Laprdarij

LJUBAV PREMA SEBI - temelj samopouzdanja (c/p s facebooka, link na kraju)
by Boris Blažinić on Tuesday, December 20, 2011 at 1:50pm

Samopouzdanje je prvenstveno naš osobni osjećaj koji nas ispunjava i koji uvjetuje naše ponašanje. Taj osjećaj nas može ispuniti potpuno, pa onda govorimo o osobama koje imaju visoku razinu samopouzdanja. Međutim, taj osjećaj se može javljati povremeno i samo u određenim situacijama. Ono što je važno istaknuti je činjenica da se samopouzdanje manifestira u svakom segmentu čovjekovog života od načina na koji vidimo sebe, doživljavamo svijet oko sebe, obavljamo svoje poslove i zadatke, organiziramo svoje vrijeme, rješavamo probleme, do načina na koji gradimo odnose s drugim ljudima. Isto tako je važno istaknuti da se samopouzdanje može izgraditi upornim i dugotrajnim radom na sebi i svom usavršavanju.

Kako bi lakše radili na razvijanju svog samopouzdanja mogu vam pomoći osnovne značajke samopouzdanja i kada ih sve usvojite s ponosom možete reći da ste potpuno samopouzdana osoba. Pa krenimo redom:

1. Osnovna značajka samopouzdanja je LJUBAV PREMA SEBI. Ljubav prema sebi i prihvaćanju sebe onakvom kakva jeste će odrediti vaše samopoštovanje. Nije moguće biti sretan i samopouzdan, a istovremeno ne voljeti svoje tijelo ili sebe. Bilo kakav manjak ljubavi prema samome sebi je put koji vodi u nezadovoljstvo. Sreća počinje iznutra i kada volimo sebe i ne tražimo odobrenje od nikoga na pola smo puta prema samopouzdanju.

2. Sljedeća značajka je VJERA U SAMOGA SEBE. Ljudi koji vjeruju u sebe su u biti svjesni svojih mogućnosti i to im daje posebnu snagu da ustraju u postizanju svojih ciljeva. Oni znaju svoje limite i svoje potencijale. S jedne strane njeguju i usavršavaju svoje prednosti, a svoje slabosti drže pod kontrolom. Realno znaju da će se na putu uspjeha pojaviti prepreke, ali su sigurni da imaju alat za otklanjanje tih prepreka. Mogu se nositi s krizama zbog toga što vjeruju da mogu. Ovo je glavna razlika između samouvjerene osobe i osobe niskog samopouzdanja: jedni vjeruju da imaju moć utjecaja na vlastiti život, dok drugi traže ili gledaju u druge da učine nešto umjesto ili za njih.

3. Jedna od značajki je OSOBNO ZADOVOLJSTVO. Samopouzdani ljudi su sretni u svojoj vlastitoj koži. Vole biti to što jesu, ne žele biti nitko drugi i ne traže ničije odobravanje da budu ono što žele biti. To je siguran znak osobne sigurnosti. Kada se nađu u problemima oni znaju da je to kratkotrajno i da će se vratiti u akciju zato što cijene sebe i svoj talent, bez obzira što drugi ljudi misle o njima. Pokazuju tendenciju da radite ono što vole, da se odijevaju na sebi specifičan način bez praćenja modnih stilova, te da se ponašaju i druže s ljudima koje su oni sami izabrali. Mogu saslušati što drugi misle i žele, ali ne padaju lako pod tuđe utjecaje.

4. Među značajke spada i NEUSTRAŠIVOST. Ljudi s visokim samopouzdanjem vrlo rijetko iskazuju strah. Oni imaju obične strahove od preživljavanja, ali nemaju ograničene i paralizirajuće strahove koji ih uvode u letargiju i oduzima im snagu za svakodnevno djelovanje. Oni ne žele živjeti iz dana u dan svoje jednostavne živote već su često spremni pokrenuti nove akcije. Znaju riskirati i žrtvovati se i gotovo nikada ne žale ako su poduzeli ponekad i krive korake jer pokazuju tendenciju da prvo djeluju, a kasnije eventualno strahuju. Često se znaju nametnuti kao voditelji jer svoj entuzijazam lako prenose na ljude oko sebe.

5. Jedna od značajki je potreba za EKSPERIMENTIRANJEM. Samopouzdani ljudi volje eksperimentirati, kreirati i nalaziti se u novim situacijama. Za razliku od ljudi s niskim samopoštovanjem, samopouzdani ne mare za greške jer znaju da tako uče i razvijaju se. Prepoznaju greške kao dio uspjeha na njihovom osobnom putovanju. Neuspjeh nije u njihovom rječniku. Za njih je neuspjeh samo povratna informacija koja im ukazuje da mijenjaju svoje strategije na putu do uspjeha. To im daje snagu da ustraju tamo gdje su drugi spremni odustati.

6. I na kraju jedna važna značajka, a to je SREĆA. Samopouzdani ljudi su zaista sretni sa svojim životom. Ne znači da nisu nikad tužni, ali uvijek znaju da mogu raditi nešto drugo i promijeniti rezultat. Ljudi s niskim samopoštovanjem uvijek krive sebe i učvršćuju to sa siromašnim mislima o svojim mogućnostima i teže primaju životne udarce. Samouvjereni ljudi znaju da prepreke ne traju dugo i sve što treba da učine je da očiste prašinu sa sebe i počnu ispočetka, dok drže oči na svojim ciljevima. Zbog toga su jako društveni, iskreno sretni i često veseli.

Profesor psihologije Boris Blažinić
Ravnatelj Instituta za kvalitetu i razvoj ljudskih potencijala
www.iq- institut.hr
info@iq- institut.hr

A dodala bih: samopouzdan ne znači biti neki snagator koji iz svih situacija izlazi kao pobjednik. Samopouzdan će reći i da je slab, i da je nesiguran, jer se dobro pozna. I upravo to mu daje samopouzdanje. Ta samo je čovjek, nesavršen i ranjiv. Taj će i zaplakati, a zna se iskreno i veseliti. I ne trebaju mu ni alkohol ni ostalo što iskrivljuje percepciju i daje lažnu hrabrost.Link

I Božić smo odvalili.. Gledam unatrag ovu godinu - što mi je dobroga donijela, što lošega, po čemu ću je pamtiti..

Pamtit ću je prije svega po tome što sam se polomila prvi put u životu na drugi dan njene pojave. I ostala recimo nefunkcionalna skroz.. Dakle, krenula godina s prijelomom. Kroz taj prijelom jasno sam spoznala na koga mogu računati, i tko mi je spreman nešto dati. Hvala prijelomu.

To je bio fizički prijelom. A bila je puna raznih drugih prijeloma. Prijelomna neka godina. Nek se u njoj slomilo što se moralo. Bolje sad nego kasnije.

Puno odnosa s ljudima mi se prelomilo. Nekako mi se u životu nakupilo nekoliko njih koje razvlačim kao kaugume, odnosi ni vrit ni mimo. Nekako su se pojavljivali kad bi nešto trebali, ali ne bi se sjetili recimo čestitati mi rođendan. Kad bih ja tražila od njih neku sitnicu, makar i uho samo, otkantali bi me.

Kratka crtica. Jedan mi je bio posebno zanimljiv pred sam kraj. Nisam vjerovala koliko daleko može netko ići. A to je zvučalo otprilike ovako: gle, pomirio sam se s bivšom, i namjeravam s njom ostati, ali s tobom mi je jako lijepo, jednostavna si, iskrena, bla, i htio bih se i dalje družiti s tobom. Ha?? A zakaj bi ja bila s tobom? Izabrao si drugu nakon 3 godine obećavanja? Predlagao mi je prije toga i zajednički život. Nije meni neki problem priznati poraz, pojedem govno i idem dalje. Ali da sama tražim još govana, nisam od tih. Ako već dela budalu od mene, molim neka to radi elegantno i nježno :)

Ono što mi ostavlja malo gorak okus u ustima je spoznaja da me valjda obzirom na godine i situaciju smatraju očajnom i očekuju da pristajem na mrvice. Sa zahvalnošću. I bez pitanja. Jer su mi oni zadnja prilika. Jedina i jedinstvena. Aha. A kad bi znali...

Uglavnom, u sljedeću godinu ulazim 'pospremljenih ormara', s puno oslobođenog prostora za nove stvari i ljude..

Dobra djela brišu loša djela. Lijepo je kad netko kaže - oprosti. Još je ljepše kad kaže - oprosti, neću to više ponoviti. A najljepše je kad sve to kaže, i napravi još nešto lijepo/dobro, 'pobriše' ono loše. Ovo je božićni dio..

-----

Ma, danas sam eto obišla Zagreb, slučajno. I slučajno sam prošla pokraj mjesta stanovanja nekoliko svojih značajnih bivših. Zapravo - svih. Njihovim ulicama. Nekako svi stanuju u nizu, nisam toga niti bila svjesna. Jedna se ulica nadovezuje na drugu. Gledano iz zraka, svi su ukrug cca dva kilometra zračne linije. Čak su i na istom pravcu. Gledam kartu Zagreba i taj pravac. Je li to sudbina?

Sad sam se sjetila još jednog kojeg nisam obišla, i taj leži na pravcu, ali par kilometara dalje! Ludo! Moja mjesta stanovanja ne leže na tom pravcu, ali čine jedan drugi pravac. Hm. I onda ja kao znanstvenik i matematičar povučem naravno ta dva pravca na karti i gledam gdje je njihovo sjecište. Tamo ću valjda stanovati s nekim svojim budućim. Znači, ili on već tamo stanuje, ili ću ja tamo kupiti stan, ili ćemo zajedno tamo kupiti stan.

Ta točka je negdje na Trešnjevci kod Doma sportova. Zanimljivo! Zasad ne poznam nikog tko tamo stanuje. Ovo me podsjeća na film Ritam zločina :)

Djetetov uspjeh u stjecanju osjećaja odvojenosti i povezanosti s majkom, ima temeljni utjecaj na sve njegove kasnije veze. Ako dijete ima sreću, bit će sposobno jasno razlikovati sebe od drugih ljudi, a ipak će se osjećati s njima povezano; imat će prilagodljive granice koje može po želji otvoriti ili zatvoriti. Dijete koje ima bolna iskustva rano u životu, osjećat će se ili odsječeno od osoba koje ga okružuju ili će se nastojati stopiti s njima, a da pritom ne zna gdje ono samo prestaje, a drugi počinju. Taj nedostatak čvrstih granica pojavit će se u braku kao problem.

Čak ako ste imali sreću i odrasli u sigurnoj, brižnoj okolini, ipak nosite nevidljive ožiljke iz djetinjstva, jer od trenutka kad ste rođeni, bili ste složeno, ovisno biće s beskrajnim potrebama. Freud nas je dobro opisao kao 'nezasitna bića'. I nema tih roditelja, bez obzira na to koliko bili predani, koji su sposobni posve zadovoljiti sve djetetove potrebe koje se mijenjaju..

Negdje u dobi od oko 18 mjeseci, dijete počinje spoznati svoje granice, gdje ono prestaje, a počinju drugi. To se zove faza 'autonomije i samostalnosti'. Tada dijete istražuje svijet izvan svog primarnog njegovatelja.

Mnoga su djeca frustrirana u tom presudnom razvojnom razdoblju. Neki imaju njegovatelja koji spriječava njihovu samostalnost. Majka ili otac su oni koji se mogu osjetiti nesigurno kad dijete nije na vidiku, a ne dijete. Iz nekog rzaloga, koji je ukorijenjen u roditeljevu djetinjstvu, roditelj ima potrebu da dijete ostane ovisno. Kad mala djevojčica odluta iz sobe, njezina nesigurna majka može je pozvati: "Ne idi u drugu sobu, možeš se ozlijediti" I dijete se poslušno vrati u majčino krilo. No ispod svoje poslušnosti, ona je uplašena. Njezin unutrašnji nagon za samostalnošću je spriječen. Boji se da će, ako uvijek dotrči natrag majci, biti zarobljena. Ostat će uvijek u zamci simbiotske zajednice.

Bez djetetove svijesti o tome, strah od "proždiranja" postaje glavni dio njegovog karaktera, i u kasnijim godinama postat će ono što se naziva 'samotnik', osoba koja nesvjesno gura druge od sebe. Drži druge na udaljenosti jer treba "mnogo prostora" oko sebe; to je osoba koja želi slobodu da odlazi i da se vraća kako želi; ne želi biti sputana niti jednim jedinim odnosom. Ispod te hladne vanjštine krije se dvogodišnja djevojčica (ili dječak) kojoj nisu dopustili da zadovolji prirodnu potrebu za samostalnošću. Kad uđe u brak, njezina potreba da bude zasebno biće naći će se na vrhu njezinog skrivenog popisa.

Nasuprot tome, neka djeca odrastu uz roditelje koji ih odgurnu kad ovi dotrče k njima po utjehu: "Odlazi, imam posla", "Igraj se svojim igračkama", "Ne vješaj se o mene".. Takvi roditelji nisu u stanju zadovoljiti nikakve potrebe osim svojih, i njihova djeca odrastu osjećajući se emocionalno napuštena. Konačno odrastu u nešto što se naziva 'stopljeni'.. To su ljudi koji imaju nezasitnu potrebu za bliskošću. Oni sve žele 'raditi zajedno'. Ako se netko ne pojavi u dogovoreno vrijeme, osjećaju se napušteni. Pomisao na rastanak ispunjava ih užasom. Žude za fizičkom naklonošću i uvjeravanjem, i uvijek imaju potrebu ostati u stalnom verbalnom kontaktu. Ispod tog prianjajućeg ponašanja nalazi se malo dijete koje više vremena želi provesti u majčinom krilu..

Neobično, ali stopljeni i samotni skloni su vezati se jedni s drugima, započinjući tako razdražujuću i iscrpljujući igru odbacivanja i privlačenja koja ne zadovoljava niti jedno od njih..

Zaključak: zaljubiti ste se jer je vaš mozak pobrkao vašeg partnera s vašim roditeljima. Vaš je mozak povjerovao da je našao pravog kandidata koji će ispraviti psihološku i emocionalnu štetu koju ste iskusili u djetinjstvu - ponavljanjem akcije, ponavljanjem starih povreda..

(c/p, Harville Hendrix. Vrijedi pročitati. On svojom imago terapijom nudi rješenje, za razliku od mnogih koji daju samo dijagnozu)

Eh, nemam konde za lumpanje.. Pa sam tako krenula na party s namjerom da popijem pićence, malo proklepećem i odem doma. Pa sam malo popila, malo pojela, malo popričala, ali ko za peh glazba ritmična, osamdesete, disco sound koji obožavam, i noge same počele plesati.. I kaj da velim, plesala sam žestice prek tri vure, bez pauze.. Vraga nemam konde..

I ne da sam bila mokra nego mi se cijedilo, a moram van na hladnoću. Kad planiram tak nekaj, uzmem si presvleku, ali ovaj put nisam imala niš. Potkošulja i grudnjak se mogli žmikati.. Pak sam si lepo to mokro skinula, u jedan džep potkošulju, u drugi grudnjak i van na zrak, na minus. I kosa mi je bila mokra, pogotovo na zatiljku, ali za to nisam imala rješenje. Mislila sam si - samo da se ne prehladim..

I nisam :)

Sad ću i ja zvučati kao Ame. Ali mi je jednostavno previše. Jučer sam čula još jednu tužnu priču. Ponekad ne kužim kamo ovaj svijet ide, koje su stvari zapravo vrijedne. Da, što je ljudima uistinu vrijedno?

A čula sam još jednu tužnu priču u tome kako je muškarac srednjih godina odlučio ostaviti ženu, i otići. Znam, znam, za rastanak trebaju dvoje. Ali jel se baš svako dvoje moraju rastati? Taj brak je trajao godinama, pa dugo nisu mogli imati djece, pak su posvojili bebicu. Da bi ona nakon toga ubrzo ostala trudna. Sreća prevelika, valjda svi koji ih znamo bili smo sretni. Mislili su da ne mogu imati djece, a sad im u kući dvoje na brzinu. I tako je ta sreća trajala i trajala, uvijek su bili zajedno, nerazdvojni. I sad - puf. Ništa.

Druga priča: on i ona, ne mogu imati djece, grade karijere. Oboje super uspješni, idu na umjetnu oplodnju puno puta. I konačno im uspije. Opet svi sretni. Trudnoća teška, vrlo teška, ali klinci se uspješno rode, blizanci naravno, zdravi, veseli. Sve super, ali on - ode. Mjesec dana nakon porođaja. On ne može to izdržati. Smeta mu ta dreka, on nema više svoj mir. I ode! Nakon svega što su prošli zajedno - ode! E, ja to ne mogu shvatiti! I odmah si nađe drugu, bez djece naravno, i žive zajedno godinama, putuju, provode se.. Posjećuje on svoje klince, ali sav teret je ostao na njoj..

Treća priča: on i ona, lepršaju kroz život bez brige i pameti. Najveći im je problem bio u kojim bojama urediti dnevni boravak, i sl. Sve imaju. Zdravi, uspješni.. Njoj umre mama, razboli joj se otac, i ona ga mora i želi posjećivati i provoditi s njim vrijeme, zadnje dane. On i dalje leprša. Ona u brigama, shvaća prolaznost i površnost svega, život joj više nije prelagan. ALi on i dalje leprša ne primjćujući kako mu je draga u problemima i tuzi, i koliko ga treba, toliko ga treba da ne može to niti izreći.. On se žali kako ona nema razumijevanja za njega, i odleprša..

Četvrta priča: on i ona, složni, zajedno stvaraju, jako povezani, troje djece napravili. Kuća u prirodi, građena baš po njihovim željama i nacrtu. Znam, nije to formula za sreću. Ali fakat im je bilo lijepo, gledano sa strane a i izbliza.. Ali - njemu nekaj puhne i on bi otvoreni brak. Ona ga voli, i pristane. Jer kao - stabilni su, oboje zreli, mogu oni to. A taj otvoreni brak znači za njega slobodu da može poševiti koju zaželi, a za nju - da je doma s klincima dok on ševi. Super! I naravno, on si nalazi curicu od 20, i odlazi živjeti k njoj. Otvoreni brak postao preotvoren, toliko da se raspao.

Navela sam priče u kojima muško popizdi, ima i onih u kojima žensko, iako mi se čini da je muškima lakše dići sidro. Njima je 'dosta', oni 'ne mogu više', oni 'hoće proživjeti', 'žena zmaj', aha...

I, što je ljudima uistinu vrijedno?

Jučer sam se pokušala sjetiti što sam posljednje pročitala od beletristike. Bio je to Sidarta prije godinu i pol. A prije toga Celestinsko proročanstvo, ima 4-5 godina. A prije toga, uuuu, pojma nemam. Prestala sam čitati beletristiku negdje s 30-35? Među zadnjima bili su Kundera, Huxley, ne sjećam se više... Otad čitam uglavnom priručnike ili dokumentarce ili udžbenike, pogotovo ove treće. Što stručno, što iz hobija.

Ne vuče me beletristika. Kao što me ne vuče niti gledanje filmova. Nemam više što puno naučiti iz njih. 2 sata sjediti u kinu čini mi se previše truda da bih saznala neku sitnicu. Da mi kažu nešto što već znam. Da osjetim nešto blijedo što bih puno intenzivnije osjetila uživo.

Puno više naučim od ljudi. Skužila sam da najviše mogu naučiti od onih sebi najbližih. Tj. od onih koje ne mogu izbjeći. Pa to su ogromna neistražena područja! VLastiti roditelji, recimo. Malo, malo, pa mi se otrkije neki detalj o njima, nešto naučim od njih iako ih nema već godinama. A moji najveći učitelji su mi vlastita djeca. Dok ih još nisam imala, ni pomišljala nisam da je to jedna od najvažnijih uloga djece u našem životu. Oni nepogrešivo reflektiraju, u njima se ogledavaju sve moje i mane i vrline, i ne postoji nešto što frustrira više od toga. Niti nešto veličanstvenije. Fantastično!

Od kolega na poslu učim svaki dan. O ljudima. Od njih učim upravo zato jer sam prisiljena biti s njima, više vremena provodim s njima nego s vlastitom djecom. I želim to vrijeme lijepo provesti. E, to je onda izazov! Nije lako prihvatiti ljude sa svim njihovim teretima.. Napeti smo i pucamo ponekad, i sve to treba izgladiti i biti korektan, niti preblizu niti predaleko. Uživam radeći u grupi, i uživam u grupi u kojoj radim. Odgajamo i korigiramo jedni druge, volimo se na neki način. Svatko svojim uvrnutostima pridonosi šarenilu, a i cjelovitosti istovremeno. Volim timski rad, ne bih uživala kao solo igrač. Što veća kompanija, to bolje. Mogu se ogledati u mnogima i to mi puno znači.

Učim i od susjeda koje ne mogu promijeniti. Nalazim način kako sa svakim izaći na kraj, a da se svi osjećamo ugodno. Barem podnošljivo.

Puno sam naučila i odgojili su me ljudi s kojima sam išla na naporne izlete. I plovidbe. Boravak na brodu predivna je prilika za učenje o ljudima, izazov je na malom prostoru biti stisnut dulje vrijeme, uz teške uvjete često. Svi pokažu sve svoje, i ono što sami nisu znali da skrivaju u sebi.

Da, to je bitno. Kažem da učim o ljudima, a zapravo kroz njih učim O SEBI. Kroz sve te situacije promatram sebe i uočavam svoja slaba mjesta. I što reć, jako sam si zanimljiva, što jest, jest. Imam još posla na sebi za tri života.

I što sam starija, nailazim na sve manje ljudi koji imaju stvarno nešto za reći. Onako istinski, duboko, izvorno. Onih čiji film vrijedi pogledati, ili knjigu pročitati..

Učim li na blogu? Učim, onoliko koliko mi je blog neizbježan.. A i nije baš..

Kako kaže arapska poslovica: Alah će ti ispuniti svaku želju, ali tek onda kad ti više nije važno. Ili tak nekak.

Želja mi je oduvijek bila ići na plesni tečaj u dvoje. To mi je baš lijepo kad se dvoje slažu pa odu na takvo što, i zatim idu na plesnjake.. Naišla ja na jednog koji voli plesati, presretna ja! I otišli mi na plesnjak, on se hvalio kako rastura razne vrste plesova. Jedva sam čekala! I mi krenusmo plesati, a meni nešto čudno. Na kraj pameti mi ne bi palo da taj isti nema - osjećaj za ritam. I on to naravno uopće ne kuži. Auh, koje razočaranje! Koja muka mi je to neopisiva bila, tu večer sam izdržala, ali nisam više pristajala ići na plesnjak. A zna sve o svim koracima svih plesova. Meni je ritam prevažan, i ne mogu s nekim tko to nema. Barem ne plesati.

Danas sam stjecajem okolnosti bila s bivšim na jednom mjestu gdje su plesali plesni parovi, oni kao iz plesa sa zvijezdama. Nešto prekrasno! I veli meni bivši: ajmo na plesni tečaj nas dvoje. Moj ledeni pogled mu je sve rekao.

A u sebi sam se sjetila Allaha. Zakasnio je desetak godina..

Svaki dan bih skoro mogla napisati priču o razgovorima koje vodim za ručkom. Ili je to ekipa s kojom se valjam od smeha i natječemo se tko će ispričati veću gadariju da drugima zgadi jelo, ili je to moja učiteljica s kojom obrađujem životne teme.

Ajd, danas ću o ovim prvima.

Neki dan sam pričala društvu neke pokuse u kojima sam sudjelovala. Jedan od boljih bio je praćenje raspadanja ljudskog mesa. Uglavnom, pratili smo raspadanje mesa u svrhu određivanja starosti leša. E, sad, leš može trunuti i zimi i ljeti. Zimi je lakše jer to ide sporije, pa smo meso metnuli u frižider. A za ljeto smo metnuli meso u inkubator i grijali ga.. Uglavnom, svaki dan bismo uzorkovali komadić mesa plus ona tekućina koja nastane i analizirali da vidimo kako se mijenja sastav.

Sve je to ok. Ali svaki put kad sam otvorila onaj inkubator koji je glumio ljeto - e, to je bilo strašno! Takav adsmra da je teško opisat! Svi znamo kako smrdi lešina. I to kad je lešina udaljena ili mala, a smrdi naširoko. A ovo je kao da nos zapikneš u nju, uh! Nadisala sam se svakakvih smradova, ali ovo je bio nedvojbeno najgori. Na ljestvici od 1-10, taj smrad bi bio negdje 34.

Crve nismo analizirali..

Moja baka nije imala osjet njuha uopće. Rekla mi je da je to zato jer je sirotica predugo bila u blizini lešine i da taj smrad uništava njuh. I moj njuh je stradao, ali iz drugih razloga. Srećom. Kak je tek bilo onima kojima radi dobro??

Kao i svaka tema, i ova me muči već dulje vrijeme. Tak si zadam neku temu i onda ju vrtim s lijeva na desno, i obrnuto, pogledam ju sa svih strana, pa ju preokrenem kao čarapu, pa antiteze, sve dok mi ne sjedne nekakav zaključak. A o ovoj temi nekakav radni zaključak bio bi:

Nemamo izbora.

I zato izbori koje činimo govore sve o nama, otkrivaju nas. Upravo zato jer ih moramo učiniti. A moramo ih učiniti jer smo upravo na tom stupnju svjesnosti na kojem je moguć jedino taj izbor. (Na tome se valjda temelje psihotestovi). Postoje naravno oni jednako vrijedni izbori kod kojih je potpuno svejedno što izaberemo, npr. boja auta. Ali kad je u pitanju DA ili NE, HOĆU ili NEĆU, ili bilo kakva odluka na skretnici, e onda nema slobode.

Da pojasnim. Recimo, u braku ste i dođe vam prilika - najljepši primjerak suprotnog spola, najprivlačniji kojeg ste dosad vidjeli, ali taj je bliski rođak/inja vašeg partnera. Ovisi na kojem ste stupnju svjesnosti, tako ćete i postupiti. I nemate izbora.

- Oni na najnižim stupnjevima će javno posegnuti za tim bićem ne razmišljajući o posljedicama, ako su muško još će i izbubetati ženu ako nešto pisne. Malo moderniji će predložiti život u troje. (Takvi gaze oko sebe kao slonovi u staklarni)
- Oni na malo višem iskoristit će odmah priliku, ali poskrivečki.
- Oni na još višem stupnju dat će si odmak da vide je li to uistinu ono pravo pa će flertati poskrivečki.
- Oni na najvišem stupnju zaključit će da je ono što imaju predragocjeno da sve to rasture jer su svjesni prolaznosti takvih osjećaja.

Ovo o čemu govorim nema veze sa strahom. Ima veze s odgovornošću i svjesnosti o posljedicama. Ima veze s poštivanjem svojih i tuđih emocija. I kao što onaj na niskom stupnju ne može postupiti kao onaj na visokom, tako vrijedi i obrat. Ovome na visokom stupnju nepojmljivo je postupiti na nizak način.. I, naravno, jedni druge ne razumiju..

Drugim riječima, ne treba ljudima zamjerati njihove izbore. Jer nisu svjesni. E sad, bi li mogli postati svjesniji - to je druga priča. Ako i bi, ne ide to preko noći.

Trećim riječima, dobro je procijeniti u koju grupu tko spada, a to je najlakše prema postupcima dotičnoga u prošlosti. Takav će biti i prema nama. Haug.

Neki dan razgovarala sam s dugogodišnjom kolegicom, friškom udovicom. Njezin je brak bio jedan od onih na kojima se može zavidjeti. Njih dvoje su stvarno živjeli zajedno, skoro 30 godina je to trajalo.. Brak u kojem nismo čuli da jedan govori protiv drugog, ili mu nešto spočitava, ili ga ispravlja, niti se bilo kakva tenzija osjetila između njih. Oni su se zaljubljeno gledali, povlađivali si uzajamno, dvoje prekrasne djece podigli... Ma, za poželit!

Ona je sada pretužna, zrak oko nje je gust i taman.. I u toj svojoj dubokoj tuzi pitala me je: a kako je tebi, ti si isto sama? Kažu da je rastava gora od smrti.. Ganula me je jer ju je u svemu tome zanimalo kako sam ja i kako se ja nosim sa samoćom, u toj najdubljoj akutnoj tuzi kada nisam takvo što ni u peti očekivala..

Da, složile smo se, možda rastava i jest gora, jer smrt je jasna i čista situacija. Možda je moglo ovako ili onako, ali što je tu je, i nema povratka, nema kad bi, da bi.. A kod rastave rijetko kad je sve čisto, gotovo uvijek su natezanja, ucjene, odlaženja, vraćanja, predomišljanja, nedorečenosti, osvete.. I to iscrpljuje.. Kad netko umre, postoje faze žalovanja koje treba odraditi. I koje je moguće odraditi. Nije lako, teško je, preteško, važno je ne zapeti u nekoj od tih faza. A kod rastave te faze žalovanja ne idu lagano jer su stalno ometane, jedan se ne može pomiriti s tim, drugi se otima, međusobno optuživanje.. Još kad su i djeca, to navlačenje traje godinama. Dok djeca ne odrastu.

Složile smo se i oko toga da su najteži - vikendi, pogotovo nedjeljna jutra..

Vidimo i čujemo ono što želimo čuti i vidjeti - tako nam se sviđa samo ono što potvrđuje naše stavove i paradigme.

A što je ostalim?

Niš

"Ružičasti balon želja

Držim njegov končić u ruci, zaljubljeno gledam u njega.. I tražim kome ću ga prikvačiti.. U tom ružičastom balonu nalaze se sve moje želje, praktične i romantične.. sve zamišljene osobine (vrline) nekog mojeg voljenog..

Kad nađem dušu koja je dovoljno bezlična i statična da ne remeti ružičastost, prikvačim joj taj moj balončić.. pa opet gledam zaljubljeno samo u balončić. I zapravo me ne zanima ta duša koja se skriva iza balončića.. mogla bi samo pokvariti moje zamisli.. ali taj moj balončić - on je savršen..

Ponekad se nositelj balončića pobuni, htio bi da ga ipak pogledam takvog kakav uistinu jest... ali što će mi to? U mojem balončiću je ionako sve sadržano, godinama dotjerivano, ne treba ništa niti dodati, niti mijenjati..

Ako je pobuna prejaka, uzmem ružičasti balončić i odem tražiti dalje.."


Ovu pričicu sam napisala iz zezancije. Da bih neki dan shvatila kako je to zapravo velika istina. Upoznamo nekog - upoznavanje i nije dobra riječ, prije bi trebalo reći - saznamo da netko postoji i izmijenimo s njim neke riječi, registriramo ga. I neki vele - dogodi se kemija. Ono što se meni čini da se dogodi je uklapanje u nekakvu našu predodžbu o partneru kakvog želimo/trebamo. Što je bolje uklapanje, kemija je jača. Ma koja crna kemija, čista je to matematika, čisti proračun. Preklapanje matrica.

Digresija: Kolegica mi je ispričala jednu zgodu o kojoj sam dugo razmišljala. Ona je u sretnom braku oko 30 godina. Prije godinu i pol prijetio nam je svima otkaz. I reagirali smo različito. A ona je u svemu tome rekla da neće mužu reći to da joj prijeti otkaz jer će ga tako samo uzrujati. Tada sam skoro na rit pala!

E, sad, upoznavanje. Smrznula me je nedavna spoznaja da se mi u odnosima međusobno uopće ne poznamo. Niti m/ž odnosima, niti prijateljskim. A ono što me je još više smrznulo je da niti ne želimo nekoga upoznati. Smrznulo me je da nikog zapravo istinski ne zanima tko sam ja, kakva sam, s kojim se demonima borim, što volim, a iznad svega je nezanimljivo - kako se osjećam. Ono što je nekome zanimljivo kod mene je samo onaj dio koji se preklapa s nekakvom predodžbom o meni (ili bilo kojoj partnerici), koja naravno nema baš i neke dublje veze sa mnom. Onaj dio koji je ugodan i s kojim se osjećamo komotno. Onaj dio kojim rezoniramo s nekim. Sve ostalo je suvišno.. Ne daj Bože nekome podastrijeti neke svoje osobine koje se ne uklapaju u njegovu predodžbu, odmah nižeš minuse. Kome to treba? Samo kvari ružičastost balona...

Smrznula me je i spoznaja da niti mene uistinu ne zanima druga strana. Želim uzeti samo ono što mi paše, što njeguje moju iluziju, što ne ugrožava moj balončić. Želim se kretati unutar tog ugodnog prostora i ne zanima me pogled prema van. Zatvorite prozore i spustite rolete, dobro je kako je.. Ne želim upoznavati tuđi zmazani veš, izgled šmrklja, prdež, gljivice na nogama, ne želim znati za maštarije koje bi me povrijedile, niti za kojim komadima uzdiše..

Ja imam svoju iluziju, a on svoju. Ja živim u svojem svijetu, a on u svojemu. Imamo neke dodirne točke, mali presjek dvaju skupova (i to je dio iluzije), ali glavnina je odvojena. I dokle god se ta iluzija hrani, veza opstaje. Mi volimo samo svoj odraz u nekome, a ne njega/nju.

Nadalje, što manje otkrivamo o sebi, manje otpora izazivamo jer ne ugrožavamo ružičastost. Ne remetimo iluziju. I taj drugi je može nesmetano nadograđivati. Može nas oblikovati po svojoj želji i mjeri, bez otpora. (Zato je moja kolegica prešutjela mužu prijeteći otkaz. Što bi on s tom informacijom?? Ne treba mu..)

I upravo zbog toga su oni koje tek upoznajemo na početku jaaako zanimljiviji i obećavajući...

A oni koji se rasprostru - dosadni.

Bila sam predebela. Pa sam bila precrvenokosa. Prebijela. Pa sam bila presiromašna. Pa nisam stanovala u odgovarajućem kvartu. Nisam ni išla u odgovarajuću školu. Nisam rođena u inozemstvu. Ne plešem balet. Pa sam imala loš auto. Pa je bilo loše što uopće imam auto. Loše radno mjesto. Pa sam se oblačila presportski. Previše učila. I naravno, previše tulumarila. Bavila se krivim sportovima. Imala premalu plaću. Pa imala preveliku plaću. Pa loše kuhala. Našao se tu i prevelik auto. Smetalo je i što imam stan, dva. Pa sam previše pjevala. A previše sam i šutjela. Previše sam se udubila i u posao. Bila previše odsutna. Pa predobro radno mjesto. Trošila sam premalo, ali i previše. Nisam bila dovoljno brižna. I umišljena, i preskromna. Premlada, prestara (istovremeno). E, da, bila sam i predivlja. A onda sam bila i prepomirljiva. Sad imam djecu. A nemam vremena... tko se više sjeća što sam sve bila, što je bilo viška, i što mi je falilo..

Mnogi me imaju potrebu popravljati. A meni dobro :)