Laprdarij

Nekaj sam kopala po kompu i naišla sam na zanimljiv povijesni komentar, evo, piše. Crvenkrpica sam naime bila ja. A zapis više nije aktivan. Pazi, prva rečenica! Ta-dam!


vegavega8:
Crvenkrpice, ti si pametna žena. Ovo je zgodna tema, viš koliko smo se raspričale, ali uzdaj se ti u se i u svoje procjene. Istinabog, na Iskrici je iznenađujuće velik postotak rastavljenih ili onih koji ne žive sa suprugama, i zato valja biti oprezna. S Iskričarima treba skinuti emocije zajedno s krpicama, rekla bih, i onda ševa više ili manje ne boli nikoga. A odjeću se uvijek može ponovo navući. Pa i osjećaje.
08.10.2009. 16:31:57

Ja, danas ujutro. Kako se vidi - bez šminke, i fotošopa. Haha, nisam si još oči nacrtala..

Kad mi netko veli da mu idem na živce, ili mi veli da ne želi imati sa mnom posla, ili dobijem izraz netrpeljivosti na neki drugi način, ja se maknem. Jer poštivam njegovo mišljenje. I jer taj dotični valjda zna što govori. Valjda je dvaput promislio prije nego mi je to rekao. Jer ako dvaput promisli prije nego nekog pohvale, ili mu kažu 'volim te', onda valjda i dvaput promisli prije nego nekome kaže 'makni se od mene'.

Naravno, postoje oni kojima riječi zvuče na jedan način, o ostatak ponašanja im daje drukčiju poruku. Takve ljude izbjegavam u širokom luku. Ili ako sam već prisiljena s njima komunicirati, odnosno dok ne skužim da su takvi, rukovodim se samo i isključivo onim što mi kažu. Ne pogađam što su mi hjteli prenijeti. Jer zašto bih preuzela odgovornost za njihove misli i interpretacije?

Drugo je kod djece. Oni što god napravili, šalju poruku - želim tvoju pozornost, potvrdi da me voliš.

Ali od odraslih (pretpostavljam da su uspjeli odrasti) očekujem da preuzmu odgovornost za svoje riječi. I ako u jednom trenutku kažu nešto grubo, ili da ne žele imati posla sa mnom, onda im povjerujem. Nisu ni meni svi ljudi dragi, a bome nije niti meni cilj biti svima draga. Maknem se.

I ono kaj mi smeta je - nametljivost. Kad nekome kažem - u ovaj prostor te ne puštam, a on uporno želi provaliti. Ni sama ne želim biti nametljiva. Poštivam tuđi prostor.

Pa zašto onda imam problema? Uglavnom zato jer pretpostavljam da su ljudi s puno godina u dupetu - odrasli. Ako me odgurnu od sebe, da to rade zato jer uistinu i žele da se maknem. A izgleda da samo traže pozornost i testiraju me - je li je meni stalo do njih? Nek se tak igraju sa sebi sličnima. Jer ima puno 'odraslih' koji vole biti odguravani i to im je onda tek mamac. Igra bez kraja i konca. Samo naprijed. Ali bez mene.

Sanjala sam ovaj tjedan neobičan san. O iskrici. I blogu. Pojavio se netko, neko više biće, i reklo je da mi tu na blogu bez veze gubimo vrijeme, da smo se dovoljno upoznali i da je došao trenutak da se svi uparimo. I taj čas svi smo se promijenili, nestali su nam strahovi, u drugima smo vidjeli samo ono lijepo, i hrabro smo se uputili u veze. Bez ograda. Ostvarila nam se želja da se sretno uparimo.

Ne mogu dovoljno naglasiti koliko je to bio dobar osjećaj!

Sjećam se nekih parova:

Vlado Šeks i Krpa - ne znam što su radili, u nekakvom zadimljenom prostoru bili
Anerak i Hrvastki bog seksa - psuju nekog i drže se za ruke
Cyber i Maksimirko - romantično čiste snijeg zajedno
Styx i Pike - njih dvoje i slike od Picassa
Pašemi i Kluni - na Velebitu, neka koliba
Vega i Eternis - u šetnji parkom, bez pesa (ozbiljno, ne izmišljam, onaj park gdje je izgorio neki tip prije nekog vremena), nekakvo zgarište uglavnom
Megilica i Pelpi
Ergo i Vinslet
Marta i Pietren - njih sam sanjala kako Marta sjedi na konju, a Pietren kleči na zemlji i čupa si kosu, ono 'ajme, što mi ova radi!'
Matilda i Akceleracija - A gdje je Matilda? Dugo je nije bilo..
RI i sleeping - uspavana Rijeka, pred očima mi bila Rječina i cipli u njoj, i njih dvoje tamo negdje
i skoro sam zaboravila - Winetou i Meija


... dalje ne znam. I ja sam bila s nekim u crnom dugačkom kaputu, ali ne znam tko je. U reali ne znam nikog tko nosi crne dugačke kapute.

No, svi smo bili sretni, i družili se masovno, kao parovi, bez očijukanja s onima iz drugih parova. Lijepo!

Pamtit ću jučerašnji dan, znam da nisam jedina. Trebalo mi je 3 sata od posla do doma. 9 km.

Prvi pokušaj je vlak. Nakon čekanja cca 45 min, predomislim se i odem na bus za Mažuranac. I to je super veza. Dohvatila Centar za 1 sat. Mislim si, prošetam od Mažuranca (Mažuranac se punim imenom zove Trg Antuna, Ivana i Vladimira Mažuranića, no ni u jednom mi dokumentu nije puni naziv, ali mi piše svašta ili Trg Mažuranića ili Mažuranićev trg, sve priznaju) do kolodvora, pa na prvi vlak za istok. Aha.

Na kolodvoru krkljanac. Ne moram reći da sam od Mažuranca do kolodvora jedva došla sudarajući se s ljudima. Vlakovi stoje, ljudi sjede u njima, nitko ne zna kad će koji krenuti. Kašnjenja 120 minuta. Idem radije probati tramvajem jer se nešto micalo.

Dok sam se vratila do tramvaja prestao je voziti. Pa pješke po Branimirovoj. Opet gužva, sudaramo se, dvaput mi rame izbili. Kod Cinestara proradi tramvaj i ja sva sretna upadnem u neki prema Kvatriću.

Vozila sam se cijelih 100m, možda i manje, i opet zastoj kod Sheratona. Nakon cca 15-20 minuta mi bismo van iz tramvaja, ali ne mogu se otvoriti vrata jer je snijeg nabijen na tramvaj. Ovi novi tramvaji moraju vrata malo izbaciti van pri otvaranju, a za to nije bilo mjesta. Ponestaje zraka, jednoj ženi pozlilo. Prozore ne možemo otvoriti, vozač tramvaja ne želi komunicirati s nama.

Jedan kavalir razvaljuje onaj mali prozor, ženi malo lakše, i mi ostali počinjemo disati. A tramvaj krcat. Pak si razmišljam: koja bi to smrt bila - gušenje u tramvaju usred Zagreba? Neki dečki razvaljuju vrata, ali nema šanse. Drugi žele razbiti veliki prozor, ali još se nadamo da će se nešto dogoditi. Vozač tramvaja se smilovao i krenuo u rikverc nekih desetak metara tako da su dečki mogli nekakvom ručkicom otvoriti zadnja vrata. Koji gud!

Izlazim u bljuzgu presretna što hodam i dišem :) Kak je sve relativno! Brzim korakom do Kvatrića, nekoliko sudaranja, i srećem nekoliko ljudi sa štapovima i štakama. Kamo li idu po ovakvom vremenu? Svašta..

I na Kvatriću lovim bus. Doma točno za 3 sata. Danas sam uzela godišnji. Danas sam na zimskim praznicima. Jedini posao mi je pokušati očistiti auto. I još uvijek volim snijeg :)

Pročitala sam Hesse-a, i nemam više što pročitati. Poslušala sam Rahmanjinova, i nemam više što poslušati. Vidjela sam Kinu, i ne znam što bi me još više moglo začuditi. Bila na obiteljskim konstelacijama, i kako poželjeti nešto dublje od toga? Gledala dno mora na mjesečini u jednoj uvali na Ižu, i doživjela najveću poeziju. Rodila dvoje djece, sina i kćer, i u njima dobila najbolje učitelje, vodiče kroz život.

I bila sam s jednim muškarcem, nakon kojeg više nema muškaraca. E, da. Mislila sam da mogu, ali ne mogu. To ti je kad doživiš - koju riječ da upotrijebim? Vrhunac vrhunaca.. stapanje na svim razinama. Kad nekog voliš, voliš, voliš.. Nesebično, potpuno mu se predaš. Jer je muškarac. U punom smislu te riječi. To nije bio seks. To je bila kozmička predstava. Tsunami. I potres najjači. I munje i gromovi. A opet nježno, polagano.. On je znao. On je naprosto znao. To je bila harmonija koja se ne može opisati zemaljskim rječnikom. Možda zato jer smo rođeni istog datuma?

Nije bilo potrebno vino, niti dim, nije bilo čak ni glazbe. Samo on i ja. I šutnja. Mirovali bismo jedan pokraj drugog, a naboj je strujio. Satima ista poza, kao dvije iguane. A u nama urnebes, vrtoglavica.. Vjerovala sam mu. Jer kad je bio sa mnom, bio je skroz tu, i tijelom i dušom i mislima i čime god. Mogla sam mu se predati bez ostatka, poznavao me je bolje od mene same...

Bilo je savršeno. Sve. Osim timinga. Eh, da smo se ranije sreli... Ali nismo. Svemir nam je ponudio svoj najbolji dio, i kad smo ga okusili i navukli se povukao nas je natrag, u naša jata.. Muškarac mojeg života progutao je veliko govno i vratio se ženi i djetetu. Cijenim tu njegovu odluku. Nije nam bilo suđeno.

Ono što još i danas ne razumijem i što me navodi da ništa ne uopćavam niti isključujem je to da mi zapravo nije pasao njegov miris. A postala sam ovisna o tom mirisu. Nije uspijevao niti s erekcijom baš, ipak su tu godine .. a bolji seks mi je nezamisliv. Nema boljeg, jer je to bilo to. Jer je to bilo puno više od seksa..

I sretna sam. Dodirnula sam Svemir..

Nagovorilo me moje jato da idemo gledati taj film. Svo četvero, bivši, djeca i ja. Jer je komedija, smiješan je. Pa ajmo se smijati.

Točno, prva polovica filma je smiješna. Pogotovo klincima koji su se hihotali svaki put kad je spomenut seks, a bilo je toga nemalo. Osim toga, dobili su i edukaciju kakvih sve ima kondoma, od veličina, tekstura, do okusa i mirisa, pa čak kad se primjenjuju.

Ali druga polovica filma, ajme... Ne želim pričati sadržaj jer ćete možda ići pogledati taj film. Mene je film poprilično pogodio, ni drugi dan nakon filma nisam se osjećala dobro. Ni danas ga se rado ne sjetim.

Koliko sam razgovarala s drugima koji su pogledali film, zanimljivo je da je svatko doživio film na svoj način. Od onog - film je totalni promašaj do - film je super. Ja, kao majka djevojčice u pubertetu doživjela sam film preteško. Svatko će zavibrirati s nečim drugim. Znači, film je dobro napravljen.

To bušenje kondoma koje je napravljeno s najboljom namjerom, podiglo je talog i na vidjelo je izašlo ono najgore. Tema dobra i zla. Pogotovo tema zla. No, ne želim pisati o zlu i dodavati mu energiju..

Bih li preporučila film? Iskreno, ne znam. Različitog smo senzibiliteta. Da ga nisam gledala ne bih ništa propustila, bio mi je pretežak. Ali prema reakcijama drugih valjda je film gledljiv. Velim, ovisi sa čime se poistovjetite.

Ne želim. Ni od malena nisam željela. Jednostavno je to ugrađeno u mene. I ako je netko povrijeđen da bih ja nešto dobila, ne osjećam se dobro.

Neki sam dan gledala seriju "Kako sam upoznao vašu majku". Serija k'o serija, američka, ništa posebno. Ali u toj je epizodi trebalo biti vjenčanje na koje je muški dio para pozvao svoju bivšu. Jer su kao ostali dobri prijatelji nakon što su prekinuli. No osim njega nitko to nije podržavao, ni zajednički prijatelji ni bivša ni buduća. A on da spasi stvar, pozove i njezinog bivšeg na vjenčanje - s kojim ona ima dijete. Opća zavrzlama. Netko napominje - ne poziva se svoje bivše na vjenčanje jer u takvim situacijama isplivavaju na površinu neriješene stvari s istima.

I naravno, ne dolazi do vjenčanja jer on shvaća da nije ravnodušan prema bivšoj, a bome se i ona bacila u zagrljaj ocu svojeg djeteta kojem su se naglo otovrile oči kad je uvidio što gubi. Uh, ah.

Pak mi je palo na pamet kak bi bilo dobro u današnjem kompliciranom svijetu gdje je u zrelijim godinama veliki broj bivših na obje strane - fakat pozvati na vjenčanje svoje bivše. Ok, možda ne tek na vjenčanje, ali na upoznavanje svakako. Jer ako su se odnosi raščistili onda neće biti nikakvih problema. I onda će bivša prepustiti svog nekadašnjeg dragog budućoj s veseljem. I obrnuto. I svi će živjeti u slozi i sreći.

A ako takvo upoznavanje nije moguće, onda postoje neriješene situacije koje se razvlače i truju novi odnos. Ne bi trebalo ulaziti ni u kakav odnos dok se ne raščisti bivši odnos. Koliko ja vidim, malo ih je koji su raščistili. Puno ih je koji misle da su raščistili, a nisu.

Jer, zašto bi meni zamjerala ili me mrzila, ili samo bila jako nesretna zbog mene neka koju niti ne poznam? Jer sam joj otela partnera? Naravno da taj partner koji je otišao to osjeća. Pa onda i ja osjećam.

Nema sreće ako je netko jednom nogom zaostao negdje u prošlosti...

Ne znam definiciju emotivaca. Za mene su to ljudi koji svaku, ali baš svaku informaciju oboje emocijama. Ne znači da ne-emotivci nemaju emocije, nego razlučuju informaciju od emocije.

Recimo, na poslu surađujem s raznim grupama i moj posao je nekako pri kraju lanca. Stoga mi je važno što drugi naprave prije mene i koje mi informacije daju. Ponekad zaključim da bi mi neka informacija dobro došla da bolje odradim posao pa ih zamolim ako bi mogli u svoje izvještaje uključiti i tu informaciju.

Ne-emotivac će jednostavno uključiti tu informaciju, možda pitati trebam li još nešto, je li ovako ok i sl.

Ali emotivac će početi: valjda ja znam što radim, radim na isti način već x godina i dosad me nitko nije tražio tu informaciju. Zaključit će da imam neki skriveni razlog zašto ga tražim tu informaciju i da nemam povjerenja u njega u najmanju ruku. Uvrstit će tu informaciju, ali će to sljedeći put 'slučajno' zaboraviti. I otad na dalje gleda me krivo.

Fascinira me koliko je energije emotivac spreman uložiti u nešto što se po meni može riješiti za 3 minute i nikad više ne pomisliti na to.

Kao i tu na blogu. Napišem nešto što je za mene na razini obične informacije.

Ne-emotivac će tu informaciju prihvatiti ili odbaciti. Ne-emotivac otvorenog uma će je pohraniti negdje i ako čuje negdje nešto slično, povezat će.

Emotivac će se osjetiti ugroženim, tražiti skrivene razloge, napasti me, nalijepit mi neku etiketu, ili će na svojem blogu napisati traktate - obojat će tu informaciju emocijama, tražiti istomišljenike, i sve u konačnici odbaciti uz puno utrošene energije..

Emotivcima je važno igranje tih zamornih psiholoških igara..

Umorna sam od emotivaca...

Na koju god sam dosad išla terapiju, koja zadire dublje od fizičkog, rasplakala sam se. Od samo suza do neutješnog ridanja. I znala sam unaprijed da bude tako. Tih suza je iz mene izašlo more, jedan mali ocean. Ni meni nije jasno kako u nekom može biti toliko tuge.. Prije cca 2 mjeseca bila sam na jednoj vikend radionici, i isplakala bome jedno Kaspijsko jezero.

Jučer sam bila na akupunkturi. Odem jedanput godišnje da mi pročiste meridijane. I obično se raplačem na tim pikanjima, suzica sim, suzica tam. Rekla sam jučer toj mojoj 'teti za točkice' (kako ju moja djeca zovu jer i oni idu barem jedanput godišnje.) da me je frka doći k njoj jer nakon tog porihtavanja meridijana život mi se okrene naglavačke. Odnosi s ljudima se preokrenu. S nekima prekinem, s nekima se sastanem, sve je drukčije. Svako to pikanje promijeni mi rakurs. Na prvu mi je to bolno, ali vrijeme pokaže da je dobro što se tako dogodilo. Ljudi koji otiđu od mene dobro je da su otišli, a oni novi koji dođu, dobro je da su došli. U desetak godina skroz se izmijenila struktura mojih bliskih osoba.

Napika ona mene jučer, ležim i nekaj pričamo.. I počinjem se tresti. Ruke su mi se tresle, i utroba. Velim joj, čuj, nekak se čudno osjećam.. Ona me gleda i veli - ovo je jaka reakcija, jedan od jačih koje sam dosad vidjela. Je li ti ugodno? Ne znam, i da i ne. Je li ti je to poznati osjećaj? Pa je, čini mi se, ali ne znam kam da ga strpam. I tako se tresem nekih par minuta i ona mi izvadi te nekakve dvije iglice u nekom x meridijanu i trešnja popusti. Ostalo mi je još puno iglica zabodenih kojekuda.

Velim ja njoj - to je neki mix straha - poput treme, i euforije. A nakon vađenja tih dviju iglica uhvati me - smijeh. Onaj prekrasni smijeh kad trbuh zaboli od smijeha, euforični smijeh, ne sjećam se kad sam se tolikim intenzitetom smijala.. Krenule mi opet suze - ali ovaj put od smijeha. Sveukupno sam ležala napikana oko 1 sat, a barem pola od toga sam se hihotala..

Velim ja njoj - hahhaha, gle koliko potisnutog smijeha u meni!

Nedavno sam poučena da trebam reći 'žao mi je', a ne 'oprosti'. Bez daljnjeg objašnjenja. No, nije mi ni trebalo, zapravo logično je.

Povod ovom zapisu je što sam u nekom filmu ovih dana vidjela prijevod 'I'm sorry' u 'Oprosti', što je netočno i mijenja smisao.

Kad kažemo 'žao mi je', govorimo u prvom licu (JA poruka), i drugoj strani ostavljamo otvoreni prostor neka učini što god želi. Može i prešutjeti ako joj je teško. Može nas zagrliti, što god napravi, neće biti štete. Jer nama je žao, ta osoba koju smo povrijedili to zna, i odnos može ići dalje u kojem god smjeru. Toj osobi smo ponudili da bira i ona je slobodna.

A kad kažemo 'oprosti', i još usklličnik na kraju, to zvuči kao zapovijed. Tim oprosti ne preuzimamo mi krivnju nego praktički zapovjednim tonom tražimo da nas se oslobodi krivnje. I što preostaje onom koga smo povrijedili? Da kaže da ili ne. Dovedemo tu osobu pred gotov čin. Nema slobodu. Jer ako nam oprosti, onda nas potpuno oslobađa krivnje - što ipak nije u redu. A ako nam ne oprosti, onda ta osoba nosi teret dalje, stvar se ne rješava. A mi možemo misliti - pa kaj, ja sam se ispričala, tko joj je kriv što mi ne želi oprostiti. Užas! Prebacujemo sve na tu osobu koju smo već povrijedili!

Lijepo, ha?

Danas sam čula jednu zgodnu usporedbu, a u vezi s tim kako tko doživljava stvarnost, ili istinu.

Stvarnost je oko nas, u nama, svuda. Poput TV signala koji se širi zrakom. TV signal je skup kodiranih (moduliranih) frekvencija elektromagnetnog zračenja. On sam po sebi ne predstavlja ništa. Mi ne znamo da je on u zraku. Osim, naravno, ako imamo TV prijemnik.koji dekodira taj signal i pretvara ga u sliku i ton.

Slika je skup frekvencija elektromagnetnog zračenja u vidljivom području - kojem je oko prilagođeno, a zvuk je skup zvučnih valova u slušnom području - kojem je uho prilagođeno. I to sve dalje ide od oka i uha u obliku električnog singala do mozga u kojem se ta senzacija dekodira u skladu s našim iskustvom. A ne postoje dva potpuno jednaka iskustva.

Da bismo vidjeli neki određeni program, potreban nam je TV prijemnik, ali i njegova sposobnost da vidimo baš taj program. Jer možda okrenemo na neki drugi program. Ili podesimo prijemnik baš u područje u kojem nema signala..

(Baš sam neki dan pričala klincima, kad su me pitali kako je bilo živjeti za vrijeme rata, kako me je najviše iznenadilo i pogodilo kad je nestalo tv programa nakon granatiranja tornja na Sljemenu - iako ga ne gledam. Ta prisilna odsječenost..)

Drugim riječima, oko nas se puno toga događa u tko zna koliko dimenzija, ali nemamo odgovarajuće 'prijemnike'. Imamo pet osjetila i kroz njih uglavnom doživljavamo svijet. Svatko od nas gospodari, ako smo zdravi, svojim prijemnicima (osjetilima). Neka su nam bolje razvijena, neka gotovo zanemarujemo, i to ovisi o nama.

Pojednostavljeno rečeno, psihoaktivne droge mijenjaju štošta, od područja frekvencija koje primamo pa do načina dekodiranja u mozgu. Naravno, i ono što odašiljemo, jer smo i predajnici istovremeno. Ali opet u skladu s nama i našom prirodom. Neće kod svakog djelovati na jednaki način. To je svakako igra s nepoznatim. Postoje droge koje nikad ne bih uzela. Postoje droge za koje treba snažno vodstvo i koje treba znati uzimati. Jer svjetovi koji nam se otvore mogu nas uništiti, ili navesti nas da druge uništavamo. Alkohol nije bezazlen, ni marihuana. Neki od njih mogu biti ljekoviti.. ako znamo što radimo. A malo ih zna kako to treba uzimati iako mnogi misle da znaju. Čak i alkohol. Ja ne znam, pa ne uzimam. I hrana je droga, to sam se osobno uvjerila, ali moje stanje svijesti nije ni blizu razine da mogu odbaciti hranu.

No, želim reći, te svjetove koje nam recimo droga otvara, oni su tu, pokraj nas, u nama, sve se paralelno odvija, ali ih nismo svjesni, kao što nismo svjesni TV signala dok ne nabavimo prijemnik. A droga je samo jedan od načina da ih doživimo, jedna vrsta 'prijemnika'. Neki imaju prirodnu sposobnost šetati kroz ta područja, i uspijevaju ostati zdravi . Neki odu u shizofreniu. Neki nauče kroz razne tehnike.

I što je onda - realna slika? Ili prava istina?

Sretno!

.. imam kolu i salatu od piletine. Skoro sam kupila radler ali mi se nije dalo nositi. Joj, dva i pol muškarca.. nastavljam dalje kasnije.

Dobila sam knjigicu za Božić. Jučer sam je pročitala. Knjigica se zove Pollyanna. Pollyanna je jedanaestogodišnja djevojčica koja ostaje bez oba roditelja i ide živjeti kod tete. Posebna je, ima moć otapati tuđa zaleđena srca. Nalazi puteve i do najmrgodnijih ljudi. Malo pomalo cijeli gradić u kojem živi počinje disati drukčije. Karizmatična neka mala :)

Tu igru koju ona igra započela je s ocem u trenutku kad joj je bilo jako teško i da ju otac utješi smišlja igru koja sve mijenja. (Ne trebaju alkohol ili trava:). Pročitajte ako niste. Prekrasno!

Podsjeća me na mene i mog oca koji je bio gluh. A on je najveća ljudina koju sam upoznala. Za njega nije bilo problema, svemu se je veselio. Ponekad bi se znao naljutiti jer ga nisu razumjeli, a zapravo on njih nije razumio. Ali ljutnja je bila kratka i smiješna. Od njega sam dobila to veselje, on je mene naučio istu igru. Jedino što jedanaestogodišnjakinju koja uči ljude igrati tu igru ljudi simpatiziraju, a neku s 40+ smatraju ćaknutom. No, to ipak ovisi o debljini zidova i dubini rovova koje je netko izgradio oko sebe.

Hvala svima ovdje na blogu koji brinu za moje prvenstveno duševno zdravlje. Toliko savjeta kaj trebam i kaj ne trebam nisam dobila u cijelom svom realnom životu. Imponira mi da se zamislite nadamnom, da se udubite, analizirate, sintetizirate, i kao rezultat mi date dobro promišljeni savjet. Ili makar samo etiketu.

Drago mi je što to radite, jer to znači da nemate većih problema u životu od tog kako mene izvesti na pravi put. Dirljivo!

Čudo da sam dogurala do svoje pedesete, i da još dišem. A pogotovo da opstajem u ovom svijetu koji uopće ne razumijem. Totalno neprilagođena. Vjerojatno si zamišljate mene da nosim kokošje gnijezdo na glavi i kud prođem ljudi upiru prstom u mene i vele: kak je ova čudna!

Ja pak nekak mislim da ste svi vi ovdje odrasli ljudi, zreli, odgovorni, i da znate što radite.

I oprostite što se ne stignem dublje baviti vama..