanemarila da je to samo dijete i da njemu treba samo ljubav. A bila sam stroga, objašnjavala sam mu svašta kao odrasloj osobi, a on je samo trebao zagrljaje, ljubav, nježnost.

Pogotovo što je stariji brat, sestra mu je oko dvije godine mlađa, pa sam ga tim više doživljavala kao puno starijeg nego što je bio. Jadno moje dijete! I tek kad sam ga prigrlila kao svoju bebicu, ne očekujući od njega ništa što ne ide uz njegovu dob (tu su mi i knjige pomogle) i skidajući s njega odgovornost koju sam mu nesvjesno dala, tek tada je on počeo slobodno disati.

A to je pogreška koju mnogi roditelji rade, nesvjesno i želeći svojoj djeci sve najbolje, ali jednostavno precijene svoju djecu. Zaborave da su to samo mala djeca koja trebaju jedino ljubav, zagrljaj, neokrivljavanje, nekažnjavanje.."

Sad kad gledam recimo onu seriju "Dadilja", ježim se od njezinih metoda stavljanja djece u kaznu. Ma koja kazna, djeci treba samo ljubav i zagrljaj. Oni sve rade ispravno, mi smo ti koji imamo problem, a kaznama samo dobiju osjećaj da ne vrijede. Skroz sam odbacila kazne, tu i tamo podviknem i to je sve.

Prvih sedam godina života dijete je u polju majke. Drugim riječima, problemi koje majka ima prenose se na dijete, odnosno ako dijete ima problema potrebno je liječiti i majku.

Mojem sinu su sa cca 4 godine dijagnosticirali teški oblik alergijske astme. Liječnik mi je rekao: vaš sin neće smjeti penjati se uzbrdo, trčati, naprezati se, sport mora zaboraviti, smetat će mu i nagle promjene na planinski ili morski zrak, boravak u kući mu je moguć pod praktički sterilnim uvjetima, ni zrnca prašine. Uz kortikosteroide doživotno. Gledala sam to malo biće koje je teško disalo, ta mala prsa koja su se mučila, i glavom mi je samo prostrujalo - to ne može biti! Nisam se jednostavno mogla s time pomiriti. Mora postojati sretnije djetinjtsvo i bolji život za njega!

Tražila sam drugo mišljenje. Ovo prvo dobila sam u Klaićevoj. Drugo sam dobila na Srebrnjaku. Slično. Teški lijekovi cijeli život, izbjegavanje napora, svaka prehlada za njega može biti kobna, okidača na svakom koraku, nikakva garancija.

Tada u jednoj državnoj ljekarni ljekarica me pita - koliko vam je staro dijete? Četiri godine, velim. Ovo su teški lijekovi, probajte s ovim. I tutne mi papirić na kojem je napisala broj homeopatkinje i reče: pitajte ovu ženu, možda vam može pomoći. Dakle, u državnoj ljekarni. Homeopatija mi nije bila nepoznata i nakon nekog vremena otišla sam do te žene. Ona je djelomično pomogla, napredak se dogodio, ali smo stali. Tražila sam dalje. Astmatični napadaji su se događali, ali rjeđe.

Sin mi je također i mucao, sve jače. Išla sam u Suvag i oni vele - ne muca! A mali se muči naočigled, p i k su mu bili nesavladivi. Niš, otišla sam privatno logopedu i sam bog mi ju je poslao. Žena s holističkim pristupom. Ona je s njim prekrasno radila, mali je uživao, ali sam i ja morala raditi s njim, a i sama sa sobom.

I za astmu i za mucanje shvatila sam: neće biti ništa od napretka ako se sama ne promijenim. Logopedica mi je rekla - niste vi krivi za njegovo mucanje, postoij 1-2% ljudi koji mucaju. Ali ja sam znala da je krivica na meni, barem jedan dio. I htjela sam taj dio popraviti. Razne zadatke sam dobivala od logopedice. Najteži mi je bio - trebala sam otići u dućan i nešto kupovati mucajući. Jer, kaže ona, ne možete vi shvatiti vaše dijete ako ne uđete 'u njegove cipele'. Na prvu mi se zadatak činio lagan.

Ali kad sam krenula u dućan postalo mi je preteško. I nisam mogla otprve. Htjela sam ozbiljno odraditi zadatak. Tek sam iz treće ili četvrte uspjela. Odmucala sam narudžbu onoga što želim kupiti. Pa sam naravno morala ponoviti jer me prodavačica nije razumjela. Nakon toga, kao da se je Svemir preokrenuo. Nešto se dogodilo. Uz sve drugo što smo poduzimali, moj je sin - progovorio. Taman na početku prvog razreda. Otad se ne gasi :), mišek mali..

To je što se mucanja tiče, iako je taj dio teško odvojiti od astme jer su neke terapije bile i za jedno i za drugo i proces je tekao paralelno. Što se astme tiče, i zbog nje sam se morala promijeniti. Dragi ljudi su mi otvorili oči u vezi s astmom. Imunitet mojeg sina bio je uzdrman cijepljenjem. Prvo smo morali detoksifikaciju napraviti, tj. neutralizirati djelovanje cjepiva. A nakon toga morala sam promijeniti svoje ponašanje prema njemu jer sam shvatila da ga nesvjesno - gušim. Tako i L. Hay kaže. I mucanje ima sličnu pozadinu - nemogućnost izražavanja. Nečime u svojem ponašanju onemogućavala sam svojeg sina da se izrazi. Prestrašno!

Nije mi bilo druge nego - promijeniti se. (Otac nije htio surađivati, krenuo je lakšim putem, izabrao je drugu). Promjene nisu išle preko noći, to su bile lekcije i to je trajalo, zapravo još uvijek traje..Najteže je mijenjati - sebe. Išla sam rečenicu po rečenicu, situaciju po situaciju. I nakon 3 godine nadziranog rada mali je prestao dobijati astmatične napadaje. Postao je samouvjereno, stabilno, zaigrano, brbljavo i zdravo dijete. Naučio je i trčati. Sada je prošlo 7 godina otkako nije na lijekovima. Najviše su nam pomogle homeopatija, akupunktura i holistička psihoterapija. Na posljednjem pregledu ovo proljeće (novi) liječnik je rekao da je s vratiju vidio kako mi je sin zdrav i da nema traga astmi. Naravno, nalazi su to potvrdili. Da, događa se da se takva astma povuče, kaže liječnik, ali rijetko. Imaš sreće, kaže mojem sinu.. E, da zna što smo sve prošli!!.. Bilo je bodljikvao jer nisam imala podršku od familije. Ne samo da nisam imala podršku, nego su mi podmetali i onemogućavali me, pogotovo bivši svekar - liječnik.

Kad sam nakon svega išla proučavati što se sve događalo, koje sam sve prepreke morala svladati, čega se odreći i na što sve pristati, zahvalna sam Bogu što je sinu i meni poslao takve lekcije kroz koje smo i on i ja napredovali. Zahvalna sam mu što me je uputio na prave puteve, i prije svega što mi je omogućio da uočim te prave puteve. I što sam bila otvorena prema takvim putevima.

(Nije presudno, jer mi je jedina bitna nagrada to što je mali dobro, ali i svekar mi je nedavno rekao - skidam ti kapu što si bila uporna).

... pušenje. To sam uočila promatrajući sebe. Jer, kako reče jedna moja poznata, pušenje je način života. Pušači i nepušači ne idu zajedno. Ni uz najbolju volju. I što ću s takvim - otići u nekakav zadimljeni prostor na kavu? Bljak..

O alkoholu ionako oni koji cugaju lažu. Kao i o bračnom stanju. itd...

"Ta četiri stanja uzrokuju velike probleme u nama i našem životu. Oni potječu od toga što okrivljujemo druge i ne žellimo preuzeti odgovornost za vlastita iskustva. Jer, ako smo svi odgovorni za sve što nam se događa u životu, tada nemamo koga okrivljavati. Što god se događa u vanjskom svijetu samo je odražena slika našeg unutarnjeg razmišljanja. Ja ne odobravam loše ponašanje drugih, ali zapravo NAŠA uvjerenja privlače ljude koji se loše odnose prema nama.

Ako kažete: 'Svi se uvijek loše ponašaju prema meni, kritiziraju me, nikad mi ne pružaju podršku, iskorištavaju me i zlostavljaju", tada je riječ o VAŠEM obrascu. U vama postoji neka misao koja privlači ljude koji će se ponašati na taj način. Kad se oslobodite te misli, ti će vas ljudi napustiti i loše će se odnositi prema nekom drugom. Vi ih više nećete privlačiti k sebi.'

Navodim neke rezultate obrazaca koji se očituju na fizičkoj razini: dugotrajno zamjeranje može nas izjedati iznutra i pretvoriti se u bolest koju nazivamo rak. Kritičnost je trajna navika koja često izaziva artritis. Osjećaj krivnje u vama uvijek potiče potrebu za kaznom, a kazna stvara bol. (Kad me posjeti klijent koji pati od teških bolova, znam da u sebi nosi dubok osjećaj krivnje.) Strah i napetost koju on stvara, mogu izazvati poremećaje kao što su ćelavost, čirevi, pa čak i bolovi u nogama.

Otkrila sam da će PRAŠTANJE i OTPUŠTANJE ZAMJERANJA rastvoriti čak i rak. Iako se to može doimati pojednostavljenim, uvjerila sam se u to vlastitim očima i u vlastitom iskustvu."

c/p L. Hay. Ovaj odlomak učinio mi se reprezentativnim za cijelu tu njezinu knjigu - Kako iscijeliti duh i tijelo.

Svatko ima svoj put. Ali postoji i puno zajedničkih crta. Jedna od njih je provjera. Ona dolazi kad nešto godinama učimo, imamo tešku lekciju, mučimo se, i konačno nešto riješimo, ili nam se barem tako čini. Taman mislimo da smo nešto svladali kad eto, dolazi provjera. Dolazi u gotovo jednakom obliku kao naša prethodna lekcija. Ako nam je lekcija bio bivši muž, onda nam dođe sljedeći kandidat - kopija ovog prethodnog. Navodno u blažem obliku, iako se ne bih zaklela. Možda na početku izgleda blaže, ali nakon boljeg upoznavanja ispadne još gore.

Na provjeru možemo reagirati - da se upecamo, znači ništa nismo naučili, sve je bilo uzalud. Ili da prepoznamo i sretni velimo - ne, ne želim to više. Idem dalje.

Ja nasjela na provjeru. Ali sad mi je stigla provjera na provjeru. Ajme, koja karikatura od situacije! No sada znam da je to provjera, a da ne znam zabrinula bih se. Ovako mahnem rukom i - ne, hvala. Ne želim više.

Pa tko se ne bi osjećao blagoslovljenim da mu se događaju stvari koje se meni događaju?

Ona žena koja mi se je pojavila opet u životu nakon više godina, nije došla bez veze. Predamnom je rješavanje jedne kompleksne priče kroz koju bih rado prošla neoštećena. I zato se ona pojavila. Pojavila se da mi ukaže kako priče mogu biti kompleksne, a rješenja jednostavna:). I donijela mi je 4 nove knjige za koje mi je sada došlo vrijeme.

Prva knjiga je Michaela Newtona - Putovanje duša. Danas sam je počela čitati i - rasplakala sam se. A rasplakala sam se zato jer me je vratila 25 godina unatrag i potvrdila jedno moje iskustvo. To moje iskustvo je doduše naišlo na zanimanje i nekih svećenika koji su me zamolili da tu svoju priču ispričam pred vjerskom zajednicom, na što nisam pristala. Jer mi se to činilo nekako preglasnim. Ali sad nakon toliko godina imam snage to ispričati, pogotovo što sam kod Newtona vidjela da ta priča ima temelje.

Radi se o mojem razgovoru s pokojnom mi mamom. U tri godine otišle su mi iz života tri najvažnije žene: prvo teta koja me je uzela pod svoje jer je njezino dijete, moj vršnjak, nažalost umrlo vrlo rano, pokoj mu duši. Bila mi je poput mame. Zatim moja mama, i ubrzo nakon nje njezina mama, moja baka.

Ubrzo nakon što mi je baka umrla, dogodio mi se je taj razgovor. Bila je noć, ali sam bila sigurna da nije bio san. Bilo je - prevjerno.

Uglavnom, u posjetu su mi došle mama i ta teta. I rekle su da su mi došle reći kako su u redu i neka se ništa ne brinem. Da bi mi se prikazale ovakvima, morale su posuditi tijela, koja nažalost ne mogu dugo izdržati pa moraju biti brze. Bile su nasmiješene i vrlo nježne, kakve su i inače bile. Pitala sam ih otkud su došle, rekle su - s planete imenom Herona, na tu planetu duše odlaze nakon što umru. Pitala sam ih jesu li srele baku, a one su odgovorile - nismo još, iako znamo da je stigla. Još je na 'popravku'. Što je to popravak? Neke duše kad dođu tamo moraju prvo proći neke prilagodbe, a bakina je duša bila u lošem stanju zato jer je umrla od - i kažu mi neki uzrok. Ali rekli su da je umrla od toga i toga, kažem ja. Ne, nije, umrla je iz tog drugog razloga, no liječnici to nisu otkrili.

Pitala sam ih za još neke članove familije, neke su sretale, neke nisu nikad vidjele. Kako je gore? Predivno! Hoću li i ja uskoro gore? Nee, nećeš tako skoro, bez brige :) Ali, rekle su mi, tata je jako bolestan, brini se za njega. (Umro je 2-3 godine nakon toga, pluća mu otkazala). Pitala sam mamu - hoćeš li i tatu posjetiti? Ne, on to ne bi podnio, nemoj mu niti ovo spominjati..

Znači, duše nakon umiranja odu gore, na Heronu? provjeravam. Da, kažiu one, i to je tako otkako se Isus spustio na zemlju među ljude. Prije toga su duše nestajale, rasplinule bi se. Isus je omogućio to spašavanje duša. (Ovaj dio nisam imala pojma prije, nisam krštena, išla na vjeronauk, niti me je zanimalo. I taj se dio crkvi jako dopao).

I tada su rekle da moraju ići jer osjećaju da im ta posuđena tijela neće još dugo izdržati, i neka se ništa ne brinem.

Da bih eto jučer dobila u ruke knjigu koja opisuje slična iskustva. Koja je tek uvod u drugu, treću i četvrtu knjigu koje će mi poslužiti za bolje razumijevanje moje situacije.

Eto, blagoslovljena..:))

Jučer sam nakon brdo vremena srela ženu koja mi je neprocjenjivo pomogla kad mi je bilo jako teško. Ona se u to vrijeme doselila u susjednu mi kuću, a kod mene je počeo raspad sistema. Žena koja nije znala ništa o meni, niti ja o njoj, nazivala me je, tješila, donosila knjige, poklonila mi 'zlatni plašt' i naučila me rukovati njime. Ako kažem da me je spasila, mislim da ne pretjerujem. Bila sam fakat vriti.

Knjiga do koje sam došla preko nje je L. Hay - Kako iscijeliti duh i tijelo. Knjiga koja mi je uvelike promijenla život. Knjiga koju sam imala kao fotokopiju jer je nije bilo za kupiti, jedna velika šalata papira koju sam uvezivala i razvezivala, i prije čitanja bih nanovo slagala stranice po redu da bi se sve opet pretvorilo u šalatu. Da idem na pusti otok i da mogu uzeti samo jednu knjigu, uzela bih tu. To je moja biblija. I nakon sedam godina, ili osam, i dalje čitam tu knjiga vrlu često, i stalno otkrivam nešto novo. Ovisno o temi koja mi je trenutno aktualna. A nije ni knjiga, nego knjižica. Ali knjižica u kojoj je važna svaka rečenica. Nema onih rečenica koje služe kao punilo da ispadne više teksta. To L. Hay nije potrebno jer žena ima što reći.

I prije dva tjedna naletjela sam na tu knjigu - original. Wow, koje li sreće! Jest da mi je u tom trenutku sreće pauk digao auto, jer ne može valjda nešto doći a da nešto ne ode, no knjiga mi je bila u rukama. U toj knjizi našla sam jedan novi dio koji nisam imala u kopijama, a to je životna priča L. Hay. Prestrašno!

Od te žene koja mi je poklonila L. Hay saznala sam puno stvari. a jedna od njih su i obiteljske konstelacije Berta Hellingera. E, to je nešto što u meni izaziva strahopoštovanje. Berta Hellingera izuzetno cijenim jer i on ima puno toga za reći. Nisam bila niti na jednoj njegovoj seansi što mi je žao. Trebala sam doći u Opatiju na njegovo predavanje dok je još bio živ, ali sam zapela u prometu na neobičan način, zajedno s tom ženom, pa smo zaključile da nam još nije vrijeme.

Ukratko, obiteljske konstelacije uključuju rad s dušom obitelji. Koju se iscjeljuje. Svatko ima svoju dušu, ali i grupe međusobno povezanih ljudi isto tako imaju svoju dušu koja se ponaša kao i svaka pojedinačna duša. Vrlo su bitne te obiteljske duše kojima se nanosi često veliko zlo, i onda Bert H. to ispravlja, vraćajući se u povijest. Tehnika kojom to radi je zagonetna: uključuje ljude iz publike da predstavljaju članove te obitelji koju treba iscijeliti i ti ljudi nekim čudom uistinu popriimaju ponašanje tog člana kojeg predstavljaju. To je fenomen, zasad znanstveno neobjašnjiv, ali fenomen koji je prisutan. Bila sam nažalost samo na jednom sličnom događanju gdje sam imala priliku osjetiti taj rad sa zajedničkim dušama - nešto fantastično! Tko to osjeti, ne može negirati.

Rekoh da taj rad s obiteljskim konstelacijama izuzetno cijenim i osjećam strahopoštovanje jer je to zadiranje vrlo duboko, to mijenja prastare obrasce, a i u stanju je dignuti svašta, i onaj tko radi s time mora znati nositi se sa svm tim i usmjeravati to. A rezultati su nevjerojatni!

Osim obiteljskih konstelacija izuzetno mi je zanimljiv i soul-work koji je vrlo sličan, isto zadire duboko. To su tehnike koje uistinu mijenjaju osobu. Soul-work tečaj spremam se upisati, iako mislim da neću imati hrabrosti baviti se time tako da pomažem drugima.

Još mi pada na pamet jedna knjižica koja me je promijenila prije puno godina, ne znam točno naslov ali je nešto kao 'dijete u nama', 'unutarnje dijete'. Počela sam čitati tu knjižicu ne znajući ništa o toj temi. Čitanje je bilo prebolno! Ne sjećam se da sam se toliko naplakala uz neku knjigu. Ridala sam. To čitanje je trajalo recimo godinu dana jer mi je toliko trebalo da usvojim što tamo piše, da prigrlim to dijete u meni. Ali to mijenja ne samo nas nego cijeli svijet :)

Tu sam iznijela samo bitne točke svojeg puta, ima još naravno puno detalja. Nečiji tuđi put može izgledati posve drukčije, s drugim knjigama, osobama, tehnikama, ali svi vode ka jednom cilju - iscjeljenju duše, a posljedično time i tijela.

Ako su zahodi na blogu, valjda su za komentiranje. Koliko kužim, prije su i poslije pospremanja. Znači, pospremalo se, konačno. Samo imam nekoliko pitanja.

- Čuj, kaj ti staneš u taj zahod?
- Zakaj daska stoji nahero? Zato kaj ne staneš baš, pa se upireš u kotlić.
- Čemu točno one knjige služe? Za čitanje? Jesu se spontano nakupile u zahodu ili si ih namjerno tamo stavila? Obzirom na debljinu knjiga, čini se da probava ne ide baš glatko.
- Kaj ti je ono lijevo na zidu, komada dva, kaj isto stoji nahero? Muholovka? Kaj nije jedna dosta?
- Pad cijevi za vodu iz kotlića nije dobar, previše je horizontalan pa se kotlić tako kvari, buš to promijenila?

I jedan komentar:
- Zavjesica je mrak!

Razgovaram danas s jednom svojom frendicom. Ispričala mi kako se je ostvarilo nešto što je i pretpostavljala, iako bi joj bilo draže da nije, i kako se je odupirala osjećaju slavodobitnosti (ne znam koji bi izraz bio bolji, onaj kad dignete nos jer znate da ste unaprijed znali). A opirala mu se jer zna da je taj osjećaj vrlo loš za karmu. Ona je od onih koji se brinu za svoju karmu. Nazvala me je da to podijeli sa mnom i da kroz razgovor zajedno maknemo taj osjećaj.

Zaključile smo - svatko raste na svoj način, i svojim tempom. Ta druga strana u njezinoj priči nije znala što ona predosjeća, a govoriti joj niti ne bi imalo svrhe. Samo bi izazvalo inat. Zato jer taj nije ni blizu svjesnoti o tome što radi. I sad nakon svega ona njemu ne može reći - to što se dogodilo bilo je i za očekivati zbog toga i toga - jer on ne bi razumio o čemu ona priča.