Laprdarij

Bila sam jučer na sistematskom pregledu. Imam pravo jedanput u dvije godine na temeljiti sistematski, a obvezu jedanput godišnje na malo manje temeljit.

Dosad nisam išla na ovaj temeljiti, nije mi se dalo. Gotovo svi koji su išli saznali su za neke probleme kojih nisu bili svjesni. Neki su se podvrgli i operacijama nakon takvog sistematskog. Recimo - štitnjače. Da, štitnjača je problematična gotovo kod svih. Pogotovo žena. Pa onda kolesterol, anemija, ne sjećam se više što su mi pričali. I sad, nisam luda da odem tam i da mi vele kak sam vriti i kak nebum dugo.

No, ove godine sam se ipak ohrabrila, niš me ne boli, pa da vidimo.

Prvo temeljita krvne slike i urina u kojoj je sve ok osim što imam snižene jetrene enzime (a to mi ima i kći) - što nije problem. Možda zato teško podnosim alkohol. Ionako - kad se problem vidi na krvnoj slici, već odavno je prekasno.

Štinjača. UZV štitnjače pokazuje kako imam ciste. Puno malih cisti, malo mi je štitnjača povećana, ali čini se sve je ok. Hormoni super. Imam li kakvih problema, pita me. Nemam, a kakve bih trebala imati probleme? Hja, ništa određeno. Sjećam se da mi je jedno vrijeme nešto (znam i što) zapelo u grlu, i nikako ga potjerati niti gore niti dole. I to je trajalo neko vrijeme. No, uspjela sam taj osjećaj izbaciti prema van. Lujza za ciste kaže: "Stalno ponavljamo stare bolne filmove. Ne zaboravljamo povrede". Tak je, svjesna sam toga. Zato ne volim filmove, bilo kakve.

Ginekolog - sve ok. Neki miomčići koje imam godinama i miruju. Veli - zreli folikul se vidi :) Baš me razveselio :)) Veli ginekolog - vodeći folikul veličine 17mm! Veličina pikule. Nisam znala da to bude tak veliko! A cijeli jajnik je oko 30mm. Viš, kak sam naučila o folikulima..

UZV abdomena - svi organi na svom mjestu, osim što imam kamence u žuči. Imam li problema? Nemam. Mogu li jesti jaja? Mogu, ali ih baš ne volim. Sad si mislim kako riješiti te kamence. Ti kamenci su organskog sastava, dakle nisu kamenci nego nakupine kolesterola ili žučnih boja. I to bi se trebalo moći otopiti. Čitam sad o tome. Ljetos sam na nagovor familije koja je ljetovala sa mnom imala kuru čišćenja gorkom soli, to je bilo presmiješno! Piše kako se tom kurom izbacuju žučni kamenci. Moji očito ostali. Ili se novi napravili. Eto, pohranila sam nešto u te kamence. Kaže Lujza - "Žučni kamenci - ogorčenost, teške misli, osuđivanje, ponos". Da, ima toga u mene.. A pozitivna afirmacija je: "Život je sladak, a i ja sam slatka!":).. Riječ 'ogorčenost' dolazi od 'gorak'. Žuč je gorka. A i grejp. Ne volim grejp.

Pregled očiju - e, to mi je slaba točka. Pogotovo desno oko. Opet je oslabilo. Ali očni tlak ok.

UZV dojki - jedna maaaala cistica. Sve drugo ok. Na mamografiju nisam htjela.

Srčeko ide tika-taka, 55 otkucaja u min, sporo otkucava vrijeme...

Vjerujem da je mnogima ovdje ovo poznato: upoznate nekog, dopadne vam se, nešto se i događa, ali stalno imate dojam da taj iako je slobodan i nema neku u pričuvi - ipak djeluje zauzeto. Kao da kod njega (nje) nema mjesta za vas. On(a) možda i pokazuje volju za nečim, ali to kao da je unaprijed osuđeno na propast. Jer je partnersko mjesto kod tog drugog popunjeno. Iako u stvarnosti nije.

Ako dotičnog ili dotičnu ispitujete o bivšim ljubavima, tu je sve riješeno. Recimo da stvarno i jest. Ali ova(j) i dalje nije slobodan/slobodna, nema mjesta uz njega/nju.

Zanimao me je taj fenomen pa sam malo čeprkala. Kad bolje razmislimo, nije teško za nekog reći - pokraj ovoga jednostavno nema mjesta, ako nam je čak samo i prijatelj/ica. Ne moramo biti emotivno uključeni.

A kako je u današnje vrijeme nekako sve orijentirano na pojedince, tako se i taj problem prebacuje na pojedinca pa ispada da si je sam kriv. Jer kad bi on ovo, onda bi bilo ono. Da, možda i bi, ali on to ne može. Iz nekog razloga.

Po onome što sam ja našla u vezi s tim fenomenom, nije si sam kriv. I nema on ništa s tim što je njegovo partnersko mjesto energetski zauzeto. To je 'dobio' od svojih predaka. I zapravo je nemoćan. A time je osuđen biti sam cijeli život, odnosno imati onoliko trajne odnose koliko traje zaljubljenost. Ili će ga partneri ostavljati zbog nekog drugog.

Zanimljiva mi je ta spoznaja u kojoj mjeri zapravo nismo sami krivi za puno toga što nam se događa. Jednostavno su energije oko nas tako posložene. Što ne znači da ne postoji niz rješenja..

Čitam tu nekakvo istraživanje o emocionalnosti naroda. Mi Hrvati 30. odostraga, od 151, najgori u regiji. Prvi Filipinci, a zadnji Singapurci. Slovenci naš šibaju za 50+ mjesta. Dakle, po pokazivanju emocija ubrajamo se među ex-socijalističke države - Rusiju i njezine bivše republike. Čak nas i Englezi daleko prelaze, i Slovence čak, ali valjda zbog toga što u GB više niti nema baš original Britanaca, sve dojdeki. U Europi vode Španjolci... mmmm!

Gledam, i Kinezi nas šibaju za 30 mjesta. Zaključak: moramo importirati strastvene narode u većoj mjeri. Nek se Kinezi samo naseljavaju..

Zanimljivo je kako su emocionalno vrlo otvoreni stanovnici zapadne obale Južne Amerike: Peru, Čile, Bolivija, Ekvador, Kolumbija, je li to zato jer su ih Španjolci naseljavali?... Od kontinenata vode obje Amerike.. Azija koma. Tko bi rekao da su japanci emocionalno otvoreniji od Kineza! A Indijci lošiji..

Link

Ne gledam NU2, ali me je danas privukla Sanja Sarnavka. Tko ne zna, iz B.A.B.E.-a. Hrabra žena, hvala joj, govori u ime onih koji ne mogu biti glasni iz raznih razloga... Plemenito!

Kaže, cijeli je život bila zdrava, nema niti jednu kroničnu bolest, i dobije - rak. Da, takvi obično i dobiju rak. Žuti žutuju, pa žutuju, pa žutuju, a crveni otputuju.

A znam za nju i iz neke druge priče, Zagreb je takvo malo selo da je to prestrašno. Svi (slični) se međusobno poznaju.

A ove godine je nekakva energija u zraku, barem u zraku oko mene, neka energija koja me plaši. Slične priče me okružuju. Ne pretjerujem, ali ako se netko upozna sa mnom, bojim se za njega. Jest da poznajem more ljudi, ali približavaju mi se samo određeni.. Samo promatram, od početka godine slušam slične priče.. Taman pomislim, ovo je kulminacija, i onda me strefi neka nova priča..

Jedna priča mi je toliko blizu, preblizu, priča jedne žene meni slične. Proživljavale smo neke stvari zajedno, tješile jedna drugu, bila mi je podrška kad mi je bilo teško, mogu reći - najbolja prijateljica. Inače si ne dam blizu, ali nju sam pustila do kraja, bezuvjetno.. Za nju mi ništa nije teško.. Ona je sad tu, a nema je..

Kako pomoći nekom koga nema? Jedan mi je liječnik i rekao kako joj se može pomoći, ali i da nisam ja ta koja to može odraditi. A oni koji mogu imaju otpor. Ne krivim nikog, to je jednostavno tako. Svatko ostaje u svojoj priči. I drži se grčevito za ono svoje poznato. Makar i život bio u pitanju.

Gledam tu scenu i vidim sebe u istoj konstelaciji. Ne mogu ne vidjeti jer rezoniram. Vidim koji ljudi su uz mene, a koji nisu nikad niti bili. Vidim one koji naglo odrastaju, a i one koji to nikad ne budu. Vidim one koji uče, i one koji žmire i začepili su uha. Vidim one koje me uvlače u neke igre i koriste za neke svoje ciljeve.

I sjetim se priče o ribiču, koji lijepo sjedi na obali i peca, uživa smiren. Priđe mu poslovni čovjek i pita ga: zašto ne postaviš još koji štap? A zašto? Pa da uloviš više ribe! A zašto? Pa prodaš ribu, i kupiš brod za lovljenje ribe! A zašto? Da možeš uloviti još više ribe! A zašto? Da zaposliš ljude, kupiš još brodova, i loviš puuuno ribe! A zašto? ... i tak dalje... E, da, zato da bi mogao naći vremena i pecati u miru... Ali to imam sada!

A najneugodnija mi je pomisao da bi mi na sprovodu mogao biti u prvom redu, na samom početku špalira - bivši muž. I da bi njemu izražavali sućut! Jer bi on naravno bio uz djecu. Šit! Koji apsurd!

A onda mi to postane smiješno! Ima još, ali ne da mi se...

(za natječaj)

Gotova kuća košta oko 100 kn. Skupo mi je, a i dimenzije ne pašu. Obzirom da se niti ne praše nešto za ozbiljno i da jaja vjerojatno neće biti, može biti i neka improvizirana.

Pokušala sam staviti se u njihovu poziciju i zamisliti kakvu kuću bi oni željeli. I promatrala sam ih neko vrijeme. Recimo, hodaju po ormaru i škicaju u odškrinuta vrata.. Hja, nije li to ipak malo prekomforno? Osim toga moram prozor povremeno otvoriti, i vrata, dakle ne može u ormaru.

U prirodi traže rupe u drvetu, pa si još malo prošire i prilagode. Otud im i takvi kljunovi štetočinski. Imala sam dosad nekoliko nimfi, ali ova ženka koju sad imam je najštetočinskija. Izjela mi karnišu, ormara dva, kuhinjska vrata plus štok, kud prođe samo piljevina pada.. Načela je već i neke plastične dijelove..

Jučer sam našla odgovarajuću im kuću: kartonsku kutiju natpisa "duracell", dimenzija da stane u kavez. Koji nije mali. I probušila sam otvor za ulaz računajući da ga sami proširiti. Aha. Kutija je od ljepenke i sad skidaju trakicu po trakicu vanjskog papira, ostaju vidljiva rebarca ljepenke, rubove su isto skosali, ali ulaz je i dalje mali. Ući će izgleda kroz prozor. Ako išta ostane od kuće.. slabo dura taj cell..

Obzirom kakav apetit imaju prema kućici, mogla bih ih preimenovati u Ivicu i Maricu.

Naišla sam na zgodan članak

Link

Izdvojila bih:

"...Promašeni signali ljubavi mogu doprinijeti nestajanju ljubavi, ali oni ne pokazuju da ljubavi nema. Oni ukazuju na nesporazum, a nije rijedak slučaj da se zbog nesporazuma, unatoč postojanju ljubavi, partneri i rastanu.

Iako zadatak nije nimalo jednostavan, ovaj par, ako želi sačuvati vezu i psihičko zdravlje, mora izgraditi tzv. zajednički rječnik. .."

Težište mi je na 'izgraditi'... I opet treba vrijeme..

Ne da mi se, nisam nikad niti bila dobra u tome.

Drugo je posao.Tamo ponekad moram nešto odigrati, a i rado to učinim jer se u poslu to i očekuje. Kao kod recimo cjenkanja, kad netko svjesno podigne cijenu zato da bi je mogao spustiti. Nek to zovemo i pregovaranje, i stjecanje pregovaračkih pozicija.

Ali ove igrice oko uparivanja, to me ne zanima. Tu ne namjeravam držati fige u džepu. Niti zauzimati strane mi uloge. Hoćeš - nećeš. Ako nisi siguran da hoćeš, znači - nećeš. Da, vrlo suhoparno i nezanimljivo.. Zbog toga sam valjda i sama. Jer sam dosadna. Jer mi nije cilj upariti se, nego graditi nešto zajedno.. Ne da mi se dane i dane trošiti na igrice, na toplo-hladno, na uplitanje nekog trećeg sa strane ne bi li me ovaj primijetio i počeo cijeniti.. Ako netko mojih godina ne zna jesam li vrijedna započinjanja nečega, onda nije za mene.

Ali ako se viđam s nekim danima, uvijek u istom okruženju, naravno da onda jedino igrice mogu razbiti monotoniju, a to mi je fakat bez veze. Igrati igrice - jednako mi je kao izmišljati probleme. Kao da ih inače nemam dovoljno.

A pogotovo ne kužim igru kreiranja scene za ljubomoru. Ili drugim riječima - crtanje ljubomore. To je ono kad mi on - željan moje reakcije, ili naprosto bedast, a možda samo bezobziran - kaže kako je s nekom tamo neki dan radio ovo ili ono... Nešto što ne priliči raditi s nekim s kim nisi intiman. I sad bi meni valjda trebalo taj čas postati jasno kako sam ja luda za njim i u meni probuditi natjecateljski duh s onom tamo nekom?.. Ha??

To me isti čas odbije. Jer ako sam mu toliko nevažna, i toliko mu je nevažno kako ću se osjećati kad mi nešto takvo kaže, što imam više raditi s njim...

Zaključila sam. Jedini način uparivanja koji mi se čini smislen, je kad nekog viđam povremeno i neobavezno, ali nas okolnosti navode na to da se viđamo u nekoj interesnoj grupi recimo, i onda polagano upoznavanje. I kad se već upoznamo pa zaiskri, pa gradnja odnosa, ali koja se ne temelji na igricama. Zanima me upoznavanje, stavljanje u različite situacije u kojima ćemo se pokazati kakvi uistinu jesmo, u kojima ćemo testirati vrijedi li to išta, i funkcioniramo li...

(Moj broj je 7)

Neki dan bilo mi je 7 godina otkako sam sama.. Prije toga bila sam 7 godina u braku. Prije tog braka mala pauzica i opet 7 godina braka.. Prije tog prvog braka 7 godina vrlo nesretnog perioda. Kojem je prethodilo 7 godina divljeg i joj perioda. Od prvog srednje na ovamo vrlo mi je intenzivno.

I tak, sad kad je prošlo ovih 7 usamljenih godina, a ipak vrlo intenzivnih, ne ponovile se, zanima me kakve će biti nadolazeće. Primjećujem da imam sve više slobodnog vremena, polako širim krila i postajem opet ona stara ja. Zasad idem među ljude prilično sramežljivo jer sam se odvikla. Izbrisala sam si sa čela ono "Razvedena", osjećam se sve normalnije. Više mi nije bed samoj sjesti u kafić, ili prošetati gradom..

Osjećam, sljedećih 7 bit će ... wow :)

"Kad se ljudi prepoznaju, boje se upoznati,... kad se upoznaju, boje se poljubiti,... kada se poljube, boje se zavoljeti,...kad se konačno zavole, boje se da to ne prestane... :("

Znam da umirete od znatiželje za tim što sam sanjala neki dan... Znam da svi obožavaju prepričavanje tuđih snova, pa eto zato ću vam opisati taj svoj san od prije tjedan-dva..

Jedno stvorenje koje mi je zadavalo muke u zadnje vrijeme spopalo me i u snu. A ja i u snu na sto muka, kaj opet? Još nije gotovo? I ja nekaj bum, tres, a kad tamo - to stvorenje se smanjilo i pretvorilo u pokeball, i otkotrljalo se nekamo od mene poskakujući nizbrdo.. A ja sretna!!! Jupi, riješila sam se stvora! I fakat, probudila sam se opuštena i otad ga ne osjećam :) Koji gud!

"...Vrijeme koje si uložio oko tvoje ruže čini tu ružu tako dragocjenom..." (Mali Princ)

Davanje nas veže uz nekog, a primanje jedva..

Prije nekoliko tjedana srušen je naš Zidić. Zidić na kojem sam prosjedila tinejdžerstvo jer je bio u mračnom dijelu kvarta, tamo je pao i prvi poljubac mnogima.. Da je taj Zidić mogao pričati, svašta bi ispričao. Visok oko 60-70 cm, star stotinjak godina, već prilično skrhan, na mjestima su virile željezne šipke. Nedavno se je moj sin slikao na njemu, ne mogu naći sliku. To mi je ujedno i jedina slika Zidića (osim onih u glavi).

Taj Zidić dijelio je aerodrom od stambenih zgrada u kojima je stanovalo osoblje aerodroma. Zgrade su još u funkciji, interpolirane su novije među kojima je i moja. Pokraj moje zgrade su do unatrag cca 25 godina bila dva bunkera u kojima smo se naravno igrali. Budući da je aerodrom bio zanimljiva meta u drugom svjetskom ratu, na njega je istovarena hrpetina bombi. Sjećam se da smo kao klinci obilazili nekakve velike lokve i kupali se u njima, a te lokve su navodno bile rupe od bombi.

Nekoliko činjenica: Aerodrom na Borongaju je izgrađen 1926. godine, i to je prvi aerodrom (u Hrvatskoj?) koji je bio opremljen za kontrolu leta. 1927. na njega je sletio i Charles Lindbergh, iste godine nakon što mu je uspio njegov čuveni let preko Atlantika. Poslije drugog svjetskog rata Lučko preuzima putnički promet, a Borongaj ostaje vojni aerodrom. Ne mogu naći podatak kad je prestao biti u funkciji kao vojni aerodrom, ali po mojoj procjeni negdje krajem pedesetih, početkom šezdesetih. Ja sam se doselila ovamo krajem šezdesetih i tada više nisu tu letjeli avioni, koliko se sjećam. Glavna aerodromska zgrada još postoji i obnovljena je, ali se ne može do nje jer je u vlasništvu tvrtke Končar.

Evo i dva linka s više informacija i zanimljivim slikama:

http://zkahlina.ca/cro/?p=12477

http://achtungskyhawk.wordpress.com/2009/06/08/history-borongaj-ex-airfield

-zagreb/

Tko o čemu, ja o pušenju. Ili alkoholu. Ili drogama. Čujem s više strana: zamisli, tip je u odijelu, kravati, pravi poslovni čovjek, a vikendom puši travu jer jednostavno mora nekako riješiti se stresa. Neki drugi posegne za čašicom. A mnogima je cigareta isto antistresna. Pa, kamo to ljudi idu, pitam se.. Ako im trebaju 'štake'.. Ok mi je ako je neki akutni stres pa si pomoći dok stres ne prođe, nekakve situacije život-smrt, iako mi je i to ponekad upitno. Ali ako to prijeđe u kronično, onda mi nema opravdanja.

Zašto se ne zapitaju - otkud stres? I je li nužan? Ok, ja spadam među one kojima je stres poticajan, naravno u razumnoj mjeri, kad sam u onom 'flow' stanju. Možda zato jer sam bila više puta u situacijama gdje je život u pitanju, pa mi je sve drugo bezazleno. Ili ako mi stres baš postane prepreka, nešto promijenim.

A što više 'štaka' imamo, manje se oslanjamo sami na sebe i svoje potencijale. S vremenom zakržljamo. Poznam neke koji su stalno na 'štakama'. Pitam se koga poznam u njima, njih ili 'štake'? Kakvi bi bili da im uklonim te 'štake'? Ma, znam kakvi. Kad netko ima 'štaku', onda mislimo da kad bismo je uklonili da bi taj bio sasvim prihvatljiv. Recimo alkoholičari. A ispada da kad maknemo alkohol, ne ostane - niš. Ili nešto jada.

Kao i s pravim štakama. Za 'štakama' posežu ljudi kad više ne mogu bez njih. Da koliko toliko imaju dojam da je sve ok. Da prežive dan. Da bezbolnije dočekaju smrt.

Nažalost, malo je ljudi koji vole svoj život i znaju što bi s njim..

... mi se sviđa muški gay? A ja provjereno nemam sklonosti prema ženama...

I trebam li se zabrinuti ako se ja sviđam njima, tj. ako sam ja ta zbog koje oni pomišljaju da postanu 'bi'?