Laprdarij

Ujutro smo najranjiviji, kad se razbuđujemo. Kad još nismo skroz izašli iz sna, i jednom smo tek nogom u javi. I tada ne možemo glumiti. Ako nam je stalo do nekoga, volimo ga, onda ćemo ga voljeti i u tom trenutku, dopustit ćemo mu da nam bude blizu.

To su meni neprocjenjivi trenuci, najjači trenuci bliskosti. Zajedničko buđenje. Kad me netko zagrli u tom trenutku, i ne žuri s ustajanjem, znam da mu je stalo.

Najviše bih voljela imati kućnog ljubimca - pticu. Eto, volim ptice. Volim i mačke. Ali gledajući ptice osjećam da i ja mogu poletjeti. Doduše, volim gledati i ribe. Opčinjena sam ribama. Satima mogu buljiti u njih kako miču perajama, i klize kroz vodu. Ali ne mogu održavati akvarij onako kako bih htjela. Pa sam izabrala ptice jer sam s njima najmobilnija.

Imala sam nekoliko ptica, uglavnom papiga. Ove koje sad imam su opet drukčije, imaju neke nove fore. Upoznajemo se iz dana u dan.

A kako ptice moraju letjeti, često ih puštam. Pa je ponekad problem vratiti ih natrag. Jednog sam prijašnjeg papagaja naučila na odgojni štap, tako sam ga zvala. Kad bih uzela taj štap u ruke, on je znao da mora u krletku. I često bi se bunio, ali je ipak otišao. Jer je znao je da ću ga opet pustiti van. I to koliko ih često puštam van ovisi i o tome koliko ih lako spremim natrag.

A ovi sadašnji su posebni po tome što idu za mnom. Točnije, za nama. Vole društvo. Ponekad sami odu u krletku, ali nisam kužila zašto. Jedno je vrijeme palilo da im u krletku metnem bar (onu žitaricu), pa bi je oni snimili i uđu. No, ne pali uvijek. Trebalo mi je vremena da skužim da odu u krletku onda kad mi krenemo - jesti. Jer je stol blizu krletke, a kako oni vole biti blizu i oponašaju ono što mi radimo, tako kad mi jedemo, i njima zakruli. I to pali! A onda sam skužila da niti ne moram jesti nego se sjednem blizu krletke, recimo uzmem mob u ruke, i eto njih. Ušetaju. Ako odem iz prostorije u kojoj su, oni sjednu na vrata i saginju glave vireći za mnom.

A jednu večer su mi bili slatki! Pustila sam ih van predvečer jer je ženka prhala po krletki, letjelo joj se. I došlo vrijeme spavanja, a oni neće. Tad još nisam kužila to sa sjedenjem pokraj krletke. Probala sam ih nagovoriti, no ništa. A sve će mi zasrat do jutra. Da toliko ne seru bili bi još slađi. Pak sam se uzrujala na dvije sekunde, a onda si pomislim, pa nek prenoće vani. Ostavit ću upaljenu malu lampicu da se ne skrše ako se preplaše. A ujutro ću pobrisati kakice.

Ostavila sam ih na karniši i legla. Kad ubrzo nakon mog lijeganja čujem let, i eto njih dvoje na slici iznad moje glave. Uz slabu svjetlost došli su na sliku, i ušuškali se. E, ali ja baš i ne bih da mi kakaju po glavi pa upalim veliko svjetlo i potjeram ih na karnišu. Legnem, ostavim malu lampicu, a ono klep-klep i eto njih opet iznad moje glave. Sad su mi se smilili, žele biti pokraj mene :) Hja, pak sam prostrla novine ispod njihovih riti da umanjim noćnu štetu.

I tako smo dočekali jutro. Uz povremeni bup.

(A obožavaju survivor jer valjda čuju nekakve papige u pozadini i počnu ih dozivati :)

Za vrijeme rata kad su ljudi bježali spašavajući glavu, jedna je obitelj sa četvero djece isto tako morala napustiti sve što imaju i otići, nekamo, tko zna kamo...

Otac je bio spreman raditi bilo što, trebalo je preživjeti. U obližnjem mjestu tražio se grobar, a domaćima je to bilo ispod časti. Primio se on tog posla, počeo je kapati novac. Unajmio on sobu kod jedne gospođe.. Nek ga zovem Marko.

Gospođa je živjela sama, u nevelikoj kući, svađala se s obitelji. Zato jer si voljela popiti. Hja, u godinama, slabog zdravlja, usamljena i sama, i navukla se. A Markova obitelj, kud ih samih ima, počela se brinuti o njoj, pomagati joj, postala je dio njih. Marko bi svako jutro popio s gospođom rakijicu, i otišao dalje. A ona bi nastavila. Poslije podne za ručkom vinčeko. Navečer bi si isto malo gucnuli. Marko je brojio na gutljalje, a gospođa ponekad i na litre.

Njezina se familija ljutila kako ju on navodi na pijenje. A on dobroćudan veli: pa zašto da joj ne uljepšam te možda zadnje dane? Ako ona želi piti, neka pije. Ima li joj smisla braniti? Pa bi se on pobrinuo da njoj ničega ne fali.

I gospođa pocvjetala otkad je Marko doselio k njoj. Smijala se i šalila, pa bi dobro potegnula, na zgražanje njezine familije. Ipak je to malo mjesto, sve se zna.

Njezina je familija osuđuje, brani joj, svađa se s njom "za njezino dobro", a Marko donosi, razgovara s njom, ispunjava joj želje..

Nekoliko godina poslije:

Gospođa je otišla u miru, i sretna, napokon. I ostavila kuću - Marku, na zgražanje familije. Marko nadozidao kat, posao mu ide dobro jer ga je proširio na još neka mjesta, uređuje grobove i honorarno, radišan, ne miruje, a djeca rastu, školuju se, smjestili se oni kao da su oduvijek iz tog malog mjesta.. Mir u njima i mir oko njih..

Jednom su jednog starog pastira, koji je već preko sedamdeset godina čuvao ovce upitali novinari: "Možete li nam ispričati nešto osebujno, što vam se zasigurno moralo dogoditi, za tako duga razdoblja." Razlog, zašto su uopće novinari došli je bio: država je odlučila da mu dodijeli počasnu mirovinu za njegov osamdeseti rođendan, jer je pošteno obavljao svoj posao eto već punih sedamdeset godina, a nikakvih drugih osnova ne bi mogao imati po kojima bi dobio zasluženu mirovinu, jer nije bio nigdje prijavljen, na nikakvim platnim spiskovima poduzeća.

Starac se ispočetka branio, da je on običan pastir i već mu je bilo neugodno što su uopće došli oni kojih se niti u snu čovjek ne bi nadao, a kamoli da će još o njemu netko i pisati u novinama, za koje je on, onako nepismen, samo znao da postoje. No, novinari kao novinari, napasni kao osice, nisu se dali tek tako otpraviti. A prostodušni je starac na kraju ipak popustio i započeo pričati.

Imao je on običnih priča, koje su za običnu raju i koje se mogu pričati uz vatru djeci, jedino je mislio da su one suvišne. Kada sam imao dvadeset godina, našao sam u šumi malo nejako psetance.

Onako malešno mi se smililo, pa sam ga jednostavno pokupio sa sobom bez razmišljanja. Već nakon par dana mi se to pseto privrglo, i ja sam ga zavolio. Svuda sam ja njega vukao sa sobom, dijelio sa njim što sam i sâm imao. I pseto je lijepo napredovalo.

No, seljani su me počeli zadirkivati govoreći da je to vuk i da ga trebam ubiti, jer da će se veliko zlo dogoditi. Kako sam ih mogao poslušati, kad mi je srcu priraslo i gotovo. Pseto je postalo kršno, veliko, i kad bih ponekad nešto bio zaboravio u selu, slobodno sam ga pustio, rekavši da mi to sam donese. Gledao bi me za trenutak u oči, kao da traži na neki drugi način, a ne riječima, što sam mu kazao. Bio je to vrlo pametan pas i pomagao mi je revno čuvati ovce.

Jednog kasnog, ljetnog popodneva, nebo je nekako pritislo. Bilo je vedro, ali zrak je bio težak, kao da će kiša.Ušao sam u kolibicu u planini, u kojoj je bio i tor za ovce koje su tu plandovale u sjenci par stabala. Čim sam legao na ležaj, oči su mi se same sklopile. Bilo je sparno.

Ne znam koliko sam dugo ležao, tek nešto me je prenulo iza sna. Neko krkljanje i režanje. Sve je bilo nekako prigušeno, tako da nisam bio siguran da li ja to spavam ili sam budan. Izašao sam da vidim ipak što je. Vrata kolibice su gledala na zapad. Narančasta sunčana lopta je bila još za koplje visoko. U smjeru prema suncu moj je pas sjedio. Gubica mu je bila sva krvava, a kako je bio okrenut postrance, sunce mu je narančasto prosijavalo kroz oči. Kao da je mjesto njih imao dvije žeravke. Sve je izgledalo tako nestvarno tim više, što se ispred njega nalazila hrpa pušećeg mesa iz prohujalog života. Odmah sam shvatio što je bilo na stvari.

Ušao sam hladno mirno u kolibu i skinuo pušku ponad vrata i ponovno izašao. Podigao sam lagano pušku, nanišanio mu glavu, glavu mog vuka. On se nije ni pomaknuo. Kao da je osjećao krivicu što je prokockao moje povjerenje, koje sam u njega uložio. Povukao sam obarač i on je pao.

Da bih nekako spasio, što se spasiti dalo, otišao sam u selo po nekog od seljana i kola. Pomalo me je bilo i sram što prije nisam seljane poslušao. Sunce je upravo zalazilo, kada smo počeli tovariti leševe ovaca u kolica. Možete si zamisliti koliko je bilo moje zaprepašćenje kada sam izmedju ovaca naišao na tri leša vuka i jedne vučice. Srce mi se steglo, a na oči mi grunuše suze. Ubio sam svog istinskog prijatelja. Posumnjao u zvijezdu na nebu.

Odonda je prošlo šezdeset godina, a ja tu sliku ne mogu zaboraviti, kao da se danas zbilo. Odonda sam se nekako povukao u sebe. Riječi su mi nevoljko prelazile preko usana. Bio sam vrlo pažljiv. Jasno mi je postalo da nema više mjesta u mojoj duši za bilo kakvo osuđivanje bilo koga.

Cijena toga je bila visoka, a niti me je tko pitao da li želim kupiti to iskustvo.

Danas smo imali sastanak. Ma, imamo svaki dan barem jedan. Ok, danas sam bila nekako posebno raspoložena na sastanku. Otvorena, bi se reklo. Otvorenih antena. Tak, došlo mi je.

Bio je sastanak o tome kako su nam rokovi kratki i što sve moramo napraviti u tim rokovima. Ništa novo. E, sad, promatram ja ljude kako reagiraju u takvim situacijama. Okrećem antene i hvatam. Neki poput mene vole adrenalin, meni super ako je napeto. Što napetije, to bolje. Što me jače stišču, ja bolje funkcioniram. Paše mi presing, i ako ga nemam, sama ga izmislim. Zato i radim poslove koje radim. Na prijašnjem poslu mi je bila prava napetost koju fakat povremeno teško podnose i najgori adrenalinci, a na ovom mi je pomalo smiješno oko čega se ljudi uzrujavaju, ali oni ne znaju za gore pa im je i ovo previše. Ok. I sad je recimo porasla temperatura na poslu onako kako meni paše.

Ali gledam druge. Neki su poput mene, manjina. Mi uživamo! A većina ne kuži kaj se događa, još uvijek misle da imaju vremena i da nije gusto. To su oni s glavom u pijesku, koji odu na bolovanje ako im je prenapeto. Gledam kako većina teško podnosi promjene. I teško mijenja svoj način rada. Vjerojatno je to normalno. Meni brzina nije neki faktor, mogu ubrzati koliko treba. Nije mi niti promjena, uvođenje nečeg novog problem. Dapače, ne mogu dvaput napraviti jednu stvar na jednaki način. Svaki put moram nešto promijeniti.

A najzaniljiviji su mi danas bili dvoje koji su izbačeni iz ravnotežnog položaja, ali nisu još zauzeli novi. I vidim u njima strah, veliki strah. Oni osjećaju da ih nosi, ali ne znaju kamo. Osjećaju da se nešto događa (za razliku od onih spavača), ali ne kuže kaj sad treba.. E, takvi napadaju. Pola sastanka su to dvoje napadali nas koji uživamo, te zašto ovo, te kako ono, te se nešto ne može, te je komplicirano... ma dajte! Gledam, i taj njihov strah me je zapahnuo punom silinom.

A budući da posao treba odraditi i da svi o tome ovisimo, razmišljam kako pomoći takvim ljudima. Jer je najlakše uhvatiti se s njima u klinč argumentima. Ali oni ne čuju. Obloženi su debelim ljepljivim slojem straha kroz koji ništa ne prolazi. Oni mlate lijevo i desno, izmiču se, a zapravo lutaju. Izbačeni su iz komforne zone. S ljudima u takvom stanju ništa se ne može.

Pa sam odlučila: sutra kad se talog smiri otići ću do njih i polagano im bez tenzija objasniti ono što danas nikako ne bi čuli.

Onaj tko nema djecu ne može razumjeti one koji imaju djecu. To nije niti loše, niti dobro. To je naprosto tak.

Jučer sam skoro ušla u konflikt s jednim takvim koji nema djecu, jer je popizdio na - djecu. A djeca kao djeca. Pogotovo djeca u pubertetu. Recimo: koje je more bilo u Panonskoj nizini? Jugoslavensko, vele oni. Hi hi, ha ha, i svi umiru od smijeha, a ovaj se pjeni.

A ja ga razmem jer sam kasno dobila svoju. I sjećam se kad bih recimo bila na nekakvom skupu gdje treba biti tišina, recimo u crkvi, a negdje se javlja nekakvo dijete i uporno remeti tišinu, meni je to bilo grozno. Pa kakvi su to roditelji koji ga ne znaju stišati !!, bla, bla...

A kad sam dobiješ vlastito dijete, shvatiš da ovi koje ne ušutkavaju postanu normalni ljudi, a oni kojima stalno govoriš: tiho, budi miran, nemoj smetati - iz njih napraviš tutleke koji se boje sami sebe.

Prije par godina došla sam k prijateljici, a kod nje - mačka na stolu na kojem se jede. Užas! Pa sam nabavila vlastitu mačku i postala tolerantna prema mnogim mačjim ispadima.

Ali psa ne budem nabavila.

Kaže meni prijateljica: Znaš da nikad nisam bila u špilji Veternici? Sram me je reći, ali nisam.

A ja njoj: A znaš ti da ja nikad nisam bila u Saloonu?

Eto, putevi nas odveli na različite strane.

(za one koji ne znaju - špilja Veternica je špilja takoreć u Zagrebu, turistički uređena, a Saloon je bio klub, valjda disco klub ili tak nekaj u zg koji više ne postoji (?) ali je u moje vrijeme bio mjesto gdje se jednostavno moraš pojaviti)

...

Nemam niti jednu sliku za metnut. Hoću se i ja igrat, hoću skupljat ono, kak se zove, no... ono tam levo na meniju. Niš, moram se sliknut.

Nitko me nije, kako vidim. A bome nit ne iskri.

Kad smo vec kod papiga. i tak oni imaju bome aktivan seksualni zivot. ajd, barem netko

i to je sve pocelo nakon sto sam im pokazala iskricu.

Sad slušam na TV o osobnim zonama. Kažu - 50-120 cm je osobna zona u koju ne puštamo nikog osim bliskih osoba. Ulazak nepoznate osobe unutar tog prostora izaziva neugodu. A gledam komp mi je na 30 cm. Znači svi tu s bloga su mi u vrlo osobnoj zoni. A tek telefon! Kao da mi je netko u glavi!

Moj je osobna zona barem 120. Ako ne i 480.

Ne znam zakaj, ova stvar mi je u uhu: Nina Badrić - Nek ti bude kao meni

Link

Volim promatrati uha. Ljudska naravno. Svinjska me uopce ne zanimaju. Neki dan sjedivsi medju hrpom ljudi odsvakud, neki oblici usiju posebno su mi privlacili pogled. A na neke oblike bih se najezila. I nevjerojatno mi je kako se ta uha razlikuju. Kod zena ih je teze promatrati jer su mnoga skrivena kosom, ali kod muskaraca je prezanimljivo.

Prvo - velicina. Poznato je da crnci imaju mala uha. Kaj je, je. Nisam vidjela dosad crnca s velikim usima. A bijelci - veliko sarenilo. Od malenih crnackih do ludo velikih uha, nemam pojma kak ih dosad nisam primjecivala! Uha k'o sto Dumbo ima. Za poletit! Kazu da uha stalno rastu. E, pa kod nekih bome rastu.

Drugo - smjestaj. Medju najljepse smjestenim uhima su mi uha Kevina Costnera. On ima i lijepi oblik glave, naravno, ali ta njegova uha - mrak! Volim kad su uha prema natrag i kad postoji prostor od obraza do usiju, pa da moze stati siroki zuluf. Nije bitan zuluf, nego ta cistina za zuluf. I Bruce Willis ima dobra uha.

Trece - nagib. Kod nekih su gotovo polegnuta. A kod nekih uspravna. Tu nemam nekih afiniteta, iako me ova polegnuta ne znam zasto odbijaju. Moze mali nagib, ali ne prevelik.

Cetvrto - prilegnutost uz glavu, ili klempavost. Klempavi ljudi su simpaticni, nema dvojbe. Prica se da se svasta izvodi da djeci ne budu klempava uha. Kad se je moj mali rodio, dosla mi teta u posjetu. Gleda ga i veli - kak mali ima lepa uheka! I fakat, uha su mu prelijepa! Na tatu. Tata mu ima uha poput Kevina Costnera. To sad znam, tad nisam puno razmisljala o uhima :)

Peto - resica. Citav spektar: od ne resica - zidovska uha, do izrazitih kao da je netko u njima utege nosio. Od tankih pa do debelih.

Sesto - oblik. E, dakle, to je kao otisak prsta. Valjda ne postoje dvije jednake usne skoljke. Neke gotovo i nemaju nabore, dok su druge prepune kanalica. Neke izravnate, gotovo planarne, a neke imaju strehice protiv kise. Ima jedan zanismljiv mi oblik skoljke koji sam vidjala u Americi, ili na Amerima ovdje. Gornji dio uha je prislonjen gotovo potpuno uz glavu, a donji dio kao da se lomi prema naprijed i lagano prema van. Vjerojatno ta uha pripadaju nekoj rasi ili su preparirana na neki poseban nacin. Ta su mi uha bas seksi. Kad vidim takvo uho, prodju me zmarci ledjima. Uh!

Sedmo - tvrdoca. Nisam ljudima bas pipala uha, ali znam da su moja tvrda i da se nedaju savijati, dok neki svoja mogu bez problema preklopiti. Mene to boli i ne ide mi, a ovi mekani mi ne vjeruju. Nema te sile da si metnem nausnicu na girnji dio uha.

Jesu ta uha i ovakva i onakva, i lijepa i manje lijepa...

Ipak, od svih oblika i karakteristika najvaznija mi je da ta uha znaju slusati, i cuti :)

JA sam kokoš, a ovo su moji pilići. Pardoniram na lošoj fotki, no ne žele mi baš pozirati--