Laprdarij

Obožavam lignje. I sve mekušce. A i sve ostalo iz mora. Mogla bih samo to jesti. I tako petkom u mojoj firmi pripremaju lignje. A kako ih obožavam, uzmem. Pržene lignje, i nisu loše, ali su premasne. I fine su mi dok ih jedem, nakapam puno limuna, pa salatu, ali poslije mi se događalo da se osjećam kao da sam kamenje pojela. Vjerojatno je i onaj vuk iz crvenkapice pojeo lignje u mojoj firmi..

Pa sam ih prestala jesti. Jer taj kratkotrajni užitak kvari mi pomisao na 'ono poslije'. Koje nije uvijek, ali je bilo dovoljno puta da ga upamtim. I što sam starija, 'ono poslije' sve više mi znači, i rukovodim se time. Ono što bih nekad napravila bez obzira na posljedice, ali za trenutni užitak, sad si debelo razmislim. A u većini situacija došla sam do toga da i ne moram razmišljati, jednostavno mi tijelo odbije. E da, nakupilo se iskustva..

Tak mi je i s ljudima. Postoje ljudi s kojima mi je taj čas i lijepo, i puno puta mi je bilo lijepo, ali kad pomislim kako sam se ponekad znala osjećati nakon druženja s njima prazno, posrano, iskorišteno, s težinom u želucu, i liječila se zabijene glave u jastuk, e, ne da mi se. Ne više..

.. na poslu opet mijenjamo kompjutore. Nije to često, ovo mi je treći ili četvrti u 10 godina. Ali svaki put to teško proživljavam. Moj kompjutor! MOJ KOMPJUTOR! Ovaj koji sad imam star je 6 godina, jednu nadogradnju je imao, i dobar mi je. Poštimala sam si ga i radi kak vurica. Nije prebrz ali za aplikacije koje koristim je pouzdan. A to mi znači više nego brzina. Nema mi goreg nego kad nekaj komplicirano radim pa mi se zblesa.. A sad sam se s ovim srodila i najradije ga ne bih dala.

Dobro ugođeni komp. A da ne spominjem detaljčiće koje imam na njemu, svoje privatne. Politika firme je da ništa ne čuvamo na laptopu, sve mora biti na shared area, sve službeno. Ali privatno, eee, nađe se tu svačega.. Od slika, mailova, tekstića, pričica, pa nekih tko zna kojih stvari, programičića.. I sad sve to moram organizirati i spasiti. Da mi se nekaj ne zgubi.

Gubim sobu, gubim komp.. šmrc. Sve se mijenja..

Već sam imala nekad davno zapis istog imena, ali skroz drukčijeg sadržaja.

Ovaj put je riječ o odrastanju. Svi su mi govorili kako djeca brzo rastu. Ali kad imaju mjesec dana, vrijeme stoji, S godinu dana nešto se malo kreće, ali više stoji nego ide. S 5 godina, ajde, već ide malo brže, ali još uvijek mili. A sad kad su na pragu tinejdžerstva, vrijeme leti!

Dosad su bili zajedno u sobi, a ja drugoj. I rekla sam sama sebi, dobit će svak svoju sobu kad zatraži. Dotad ćemo spavati u gotovo istoj prostoriji, odijeljenoj otvorenim vratima. Nekako mi se činilo da to ne bude skoro. No, vrijeme odletilo, i prošli vikend moj sinac izrazio želju za svojom sobom.

I sad se valjda osjećam kao većina roditelja. S jedne strane uživam kako rastu, razvijaju se, sve ide kako treba, a s druge sam svjesna prolaznosti njihovog djetinjstva, gotovo je, nema više mojih bebica, a do neki dan su još to bili.

Počinjem im smetati, zaključavaju se, telefoniraju poskrivečki, počinju tajne :) I svak hoće svoju sobu. Hja, dobro, to smo čekali i dočekali. Uz male preinake dobit će svoje sobe, i te preinake me čekaju ovaj vikend.

A ja selim iz njihovog prostora. Nakon 13 i više godina uspavljivanja, pričanja priča, osluškivanja kako dišu, brojanja udisaja u minuti..

I sretna, i sjetna..

Pregledanih profila: 400

Profil ti je pregledan: 5000 puta

...... :o)

Eto, Ivanov me naslov zamislio. Pa sam kod njega i ostavila komentar:

"Ako sam dobro shvatila, 'žena koja zna što hoće' je ona koja ne postavlja suvišna pitanja. Koja ako dođe na red, dobro, a ako ne, opet dobro. Žena koja se neće buniti ako ju zezneš. Žena koja tebi ostavlja potpunu slobodu, a ona je tu ako je zatrebaš. Žena koja se ne buni ako si jedan dan s njom, a drugi dan s drugom. Zanimljivo!"

Po ovome ja sigurno ne spadam u žene koje znaju što hoće. A jako dobro znam što hoću. Samo to nije to što bi takav htio da ja hoću. Pa bi me vjerojatno proglasio nekom 'koja ne zna što hoće'.

A što je s muškima? Znaju li oni što hoće? Naravno, hoće 'ženu koja zna što hoće, i ne boji se to pokazati', ako je to u skladu s onim što oni zapravo hoće. Iako ja iz svega nisam shvatila što oni zapravo hoće. Vjerojatno je seks uključen u to 'hoće'.

Oni bi pucali sačmaricom, i nekaj buju valjda pogodili. Jedna će žrtva barem pasti. I to ona 'koja zna što hoće'. Mali detaljčić - kad takvi i nađu tu 'koja zna što hoće', lov ne prestaje. Jer sigurno ima još takvih koje 'znaju što hoće' :) A prava 'koja zna što hoće' se ne buni. Jer je dobila to 'što hoće'. Ako slučajno poželi više od seksa, možda i igru 1:1, onda garant više 'ne zna što hoće'.

Čitam Styxinu priču, i obuzela me sjeta. Sto i prva slična priča. Jurnjava cijeli život za nečim da bi u jednom trenutku sve postalo besmisleno, a vrijeme 'izgubljeno'.

Jer kao da svi hodamo s ogledalima ispred sebe. S ogledalima u kojima ćemo ogledati sebe onakvima kakvi želimo biti, ili mislimo da trebamo biti. (O)Gledamo se (u) tuđim očima, i procjenjujemo se tuđim kriterijima. (I od tih ogledala ne vidimo u daljinu)..

Stalno provjeravamo: Jesmo li se uklopili? Jesmo li postigli dovoljno da nas drugi cijene? Je li nam je kuća dovoljno velika, sređena, vrt uredan, lokacija cijenjena, je li odgovarajući auto stoji parkiran ispred, jesu li nam djeca lijepo obučena, ponašaju li se pristojno, jesu li odraz nas i naših stremljenja.. Je li nam je partner netko koga se nećemo sramiti, jesmo li mi dovoljno mršavi, dovoljno visoko pozicionirani, je li nam je plaća za pohvaliti, krug ljudi u kojem se krećemo cijenjen..

A gdje smo mi? Nigdje. Postoji samo naš odraz u tuđim očima.

I dođe dan naplate. Kad shvatimo da se drugima živo fućka za naše kuće, aute, obleku, pozicije.. I da se nama fućka za njih i njihove ukrasne omote..

A ono što fali je - čovjek. Fali lijepa riječ, toplina, osmijeh, razumijevanje, dozvola da budemo nesavršeni, nesigurni, sramežljivi, da blebnemo glupost i ne budemo odmah pribijeni na stup srama..

Zaboravili smo na - ljubav.

Nazvao je danas. Otkad smo prekinuli zove otprilike jedanput mjesečno. Nanjuši k'o mačak kad su mi plodni dani. Ili se to barem nekad tako zvalo :) Lete feromoni zrakom, a što reć!

Veselila sam se tim pozivima, iščekivala ih, žalostila se kad su izostajali.. Treperila više od tri godine, nadala se nekom ludom raspletu. Do kojeg naravno nije došlo. Jer on se boji. On bi, a ne bi.

Zazvonio je telefon i automatski sam posegnula za slušalicom, ali sam zastala kad sam ugledala njegov broj. Da se javim? Ili ne? Nekako mi se nije dalo.. Da se javim pa velim, gle ne da mi se - to mi je glupo. Nije mi se dalo slušati njegovu neku poznatu priču. Znam da bi mi rekao kako me ne želi smetati, zove samo nakratko da bi me čuo. I jesam li za sok? Evo, on baš ide u moj dio grada poslovno pa kad bih ja mogla - on bi bio sretan. Da dođe po mene? Danas je toplo pa je motorom. A zna da ja ne volim motore. Možda bih ipak sjela da me otpelja u našu birtiju? Posljednji put smo vidjeli jednu papigicu tigricu kako slobodno leti u vrtu te birtije. Pa smo ju išli kao loviti. Pobjegla nam je, ali nas je nekako raznježila. Još jedan doživljaj u 'našoj' birtiji, jedan iz niza posebnih..

Da se ipak javim? A opet, čemu? Krivulja ide nizbrdo, on ne može, meni je dosta.. Zvoni već valjda deset puta. On ne bi bio sa mnom, ali me ne želi pustiti. Svako malo me podsjeti da postoji. Nek mu ja budem tu negdje. Ni preblizu, ni predaleko.. Kad si zaželi da može posegnuti..

Evo, podsjetio me je da postoji. Prisjetio me je nekih sličica.. Drag mi je, lijepo je bilo, i nek tako i ostane.

Kad bi mi netko dao moć na pet minuta da promijenim svijet, utjecala bih na međusobno sporazumijevanje. I to na način da svi ljudi vide/osjećaju osjećaje drugih ljudi. I da sami osjete dio osjećaja koji probude u drugom.

Radim s mladim znanstvenicima. Među najstarijima sam iako je predamnom još petnaestak godina do penzije. Što je zapravo super osjećaj :) Čudno je to, nekad kad sam se zaposlila bila sam naravno najmlađa. Pa sam duugo bila najmlađa. I onda sam takoreć preko noći postala najstarija. Kad sam došla u ovu firmu u nekoliko godina sve se promijenilo, sastav ljudi se okrenuo u korist mlađih. Kratko sam uživala biti u srednjoj generaciji..

Iako sam među najstarijima, zajedno s jednim bivšim saborskim zastupnikom, nas dvoje smo po stavovima i ponašanju među najmlađima. E, kako se mi znamo zezati! Kad su maškare, mi se maskiramo, kad je nogometno prvenstvo, mi nosimo majice i kape sa šahovnicom (inače nemam pojma o nogometu, ali kad je tulum tu sam). A mladi nas gledaju ispod oka i tko zna kaj si misle, ni ne zanima me. Oni su, uglavnom, jako ozbiljni. I slabo se druže međusobno, koliko vidim.

Već više puta vodila sam razgovor s mladim znanstvenicima o znanosti. Jer kad si mladi znanstvenik sve ti imponira. I nekako se osjećaš važnim jer si eto u poziciji da pridoneseš općem svjetskom znanju, a i sam si na izvoru svog znanja. Dostupno ti je sve što se zna u/o nekom području. Wow! sjećam se ja tih dana :) I to je prekrasno!

I sad slijedi nekakav ali.. Da, lijepo je to i krasno, ali - pričam ja njima - znanstvenik je prije svega svjestan koliko ne zna, i kad nešto zna mora mijenjati stajališta/gledišta da provjeri svoju tezu. Znanstvenik mora imati širinu. Pravi znanstvenik nikad ne smije reći kolegi - to je glupost, ili to ne može biti. Mora pokušati razumjeti s koje pozicije mu kolega priča, i mora razumjeti sve polazne točke svojeg kolege. I ako se ne slaže s rezultatima, ne smije ništa odbaciti kao nemoguće. Jer nikad se ne zna. Možda mu se ovaj čas čini nemoguće, a sutra će sve biti drukčije.

Velika je klopka u znanosti - predrasuda. A znanstvenici nisu, kao ni ostali ljudi, cijepljeni od predrasuda. Učim ja mlade znanstvenike kako se moraju boriti protiv predrasuda. Naš je posao uglavnom kreirati nekakve krivulje na temelju eksperimentalnih mjerenja. Tu nastupa matematika i izvođenje funkcija na temelju točaka. E, to je jako opasno područje. Jer nije rijetkost da se dobivene točke prilagođavaju nekoj teoretskoj krivulji, tzv. aproksimacije (jer je to ziheraški i provjereno), umjesto da je obrnuto - da se krivulja vodi točkama. Ako ponovljena mjerenja ukazuju da postoji neko odstupanje, onda to treba poštivati. I najveća otkrića leže upravo u tim odstupanjima, u točkama koje nikako ne možemo uklopiti u neku krivulju i u razjašnjenju zašto dolazi do njih.

Znanstvenik MORA biti otvorenog uma. I u svakom času mora prespitivati samog sebe. I biti spreman odbaciti svoja posljednja otkrića jer je naišao na neka nova. Nema uspavljivanja! Jer mi smo samo jedna točkica na višetisućljetnoj vremenskoj crti koja se pruža iza, ali i ispred nas.. I tko misli da živimo u dobu velikih znanja, vara se... Mi smo samo jedna točkica na vremenskom putu...

Link

Ako bih trebala izdvojiti jednu knjigu koja mi je promijenila život, onda bi to bila L. Hay i njezina 'Kako iscijeliti duh i tijelo'. To čitam ponovno i ponovno, svaki put nalazeći nešto novo. I svaki se put oduševim ispočetka - kako je život jednostavan. Tu knjigu zaista svakome preporučam.

Neka poglavlja sam odmah progutala, a neka sam probavljala dulje vrijeme. Neke izjave su mi odzvanjale danima, tjednima, mjesecima, dok mi nisu sjele. Ali kad nešto takvo sjedne, onda je to fakat dobro!

Tko nije čitao - L. Hay sve svodi na to - koliko volimo sami sebe. Tu je ključ svih naših problema.

Jedno od poglavlja koje mi je tako dulje vrijeme zvonilo je poglavlje o blagostanju. O novcu. Najradije bih cijelo poglavlje prepisala, no samo ću izdvojit neke citate. Iako treba sve pročitati.

"Nikada nije u pitanju količina novca, već stanje našeg duha. Bogatstvo ili siromaštvo samo je odraz ideja koje imamo u glavi".

Najopičenija rečenica u tom poglavlju mi je "Volite svoje račune!" To sam dulje vrijeme pokušavala prihvatiti. I uspjela sam :) Kaže ona: 'Većina smatra da su računi neka vrsta kazne koju treba izbjeći ako je ikako moguće. Ali račun je priznanje vaše sposobnosti da možete platiti. S ljubavlju gledam svaki svoj račun koji dođe u moju kuću. Jednako tako gledam svaki svoj ček koji izdam, čak ga i poljubim. Ako plaćate s ogorčenjem, novac će vam se teško vraćati. A ako plaćate s ljubavlju i radošću, usmjerit ćete kanal obilja prema sebi.'


Zatim je odlično poglavlje: "Radujte se tuđem bogatstvu!", pa "Radujte se malim počecima!", "Kako prepoznati bogatstvo". I tako dalje...

I to šljaka. Za početak, samo treba s radošću i ljubavlju davati novac, onda se on u obilju i vraća :)

Najljepši dio tjedna mi je subota ujutro. Subota kad ne moram nigdje. I to je moje vrijeme. Vrijeme koje imam samo za sebe. Ustanem rano, klinci još spavaju, pijuckam čaj, gledam kroz prozor, ili odem na blog. Odmor mi je kad ništa ne moram. A to je tako rijetko..

Još mi je ljepše na moru. Zato volim otići petkom navečer tako da se subotom ujutro ne moram nigdje žuriti.. Onaj zrak, boje, mirisi! Uh!

Nastojim petkom popodne obaviti i šoping da mi to ne ostane za subotu ujutro.

I tako ja subotom ujutro vrtim po glavi što je bilo ovaj tjedan, i što me čeka. Ovaj je tjedan bio napet, prenapet. Naporan. Iako je trajao samo 4 dana. Jučer oko 4, taman sam se spremila krenuti prema doma, dobijem poziv iz Njemačke nek napravim još to i to. Naravno, čovjek me moli jer je idući tjedan odsutan. I fak, ajde Coco drljaj još 2 sata. Nakon 8 sati drljanja.

Dok sam bila u braku, subotom ujutro smo muž i ja pili čaj, to su bili rijetki trenuci kad smo mogli izmijeniti koju riječ na miru. Na moru bismo sjeli na terasu, sunce je taman bilo pod najboljim kutem. Lijepo!

Nakon rastave, ujutro bi mi mačka došla i sjela u krilo. I njoj je trebala pažnja i dodir. Pa bi šapicom pokušavala dohvatiti kruh, ili kekse sa stola, ovisi što doručkujem. Koliko mi je to bilo lijepo s mačkom, toliko sam znala pomisliti - odsad će mi mačka ujutro biti jedino društvo? Nadala sam se da neće. Da će je zamijeniti neko muško.

Ali nije, nego je mačka otišla. I došle ptice. Sad ujutro vodim borbu s njima da budu što tiši. Jer kad razvežu, cijeli kvart probude. Evo ih, vire ispod krpe. Bit će prilike za dreku!

Našla sam ostatak makovnjače od Uskrsa i to mi je današnji doručak. I skuhat ću si još jedan čaj.. Polako..

Android Porn - ušlo u uho i ne ide van
Link

Zato je lakše birati s 20 jer su svi perspektivni. S 50 se na žalost sve vidi, svi su potencijali ispucani (ajd, gotovo svi), i što novo očekivati od nekog 50-ogodišnjaka?

Da, što si manji, veći je potencijal. Što si više, veća je vjerojatnost da ćeš pasti (i tu potencijal igra ulogu, onaj fizički - potencijalna energija).

Zato mi se čini dobrim djecu ne činiti prerano prevelikima. Nek postupno rastu, i nek imaju kamo rasti. Nek imaju nedostižne želje..

...