Laprdarij

Upljuvalo me, sad me grlo boli. Bemti masovna čestitanja..

Čitam blogove od jučer, vidim bilo zabavno. Ivan bome spustio Božićnici. A to kaj Ivan veli o FF zvuči sasvim ok. Samo, ajd nek mi on pokaže nekog FF s kojim mogu otići u kazalište, ili kino? Ako je FF na toj razini, ako se s njim pokazujem u javnosti, onda je to već neki oblik (ob)veze. Bome nije ni meni svejedno s kim će me ljudi vidjeti. Drugo je u 4 zida.. E, sad, ne mogu naći niti neko žensko da idemo poslušat operu, a kamo li muško, pa još k tome FF, i još k tomu da se želim pokazati s njim? Bajka.

Lako onima koji žive sami, ali di ću ja s dvoje maloljetne djece, od toga jedno žensko u pubertetu? Pa taj FF ne smije prismrditi k meni doma. Ne da se meni misliti hoće li on moju kćer pogledati ovim ili onim očima. Nespojivo, dakle. Znači, on mora imati svoj stan, i biti na raspolaganju kad ja to (rijetko) mogu. Jedan se bloger ovdje uvrijedio kad me je pozvao na kavu, a ja rekla - imam vremena taj dan od toliko do toliko, i rekla mjesto gdje sam.

I, sad, kakvo bi to muško moralo biti da se u sve ovo uklopi? Nepostojeće. To je najjednostavnije. A nije da ne bih.

I još jedna usputna misao u duhu ZO. Moj je stav da se rađa premalo Hrvata. Ok kad se ne može iz bilo kojeg razloga, ali mnogi nemaju djece ili imaju samo jedno, a mogli bi imati više. Škole su nam poluprazne, spajaju se razredi koji više ne mogu skupiti 15 učenika. Profesori ostaju bez posla. Tužno. Nekakvu natalitetnu politiku treba pokrenuti i tu crkva nalazi svoj prostor (doduše vrlo nespretno). Ne samo Hrvati, nego bijelci izumiru. Znači, nekaj ne štima.

Dogodilo se na današnji dan: Prije 55 godina moji starci se vjenčali. Lijepo :)

Nastavljam u Božićnom tonu.. Sad sam odgledala nekakav film, dirljivi američki, rasplakala se, naravno, i idem si na živce jer sam sva nekakva cmoljava ovih dana, i na vijesti mi suze krenu.

No, šusnula me ova atmosfera i poruke da pomislimo i na one na koje nitko ne misli. Prirodno je krenuti od najbližih. No osim djece dugo, dugo nitko. Zapravo - nitko. Što se moje familije tiče, udaljili smo se, malo oni, malo ja, i veze olabavile. Sestrična s kojom sam bila jako bliska u jednom času više nije htjela da joj ulazim u stan. Ni ja ni djeca, a ona je bila jedina koja je pokazivala volju da mi ih ponekad pričuva, ali ipak nije. No, i sama mogućnost mi je puno značila iako se nije realiziralo. Sada si nismo niti Božić čestitale. Tužno.

U m-ž odnosima dajem prednost muškima da mi prvi čestitaju Božić. Tu sam staromodna. I inače mislim da muški trebaju preuzeti inicijativu. Zato sam valjda i ostala bez muških čestitki. Hvala iznimkama :)

E, sad, na TV malo malo pa nekakav telefon pomoći. Kamo god se okrenem, nekome treba pomoć. Na poslu svako malo skupljamo za nekoga novce. Okrenem ja taj telefon, i dam novce, ali me ljuti takva država u kojoj se sve raspada. Kam god zagrebeš, ne valja. Pak si mislim, ovi koji imaju marketing i skupljaju lovu preko TV-a, skupit će oni prije ili kasnije. Sjećam se one akcije za ugradnju pužnica, velika akcija, skupljeni milijuni za 20 pužnica, a ugrađena - samo jedna? Gdje je lova??

Ima organiziranih skupina ili pjedinaca koji namiču lovu, našli su načine i ide im. Ne želim imenovati jer će ispasti antipropaganda. Želim im svu sreću i nek im bude što više. No, pitam se, što je s onima koji nisu okretni? Kojih je malo, za koje se ne zna? Koje je jad stisnuo i nemaju snage niti zacviliti? Kažu i u prvoj pomoći: kad dođeš na mjesto nesreće, prvo pomogni onima koji šute, jer oni koji jauču nisu životno ugroženi.

Rado bih pomogla takvima kojima uistinu treba, a koji se ne znaju ili ne mogu reklamirati. Što bi bilo bolje, saznati za nekog susjeda koji jedva preživljava pa mu nešto odnijeti, neku obitelj koja nema, neku skupinu bolesnih ili nemoćnih? Možda je bolje nekome konkretno nego svakome pomalo. Evo, ne znam, razmišljam naglas. Dosad sam davala kako me je tko tražio i koliko sam mogla. Ovo me je božićno vrijeme potaknulo da to nekako usmjerim.

Imam prijatelje koji jedva životare, kupim im povremeno hranu, mogla bih i više, no ljudi se fakat neodgovorno ponašaju i prema sebi i prema drugima. A opet, što ću s njima kad ne znaju van iz svojih kaveza, a ja sam preslaba? Siromaštvo je stanje duha**. Uh..

Ajd, vidjet ću...

(**ps. Koji je francuski roman onaj u kojem je pisac išao živjeti među beskućnike i propalice i shvatio kako je to njihovo siromaštvo stanje duha, a ne objektivno stanje?)

Ovu konstrukciju, iskreno, ne razumijem. Ajde da probam to objasniti sebi i možda drugima.

Nekoliko puta mi je rečeno tu na blogu da nisam u pravu, ili možda da jesam u pravu, ali netko drugi nije. Pa da malo razmislim o riječi 'pravo'. 'Pravo' kao nauka me nije nikad zanimala, iako sam stjecajem okolnosti upletena. I po potrebi baratam pravnim rječnikom, no to nije dio mene. Znači, odem na sud i neki slučaj koji mi se činio jasan kao dan prije suda, tj. moje je mišljenje da je neki tamo nedvojbeno kriv, na sudu je predmet izokrenut naglavačke i tog nekog oslobode ili mu daju neku smiješnu kaznu. I sad, tko je u pravu? Na čijoj je strani pravo? Tko to nije osjetio, bolje mu je. Iako svi znamo nekoliko primjera kod nas, djece bogatih koji ako nekog ubiju, nema veze. U američkim filmovima uvijek u konačnici pobjeđuje pravda, jer ne snimaju naravno filmove tamo gdje nije tako, pa si onda i mi mislimo kako je to tako svugdje. Aha.

To je što se prava kao nauke tiče. Na sudovima, gdje postoji proces, istražni postupak, obrana, bla, čak ni tamo nije jasno 'tko je u pravu'. No, kažu 'pravo' i 'pravda' nemaju veze jedno s drugim.

A sad o onom osobnom pravu. Recimo, ja nešto kažem o čemu razmišljam, o nečemu što promatram pa posljedično tome i zaključim nešto. To je moje osobno viđenje. Koje je prema činjenicama ili osjećajima kojima raspolažem - istinito. Prozlazi da je to - moja istina.

Ok, postoje i univerzalne istine. To bi bile istine koje vrijede za većinu. Svaka istina je pak funkcija vremena. Pa i ona da je Zemlja okrugla, jednom davno nije bila istina. Trenutno je to istina. Ako nađu neki novi kut iz kojeg će promatrati Zemlju, ili neku novu tehniku, možda zaključe da je Zemlja - čupava? Ili šupljikava? I u današnje vrijeme dovoljno je promijeniti spektar elektromagnetskog zračenja (drugim riječlima - oko) i Zemlja izgleda sasvim drukčije.

Da se vratim na moju istinu. Moja istina je za mene istina. I ne razumijem kako ja mogu tu biti u pravu ili krivu? A to mi kaže netko tko je do svoje istine došao sličnim procesima kao i ja, i gleda svijet nekim svojim očima i ima neku svoju istinu. Naše se istine možda preklapaju, a možda i ne. I to je jedini zaključak koji mi ima smisla. Ako nam se istine preklapaju, jupi, imamo nešto zajedničko! I lijepo je sresti nekog s kim dijelimo istinu..

Jedino bi pitanje po meni bilo - ako temeljimo naše buduće ponašanje na nekoj istini, koja je ta istina kojom ćemo najbolje predvidjeti rezultate? Koju istinu možemo uzeti kao zakonitost? A opet, to je unutar nekog okvira koji ne mora biti jednak svakome od nas.

Meni je zanimljivo čuti istinu drugih, i promatrati puteve kojima su došli do nje. Malo mi je žao kad netko uzme tuđu istinu zdravo za gotovo i maše nekritički njom kao da je njegova.. No, ako je njemu dobro, tko sam ja da ga osuđujem?

A što reć? Kad već svatko od nas ima svoju istinu - poštivajte tuđe istine..

"Bazično gledano, emocionalna zrelost predstavlja sposobnost kontroliranja vlastitih emocija umjesto prepuštanja emocijama da kontroliraju nas. Iako to ne znači da se emocije trebaju skrivati ili potiskivati kako bi se njihov intenzitet ublažio i transformirao. Ipak se treba na neke načine naučiti nositi s njima.

Emocionalna zrelost značajan je pokazatelj razine uspjeha koju individualac ostvaruje u životu. Ovdje se uspjeh ne izjednačava isključivo s materijalnim bogatstvom, već i s razinom sreće, samopouzdanja, uspjeha u odnosima, emocionalnim i fizičkim zdravljem, pozicijama koje osoba zauzima u životu, te odgovornosti koju preuzima za sebe i svijet oko sebe.

Odrasla, zrela osoba razvila je takav stav prema sebi i svom okruženju koji ju je uzdignuo iznad djetinjastosti u razmišljanju i ponašanju.

Emocionalno zrelu osobu odlikuju sljedeće karakteristike:

- zna što želi i to ostvaruje
- razmisli prije nego što djeluje i upravlja svojim ponašanjem
- strpljiva je
- sposobna je povezati se s drugima na kooperativan i pozitivan način
- preuzima odgovornost za svoj život i svoje akcije
- uravnotežena je u svemu
- priznaje svoje pogreške
- sposobna je ostvariti i iskusiti intimnost s drugima
- ostaje stabilna u emocionalno izazovnim situacijama
- donosi samostalno odluke
- brižna je prema drugima
- ima zdravu i realnu sliku o sebi
- sposobna je suosjećati, razumjeti i oprostiti
- upravlja svojim raspoloženjima
- zna prihvatiti kritiku (zahvalna je na njoj te ju gleda kao mogućnost za napredak)
- ne može je se lako emotivno povrijediti


Evo jedne vježbe iz emotivnog managementa vezane za upravljanje sa raspoloženjima.

Kada god osjetite da vam se javlja nekakva negativna emocija, osvjestite gdje se ona nalazi u vašem tijelu (najčešće je to srčana čakra, ali ne nužno) i onda u sebi izgovorite "Ja potpuno i apsolutno prihvaćam emociju (nemojte reći koju) koja se nalazi u sredini prsnog koša (ili kojeg drugog mjesta...) i promatrajte tu emociju.
Zamislite neki njezin oblik u svom umu i promatrajte ga.
Nakon toga opet, nakon nekoliko sekundi, ponovite u sebi gore napisano i promatrajte.
Na početku vam bude malo teško jer ćete više puna trebati raditi tu vježbu za emociju koja vam se pojavila, ali trud će se svakako isplatiti jer ćete se nakon nekog vremena dovesti u poziciju da će vam biti dovoljno promatrati emociju par sekundi i ista će nestati.
Ako to radite dovoljno dugo, dogoditi će se jedan psihološki fenomen, a to je da će se ta emocija pojavljivati sve rijeđe i rijeđe, te će na kraju u potpunosti nestati."

Napisao Lycan na Mudrost.net

Ta mi je tema trenutno na dnevnom redu. A zgodna je i ova vježbica. Ja znam jednu sličnu, u kojoj se također locira emocija, i nakon što se je osvijesti, 'napuhava' ju se dok ne bude ogromna. Nakon toga ona spontano pukne kao balon od sapunice i nestane.

Dragi moji, lijepo mi je ovdje s vama. Uglavnom. Ima dana i kad se rado maknem. Ima dana i kad želim zauvijek otići. A onda se opet vratim. Nekakve čudne veze nastale su među nama, nekako smo se i upoznali, pronašli neke krugove ljudi s kojima smo si bliži, a neke nikad ne dotaknemo.

Na iskrici smo stekli poznanstva, za neka nam je drago, za neka bismo rado da se nisu dogodila. No, sve nas je to obogatilo. Tu se družimo jer nas nešto zajedničko veže, je li to usamljenost, neke slične patologije, neke slične povrede, ne znam, no htjeli mi to priznati ili ne, u istom smo loncu.

Pa kad je već tako, ajde da pogledamo što to vrijedno imamo, svatko za sebe. Pa da to i njegujemo, neka raste. Nek to cijenimo sad dok to imamo. Nek budemo dobri jedni prema drugima sada, i tu. Otvorena srca. Da ne žalimo unatrag za propuštenim prilikama. Jer tu nismo zbog iskrice, ili bloga, već zbog ljudi.

Sretan vam Božić!

Gledala sam neki dan najavu serijala o autizmu. O autizmu sam prije cca 5-6 godina dosta čitala jer se stjecajem okolnosti preklopio s nekim drugim mojim interesima. Prije te projekcije pitala sam se: budući da nisam nikad bila u blizini autističnog čovjeka, kakav je to osjećaj? Vrišti li iz njih, ili je muk?

Gledajući tu najavu puno činjenica znala sam od prije, ali neke nove su me opet oborile s nogu. Svaka čast autoru koji je problematiku uhvatio sa svih mogućih strana, svaka rečenica koja je izrečena nosi duboko značenje!

Jedan detalj iz serijala: Oborio me je jedan autist, Birger Sellin, koji ne govori. Ne komunicira sa svijetom oko sebe (na nama prepoznatljiv način). U njegovoj glavi se možda nešto odvija, a možda i ne. Općenito se ne može doprijeti do tih ljudi jednostavno, ili nikako. No, tom Birgeru, Nijemcu, ponudili su kompjutor, ok, puno su radili s njim i prije toga. I Birger tip-tap počeo pisati razumljive riječi na kompu. Mama mu se rasplakala od sreće, izašlo je nešto iz njega prema van!

Prvo malo, da bi ubrzo potekle bujice iz njega. On opisuje svoj svijet koji nije nimalo prazan, prebogati svijet, u kojem on stalno istražuje okolinu nekim svojim načinima. Prekrasna priča! Objavio je Birger i nekoliko knjiga! Moram si to posuditi.

Birger je pronašao kanal kojim će komunicirati, pronašao je put kojim će se izraziti, veliki je on sretnik! Ne samo što je sebe otvorio, nego je i nas obogatio time što je uspio prenijeti taj svoj unutrašnji svijet za koji se mislilo da ne postoji. Nakon Birgerovih poruka autiste se gleda drukčijim očima. Jer smatralo ih se mentalno retardiranima i nesposobnima za bilo kakvo izražavanje. Živjela tehnologija :)

Kako je jedan roditelj rekao u serijalu: pitanje je što je normalno ponašanje (ako smo smatrali da su autisti retardirani, a iz njih je u stanju izaći takvo bogatstvo!). S vremenom se granice normalnosti sužavaju, a zapravo u današnje vrijeme bi bilo za očekovati da se proširuju. Sve više djece obuhvaćeno je dijagnozama. Sreća naša što Hrvatska zaostaje u svemu, pa i u revnoj dijagnostici psihičkih poremećaja, a time i u njihovom liječenju psihofarmacima od kojeg uvjerena sam više je štete nego koristi.

Jedna terapeutkinja autista rekla je: u svakome od nas čuči jedan mali autist. A možda i ne tako mali, dodajem ja. Birgeru se posrećilo i on je pronašao svoj kanal za izražavanje. A koliki 'normalni' ljudi žive zatvoreni u svojim svjetovima, ne nalazeći ni vrata ni prozore?

(Serijal starta 2. siječnja u 20.40 na HRT1 ili 2, kroz 4 srijede, topla preporuka!)

Opet sam noćas sanjala liftove. Neke čudne, koji vode tko zna kamo, i horizontalno, i nekamo na vrh zgrade, pa i visoko iznad, ili negdje lijevo u dubinu.. Budu mali bez kabine, samo pod na kojem jedva stojim i ako se pomaknem padnem u dubinu. Ili nemaju vrata za izaći. Ah... Ovaj noćas je imao samo gumb broj 9. Vozi samo na jedan kat. Mora..

Ali su me ti liftovi zato probudli u 4 ujutro, i mozak radi li radi..Od svih tema koje su mi protutnjale glavom zadržala se jedna malo dulje, a to je - veza umjetnika i njegovog djela. Da se ne ograničim samo na umjetnost - veza stvaraoca i njegovog djela.

Povod je zanimljiv razgovor koji sam vodila neki dan u kojem smo se sugovornik i ja složili da su veliki ljudi zapravo - u drugom planu. A u prvom planu je njihovo djelo. Veliki umjetnik (i općenito - čovjek) je onaj koji ne nametne sebe, nego poruku. To je onaj tko se ponizno pokloni pred porukom i pomakne u stranu da bi ta poruka mogla proći, a pomogne joj svim srcem. On je samo prenostielj poruke.

Ako je umjetnik samo prenositelj poruke, onda je upitno ime riječi 'stvaraoc', 'stvaratelj'. Ili 'kreator'. A u to sam i sama duboko uvjerena da mi nismo vlasnici svojeg znanja. Niti onoga što stvaramo. Mi smo samo poštari.

Znači, svatko bi mogao biti umjetnik, znanstvenik, kreator? Da. Svatko to može biti ako se dovoljno otvori prema tom sveukupnom znanju. Što je uvjet? Priznati to da znanje nije naše vlasništvo. (I posljedično ovom, tema vlasništva me zaokupila noćas. Osvijestila sam da zapravo nema vlasništva. Mi samo posuđujemo..)

Znanje je kao ove sjenice koje mi dođu jesti na balkon. Ako im ponudim njima finu hranu i mir da pojedu, dođu. Ok je ako se sakrijem iza prozora, ili sam nepomična. No, svaki moj nagli pokret ih otjera. Dakle, na meni je samo da im stvorim uvjete, u pravo vrijeme i na pravom mjestu. Na meni je da prepoznam trenutak, prostorni i vremenski, da ponudim i da se maknem. Sjenice su plahe, i znanje je plaho. Ali se oboje mogu pripitomiti. (Imala sam doma sjenicu koja je pala iz gnijezda, bila je presmiješna! Krala je listove zelene salate iz zdjele na stolu, i poletjela bi s njim, a kako je list težak gubila bi visinu i završila na podu. Ali nije se odvajala od lista:)..

Veliki čovjek je onaj koji se fokusira na poruku koju prenosi, a ne na to da je ON taj koji će poruku prenijeti..

Pospremala sam ladicu na poslu i našla novine desetak godina stare.



Ali - ipak nisam dobila Nobelovu nagradu :(

Jučer sam si to kupila, obožavam. A rijetko idem u Samobor. A i kad idem, ne sjetim se.

Odmah mi je nos proradio :)

(za one koji ne znaju, to je nekaj slično senfu, još iz doba Napoleona, ima hrena (valjda, jer tak djeluje), goruščice, grožđica i tko zna još čega)

Vidim, danas su tema - kurviši. To bi bili valjda oni koji liježu s više žena paralelno. Ili serijski u kratkim razmacima. Ili oženjeni koji možda doma i ne liježu više, ali zalegnu negdje u gostima.

Ono kaj mene uvijek zanima je kakva je usitinu ljudska priroda? Je li to - biti kurviš - sasvim prirodno? Izgleda da jest. Pa dobro, ako je tako, ajmo onda zažmiriti barem na jedno oko, jer si muški ionako ne mogu pomoći. To je jače od njih. A mi žene - ako ih prihvatimo kao takve, sreća naša. Prije se prestajemo lomiti oko njihove vjernosti, bla...

Ali dalje si mislim, u ljudskoj je prirodi biti i lovac. U muškoj prirodi. Jer treba preživjeti. Drugim riječima - ubojica. Lov na jabuke ili kupine ne smatram lovom. Iako su i jabuke živa stvorenja. Osim toga prirodno je da čovjek brani svoj teritorij. Nije li? Pa u tu svrhu ne ubija više samo hranu, nego i druge ljude. Brani svoje. I među životinjama postoji takvo ponašanje. Dakle, prirodno je. A ipak se u današnje vrijeme ne gleda baš s odobravanjem na one koji ubijaju druge ljude. Osim možda na one kojima je to struka. Vojnike.

I sad ja ne znam više kaj misliti. Ako prihvatim da je netko kurviš, trebam li prihvatiti i da je ubojica? A s muške strane: ako je njemu ok to kaj je kurviš, valjda mu je ok i da je ubojica. No, on se možda grozi ubojstava. Čak i tučnjave. Je li onda uopće muško?

Niš ja više ne kužim.. Jer i kurvanje i ubojstva su prirodna selekcija. Jači pobjeđuje. Onaj koji oplodi više žena, dominira u sljedećoj generaciji. Onaj tko smakne slabijeg od sebe, onemogući njegovu reprodukciju, dakle opet se reproduciraju jači. I jedno i drugo je opravdano. Ako prihvaćamo pravu ljudsku prirodu, onda nek je prihvatimo u svemu. A ne samo prihvatiti ono kaj nam paše, a drugo ušerafiti pod društvenu stegu.

No, i kaj, trebamo se sad početi ubijati?

PRVI ODLOMAK
Nekim ljudima je dovoljno reći u kratkim crtama što trebaju napraviti. I oni krenu od početka, razmisle, poslože, obave pripremu i onda to i naprave. Svejedno rade li to prvi put ili stoti put. Ako im nije nešto jasno, dođu i pitaju. Ali znaju kad im i što nije jasno. I to je to. Možda se i može bolje, ali to što su oni napravili je izvrsno. Takve treba držati kao kap vode na dlanu. I rijetki su. Na svim razinama. Od tehničara pa do managera. S njima je problem - ako u nečemu ne vide smisao - jer razmišljaju, ne žele to napraviti dok im se ne razjasni. Svejedno, njima je lagano delegirati posao.

DRUGI ODLOMAK
A nekima je potrebno svaki put objašnjavati kao da to rade prvi put. Potrebno ih je kontrolirati u svakom koraku, i na kraju još sve jedanput pregledati jer je (meni) nevjerojatno gdje sve postoje zamke za njih. Takvima se ne daje nešto novo za raditi jer takav to niti ne može. Takvi ponavljaju uglavnom uvijek jednake poslove. Među njima postoje oni koji kad se uhodaju su točni i precizni i pouzdani. Unutar tog svojeg okvira. I to je super. Takvi su poslušni i napravit će točno što od njih zatražimo. Ovakvima se ne može gotovo ništa delegirati. Samo uhodane staze, vrlo jasne upute i stalna kontrola.

TREĆI ODLOMAK
Ovo su dvije krajnosti. I jasno postoji čitav spektar između. Malo je teže s onima koji su promjenjivi, koji jedanput naprave wow, a drugi put ni ne uključe mozak. Zapravo, s takvima je najteže. Jer kod njih nikad ne znaš u kojoj su fazi. Jesu li u fazi kad im treba kontrolirati svaki korak ili ne. Ispada da treba, a opet nije lako visjeti nad nekim. Pogotovo kad istupaju autoritativno i imamo dojam da im je sve pod kontrolom. A nije baš uvijek tako. Takvi nas znaju ugodno iznenaditi, ali su nepouzdani. Ovakvima se delegira samo ako baš moramo. Uz oprez.

-----

Postoje voditelji koji više vole one iz prvog odlomka, a i oni meni nejasni kojima su draži ovi u drugom odlomku. Ja surađujem s obje krajnosti. I onima između, naravno. I nemam izbora. Obožavam ove iz prvog odlomka. S njima mi je prelagano. A na ove iz drugog odlomka malo malo pa naletim. Jednostavno se zaboravim. Kad nakon onog iz prvog odlomka moram nešto obaviti s ovim iz drugog, popiknem se svaki put. Ne mogu se prešaltati na taj način (ne)razmišljanja.

A danas sam nasjela na foru onog promjenjivog, iz trećeg odlomka. Činilo mi se je da zna o čemu priča jer je argumentirao vrlo autoritativno, ali očito baš i nije bio u naj fazi. Kaj je najgore, i on je mislio da zna o čemu priča. Ali su brojke pokazivale drugo. I svi smo se neugodno iznenadili. A lagano se je to moglo spriječiti, samo uključivanjem mozga u pravom trenutku.

No, takav je rad s ljudima.

Ovo sam napisala da splahnem mozak i odem prpošna na vikend.

Što više znam, vidim da zapravo znam sve manje. Poznata izjava. Ako ekstrapoliram misao, jednog dana ću biti sveznajuća u (o) svom potpunom neznanju.

Jučer razgovaram s jednom kolegicom koja 'zna'. I ona mi kaže: znaš, ja sam svojevremeno mozgala i mozgala nad tim (a ona je svjetski priznati stručnjak u svojem poslu, dakle žena zna misliti), i onda sam shvatila da se to ne može umom shvatiti. Čim uključiš um, isključiš nešto drugo bitno, i gotovo je. To su više dimenzije, umu nedokučive. To se naprosto - osjeća. Eto.

Eto, ja ne znam, ali osjećam. Znam da osjećam. Znam i kako osjećam. Uočavam pravilnosti, uzroke i posljedice. Ali objašnjenja nema. Zasad. Barem ne objašnjena dostupnog laiku. Običnjaku poput mene.

Razmišljam već neko vrijeme kako uopće načeti tu temu. Recimo, s kukcima i cvjetovima, i oprašivanju. Kao seksualni odgoj :) Ali cvjetovima kaktusa koji cvatu jedanput godišnje, jednu noć. A da bi do oplodnje i došlo, moraju svi cvasti tu istu jednu noć. I tak se oni dogovaraju međusobno kad će cvasti. I na tri-četri sad! svi cvatu. Kak? Feromoni su neki međuodgovor. Ali feromoni su materijalni. Možda utjecaj položaja nekog planeta - nije isključeno. Ako žena ima ciklus reguliran Mjesecom, zakaj ne bi i Mars, ili Jupiter djelovao na nas? Zapravo znam da djeluje. To je ta vrsta znanja - koje ne znam. Ali osjećam.

I sad, jedan tam neki da ne velim primitivni kaktus komunicira s drugim kaktusima. Postoji i onaj poznati fenomen stotog majmuna (Rupert Sheldrake i morfička polja - ako niste, vrijedi pročitati), i kak da ja onda ne mislim da su i ljudi povezani na sličan način? Ne da ne mislim, nego znam. Uvjerila sam se bezbroj puta. Prije kao mala i mlada to sam intuitivno znala, i onda mi dođe neka knjiga u ruke koja mi upravo o tome govori. Wow! Prva, druga, treća knjiga.. Pa zatim upoznajem ljude koji razumiju o čemu govorim! Sve ih je više! Znači, i drugima se to događa, fala Bogu! Ma, svima se događa, ali ne primjećuju. Ili ne žele primjećivati.

Opet spominjem Betta Hellingera i njegovu knjigu 'Priznati ono što jest' ili tak nekak. I još k tomu promatrati ili sudjelovati u takvom događanju! Nakon takvih iskustava koja opet i opet potvrđuju da smo svi povezani, i to vrlo čvrsto, mogu samo reći - hvala ti Bože što to vidim. Vratit ću se ja na Berta još puno puta.

Među posljednjim čudesnim pričama koje sam čula je priča o havajskom liječniku koji je izliječio cijeli psihijatrijski odjel, a da ni jednog pacijenta nije ni upoznao, a kamoli tretirao (Ho'oponopono). I to je dokaz kako smo svi upleteni. Kako bi Bert rekao.

E, i onda pročitam recimo tu na blogu nešto poput - (kaže žensko) pa nemam ja ništa sa ženom nekog oženjenog ako sam s njim, to je njegova stvar. To je njegova stvar, ali je i naša, čim smo se upleli. Ušli smo u njegovo polje u kojem se već nalazi i ona. Tako se povezujemo i s njom. Dakle, ljubavnica je dio sustava i djeluje na sve u obitelji, a i cijela obitelj djeluje na nju. I nije upletena samo sadašnja ljubavnica, nego i ona bivša, i neka stara ljubav.

A seksulani odnos je vrlo jak, što se više ponavlja čvršće nas veže. Upliće nas. A da nismo ni svjesni (većina nije). Zapravo, kad se s nekim poseksamo, ulazimo duboko u njegovo polje u kojem su sve njegove bivše partnerice, i u kojem su svi naši bivši partneri. I njegovi roditelji, i naši, i njegova djeca, i naša... I sve je to važno. I svi međusobno utječemo jedni na druge. Svatko utječe na ponašanje bilo kojeg člana takve grupe.

Ta razina obitelji je jedna od razina međusobnih utjecaja, ali jedna vrlo jaka razina koje većina nije svjesna. Ljudi se razbolijevaju zbog nesklada u takvim grupama. I umiru. Jer su izgubili mjesto koje im pripada ili se ne nalaze na odgovarajućem mjestu. (Detalje pročitati kod Berta Hellingera).

Kad vidim kolika je ljudska patnja, i kakve sve posljedice (recimo bolesti) proizlaze iz ljudske patnje, a ta patnja je posljedica nečijeg nesvjesnog ponašanja (neznanje ne opravdava), pitam se - zar vam je uistinu svejedno kakve će posljedice izazvati vaše ponašanje?

A htjela sam postaviti anketu o povratku foruma. Iako nisam sama u njemu sudjelovala. Nadam se da će Iskrica napraviti tu anketu.

Neki dan stekla sam još jedno novo iskustvo. Ili više njih. Koje nije lagano objasniti. Zapravo je inače neobjašnjivo. Ali je tako.

Gledala sam sebe, svoju esenciju, sebe bez maski, obrana, sebe istinsku. Sebe koje niti sama nisam svjesna. Gledala sam se kako se krećem, kuda se krećem, prema kome se krećem, od koga odlazim, tko je pokraj mene usamljen, a tko zapravo dobija svu moju pažnju. I tako, gledam se i ne vjerujem, a opet znam da je to istina. Jednostavno znam. I šokirana sam. A opet - oslobođena potpuno.

Jer, istina kakva god da jest, oslobađa. To sam u tom času osjetila. Osjetila sam kako mi ogroman teret odlazi s leđa, nestaje. Od tog časa drukčije hodam. Držim se drukčije.

Osim što sam vidjela sebe upravo onakvu kakva jesam, bez 'dodataka', što je neprocjenjivo iskustvo, osjetila sam i kako je moćna komunikacija bez riječi. Gledala sam kako ta ja komunicira ne rekavši niti jednu riječ. A sve je rekla. I njoj su i drugi sve rekli. Njihove esencije. Među njima (nama) je teklo, bez zapinjanja na riječima. Riječi bi samo smetale. Zagreblo me je: Riječi samo smetaju. Kad su emocije u igri.

Odsad uvodim novo ponašanje. Moj dragi će mi pokazivati što osjeća prema meni ne izgovorivši niti jednu riječ. Gledat će me u oči dok me uisitnu ne ugleda. Bez riječi. I ja ću njega gledati, bez riječi. Dok ga ne ugledam. Njega istinskog. Dalje je sve jednostavno.

Zapravo, mi smo - emocije. Samo emocije. Ono preostalo nismo mi. To su nam drugi nasložili.