Laprdarij

.. taman svakih pola godine jedan. Da se stignem odmoriti od jednog do drugog.

Bemti takve praznike kad se ne stignem odmoriti.. Bole me noge, leđa, ruke od miješenja, a još nisam ni šunku skuhala... Sad idem nafilati makovnjaču. I jajca pofarbat s lupinkama od luka. Pa onda misa..

Danas sam opet imala uvid, ali ne onaj jutarnji, u 5. Danas je stigao u 5 popodne. Za vrijeme razgovora s jako mi dragom blogericom.

Raspravljale smo o iskrici i o poznanstvima sklopljenima na njoj. I u jednom trenutku mi se razbistrilo: zaključila sam da sam se u druženju s onom malom nekolicinom iskričara, koje se može nabrojati na jednu ruku nekog dečka iz pilane, prečesto osjećala - posrano. Premali je uzorak za generalni zaključak, ali je zaključak ipak iskočio.

Bilo je tu dobre spike, dobrih situacija, dobrih druženja, ali... u nekoj fazi bi započinjala nekakva čudna igra, i ja bih se osjećala nekako jeftino. U trenutku kad bismo se možda mogli zbližiti, kad bi druženje možda moglo prijeći u nešto ozbiljnije, ili u trenutku kad postanemo prisniji, dogodi se ta neka čudna reakcija. Njemu je kao prekrasno sa mnom, takvu još nije upoznao, osebujna sam, jedinstvena, i sve to.. I onda - klik.

Počinje odguravanje (tako ja to vidim), počinje me uvjeravati kako mu baš i nisam važna, tj. važno mu je sve drugo osim mene, što direktno, što posredno.. pa jedva čeka da odem.. Ili pogledava prečesto na mobitel i smijulji se.. Ili ode na mail i dopisuje se s nekom dok ja sjedim i čekam njegovu pozornost. Posrano!

Ipak je ovo Balkan. I ne može me netko samo tako razuvjeriti da muški na iskrici nisu balkanci u duši. Pod tim mislim, muškima je sve dozvoljeno, ali ženama nije. Za muškarca je normalno da je na dating siteu, da mijenja ženske ko čarape, to mu samo povećava cijenu. Navodno. Osobno ne volim lake muškarce. A žena, njoj je mjesto u kuhinji. I posao - kuća. A ako je ovdje, onda je kurva. Jeftina. Jer je željna vjerojatno jedino seksa. I onda se prema njoj tako treba i ponašati. Jer tko zna s koliko njih je bila.. A muškima je to bolno mjesto, priznali ili ne..

Takvo ponašanje nisam doživjela ni od koga prije. Bit će da je zato jer su me upoznali ovdje. Jer nemam se razloga osjećati takvom ni po kojem kriteriju. Naprotiv! Ali ispada da su žene ovdje jeftina roba. Meso. Zamjenjive. Ima druga, treća...

I onda mi teško padne kad neko žensko ovdje još i samo pojeftinjuje ženski rod.

Jer nisam imala pvt prepisku ni sa kim ovdje. Bilo je davno nekih pokušaja, ali ton mi se nije sviđao. Doduše, dugo mi je bilo zamjerano. Također je bilo nekih pokušaja da me s nekakvih glupih nikova navuku na spiku. Samo te udice koje su mi bile bačene - bile su preočite. Ak je već neka poslastica na udici, ne smije se vidjeti flaks.

Boris Blažinić, uh :)

Pa kaže:

"Može biti pravi izazov kada smo u okruženju s ljudima ovisnima o drami. Ako radite na tome da u svome životu ostvarite ravnotežu i postignete mir, drama može biti vrlo neugodna.

Ovisnost o drami se ne razlikuje previše od ovisnosti o kockanju, a osobe ovisne o drami su najčešće u potrazi za uzbuđenjem ili navalom adrenalina. Za osobe koje vode nezanimljiv ili monoton život, ta lavina uzbuđenja im pomaže da se osjećaju živima...

...Takve osobe ne podnose dobro kritike i ponekad im se drugi boje uputiti kritiku..."


Link

Evo još jedan njegov linkić o manipulatorima.. nema se kaj dodati

Link

Ane mi je dala podlogu za ovaj blog. O biciklizmu i biciklistima i ostalima.

U vrijeme kad sam počela voziti bicikl ozbiljnije, što znači izvan Zagreba na dulje ture, pa po brdima, poznavala sam sve ljude u Zg koji se time bave. Jer nas je bilo možda desetak. To je bilo prije cca 30 godina. Isprobavali smo granice bicikala, a bome i nas u takvim uvjetima. To je bila ekipa koja je inače probijala granice, uvodila novosti, prva saznavala što ima in u svijetu. A tada nije bilo interneta. U to vrijeme položila sam i vozački i to koristila u raznim uvjetima. On i off road. Puno sam i pješačila, jer to volim. I gradom i izvan.

To pišem zato jer se smatram kompetentnom komentirati i vozače automobila, i bicikliste, i pješake. Jer sam svo troje. U velikoj mjeri. I vidim kako jedna uloga isključuje druge dvije.

VOZAČI. Vozači automobila su najzaštićeniji od ove tri kategorije. Pa im to daje i temelj za bezobrazluk. Osim toga, auto je skupi rekvizit i vozači osim na svoj ego misle i na ego svojeg ljubimca. I to je bolna kombinacija. Kultura vožnje doduše raste i znatno se promijenila unatrag 30 godina, ali je rat opet i to srozao. No, vozači kad sjednu za volan, zaborave kako je biti biciklist ili pješak. Kao da im se neki klik u glavi dogodi. Zaborave na ranjivost ovih drugih. Ali s druge strane, vožnja autima je najdefiniranija i poštivanjem propisa opasnosti se svode na minimum. Događaju se pogreške, previdi, umor, ali ono što mi je neoprostivo je sjedanje za volan kad si pijan ili pod drogom. Da nema pijanih i nafiksanih, broj nesreća bi bio za dvije trećine manji. Dakle, trijezni za volan. I po mogućnosti odmorni i pribrani.

BICIKLISTI. Oni spadaju i u pješake (po zakonu), i u vozače. Jer su brzi. I upravo zbog te brzine su ranjivi. Jest da postoje biciklisti virtuozi koji kroz masu ljudi mogu voziti brzi slalom, ali koga to zadivljuje? I onda se malo dijete otme mami i podleti pod bicikl. Ili starac skrene korak naglo lijevo jer ne očekuje da će ga neko vozilo u pješačkoj zoni zakvačiti. Masovni biciklizam u Hrvata je relativno friška pojava, pa ni biciklisti, a ni cijelo društvo još nema čvrsta pravila kako se oni sami trebaju ponašati, a kako drugi prema njima. A čini mi se da je samim biciklistima najnejasnije koja bi njihova ograničenja trebala biti. Ok, vozite biciklističkim stazama, pazite na semaforima kad auti skreću, pazite na pješake. Nemojte voziti pješačkom zonom. Ako da, polako i pažljivo i samo onda kad nema gužve. Opasni ste!

PJEŠACI. Eh, najranjiviji su. I po zakonu najzaštićeniji. Ali ne i za istač. Kao vozač, uvijek stanem pred pješačkim ako ima kandidata. (Kad sam na križanju gdje prelaze biciklističke staze, gledam trostruko ne bi li mi kakav biciklist doletio odnekud, što mi se već događalo.) Ali: pješaci tvrde da su u pravu, i jesu, pa ispadaju na pješačkim prijelazima ni ne okrenuvši se ide li auto. Obuku se u crno (većina, tek kao vozač primjećujem koliko ljudi vole nositi crno) i po noći na mračnim mjestima prelaze cestu. Jest da je pješački prijelaz, ali gotovo su nevidljivi. A ni ne računaju na ima pijanih i drogiranih vozača. No, ne moraju biti niti to, mogu biti jednostavno umorni (umor je na vrlo visokom mjestu među uzrocima nezgoda), ili taj čas dekoncentrirani. Treba uzeti u obzir da uslijed velikog broja razvoda ni kao vozači nisu baš pribrani. Ili su jednostavno loši vozači, jer su položili preko veze. Znam takve, uh. Dakle, pješaci, oblačite se u svjetlije boje, ne šuljajte se, budite jasni u namjerama. I čuvajte se ipak sami, nemojte baš previše računati da će vas drugi paziti. Čak i kad je zeleno.

Svi vi, malo više razumijevanja, i uđite u tuđe cipele :)

Spremam danas kupanicu i nađem nešto što me podsjetilo na jedan moj tužni pokušaj. Pokušaj da kreiram romantičnu, strastvenu i maštovitu večer.

Zamislila sam si to ovako: kupaonica, potpuni mrak. Tuš kabina u mraku. On i ja goli. Ja otvaram vodu, puštam mlaz, a tuš usllijed mlaza vode zasvijetli, crveno, narančasto, žuto, zeleno, plavo, ljubičasto, u jednom trenutku i bijelo, i tako naizmjence. A ja tušem prelazim preko njegovog tijela, igra svjetla, sjena i vode, i puti.. Kind of body painting.. On zatim prelazi mojim tijelom.. I još štošta sam zamislila..

Čim sam uočila takvu svjetleću tuš mlaznicu sva sretna odmah sam je kupila jer mi je isti čas palo na pamet sve ovo gore, i ponijela je prvom prilikom k njemu, sva uzbuđena. Nisam htjela biti toliko nametljiva da je potajice instaliram i iznenadim ga nego sam mu rekla što smjeram. A on - ni čut! S nevjericom ga gledam, pokušam mu još jedanput mu objasniti. NE! Reče on. I ostade moja maštovita tuš mlaznica u autu.

I danas ju promatram, što ću s njom? Taj trenutak se ne može ponoviti. A bez veze je da čuvam uspomenu na propali pokušaj. Poklonit ću je prijateljici, ona zna što će s njom..

Iz ranog djetinjstva imam romanitčne, crno-bijele fotke. Moji su kupili fotić da me mogu slikati, i bome slikali su me. Nema tih slika malo, deseci, možda i stotine filmova. Tata je sam opremio fotolab i doma je razvijao i filmove i slike. A sad je većina slika samo u negativu, jer su se pozitivi potepli. Ni lab više nije u funkciji. Iako imam sve potrebno.

Fotke u boji krenule su negdje sredinom žezdesetih. Tu je tatek bio vani pa nemam baš toliko slika, iako se ne moram posramit. I tu su negativi na broju, a pozitivi tko zna gdje. Imam jedan album s 30-tak fotki, sve ostalo je podijeljeno.

Prvi samo moj fotić kupujem si negdje sa 16 godina, trebao mu je svjetlomjer odvojeno. Slikam, razvijam, hrpa negativa i pozitiva, ali na njima malo bitnih i suvislih stvari. Fotić je stradao u jednoj špilji, pao mi je u mulj. Rastavili smo ga da ćemo ga čistiti i popravljati, ali je ostao u dijelovima godinama. Niš od njega.

S 25 mijenjam jednu dobru gitaru za Yashicu 6x6. Prekrasan fotić. S njom je svaka slika bila - uuuh! Morala sam kupiti drugi aparat za povećavanje za te široke filmove. Imala sam je svega par godina jer sam ju posudila jednom prijatelju, a taj se napio i negdje zaboravio aparat, ili su mu ga ukrali. Ili ga je prodao. Valjda nije. I nije mi ga kompenzirao..

Jako mi je dragi bio jedan mali Minox. Kupila sam ga u GB negdje s 30. E, kakve je taj slike davao! Te boje! Ne kužim kakva je to optika koja daje takve boje! Kakav god sam film stavila unutra, slike - mrak! Danas gledam te slike - to je nevjerojatno koja kvaliteta! No, i taj nije bio dugo sa mnom, on je na dnu mora negdje između Vira i Paga.

Sljedeći je bio nekakav idiot, kako su ih nazivali, onaj kojem ne možeš podešavati parametre, samo stiskaš gumb. Loš aparat, loše slike, ali s njim sam brdo slika napravila, jer mi ga nije bilo žao.

Zaboravila sam reći - od tate sam naslijedila jednu klasičnu Minoltu, i taj daje mrak slike, ali je mrcina ogromna i teška. S njim je dobro kad idem samo fotkati, ali kad sam u nekoj akciji samo mi smeta. I dok ga izvadim već situacija prođe.

I tako sam zaključila - hoću aparat kojeg mi nije žao, a daje dobre fotke. Jer sam često u muvingu i aparat mi je potrošna roba. I mora biti malen da mi je pri ruci.

Pojavili se digitalni aparati. Malo mi je bed kaj tam kam idem obično nema struje, a prvi aparati su pili struju kao ludi. Pa sam još uvijek vukla klasiku za sobom.

A sad koristim samo digitalni. Stare negative držim u jednoj velikoj kartonskoj kutiji, u registratorima.. A digitalne slike su postale problem. Pržim ih na CD-ove, ali i tih CD-ova se već namnožilo. A onda tu i tamo snimim neki filmić, pak više ni ne stane na CD. Ok, ajmo na DVD. Pa nekakve kartice. Sve je tješnje.

Sva sretna pronašla sam rješenje za svoje probleme pohranjivanja. Skladišni prostor je skup - doma. Zato sam sve prebacila na internet, u Google-fotke. I preporodila se! Osim toga, mogu šerati te fotke, ili skidati ih po potrebi. Nisam samo fotke prebacila u google, nego i sve svoje dokumente. Neki su zaštićeni, ali većina nije. Zapravo, cijeli moj privatni ured mi je na googleu. I do toga mogu s bilo kojeg mjesta. Uz smartphone :)

Jedan mi je prijatelj rekao: pa na taj način svi mogu do tvojih dokumenata i fotki. Da, i? Ako nemaju pametnijeg posla, nek izvole. A ako je nešto baš samo za moje oči, onda ne ide na internet, ali toga gotovo i nema. Zapravo - nema.

Kad pomislim na google i sve te podatke u digitalnom obliku, sjetim se kako smo iz povijesti spominjali - cijela civilizacija je nestala.. Tak si i ja zamišljam - dogodi se nekakva magnetna oluja, prođe blizu zemlje neki asteroid s puno željeza recimo, i svi naši digitalni podaci - nestanu. CD-ovi bi trebali preživjeti, to nije magnetni zapis. No, ostat će uglavnom samo hard-kopije.. I ono zapisano u našem sjećanju :)

a sada ode na tulumu na wc i sa smartphonea se logira... ili ga u krevetu neka čeka, a on na wc-u, smartphoneu i na iskrici...

Ma, opet me jučer Ruža vjetrova razjadila! Onaj Lasić, ccc - reklo bi se da su pretjerali. A kad znam da nisu. Te su serije samo blijeda slika realnosti. I koliko god bilo mučno u seriji, u zbilji je još stoput gore.

Zar stvarno postoje ljudi koji se nikad nisu zapitali - kako je onom drugom? Kako je njihovom partneru? Moraju li se baš tako ponašati ili postoji neka bolja varijanta? Ti takozvani emotivci, sačuvaj me Bože i blože od njih. Ti samo gaze oko sebe, a stalno su nesretni. I stalno su im drugi dužni nekakvu sreću nuditi na koju oni imaju iz ne znam kojeg razloga ekskluzivno pravo. I sve njima, i sve u njih, i sve pod njih. A drugi - ne postoje. Postoje, ali samo da im udovoljavaju.

I tako kad je Lasić, točnije Milivoj u seriji (da ga ne vežem za njegov stvarni karakter), slinio svojoj bivšoj kako je jedino nju uvijek volio, jest da ju je varao gdje je stigao, vrijeđao ju i ponižavao, ali ju je istinski volio, i nju i djecu, onako dubinski - ona ga upita: ako je tako, zašto onda nisi pazio da to ne izgubiš? Zato jer sam - koju je riječ upotrijebio, slabić? Da, slabić. Eto, bio je preslab pa je sve sje*o. E, što volim takve koji vele - a što ćeš sa mnom kad sam ja slabić. I tak - to je valjda opravdanje za sva sranja koja je takav u stanju napraviti. Jer on je jelte samo jedan obični slabić. A tko se može ljutiti na nekakvog slabića? Grrr!

Kad bolje razmislim, i ne vrijedi se ljutiti na njih. To je preraskošno. Ne vrijedi na njih potrošiti niti jednu misao, a kamo li emociju. Jer je to bacanje u prazno. Treba ih zaobići i ne okrenuti se.

Prije x godina upooznala sam jednog zavodljivog slabića. Jest da je bio fest zavodljiv, ali je fakat pretjerao u toj svojoj slabićkoj ulozi. I ja ga pitala kad mi je ta njegova slabost na nos i uha i prišteve počela izlaziti - a zakaj to radiš? On mi odgovori: pa žene vole takve! Haa??? (Kaj smo mi žene tak u banani?) Je, vole, odgovorim ja, ali prva tri dana samo. Tak da baš ne ispadnem presurova.

To pitanje - pa zašto onda nisi pazio da to sve što ti je toliko važno ne izgubiš? - još mi zvoni u glavi.. Da, zašto?

Jučer sam na mojem blogu opet primijetilla kako ljudi pišu o sebi. Nehotice. A najviše o sebi kažu kad ja ne kažem ništa. Napisala sam sinoć blog o tome kako nisam izbirljiva. I napisala sam kakvog bih partnera recimo željela. S tim da nisam napisala u tekstu niti jednu čvrstu stvar, osim da nek je muško. Sve je ostalo postavljeno relativno. Recimo, da bude situiran kao i ja, što ne znači baš ništa. Jer tko odavde zna moju situiranost? Isto i obrazovanje. Ajd, tu je već lakše procijeniti. Ne mora baš imati jednaki akademski stupanj kao i ja. Ali neka ne bude niti predaleko. No, to sada dodajem. Da ima stav prema životu kao i ja - kaj to znači?

Ništa nisam napisala određeno. Izgled nisam niti jednom rječju spomenula. Niti vrstu posla kojim se bavi. Niti koje hobije bi bilo poželjno da ima. Dakle, dajem puuuno više nego što tražim. Ok, poslije sam u komentarima dodala da bude bijelac i slično. ALi to sam napisala zato jer sam se sjetila jedne priče: jedna si je ženska tak zamislila kakvog partnera želi, i sve stavila na papir. Jer to pali, vjerovali ili ne. I dobila je ubrzo upravo takvog. Ali je zaboravila nešto navesti - a to da je tip naš. Ona je naišla na čovjeka svojih snova, ali tip živi u europama, ne govori hrvatski. Oni jesu zajedno i sve štima koliko može na više-manje daljinu, i ona sama to spominje kao štos.

Zato sam u komentare napomenula - nek bude naš. Iskreno, ja bih najradije nekog iz ulice. Mi se kužimo.

No, unatoč takvom okruglom zapisu, opet je bilo reakcije. Niti ovako uopćeno ne valja napisati. Možete me upitati zakaj ja ne napišem popis na papiru i čekam, kad već vjerujem u to? Zato jer sam to već jedanput napravila. I fakat sam dobila to što sam napisala. Ali, kao što uvijek ima taj ALI, neke stvari nisam napisala jer su mi se nekako podrazumijevale. I naravno te stvari su postale nepremostiv problem. Jer iako ih nisam spomenula, ne pristajem na takvo što. I upravo iz tog razloga ne želim više iskušavati svemir. Jer znam da ću zaboraviti poželjeti nešto što će biti problem poslije. Zato je moja pisana želja jučer ovako uobličena. A i umorna sam, iako sam msilila da se po tom pitanju neću nikada umoriti. A u konačnici, uz sve kompatibilnosti ipak je bitno želi li ta druga strana biti sa mnom, jel tak?!

A danas mi je još nekaj palo na pamet povodom tog jučerašnjeg zapisa. Vezano uz naslov ovog zapisa. Jer kako Edgar Allan Poe kaže; “Odbijam biti član kluba koji za članove prima takve kao ja." Duhovito! Tako mi se čini da je i ovdje (i ne samo ovdje nego inače u životu). Parafraziram:

Ne želim biti s onom koja pristaje biti s takvima kao što sam ja. (Čitaj: želim biti s onima koji/e misle da nisam dovoljno vrijedan/na za njih...) - poznato, ha?

Jest smiješno, ali kaj vas ne stisne malo od toga? A ima puno istine u ovoj izreci.

Zar toliko malo vjerujemo u sebe?

Ja uopće nisam izbirljiva. Samo tražim nekog sebi sličnog. Daklem, da je situiran koliko i ja, obrazovan koliko i ja, zainteresiran za život oko sebe koliko i ja, uspješan u poslu koliko i ja. Zdrav kao i ja. Zabavan koliko i ja. Društven koliko i ja. Kreativan kao ja. I slobodan kao ja. I da je muško.

Jel to pošteno? Je.

Gledala sam jučer ili prekjučer film o ljudima s Alzheimerom. I njihovim partnerima.. Dirljive priče! Ovi koje je A. zahvatio sve manje znaju tko su, i tko su oni oko njih, ali se njihovi partneri ne odvajaju od njih. Partneri su svjesni kako se ličnost mijenja i kako to postaju neki drugi ljudi, ali svejedno ostaju uz njih. I suza mi je kanula od ganuća! Bila je zapravo riječ o terapiji pjevanjem, jer se ti A-ljudi ne sjećaju mnogo toga, ali se sjete svih riječi pjesama.. I pjevanje im nekako pomaže u usporavanju demencije.

Sad sam pročitala na Wikipedii. Ta bolest napada žene dvostruko češće nego muškarce i to najčešće u dobi iznad 65 godina, znači može i kasnije, ali i prije. Nastaje zbog otežane komunikacije među živčanim stanicama, zbog otežanog prijenosa acetil-kolina. Dijagnosticira se tako da se eliminira depresija, alkoholizam ili uzimanje droga kao mogući uzrok demencije. Ali čitam pod alkoholizam - "Alkohol u organizmu na živčani sustav djeluje tako da povećava promet dopamina i noradrenalina, smanjena je transmisija neurotransmitera acet-kolina".. Dakle, alkohol sigurno ne pomaže protiv demencije. Nadalje kaže: "Informacije koje tada čovjek dobije zaboravlja u roku od nekoliko minuta, a i često je razdražljiv i agresivan.." Osobno nekako ne vjerujem da pušenje pomaže protiv demencije - jer mozgu oduzimamo kisik. Kažu da pušenje marihuane pomaže protiv demencije. Iako rezultati istraživanja nisu usklađeni. Doduše, oni koje ja znam a često su naduvani, kod njih demencija i nije bitna jer im je percepcija ionako izokrenuta. Tj. niš od njih iz ovog ili onog razloga.

U Hrvatskoj je 2006. zabilježeno oko 80000 slučajeva.. Nije malo! To je cca 2% ukupne populacije. Vidi sliku - koliko je to onda na one iznad 65? Previše, valjda iznad 10%!

Na temelju one emisije nekoliko trenutaka bih izdvojila. Naravno, to je jedna emisija samo s izabranim ljudima, ali ja ću ipak neke zaključke donijeti.

Prvi: Više partnera je spomenulo kako su njihovi partneri na početku demencije postali agresivni, što na riječima, što fizički, eto zabilježeno i u Wiki. Žena bi mužu opalila šamar iz čistog mira. Ili bi se počeli svađati bez vidljivog razloga. Dakle, ako vam je partner postao razdražljiv i agresivan, a prije nije bio - frka! Pjevajte s njim što češće.. (Sad mi onak slučajno na pamet padaju neki tu na blogu/iskrici..)

Drugi: U toj emisiji su bili parovi koji su u braku 50+ godina.. S jedne druge strane pročitah o Alzheimeru - da tu bolest dobiju oni koji silom nešto žele zaboraviti, ali nikako ne mogu, i onda pobjegnu u bolest. Dakle, predugi brakovi nisu dobri. Limit od recimo 7 godina braka je sasvim ok za potpuno obnavljanje neurona.

Treće: Zanimljivo mi je da samo jedan partner dobije Alzheimer. To nije bilo spomenuto u emisiji ali ja to tako eto zaključujem, malo i dramatike radi. I to vjerojatno onaj submisivniji. Ili onaj koji je nešto zgriješio pa sam sebi ne može oprostiti. I kad taj zapadne u bolest, dobije ono što nije prije u braku dobivao - pažnju.

Dakle, uzrok Alzheimera se ne zna. Barem ne uzrok kakav bi suvremena medicina željela naći.

Hja, evo što nam godine nose... Ja izabrah za borbu protiv Alzheimera nepušenje, nepijenje, pjevanje, gibanje i - bloženje.

(Nego, vidim ja na ovoj slici da ne fali muških mojih godina. Pa gdi su??)

Eh, da mi je svladat fotošop

Link

I još jedan :)

Link

Jučer je bio petak, a meni je petak najznačajniji dan u tjednu. Ne zato kaj je to kraj radnog tjedna, nego zato kaj petkom imam uvide. Petkom ujutro se probudim i dogodi se neki klik, i postanem pametnija. Svakim sam petkom pametnija i pametnija. Točnije, mudrija.

A jučer mi se dogodio jedan temeljni uvid. Naime, prije sam mislila da recimo nekome bez noge nije potrebno dati na znanje da primjećujem da nema nogu. Nekako mi se to podrazumijevalo da on valjda zna da ja vidim kako on nema nogu. No, s nogom je još i lako jer je to ipak toliko uočljivo da se ne može ne vidjeti.

Eto, moj uvid je bio taj: nekome bez noge moraš dati na znanje da vidiš kako on nema nogu. I pokazati svoj stav, kakav god bio. Naravno, na fin i pristojan način, da ne bude neugodno. Tj. svakome s kime se zbližiš, moraš dati na znanje da vidiš njegove nedostatke, još ih i imenuješ, i specificiraš. Da ne bude dvojbe. Znači, svjestan si njegovih nedostataka i to moraš dati jasno na znanje.

Nekako me je iznenadio taj uvid. Ali mi je sad baš legao. Pa da, ja sam nekak mislila da ako nekome raste rog na licu da mu ne moram reći da to vidim. Ili ako je nizak, pa ne moram mu dati na znanje da primjećujem kako je nizak. Ali očito sam griješila.

Zato jer je taj dotični svjestan svojeg nedostatka, ali ako ga ja ne spominjem on možda pomisli kako ne želim vidjeti taj njegov nedostatak i kako samu sebe zavaravam, pa mu je zbog toga neugodno i u njemu to budi osjećaj nesigurnosti.

Jer što kad jednog dana progledam i ugledam taj njegov nedostatak?

Eto, od jučer sam još mudrija..

Osjećam jaku povezanost s prirodom otkad znam za sebe. Kao klinku nisu me vukli na izlete jer ni oni nisu išli. Tata je odavno prestao ići po brdima, a mama nije nikad pokazivala želju maknuti se predaleko od asfalta. Ne sjećam se da je ikad obukla hlače. Čak niti pidžamu.

A mene vleče li vleče. No, sad su tu djeca, sto obaveza i nije lako to sve posložiti. Jučer mi se ipak oslobodio dan, a znala sam gdje je društvo, vrijeme prekrasno pa si rekoh - idem se prošetati. Medvednica, zapadni dio. Oko jedan sat hoda do cilja.

Rijetko sam išla sama. A volim. Volim zato jer sam tada skroz okrenuta k prirodi. Čujem svaki zvuk, osjetim svaki miris. Uzela sam fotić i isprobavajući makro sliknula svaki cvijetak. A ima ih prekrasnih.. Od svih prepoznala sam jedino jaglac i plućnjak.



Ove plave ne znam. A prekrasni su!





Na jedno 4 kvadrata sve se plavilo od ovih najvećih. Sliknula sam svaku vrstu, i sad gledam po internetu no ne nalazim im imena. Samo nekakve holandske varijante, nema ništa iz hrvatskih šuma. Znači, Hrvati fotiće u ruke i zabilježite ove naše divote.

U jednom času sam se čak malo i prepala. Nešto je krenulo za mnom, hop, hop. I htjelo mi skočiti na nogu. Žaba, sigurno ima dvajst deka u njoj. Dopala joj se moja cipela. Ipak sam je propustila naprijed, i sliknula je.

Zanimljivo mi je da od nekoliko familija koje sam srela u šumi, tri su bile stranci. Bit će oni bolje znaju cijeniti ono što imamo..