Laprdarij

Uzela sam u ruke prošlogodišnje novine. Tome se uvijek razveselim jer vidim razliku u razmišljanju kao funkciju vremena (dr/dt). Prošlogodišnjih '24 sata', broj posvećen Oluji, dakle kolovoz 2010. Btw, ima jedna slika na kninskoj tvrđavi na kojoj je u prvom planu Franjo, a iza njega stoji Gotovina. Uglavnom, cijeli broj slavi Oluju. Naravno.

Listajući te novine, dolazim do popisa 175 muškaraca koji su tada poginuli, u periodu od tri dana. Ima nekoliko dječice od po tada dvadesetak godina, ali većina su muškarci godišta 1955-1965, naravno, jer su 1995. bili u punoj snazi. To je popis za samo ta tri dana. A što je s ostalim danima rata?

Bilo bi zanimljivo pogledati statistiku koliko je muškaraca tih godišta trenutno u Hrvatskoj? I kakvo im je obrazovanje. Oni koji su bili na ratištima, još se bore s demonima. Oni koji nisu bili u ratu, bili su negdje vani, ili zaklonjeni preko veze. Ili 'vojno nesposobni'... za što su sjećam se mnogi moji vršnjaci za vrijeme Juge borili..

Blue hole, Belize, Karibi


Izvor Cetine


Crveno jezero, Imotski

Svako zlo za neko dobro.

Zlo je kaj sam se polomila. I naravno trebala mi je fizikalna (koja riječ – fizikalna! Kemikalna, etikalna..) terapija nakon toga. Prije tog loma mislila sam - kaj, slomiš kost, daju ti gips, izdržiš gips, skineš ga, i život se nastavlja ako je sve dobro zaraslo. Ali klinac. Skineš gips i onda tek počinju muke. Ono u gipsu je bio raj zemaljski naspram ovog poslije. Poslije počinju muke po Coco.

A fizikalna terapija je nešto najbolnije što sam prošla ikada. Porođaj je bio bolan, ali ne na taj način. Za porođaj sam znala da mora boljeti, znala sam i da želim prirodno roditi i osjetiti tu bol, i ta bol sigurno ima neku funkciju u cijeloj priči, i za dijete i za mamu. A bol pri fizikalnoj terapiji je nešto - neopisivo. Inače me ništa ne boli, niti glava, blagoslovljena sam po tom pitanju. Po nekim pokazateljima zaključujem da imam viši prag boli. Ali ovo na terapiji je prestrašno.

E, sad, i ja se volim junačiti, što jest, jest, pa ne može meni ta bol ništa, jel. Ali u ovom sam slučaju pristala na analgetik, što je za mene čudo. Ne pijem lijekove inače. Nikakve. Ali analgetik nije djelovao. Taj dan mi se činilo da me još jače boli, ukoliko je to uopće moguće. Pa sam odustala od analgetika.

A onda sam mozgala kako sama sebi olakšati bol, jer ju moram trpjeti ako se želim vratiti u funkciju. Isprobavala sam razne stvari. Ima jedan homeopatski lijek koji mi je pomagao do jedne mjere, tj. bol bi postala podnošljivija, ali to je bilo daleko od ne-boli. I nekako spontano sam počela kontrolirano disati. Kad bi me stisla bol, i krenuo znoj na čelo i leđa, u tom času sam trebala izdahnuti. I pri tome zamisliti kako se bol rasplinjuje. Istovremeno sam se trebala i potpuno opustiti, što dobro ide uz izdisaj. Malo po malo, i razradila sam tehniku da mi je bol postala prilično podnošljiva. Kad bih zaboravila ritam, osjetila bih bol u punoj snazi, što je značilo da tehnika disanja ipak bitno ublažava bol. Daklem, sve je u glavi.

Prije porođaja su me učili nekakvim tehnikama disanja, ali sve je to bilo bez veze. Nisu mi rekli najvažnije. Ili nisam čula.

Tehniku disanja sam toliko dobro razradila da mi je jedan tip na terapiji s divljenjem rekao da bi većina muškaraca koje on pozna (a to su muškarci koji se bave borilačkim vještinama) pala na pod od takve boli. On kuži nekakve bolne točke na tijelu i kako nekoga stiskom na neku točku potpuno uzeti u kontrolu.

Dakle, jogu si sigurno izmislile žene. Pri porođajima. Ili neki jadnici koji su trpjeli silne boli na fizikalnim terapijama.

1988. otišla ja na daleki put. Ljeti. Nakon dva mjeseca vratila se, a u Jugi sve drukčije. Na političkoj sceni pojvio se neki tamo Milošević, koji je pričao neprobavljive stvari. A ja napunjenih baterija i prepuna svjetskih dojmova - ne mogu se načuditi kako narod puši fore..

Svake godine uredno smo do tada dočekivali i ispraćivali štafetu za Titov rođendan, 25. svibnja. Nema veze što je Tito 1980. umro. Nakon toga, 4.svibnja svake godine u nekoliko sati tijekom dana zatulile bi sirene i sve bi stalo. Minuta žalosti. Tog dana u toliko sati Tito je umro.

Slovencima je prvima dojadilo. Oni su se odrekli te štafete i ne žele više sudjelovati u tome, kažu - nema to više smisla. To je bila prava revolucija! Pobuna protiv Tita! Uh. Čini mi se da je to bio jedan od ključnih trenutaka u povijesti raspada Juge. S tom štafetom se nekako još održavala iluzija bratstva i jedinstva.

Ne sjećam se kakva je bila točno kronologija, znam da se sve događalo 1990-1991. Nedjeljom poslijepodne svi smo gledali 1. program JRT (jugoslavenske radio-televizije) i bio bi neki zgodan film. I tu jednu nedjelju pojavio se film s titlom - na ćirilici! Kaj je sad to? Mislim da je to bio film "Kraljević i prosjak". Ako se netko sjeća koji je to točno film bio nek me ispravi. No, to je fakat bio šok. U udarnom terminu, udarni film, a ono - ćirilica. Bili smo na svašta spremni, prošli smo i fazu sprsko-hrvatskog ili hrvatsko-srpskog jezika koji smo učili u osnovnim školama - početkom sedamdesetih. Jest da je ta faza kratko trajala, ali se kao danas sjećam da smo govorili i pisali 'tačka', 'tačno' i još neke slične srbizme. Ćirilicu smo svi rasturali u trećem-četvrtom osnovne.

I sve to nakon što smo ponosno bili primljeni u pionire u prvom osnovne - 'danas kada postajem pionir i dajem svečano obećanje da ću marljivo....', u bijelim košuljicama i štramplama, plavim šosekima i titovkama i crvenom maramom trala-lala-lala..., proveli školu u plavim kutama i u sedmom osnovne bili primljeni u omladince - meni se to dogodilo na spomeniku Sutjeski (ili Jasenovcu?, hm) i sjećam se da me prala užasna alergija, preležala sam cijelo primanje u omladince u autobusu zatvorenih naotečenih očiju i kišući neprestano, zato i ne znam gdje sam bila. No, nikom nije tada baš padalo na pamet da bi to bila alergija. Bila sam samo 'krhkog zdravlja'. Šprgljava, kak bi moja baka rekla.

I tak su se Slovenci pobunili, heretici. Pak su se nekakvi balvani pojavili na putu prema moru, negdje u okolici Knina. "Balvan revolucija". JNA je povukla teško i lakše oružje u buduću srpsku krajinu, sjećam se kolone tenkova starom plitvičkom cestom..

Domovinski rat je zapravo započeo u Sloveniji. Jer je Slovenija izrazila želju otići iz Juge. Jednodnevni rat. Čudno, nitko više ne spominje taj rat. A što imaš i raditi u Sloveniji dulje od jednog dana? Slovenci i Srbi su se isto popodne dogovorili da Slovenci odlaze iz Juge, ali će i dalje trgovati s ostatkom Juge. Dogovorili su da će Ljubljanska banka povući lovu iz Hrvatske u Sloveniju, a sve ostale banke će povući lovu iz Hrvatske u Srbiju. Naoružanje je već bilo na sigurnom. A granice Juge će ionako biti tu odmah kod Bregane.

Onda je malim Hrvatima bilo bez veze ostati na rubu Juge, pa su se pobunili da bi i oni rado van iz Juge. E, ali to više nije tako jednostavno. Centrala Juge se s tim nije složila. Slovenci nemaju niš zanimljivog, za tih 2 cm mora koje ionako završava u hrvatskim vodama nije se isplatilo boriti. A i jezik im je bezveze. Ali HR ima ipak more koje je vrijedno truda, a i vasceo nas srpski svet razume. Milošević je htio izbrisati Hrvatsku i nacrtati veliku Srbiju, ionako u Hrvatskoj ima puno Srba, a gdje su Srbi, tu je i Srbija.

Sjećam se kako je počeo rat u Zagrebu. Niskim prelijetanjem dva miga, jedno sunčano poslijepodne krajem ljeta 1991. Nekak su baš prek moje zgrade preleteli. I nakon nekog vremena (o minutama je riječ) počela je prva zračna uzbuna. Do tada smo učili te znakove za uzbunu i nitko živ ih nije mogao zapamtiti. Ali pri prvom zvuku sirene svi smo znali što je. I trk u sklonište. Moj muž i ja isto trk u podrum. Sjela sam na klupu koju smo već pripremili očekujući najgore. I sjetim se: zaboravila sam na papagaja!! Moj Kiki! Kako mi se to moglo dogoditi? Eee, kad je frka, vide se prioriteti.. Vratila sam se gore i smjestila ga u zaklonjeno od prozora, ako nešto nedajbože doleti izvana. I vratila se u podrum. U podrumu jednostavno nije bilo mjesta za njegov ogromni kavez...

Tad sam radila na Rebru. I helikopterima su počeli stizati prvi ranjenici. Dok slušaš o ratu 'tamo negdje', ide, ali kad vidiš ljude s bijelim krvavim zavojima, u svakakvim stanjima, e onda to više nije 'negdje drugdje'. To su naši, neki su i prepoznati. I liječnici su se zgražali kakve sve rane mogu napraviti geleri..

U mojem kvartu je bilo veselo nekoliko dana dok nije pala Borongajka. Bilo je minirano, ježevi, naravno zamračenje, nisam mogla do zgrade autom i pucalo se danonoćno. Susjednu su zgradu izgranatirali. U dućan smo išli pretrčavajući jedan brisani prostor između te i moje zgrade. Noću su se nekakvi sumnjivi likovi motali oko naše zgrade, valjda su bili naši. Mi smo svi pokorno čučali u podrumu tih nekoliko dana, pokušavali jesti i spavati.. Od tad se bojim grmljavine. Jer ima skroz jednaki zvuk (i bljesak) kao granata kad pogodi zgradu.

Ako smo baš morali noću ići negdje, a bilo je zamračenje, lijepili smo na farove auta crne tapete, i ostavljali uske proreze. Ili vozili s ugašenim svjetlima. A ujutro bi oko ježeva na križanjima bila hrpa automobilskih limova, farova, netko ih ne bi vidio i zaderao bi auto po njima..

I mene je ponijelo.. pa sam se prijavila. Skupili smo se u dvorani sportova.. I tad je opet bila uzbuna, taj dan su tukli banske dvore..

Spletom okolnosti ipak nisam otišla u rat.. Taj put me sačuvalo..

Zanimacija: promatranje ljudi

A pogotovo volim promatrati veze među ljudima koji recimo sjede zajedno u birtiji. Ili su negdje u nekoj drugoj prilici zajedno. Što struji između njih.. A neke takve slike dugo pamtim..

Bila sam nedavno u jednom finom dućanu u kojem se prodaju naočale, i uz to nudi i specijalistički pregled. Htjela sam uzeti leće. Htjela sam to baš u tom dućanu, jer tamo dobro nauče kako stavljati leće. Ljubazni su, poslovni, itd...

U čekaonici: mama, tata i sin. I ja. Promatram ih.

Otac sjedi vrlo uspravno, liči na stranca ne znam po čemu, gleda pred sebe. Hladan, bez izraza na licu, izgleda da mu je jedino važno sjediti uspravno, i ne pokazati niti jednu emociju na licu. Odjeven u košulju, kravatu, odijelo, sve savršeno, i nekakav elegantni gešpric kaput, kojeg ne skida. Oko njega ledeni oblak. Rijetko bezizražajno lice, pod potpunom kontrolom. Ruke je prekrižio u krilu, mirno. On će ovo izdržati, tu je jer mora biti. To mu je dužnost. A on svoju očinsku dužnost ispunjava savjesno i u skladu s očekivanjima (društva). Njegova je dužnost financirati svoju obitelj, brinuti se da nešto ne usfali, osigurati najbolje škole za svoje dijete. Osigurati najbolju uslugu svojoj obitelji.

Mama nervozno lista ponuđene novine. To nije otvorena nervoza, već ona prikrivena, kontrolirana. Ne zna što bi s rukama. Na licu isto tako nema izraza. Stone face. Frizura - svaka dlaka na svojem mjestu. Sve je na njoj na svojem mjestu. Svaki detalj dotjeran, s pažnjom biran, elegantan, neupadljiv. Imam dojam da trenutno ne zna što bi sa sobom. Najradije bi bila negdje drugdje. Ne zna niti sama točno gdje. Ona i suprug ne progovaraju niti riječi. Svatko zaokupljen svojim mislima. Suprug zaleđen, ona titra. Ali titra kao netko tko bi najradije pobjegao. I traži u tim novinama mjesto, ideju, kamo pobjeći. Primila je novine kao da je spas negdje u njima.

Sin. Desetogodišnjak. Sjedi pokraj mame. Zgrbljen, gleda u pod. Nosi debele naočale. Sjedi na rukama i klima nogama. Majka mu na trenutak rukom smiri noge. I vrati se novinama. I sin djeluje nekako sivo. Sve je sivo na njima i oko njih. Desetogodišnjak već sad nema izraz na licu. Izgubio ga je, ili ga nije niti formirao. Ozbiljan. To ljuljanje nogama ga odaje, ali se ne usudi. On je dobro odgojeno dijete, ne želi sramotiti mamu i tatu. To mu je najvažniji zadatak. Ne sjećam se kakvu kosu ima, osim da je siva, ne sjećam se niti kako je bio odjeven, ali sjećam se da to nije bila dječačka odjeća kakvu klinci trenutno nose. A znam što nose jer je moj sin jednakog uzrasta. Moj sin bi već deset puta pitao kad ćemo doma, pa bi se vrpoljio. pregledao police s naočalama, proučio povećalo i ogledala i stolove, vjerojatno bi nešto usput i prevrnuo - sve što se očekuje od desetogodišnjaka. Ali ovaj je mirno sjedio. Jer drukčije ne zna. U njihovoj obitelji ne postoji alternativa.

Dolazi medicinska sestra po dječačića. On nesigurno ustaje i krene za njom, otac gleda u ništa kao i do sada, majka napomene - 'slušaj gospođu', ali ne ispušta novine iz ruku i očiju. Dječak sjeda za udaljeni stol, i sestra ga uči kako staviti leće. On zgrbljen, trudi se, ali mu ne ide.. Vidim da mu koordinacija nije baš dobra.. Nesigurnost u svakom njegovom pokretu. Želi mami i tati pokazati kako je dobar, ali mu ne ide. Možda bi mu išlo kad bi oni usmjerili svoj pogled prema njemu, svoju pažnju, kad bi mu se nasmiješili. Kad bi mama pustila novine, ustala i prišla mu, podragala ga po ramenu i nešto lijepo rekla. A mogao bi i mami sjediti u krilu dok se muči s lećama... I tata bi mogao nešto lijepo reći, i njemu i mami..... Da barem njih dvoje razgovaraju...

Tata još uvijek zaleđen. A mama beživotno pita: 'Hoće li to već jednom? Koliko ćemo dugo morati još ovdje dolaziti?" Dječačić se još više zgurio. Postao je još sivlji. Opet je razočarao roditelje. Ali, trudit će se on, može on. Ispada mu sve iz ruku, ali uspjet će on...

Kći: Mama, što je to organizam?

Ja: Pročitaj mi cijelu rečenicu.

Kći: "Što radi gnom u našem organizmu?"

Ja: Misliš, gnoj? Organizam je....

Kći: Ne, gnom.

Ja: A koji je to školski predmet?

Kći: Hrvatski.

Ja: Ne razumijem pitanje.

Kći: Evo ti pa pročitaj - i nudi mi čitanku za 4. razred. Pročitam i niš ne kužim. Piše u štivu - "gnom i savjest se ne smiju susresti" (u organizmu), valjda su suprotni.

Ja: Kćeri moja, ne znam ti odgovor, moraš ga sama smisliti...

Kći: Odgovorit ću: gnom u našem organizmu - smeta.

U vrijeme Juge meni je bilo dobro. I tad sam znala da mi je dobro. A bilo mi je dobro to što je zdrastvena briga bila dobra (u osnovnoj su nam redovito zube pregledavali, prali smo zube svako malo nekakvim otopinama, pregledavalo se da nemamo uši - i nije ih bilo, imali smo higijeničare u razredu:), škole su bile besplatne, lako se zapošljavalo, s našom putovnicom se moglo putovati svuda po svijetu (sjećam se, nismo mogli u Taiwan, Hong Kong samo 7 dana viza), ali svuda smo bili dobodošli zahvaljujući Juginoj nesvrstanosti.

Dok je Tito bio živ, sve je klapalo. I on je meni bio ok. Nitko od mojih članova obitelji nije zaglavio na Golom otoku, ili bio proganjan na neki drugi način. Tito je živio na visokoj nozi, šminker, ali sve što je uživao, ostalo je našoj državi. Ništa nije sebi i svojima uzeo. Bili smo sirotinja, ali su svi bili pa nije bilo preteško. Koliko se sjećam, tada su se dijelili stanovi, to je bila jedna od privilegija. Puno ljudi je dobilo stanove od firmi u kojima su radili (RADILI!) na korištenje.

Po Jugi se moglo slobodno voziti, po Velebitu si mogao kud si htio. Uz malo sreće moglo se i na divljaka kampirati uz samo more. Sve je bilo naše. Meni kao skitnici je to puno značilo. Sjećam se da sam u to vrijeme krenula autom po Italiji i Francuskoj. U Italiji nam se navečer prispavalo i tražili smo mjesto za šator. Klinac! Usred šume u nekakvom visokom brdu bogu iza nogu - ograda, i natpis - privatno. Spavali na parkingu. To mi je tada bilo nepojmljivo, blažena Juga!

Puno toga je i falilo. Recimo, nismo imali traperice. Strašno! Prve sam traperice dobila u 7. osnovne, naravno iz Trsta. Bili smo beskrajno smiješni, nosili smo trapeirce koje i nisu bile baš naš broj, a ni kroj nam nije odgovarao, ali smo bili užasno ponosni na taj komad krpe :) Neke cure su u srednjoj nosile i heklane džempere koje ima je valjda baka naheklala, i sve je bilo ok. Nismo jedni druge gledali ispod oka, svi smo bili veseli, družili se, svirali, pjevali..

Sa sjetom se sjetim i školskih plavih kuta u osnovnoj, i crnih šlapa. To je bilo dobro. Svi smo bili jednaki. Pa i najskuplje škole u svijetu imaju uniforme, ok, malo su im ljepše i nose drugu poruku, ali u osnovnoj mi se čini važna ta uniformnost jer već u toj dobi počinje raslojavanje, i to na vrlo okrutan način, kako samo djeca mogu.

Bilo je puno entuzijazma. Pomagali smo jedni drugima, besplatno. Nije se toliko gledalo na lovu.

Znam, znam, kažu da je taj sustav bio neodrživ. A možda i nije bio neodrživ. A što o kapitalizmu, za koji da bi funkcionirao mora biti većina siromašna i biti jeftina radna snaga? Kad je Tito umro, počele su se događati smiješne stvari. Nestašice. Kava se zlatom plaćala. Pa nije bilo detergenta. Pa nije bilo WC papira. Tko je nosio vrećicu detergenta i WC papir u ruci, taj je bio glavna faca :) Pa je bio prekinut uvoz kakaa, jeli smo nekakve smiješne šećerne table. Keksi 'domaćica' ali sa šećernim preljevom, umjesto čokoladnim. Hahahha... I to smo preživjeli...

Presmiješna nestašica benzina :)) Par-nepar i bonovi za benzin. Kad sam kupila auto, htjela sam da mi registracija bude parni broj, jer parni nisu vozili utorkom, a neparni četvrtkom. A ja sam četvrtkom trebala auto. Ako si nekog htio podmititi ili umiliti mu se, dao si mu bonove za benzin :))

Nije bilo kreditnih kartica, tj. bile su rijetke. Čekovi su se dobivali na komade, ovisi kolika ti je plaća. Nije postojao minus!! Banke nam nisu dozvoljavale zaduživati se bez pokrića (eee, za tim žalim)..

Pa inflacija, uh. Početkom mjeseca smo kupovali njemačke marke, da bi ih tijekom mjeseca prodavali i nekako skrpali kraj s krajem, jer plaća do kraja mjeseca više nije vrijedila. Inflacija nekih 1000 posto, ili više... Bili su nekakvi milionski iznosi u pitanju, a ništa vrijedili.. pa su se kresale nule. Zlatno doba black marketa deviza.

Vlast nakon Tita se izgubila, dakle ti nisu pojma imali što i kako. Slično ovome danas. A ti isti ljudi su i dalje 'stvarali Hrvatsku' :(

I taj glupi Berlinski zid! Njegovim padom konačno je pao socijalizam. Kapitalizam više nije imao prepreku i proširio se kao virus u istočnu Europu. Zloćudni virus. Mutirani. A mi naivni (kakvi smo mogli i biti onako zaštićeni u prijašnjem sustavu), pušimo.

Ta-dam!!! U to vrijeme se pojavljuje Ante Marković i njegovo zlatno doba! Dinar se stabilizira, može se kupiti devize u banci!!! To nije bilo nikad prije u Jugi! Ali, kako mutiti ako je sve jasno? Bilo je predobro. Tad smo imali veliku šansu, svi mi.

No, teško je vladati zadovoljnim ljudima. Treba ih posvaditi, podijeliti, pritom pokrasti, za sebe i svoje korist izvući, a druge uvjeriti da 'ginu za ideale', 'novu Hrvatsku'... A kad se smrad počne širiti, skupljaju se muhe, skupilo se smeća iz cijelog svijeta koje nam je krojilo sudbinu. S blagoslovom našeg 'prvog predsjednika' - da ga ne imenujem i zmažem si usta.

Sve prodali, ljudi izginuli, lova otišla na privatne račune, Hrvatske više nema. Nema više ničeg hrvatskog. E, jadni smo! I sad se još i osuđuje one koji su se pokazali najsrčanijima, uz koje još povezujemo ono malo pozitive... Pa da, i treba ih osuditi jer bi mogli djelovati na nečiju savjest, mogli bi podsjećati na nečije pogreške!!! psmtr

Ako izuzmem Markovićevo doba, otkad znam za sebe, stvari u Hrvatskoj idu na gore. Velikim koracima. Jedino se još nadam da ću ipak doživjeti trenutak kad čujem nekakvu pametnu odluku Vlade, i osjetiti kretanje u pozitivnom smjeru ove jadne i izmučene države...

Principi su naš ponos. "Neću iz principa!" I kaj dobijemo s tim? Niš! Držimo se principa valjda iz straha. Ili nekakve ljutnje na tko zna koga ili što. Ili dokazujemo sami sebi nešto. Kako smo jaki.. eh, baš je to neki način za pokazati snagu...

"Neću iz principa platiti premium." Pa nemoj. (Ja sam eto platila premium na jednom drugom nicku, ali ga ne koristim. I propade premium.)

Kad osjetim potrebu slijediti neki princip, pitam se koja mi je dobit iz toga. Uglavnom je dobit ako odustanem od principa. E, tu je prava snaga.. reći - fućkaš princip!

I nisam nešto od velikih principa.. Ali nasjela sam prije nekoliko dana.

Sinu je krepal mobitel, i odosmo nabaviti novi jer imamo pravo na onaj za 1 kn. ALi meni blokiran račun jer nisam podmirila dug. Nemoguće, velim ja, plaćam putem trajnog naloga upravo zato da mi se ne dogodi da zaboravim platiti (jer mi se to prečesto događa). Kažu oni - uplaćena je jedna lipa (0,01 kn!) premalo. Račun je bio 80,00 kn, a banka je uplatila 79,99 kn. I račun je blokiran, ne mogu dobiti novi telefon.

Ne moram reći da sam se čudila, prvo banci koja tak šlampavo uplati račun, a onda davatelju tel. usluga koji mi zbog jedne lipe blokira račun. Ok. Odem doma i mislim si. Mogu internetom uplatiti 10 lp na račun, platiti proviziju 1 ili 2 kn, i stvar riješena. Ali - u meni se probudio princip. Nisam pogriješila ja, reklamirat ću. Ne želim da mi se takvo što ponovi.

Reklamiram u banku, no oni tvrde da su primili račun na 79,99 kn koji su uredno platili. Telefonisti to opovrgavaju. I jedni i drugi kažu - to je sad u sistemu i mi ne možemo ništa.

Izgubila se jedna lipa. Račun blokiran. Služba za korisnike mi javlja - slobodno dođite na prodajno mjesto, odblokirali smo vam račun, a ta jedna lipa će biti naplaćena sa sljedećom uplatom. Dolazim na prodajno mjesto, račun i dalje blokiran, ovi tamo ne mogu ništa. Niti služba za korisnike ipak ne može ništa. Nek čekam kraj mjeseca - tada sjeda nova uplata i treba još nekoliko dana da se to provede.

Eto. Dakle zbog 1 lp: dva e-maila, 6+ tel. razgovora, dva uzaludna odlaska u dućan, i sin bez telefona mjesec dana.

A da sam odmah uplatila tih par lipa, uštedjela bih si većinu ovoga.. Bravo ja!

..

Link

Još malo o pušenju. Nakon što sam prestala pušiti, oslobodilo mi se brdo vremena.. ruke su mi postale odjedanput slobodne i u nekoliko dana sam posvršavala sve zaostatke, i nestrpljivo gledala što ću dalje. Trebalo je ispuniti to novonastalo vrijeme. Zaposliti ruke. I u mozgu mi se oslobodio prostor, znači i dio uma se trošio na pušenje. Pa kako i ne bi od stalne brige imam li cigarete, vatre, smijem li zapaliti... Shvatila sam tada još nešto o pušenju: pušenje nam daje iluziju da nešto radimo. Da smo bizi. Ostavlja dojam kako nešto stvaramo. A stvaramo jedino dim i pepeo. I naslagu smole u plućima.

Poput igrice na kompu. Brdo vremena ode u nešto što jedan prekid struje izbriše. A i bez prekida struje zapravo isto tako nemamo ništa. Došli smo na level xx, moš mislit uspjeha. Otišli sati u što? U iluziju. Ako još igramo igricu i pušimo, nevjerojatno smo zaposleni. A rezultata - njet. Ošli u vjetar i vrijeme i uložena energija.

Kao što sam pušila, tako sam igrala i igrice. Danima. Znala jutro dočekati igrajući...

Sad kad gledam unatrag, ne bih to voljela prolaziti ponovno. Volim vidjeti nešto rukama stvoreno. Makar to bila pokrpana roba, pospremljeni ormar, ispečen kolač, presađeno cvijeće. Može i umor u nogama od šetnje ili bicikliranja.

A odnedavno u meni se oslobodilo još novog prostora. Ta samoća koja me ubijala, tuga zbog neimanja zagrljaja prije spavanja, nedostatak društva za jutarnji čaj.. sve je to nekamo otišlo.. Kao da sam se probudila iz nekakvog sna i sad se nakon puno godina konačno osjećam dobro u svojoj koži. Ne patim ni za čim, ne čeznem 'za nekim', nemam potrebu biti pokraj 'nekog'.. Kao da se neki odlutali dio mene vratio na svoje mjesto. Kao da je i zadnji puzzle sjeo i dao smisao cijeloj slici. Na hrpi sam. Niti jedan dio mene ne želi biti negdje drugdje. To mi je potpuno novo iskustvo. Sva sam u jednoj točki. Tu i sad.

Dobar je to osjećaj... nek potraje..

Adele
Link

Mogla bih knjigu napisati o depresijama. Eto, rodila se depresivna. Ne znam čiju sam to depresiju naslijedila rođenjem. Zapravo znam. Ali ružna i tužna priča.

Postoje i akutne faze. A te treba preživjeti! Najteže mi je bilo prije dvadesetak godina, prestala sam jesti, spavati, bojala sam se ljudi. Bojala sam se otići u dućan da ne sretnem nekog poznatog. Trajalo je to nekoliko mjeseci. Smršavila sam toliko da me ni dobri prijatelji nisu prepoznavali. Šuškalo se da se drogiram. I da ne budem dugo. Tako sam izgledala.

Jedna mi je prijateljica preporučila nekog psihijatra na Rebru, i njoj je pomogao. Na sve bih pristala. Najveća želja bila mi je - najest se i zaspat. Otišla sam mu na razgovor. Saslušao me je i onda se uzrujao. Pa s vama je sve u redu! veli on, ali sreli ste bolesnika. Dobro da ste se razišli jer bi netko od vas dvoje na groblju završio, a to vrlo vjerojatno ne bi bio on. Pasale su mi njegove riječi. Nisam dobila nikakvu terapiju, samo nek odem doma mirna jer nije problem u meni. Ne moram napisati koliko mi je to značilo i da su se stvari nakon toga promijenile. Počela sam i jesti i spavati. Jedan jedini razgovor mi je pomogao. Da pomogao, spasio me!

Zavidim onima kojima su drugi krivi za sve. Mene odgojili nek prvo preispitam svoju krivnju i da je vjerojatno tu zez. I tako ja u pravilu prvo sebe okrivim. A kad su teške situacije, to je začarani krug, zapravo spirala koja ide prema dole, u samo središte pakla..

U 'mirnoj' fazi obično mogu jesti, i spavati. Jedino se osamljujem, imam dojam da mi na nosu sve piše i ne volim da drugi to vide. Ne izlazim, ne družim se, teško mi je sklapati poznanstva i teško steknem povjerenje u nekog. Ne puštam ljude blizu, bojim se. Ako nekog i pustim bliže, stalno sam na oprezu, nikad se ne opustim. Pazim na svaki titraj, pogled, zarez u rečenici.. A ako osjetim da povjerenje blijedi, pobjegnem.

Teška je samoća, ali najmanje je bolna..

Prije nekoliko mjeseci primijetila sam da više nemam potrebu ići na zahod. Ni velika ni mala nužda. Pijem i jedem kao i inače, ali output nula. Čak pijem i puno više jer su vrućine, možda jedem manje isto zbog vrućina, ali iz mene ništa ne izlazi. Nešto se malo znojim, ne pretjerano...

Ujutro automatizmom sjednem na školjku i čekam, ali onaj gušt pražnjenja ne dolazi.. ne osjećam nikakav pritisak, ni potrebu... Stanem na vagu, isto kao i prije... Sve je isto kao i prije, ali što se promijenilo?

Jesam li postala toliko sebična da čak ni govno ne želim ispustiti?
Možda smatram grijehom zmazati oko sebe?
Bojim li se odvajanja?
Možda sam se toliko zatvorila u sebe da ni govno ne može van..
Možda mi je jednostavno dosta davanja, možda je došao trenutak uzimanja...
A možda govno zapravo i ne postoji. Samo je fikcija... Samo je simbol, laž kojom se zavaravamo da se praznimo i više ne zadržavamo smeće u sebi..
Ili sam možda postala toliko očajna da mi se čak i s govnom i s pišalinom teško rastati? Bolje ispunjena i govnom nego ni sa čim?

Kad je pravi trenutak?

Dobro je dok odnos ide uzbrdo. Dok osjećam nešto se događa, dok gradimo neku samo našu priču. I trudimo se. A onda dođe veza na plato. Koji je dulji ili kraći. I u jednom času (ili u više malih časića) sve krene nizbrdo. E, sad, osjetim ja kad je to. Ali si ne priznam.

Kao što si dugo nisam priznala da mi je bivši postao alkoholičar. Krenulo je s dvije pive na dan, pa sa četiri, pa se dodao konjak, pa više konjaka... Moje negiranje, bježanje, onaj 'nije valjda' i pri tome osjećaj hladnog mlaza niz kralježnicu.. brrr..

Što sam starija to mi je vrijeme potrebno za priznati samoj sebi kako stvari idu k vragu sve kraće. A počinje ići nizbrdo kad osjetim da više nisam - važna. Jer prestaje biti važno što ću reći, jesam li zadovoljna, kako se osjećam, što mislim... Njegov pogled je negdje drugdje. Gleda u mene, ali me ne vidi. Sluša, i ne čuje. Prekida me, uvjerava kako nisam u pravu. Ide mu na živce moj smijeh. Ili način kako hodam. ...

Da, postanem nevažna. I kad to sama sebi uspijem reći, sve postane lakše. Tada je vrijeme za rastanak. A on ionako neće više pitati za mene, jer je već odavno otišao...