Laprdarij

Nisam krštena, nisam išla u crkvu i obrede upražnjavala.. Mama mi je bila pobožna, tata nije. Nitko me nikad nije u nešto uvjeravao po tom pitanju. Pustili su mi na volju.

No, odrastanjem uočavam pravilnosti, uočavam zakonitosti koje ne mogu poricati. Ne samo da ih uočavam, nego osjećam, doživljavam u prvom licu. I što sam više usredotočena na to, još više pravilnosti uočavam. Poput prirodnih zakona koje učimo u fizici. Osvještena time, korigiram način na koji živim kako bih korigirala i posljedice.

Dugo godina nakon što sam to počela uočavati i usvajati, upoznam ženu koja se bavi jogom, živi slijedeći istočnjačka iskustva i duboko je u tome. Puno razgovaramo o svačemu, i nakon što sam joj ispričala te zakonitosti koje uočavam, ona veli - da, to je karma. Karma je prirodni zakon. Tako je to moje dobilo i naziv.

Ona je došla do istih saznanja kao i ja, ali skroz drugim putem. Uspoređujemo svoja iskustva i obje se čudimo, i drago nam je. Ona ima učitelja, ja sam uglavnom samouka. I nemam potrebu za učiteljem. To jednostavno nije moj put. Ona misli da bi bilo bolje da ga imam.

Možda. Ali meni je to istočnjačko strano. Strane su mi mantre, strano mi je doma imati oltar, i meditacija mi je strana u njihovom obliku. Ne osjećam potrebu za tim. Razvila sam neki svoj svijet u kojem sve to postižem na neke svoje načine. Meni je meditacija jutarnje buljenje u zid. Bez tog buljenja teško započinjem dan. Odbuljim cca pola sata i nakon toga sam ko nova. A to buljenje mi je došlo spontano, ne sjećam se kad. Nazivam to buljenjem u zid iako ne mora biti zid. Ali paše mi nešto mirno, nepomično, jednolično, mir i tišina..

Fascinira me nepogrešivost tih zakonitosti koje uočavam! To je za mene Bog. Koji put to nazivam i Svemirom. I da, smatram se vjernicom.

Znate li one ljude koji su prema svima super, nude svoju pomoć, ako ih prijatelj pozove spremni su isti čas, društveni, radini, ali s druge strane doma ni prstom ne maknu. I bezobrazni su prema svojoj ženi, a na djecu uglavnom galame. Prema van divni, a prema unutra - joj.

Imam i jednu prijateljicu sličnu. U blažoj varijanti. U vrijeme kad sam se polomila družile smo se dosta intenzivno. Ali u dva mjeseca koliko sam bila doma posjetila me je samo jedanput, i to onda kad joj je bilo usput. Malo me je zapeklo to 'usput'. A u isto vrijeme je nekoj gotovo nepoznatoj curi pomagala oko nečega.. Jednoh trećoj je ponudila da dođe živjeti k njoj privremeno, jer je ovoj bila frka.

Onom prvom - žena i djeca se podrazumijevaju. Tu su, i bit će i dalje tu kad se on vrati doma. Oko njih se više ne mora truditi.

Ovoj mojoj prijateljici - ja sam se podrazumijevala. Za moju naklonost više se ne mora boriti. Ali rado stječe naklonost nekih novih ljudi. Kao i onaj prvi.

Trebam li napisati da sam bila i u takvom m/ž odnosu? Dok me je osvajao i dok sam mu se približavala, trudio se. A kad sam došla dovoljno blizu, e, onda prestaje ljubaznost. Daljnje približavanje mu ne paše. Neka budem tu gdje jesam, a za to se više ne treba boriti, jel.

Nažalost, tako je to među ljudima :( Nakon nekog vremena ovi bliski počnu se podrazumijevati. Čini se da će vječno biti tu negdje pokraj. Poput masivnog ormara. Dok ga mi ne odlučimo pomaknuti. Niti ne primjećujemo da postoje, da im i dalje treba pažnja. A kad se pobune, to nam ide na živce. Pa jasno je da ih volimo, zar ne? Pa ne treba to valjda svaki dan ponavljati!!. Pa jasno je da su nam važni!!.. Ali ipak odemo na drugu stranu, a ovaj 'podrazumijevani' je i dalje u ulozi ormara.

I tako skupljači skupljaju grupu naklonih, nekome je potrebno više takvih u krugu, nekima manje.. A kad jednom netko uđe u krug, više nije važan. Jer je u krugu. Kao novi auto. Zanimljiv prvih par dana dok ga svi ne vide. A onda je kao i svaki drugi.

Mene je život malo grubo naučio koliko je malo dovoljno da netko tko se podrazumijeva odjedanput nestane. Šok! A trebao je biti vječno pokraj mene! Pa nevjerica, pa ljutnja, pa sve faze žalovanja.. Pa nam postane žao što nismo ovo, nismo ono, nismo niti razgovarali o svemu o čemu smo htjeli, a bilo je prilika.. jako puno prilika. Što nam se netko više podrazumijevao, jače je žalovanje. Žalovanje za trenucima koje smo mogli imati a nismo htjeli. Pa krivnja... Neki zaglave u toj krivnji i na taj način uskraćuju opet onima koji su oko njih..

A sve je to zbog življenja u prošlosti, ili nekoj drugoj vremenskoj zoni. Osobno nastojim kad sam s nekih biti s njim potpuno, 100%. I loše se osjećam kad netko tko pristane na dogovor sa mnom - luta mislima i vidim da je negdje drugdje, i gotovo me i ne primjećuje. A da nestanem, vjerojatno bi jako žalio.

Jer - možda nam je baš ovaj trenutak zadnji s tom osobom. Možda je baš ovaj teleofnski razgovor zadnji.. Ne znamo..

Možda su ovo moje zadnje napisane riječi..

Taman sam odlučila da Europicu više neću koristiti jer mi ističe premium, i da ću platiti premium na Coco. I danas mi ko za peh padne novi nick na pamet, presmiješan! Jednostavno ne mogu to ne staviti kao nick. Ako nije zauzet. Ali sumnjam da jest jer ne vjerujem da bi ne.tko sam sebe tako nazvao. Onak je malo pretjeran. Ali simpa. Za bloženje genijalan.

Evo mojih bivših i sadašnjih nickova, pokušat ću redom:

atropina
nespasuljica1961
crvenkrpica
hocu_na_kavu
cococh_anel (kak netko može napisati cocosh?)
shoko
rigoletta
hansa_plast
mentallica
europica
brankab
domoljubica
zlatna_vuga


.. garant sam neki zaboravila. Idem provjeriti

A sama sam, klinci na moru, i opet ne stižem sve društvene obaveze odraditi. Nakupilo se zaostataka.

©©

liči na neke izbuljene oči , ili oči s naočalama. Super, to sam i tražila. Dakle, Coco, ҈ Danas mi je kreativan dan. Sva sam u logoima

to sam danas čula i sviđa mi se. A problemi nastaju kad se to pomiješa

..

rano ujutro, i nažalost ne pozivam nikoga da mi se pridruži. Ne znam samo jel da zatvorim komentiranje.

Ajte vi ti isti budite tolerantni za početak tu na blogu. Pak onda prema susedima. Pa prema... i tak dalje...

....

Vins, ma želim reći, lako je tolerirati nekog s kim nemaš posla, tj. ako ga toleriraš to te ničeg ne košta. Ali tolerirati svoju mamu doma, ili uvrnutog susjeda, to je već teže. Pa i Ame. Ali upravo se na takvima dokazuje tolerancija. Iz prve ruke.

Autor: Cococh-Anel | 09.06.2012. u 20:41 | opcije

Moje 'dvorište' je poveliko, stane u njega ljudi i ljudi. 'Kuća' mi je manja, u nju puštam prema zaslugama, ili srcem. Ne volim kad mi netko provaljuje u kuću ili, užas!, traži mala vrata.. Dvorištarcima je mjesto u dvorištu. Osim 'dvorišta' i 'kuće' postoji i 'spavaća soba'. E, u njoj ima mjesta samo za jednog. Za privilegiju 'spavaće sobe' mora odboraviti neko vrijeme u 'dvorištu', zatim neko vrijeme u 'kući', i onda ako bude sreće, nakon cupkanja u forcimeru ima pristup u šlafcimer (sa i bez navodnika). Put u šlafcimer je dug, možda i predug. Ali put iz šlafcimera prema van puno je kraći. Van vode jedna vrata, i ta rijetko idu u 'dvorište', a češće direkt na ulicu.

Oni koji su se ipak ponovno našli u dvorištu, mogu šetati oko kuće, i više nemaju pristup u kuću. A ja se osjećam dobro jer me više ne mogu povrijediti. Vidim da je ponekima bolje u dvorištu jer je izgleda veći gušt šuljati se i obilaziti tražeći ulaz u kuću, provirivati, maštati :)... a vrata ostaju zatvorena.. Pitam se je li to stvarno jednosmjerno, nepovratno, možda i nije, možda se ipak mogu ponovno otvoriti vrata... možda..

Mora biti uporan.

Ako mi netko određeni povremeno pogledava profil, je li to nekakav znak? Očekuje li on nešto s moje strane?

...To je kao u preferansu. Kad netko zove, moraš se izjasniti ideš li u borbu ili ne ideš. Možeš odgovoriti 'ne idem', što znači odustajanje. Ali možeš odogovoriti i 'ne bih', to znači da bi rado išao, ali nisi siguran u svoje karte. Taj 'ne bih' je znak onom trećem da ako sam ima dobre karte pozove ovog nesigurnog i zajedno mogu srušiti onog koji je zvao.

Tako je i udvaranju. Ako dama veli 'ne idem' sve je jasno. Ali ako veli 'ne bih', e onda udvarač vidi da ima šanse i ako smatra da su njegove karte dovoljno jake, ne odustaje. Problem je samo da dama jasno veli 'ne bih', i da udvarač to jasno pročita. A znamo da to i nije baš lako.

Eto, za igru udvaranja treba ustanoviti pravila. Tj. treba ih ponovno utvrditi. Nekad je udvaranje bila prilično jasna igra. Znalo se gdje se šetaju udvarači i dame, i kako se prilazi, i koji su prvi koraci, i što dalje. Ali se to nekako sve pogubilo.. Zato smo sada svi zbunjeni i izgubljeni, jer svatko igra po nekim svojim pravilima...