Laprdarij

Odrasla sam među vitezovima. Odrasla sam među ljudima kojima je moj život često bio u rukama, a i meni je njihov isto tako često bio povjeren. Moj otac je bio jedan od vitezova, jedan od osnivača tog viteškog reda u Hrvatskoj, poslijeratne 1949.

Najvažnija među nama je bila - riječ. I nepisana pravila. Recimo, bilo je pravilo ako jedan vitez ima žensku, i ako prekine s njom, niti jedan drugi vitez neće posegnuti za njoj. Zato jer to unosi razdor u red. Ona postaje zabranjena za ostale. Tako sam i ja nažalost postala zabranjena za ostale u jednom trenutku. Ali znala sam to i nisam se tome čudila ili bila povrijeđena. Bilo mi je to normalno, a kako sam odmalena bila u tom krugu, nisam mogla pretpostaviti da je svijet izvan toga drukčiji.

Isto tako, kad je postojao par među nama, svi su se prema tome odnosili s velikm poštovanjem. I svi su pomagali toj vezi, i nikome nije palo na pamet da se u tu vezu miješa ili nedajbože odmaže. To je bila svetinja. Ipak to dvoje najbolje zna jesu li jedno za drugo ili ne. Nisam imala pojma što znače spletke ili ljubomora.

Logično, kako među vitezovima više nisam mogla naći partnera, tražila sam ga izvan tog svijeta. Trebalo mi je puno godina da shvatim kako u tom vanjskom svijetu ne postoji riječ. Ne postoji ono nepisano pravilo o nediranju tuđih partnera. I ne postoji pravilo o nemiješanju u tuđe veze. U periodu spoznavanja toga teške sam povrede doživjela.

Zapravo još uvijek to spoznajem jer veliki dio mene još uvijek ne prihvaća tu surovu igru u kojoj zapravo malo ljudi uopće zna što želi, većina zna samo što ne želi (što mi je potpuno nerazumljivo!), a nije ni važno hoće li nekoga povrijediti, onako, čisto sporta radi, tek zabave radi, čak i bez želje za nekim dobitkom.

Po principu, nek krepa moja krava, ali glavno da krepa susedova..

Slala mu je poruke cijelu nedjelju, nazivala ga je, trebala ga je. Mobitel isključen.

Navečer On nazove. Evo me, kod kuće sam. Išao sam malo provozati kombi. Pitala ga je: s kim si bio? Bio sam s M. U njoj je nešto puklo. M. je njegova bivša, koja pati za njim, On tvrdi da s njegove strane nema ničega. Doduše, M-inu sliku ima u novčaniku, njezin broj mu je friend broj na mobu. I nju je izabrao za isprobavanje kombija. Njihovog kombija. Htjela mu je nešto reći, i On ju je prekinuo. Ne želi sad o tome razgovarati.

Puf! Lom! San se razbio u komadiće. Zvala ga je drugi dan kako bi mu nešto rekla, ali on ne želi čuti. Napisao joj je poruku: ako nastaviš tako, otjerat ćeš me od sebe. Krenule se suze. Plakala je na poslu, za svojim radnim stolom, močila papire, suze nikako stati... Jedna draga kolegica došla je do nje i predložila da se prošeću oko firme, na zraku. Šetale se, prvi krug, drugi krug, suze same idu. Za čime točno žališ? pita ju kolegica. Za snom. Razbio se taj lijepi san. Plačem jer je sad puklo u meni i znam da nema povratka. Plačem jer je to moj scenarij koji se opet ponovio po stoti put. Plačem jer sam stotinu puta plakala za ovim radnim stolom, i ne želim više nikada plakati. Plačem jer se opraštam s njim. Kad prestanem plakati, ničeg više neće biti. Sve ću isplakati.

Drugi dio njenog scenarija je - njegov povratak. I Ona je znala da to slijedi. Nakon što se i posljednja suza osušila, ona je znala da je gotovo. Ne zato što ona tako želi, nego zato jer je jednostavno tako. Potrgale su se fine niti lijepog sna, niti koje još nisu dovoljno očvrsnule kako bi izdržale takav napor.

Kad je On osjetio da je Ona 'otišla', javio se. Došao joj je doma nenajavljen. Prepun poklona. Za nju i djecu. I počinju isprike. Ona gleda, sluša, ali On joj je postao stranac. One nedjelje ničeg nije bilo među njima, kune se On. Ona mu objašnjava da to više nije važno. On je skršen. Sad njegove suze kreću. Ona taj scenarij zna napamet. Kaže mu: danas imam dogovor za kavu s jednim prijateljem. On se povlači, tužan, odlazi. Ona je hladna. Pokušava prizvati nešto, ali ničeg više nema. Sve je isteklo sa suzama u šetnji oko firme, s potokom pokraj kojeg je šetala. I sve su upili službeni papiri. U njoj je ostala samo praznina...

On se s time ne može pomiriti. Sad je tek shvatio koliko mu je stalo do nje. Ona sve razumije, ali u njoj nema ničeg. On joj daje velika obećanja, stalno je tu negdje, ali ona ne može. Zašto si takva? pita ju. Zar ne možeš oprostiti? Mogu, i oprostila sam ti. I vjerujem ti da ničeg nije bilo te nedjelje. Ma, i da je bilo, svejedno. I dobar si čovjek, i drag.. Ali san se rasplinuo, nema više ničeg..

Zamolila ja Boga: Bože, daj mi pokaži put. Sama ne znam kako i kamo dalje. Lijepo mi je ovako, zavodljivo je, ali ima li to budućnost? Je li to baš najbolje za mene?

I odgovori mi Bog sljedeći dan.

Dakle, polomila se ja živa, mirujem 6 tjedana, ne mogu ništa raditi, nikamo ići. Isprva nisam razumjela da je to božji odgovor. Bilo mi je žao što me taj udes prekinuo u nečemu lijepom, koji peh, mislila sam. Pa bolovanje, pa će mi uzeti brdo love od plaće, bla..

E sad, nek ja interpretiram taj odgovor. Ok. Znači moram biti doma, moram imati vremena za sebe i svoje, moram razmišljati, ne smijem nikamo, ne mogu si mozak okupirati.. samo mogu gledati oko sebe. I primjećivati stvari koje mi inače promiču. Maknulo me je sa scene.

Sjećam se kad mi je bivši muž izbušio sve četiri gume na džipu, nožem. Iz fore sam ja to poslije probala sama, pa to je nemoguće! Taj mora da me stvarno htio uništiti kad je smogao toliku snagu! Nije razmišljao da su i djeca mogla stradati. No, netko mi je tada rekao: tim rezanjem guma on u sebi želi nešto prerezati. I bome prerezao je više toga, i što je htio, i što nije htio. Ostao je i bez ljubavnice, mene skroz izgubio, a ima i još toga.. Opasne su igre nožem!

Tako sam i ja tim lomljenjem sebe valjda htjela podsvjesno nešto u sebi prelomiti.

I jesam. Više toga. I drago mi je zbog toga. Otvorili su mi se novi svjetovi. Sve je nekako sjelo na svoje mjesto. Zanimljivo mi je bilo promatrati koji ljudi mi se približavaju, a koji se udaljavaju. Nekoliko dana prije udesa mislila bih sasvim drukčije. A najveće uvide dobila sam vezano uz moje najbliže. Vrijeme se zaustavilo, i ja sam bila prisutna uz svoju dječicu, bez jurnjave, bez ludog tempa koji mi stranci nameću... I uočila sam koliko me moji vole, koliko su spremni pomoći mi, koliko su samostalni i kako su se zrelo i odgovorno postavili.

Osjećam kao da sam bila zalutala, a sad sam opet našla pravi put :)

Moj dragi bivši je ona svaka druga generacija - raspikuća... njegovi su skrbili, a on troši.. tako je zadnje masno prodao filmski plakat koji je meni bio posebno drag, plakat za film Bitka na Neretvi kojeg je napravio glavom i bradom Picasso. Bez honorara, džabe je to napravio! A tadašnjim strukturama je taj plakat bio bez veze pa su ga otisnuli u samo 80 primjerraka! E, Hrvata!

Ja te babe ne razmem! Malo seksa, neobaveznog, i odmah se zalijepe! Taman posla! Kaj bi ja sad trebal, ženit ju odmah? Niš ne kuže! Upoznamo se na iskrici, nit je ona meni prva, nit ja njoj, sve je jasno, ali ne. Ona počne komplicirat. Jebote, pa nisam došel ženu tražit na iskrici! I ma kakva dugotrajna veza! Ok, to je dobar štos, na to padaju, ali valjda me ne shvaćaju ozbiljno! Najbolje je poseksat se samo jedanput. Ako se ponovi, eto nevolje....

A je, izbora ima... ima žena zanimljivih.. usamljenih, nesretnih, prava slastičarna!!.. dvije-tri lijepe riječi i gotova je.. I najdraže mi je kad ja idem k njima doma. Onda se lijepo pokupim kad mi dojadi. veći je problem kad one dođu k meni.. sve je ok dok traje, ali poslije se počnu omuhavati i nikako otići... te minute su mi najdulje, taj odlazak traje vječnost! .. uh, kak sam sretan kad odu....

Ne kužim i na temelju čega misle da su mi jedine? Nikad ih nisam u slično uvjeravao.. Doduše, tu i tam spomenem neku.. Ne može jedna imati sve, jasno kao dan. Ok, i ja sam lako zaljubljiv, ali se i brzo odljubim. Brzo mi dojade, ne znam zakaj. Dosadne su.

Broj tri mi se nekak čini ok, pokazao se najstabilnijim. Kad se tri skupe na hrpu, iz njih se može sastaviti jedna suvisla..

Recimo, jedna je savršena u krevetu. Ma nisu ni druge loše, ali jedna je posebna, uh! Uopće ne kužim kaj je kod nje tak dobro, nit ne izgleda bogznakaj, ni spika joj nije nekaj, ali ima 'ono nešto'. Inače brije na zdrav život, luda je za prirodom, i sve nekaj kaj je meni bez veze.. ono, 'friški zrak', moš mislit.. to je bila furka prije 50 godina, i više... Druga je krotiteljica lavova, woow! To je autoritet! Ta pak brije na životinje, doktorica dolittle. Dobra je, samo živi na selu i vezana je za te svoje lavove.. daleko je.. i iskreno, koji put ju uopće ne razmem, ali mi imponira to kaj tak manipulira s lavovima...hm, onda joj niti ljudi nisu nepoznanica, hm.. Treća je zato mmmmm aristokratkinja.. s mirisom kamfora, i lavande (one protiv moljaca). Ta ima šlifa, ima penez, ima pozu. Glazbenica. Uvijek sam padao na aristokratkinje! S njom volim biti viđen u društvu, a to mi je važno. Nemrem s bilo kojom doći među one svoje, nekom no name, pa kaj bi mi rekli!. Nasamo je malo zamorna, furt je u nekakvom bedu, ali kaj onda, i ja sam u bedu pa i ja njoj istresem svoje.. u krevetu je prazna, ali opalim ju reda radi, zamišljam onu prvu pa ide nekako.. nije baš na zemlji, ali nema veze, ionak ju nebum ženil, jel tak.. a prek nje mogu upoznati zanimljive ljude, i nove komade ..

Ima ih još, prolaznih, jednokratnih, neke i starije od mene, svjetske žene, zanimljive.. uglavnom su bez djece, razvedene..

Gadno je jedino kad dođe recimo nova godina.. tu sam skoro bio otkriven, ma nije ni važno, ali ne bi baš da saznaju jedna za drugu.. sve tri su očekivale da slavim s njima. Krotiteljica srećom nije mogla napustiti lavove, ona seksi isto srećom nije mogla, zeznul ju je bivši, a ona s mirisom lavande, e nju još nisam tada zbaril, ali najbolje rješenje je bilo neutralno.. dočekati novu s prijateljem... mudro sam se to sjetio.. i onda sam ih nakon ponoći redom nazivao.. sve sretne, a i ja...

Ako i koja otpadne (obično kad se pobuni), lako ju zamijenim... ima ih..

Kaže meni moj dragi - mi se slažemo u malim stvarima... A ja ga pitam: koje su to male, a koje velike stvari? I sebe pitam...

Ima onih preko kojih ne mogu prijeći, to bi recimo bile velike stvari... Jedna od njih je kockanje... a i ostale ovisnosti mi nisu po volji... pogotovo alkohol, i naravno droga.. Također - želja za samouništenjem.. to me odbije, ne odmah, ali vrlo brzo... To su ljudi koji nekako uvijek izaberu opciju lošu po njih, a onda i po sve ostale oko njih.. kao da ne vide dobre stvari i svoje šanse...

Neki pak te moje velike stvari niti ne primjećuju... njima su to male ili niti spomena vrijedne stvari...

Moj dragi kaže da je jedna od tih malih stvari u kojima se slažemo - naša jednostavnost. Niti meni niti njemu ne treba puno, i svugdje nam je lijepo.. budimo se s osmijehom, uživamo u pjevu ptičica, u sunčanom vremenu ili kiši, pojedemo što imamo ne komplicirajući.. A meni se čini da su to velike, najveće stvari...

Neki dan čekajući pregled, skompala sam se s više ljudi jer smo čekali satima. Jedna od njih je gospođa nešto starija od mene, i veli: sve bolesti ovog svijeta idu na mene. I nabroji pola medicinske enciklopedije. Kao što je već tema danas, jedna joj je bolest i maligna.

I onda čujem od nje nešto što sam i sama zaključila, ali do sada nisam našla istomišljenika. A to je: zdravlje nije nužno za sreću. Da. Čovjek da bi bio sretan, može biti i bolestan. Ili, svi znamo hrpu primjera za one koji su zdravi, a jako, jako nesretni. Ona veli da je unatoč svim tim bolestima sretna, jer je okružena ljubavlju i pažnjom.

Upravo zato sam dragim ljudima čestitala sretnu novu tako da im zaželim puno, puno ljubavi. Nakon što sam vidjela upitnike u njihovim očima (a gdi je nekaj konkretno?), dodala sam - nek bude i zdravlja, i penez, narafski :)

Prije puno godina došla sam jednoj frendici čestitati rođendan. Nenajavljeno, što sam jedino njoj mogla, ali je nije bilo doma. I ostavila sam joj cvijeće na vratima.

Drugi dan me zove i veli - tko zna tko mi je poklonio cvijeće, je li možda x, koji joj se sviđa, ili y, njezin bivši, ili z, neki tajni obožavatelj, ili.. ? Čist mi ju je bilo žao razuvjeravati, ali sam joj ipak priznala da sam to bila - ja. A ona - ne vjeruje, misli da ju zezam. I nastavlja nabrajati.

Tak sam ja danas ujutro našla ružu na balkonu. Onu u celofanu. Da barem ne znam od koga je...

djevojčice mala.... korni grupa
Link

Kaže mi moja Z: toliko sam se puta već s njim oprostila da sada više stvarno nisam vezana za njega. Jesmo zajedno, ali nema one strepnje, drhtanja... kako ide, ide. Obje opcije su mi ok, ostanemo li zajedno ili ne. Sad sam skroz slobodna u vezi s njim. I sad uživam, neopterećena. Zar veza mora proći te potrese, razilaženja i ponovna nalaženja kako bi se loši naboji ispraznili, i kako bi ostao napokon samo čisti odnos? Znam sve njegove loše strane, i on moje, pomicali smo granice, svatko svoju, ali i od onog drugog, rastezali smo se i nakon što je počelo boljeti.. A sad je mir. Znamo se, i ako će nam ići, ok, a ako neće, opet ok. Važno je da strasti još uvijek ima, i sad je to ona prava duboka strast koja proizlazi iz međusobnog poznavanja, a ne iz iluzije...

A ja ju tako dobro razumijem :)

Tek počinje svitanje. Čujem kosa kako metalno štekće, valjda tjera neku mačku. Znači, ovdje ih ima, nisu stradali kao u Americi :)

Sjećam se kako sam prije desetak godina u Americi radila na jednom projektu. Cilj je bio naći selektivne otrove za pojedine životinjske vrste, podvrste, rodove. Projekt je išao tako daleko da se htjelo unutar vrste čak i određenu dobnu skupinu targetirati. A sve u svrhu poljoprivrede i zaštite kultura. Neke životinje su nanosile velike štete pa je bio cilj selektivno ih ukloniti. Primjerice - krtice, ili čvorke, ili krumpirovu zlaticu.

S insektima i nižim organizmima je lakše, ali ptice i sisavci su bili problem. Otrov nije smio djelovati na ljude, naravno, i trebao je biti kratkog vijeka, ili karence.

Nakon što bismo našli neki zanimljiv otrov, trebalo ga je isprobati. Prvo u laboratorijskim uvjetima. Tu je obično sve funkcioniralo. Zatim bismo napravili test u prirodi. To je već bio problem, kako dizajnirati pokus, a da sve to još nema utjecaj na poljoprivredu, i da ne izazove pitanja javnosti. Znači, pokus treba biti zimi, kad zemlja miruje. Za ptice problem je bio raspršiti otrov zrakom, a da ne bude uočljivo. Genijalna ideja bila je staviti otrov u novogodišnju pirotehniku. Ispucat će se tone toga, otrov će se raširiti zrakom, i tako djelovati na ptice.

Ovih je dana, vidim, pokus jako uspješno proveden :( Jedino što su, osim ptica, reagirale i ribe, što nije bio cilj. Ali je naknadnom analizom to ispalo logično jer dotične ribe i targetirane ptice slučajno sadrže isti gen, gen na koji je otrov usmjeren.

(SF, svaka sličnost sa stvarnim događajima je slučajna)

U ponoćni poljubac ne vjerujem. Niti u pšenicu. Ali vjerujem u to da treba napraviti mjesta u životu kako bi nove stvari ušle. Prirodni zakon. Pa sam se na Staru Godinu fokusirala na to da očistim svoj mali dom od prošlo i inogodišnjeg smeća.

Postoji mi u stanu nekoliko malih mjesta na kojima se gomila kramica. Otkad znam za sebe, oko mene su bila takva mjesta. I koliko se god trudila takva mjesta razbucati, opet se pojave. Jedno takvo mjesto je ormarić u hodniku. Na njemu nema što nema, u nekoliko sati se nagomilaju čuda. Praktičan je jer je na prolazu, kad ugledamo praznu površinu samo spustimo na njega i u trenu je već pun rukavica, kapa, torbica, nožića, ključeva, raznog dječjeg pribora, ubrzo sve pada s njega..

Drugo mjesto je ladica u kuhinjskom stolu. Stari je to stol, taj bi imao što za ispričati :), s ladicom na sredini. U njoj se skrivaju sitnice. Olovke, škare, šibice, šerafići, nekakvi dijelovi tko zna čega jer možda im jednog dana otkrijemo svrhu. Stavila sam kutijice kao pretince u tu ladicu kako bi malo organizirala nered, ali ne pomaže.

Jedino se pitam: dolazi li umesto starog smeća nešto vrijedno, ili samo - novo smeće?

Link