Laprdarij

Dijete mi je noćas sanjalo da smo lovili zmiju po stanu, da se zavukla među flaše s vinom, i da sam je ja uspjela dohvatiti i izbaciti iz kuće. A nakon toga došla nam je srna pred vrata - a mi joj nismo imali što za ponuditi..

To sa zmijom, to mi je ok. Napokon! Ta zmija puno nam je zla napravila, jučer nam je zadala posljednji udarac. Znam da je posljednji jer sam jučer shvatila da je od zmije ostalo samo kućište, tj. tijelo. Vanjski hardware. One bitne komponente su se rastočile, elektronske kartice skurile, memorija je potpuno pobrkana. A i to kućište jedva je prepoznatljivo.. Gledam u oči i vidim - nikog nema doma. Pitam se sastoji li se duša od jednog komada, ili od više dijelova? Je li moguće da ode dio duše, a neki maleni dio ostane?.. Ako je netko u komi, gdje mu je duša? A tijelo ipak živi.. E, taj komadić duše koji još omogućava disanje i rad crijeva, taj je još uvijek prisutan. Ali dio duše koji osjeća, a pogotovo onaj koji suosjeća, taj je nekamo odmaglio.. I onaj dio duše koji drži do svoje riječi, koji ima obzira, koji želi usrećiti nekog drugog, ma ne nekog drugog već svoju djecu, pa i samog sebe, taj dio je ispario. Ili se rastopio. Čudno je to: gledam, prepoznajem vanjštinu, ali to više nije on. Njega više nema. Nema onog kojeg sam poznavala, čak i voljela.. Jučer, on je za mene - umro. Nemam bolju riječ. Jučer sam se oprostila s njim. I zapalila mu svijeću.

Zaokružila sam 2010., a s njom i jedan period od trinaestak godina.

Sad me brine: ako i kad se ta srna konačno pojavi pred našim vratima, zar joj mi stvarno nemamo što ponuditi?

Brdo prekriveno snijegom.

Na blagoj padini bile su skupine meni dragih ljudi, međusobno udaljene. Prijatelji uglavnom, a u ponekima je bio po jedan značajan muškarac u mojem životu. Promatrala sam samu sebe u snu. Kojoj skupini težim? Kamo bih htjela? Razum mi je govorio jedno, naravno. Nešto drugo (nije razum, nije srce, ili oboje podjednako) mi je govorilo drugo. Sjetivši se u snu da mogu letjeti kad hoću, počela sam mahati rukama i podiglo me od zemlje, s lakoćom sam poletjela na visinu na koju sam željela. Prepustila sam se, i ubrzo dostigla jednu udaljeniju skupinu. I mene je iznenadio izbor. Nešto me navigavalo, ni sama ne znam što.. Stigla sam u skupinu u kojoj je bio On.

Mjesto mi je pokraj njega. Što god drugi mislili, i što god ja pokušala misliti ili ne misliti, nešto me dovelo do njega. Razum mi je dijelom čak to i odbijao. Ali neke više sile su odlučile. Znači li to samo još jednu rundu 'učenja', bolnog učenja? Čemu onda uopće razum i razmišljanje, kad sve ode nekim neočekivanim smjerom? Pitam se imam li uopće izbora... Znam iz iskustva da me odluke na silu nikamo nisu odvele, samo u slijepu ulicu iz koje je povratak bio kompliciran, valjda je ulica bila uska pa sam morala van u rikvercu, vjerojatno po zaleđenom, a sigurno je i uzbrdica kakva bila.

Doletjela sam do te skupine ipak sretna u sebi. Razmišljajući kako bih se osjećala da me je let odveo u neku drugu skupinu, zaključila sam da je jedino ovo pravi izbor. Unatoč svim otporima, i mojim i tuđim, i 'smetnjama', ja sam tu gdje jesam. To nije bio moj izbor (nije li?), ali osjećam da je jedini ispravan. Sada. I ovdje.

Nakon buđenja više nisam bila sigurna tko je On... šteta..

Ako mi cijela sljedeća godina ovisi o tome koga ću prvog poljubiti nakon ponoći, onda su te sile nebeske vrlo jednostavne. A ne vjerujem da jesu. Vjerujem da postoje 'kritični' trenuci, ali te prepoznamo ili ne, i nisu vezani uz kalendar.

Prošlu Novu sam prekrasno dočekala, po tome to je trebala biti godina snova, a bila je godina straha, tuge i suza. Bez pretjerivanja. I dubokih uvida. Godinu prije dočekala sam s bivšim mužem stjecajem okolnosti jer se auto na minus 23 zaledio pa nisam mogla u Zg, uz svađu, digao mi je tlak kako sam on može (sad više ne može :), a ta godina mi je donijela prekrasna poznanstva i trenutke.

Naravno da je ljepše poljubiti princa nego žabu u tom trenutku, ali samo zbog tog samog trenutka. A sljedeća godina će biti ionako svoja.. i bilo bi lijepo svaki dan provesti ljubeći princa :)

I božićna pšenica nije neki znak. Ima godina kad mi je rasla kako luda, a iduće godine sam ipak grcala u dugovima i trošila na kapaljku. Bilo je godina kad nije niti jedno zrno niknulo, a godina ispala plodna. Ove godine mi izgleda kao brada tinejdžera, dugo niš pa vlat, pa tri duge i dvije kratke. A ipak očekujem rješavanje svih svojih financijskih problema u idućoj :)

I jedna lijepa - Toše Proeski - Zajdi, zajdi
Link

Ne volim gledati filmove i zato što se rascmizdrim na najmanju glupost. A ovi božićni dani su stvoreni za cmizdrenje. Cmizdravi film do još cmizdravijeg filma! Jučer sam cmizdrila nad sudbinom jednog miša, i ajd ptičice, i hrpe mrava. Danas sam se upravo iscmizdrila nad kletom sudbom jednog odojka, koji je ipak eto spašen, živ, a spasila ga je paučica (šmrc) koja je nakon toga uginula (šmrrrrc), ali je srećom (jupi!) iza sebe ostavila 514 malih paučića beba koji su srećom svi preživjeli (šmrc, kako dirljivo!)... Važno je djeci prenijeti ispravne poruke! Ok, to su barem živa bića, a prekjučer sam ocmizdrila hrpu železa zvanu nekakvim robotom. Samo čekam neki film u kojem ću se na bačeni klozet papir ili jadni drekec rascmizdriti..

Ljubav je u zraku, dišite duboko :)

Htjela mu je reći nešto o svojem bivšem. A on njoj: "Pusti, neka naš odnos ostane čist"... I to mi se jako svidjelo :) Nije lako održati odnos 'čistim', ali treba se truditi. A opet, treba paziti da ta 'čistoća' nije ono što udaljava.

Kaže Sylvia Browne - riječi su predmeti. Tamo gdje se izgovore, tamo i ostaju. Zato ona ne da psovati niti izgovarati ružne riječi u svojem domu. Na isti način ti 'predmeti' ostaju i u odnosu. Kako riječi tako i postupci, neki zablate odnos nepovratno.

Želim vam da iščistite svoje odnose, pobacate smeće, i da ih od sada pa nadalje uspijevate održavati što čišćima :)

za drage blogerice i blogere i sve ostale na iskrici koji ovaj Badnjak i Božić ne mogu više podijeliti da svojima najdražima

Link

na taj dan sam se trebala udati, davno..

Oni nervozni su me umorili

Doživljavaju me kao jaku. Jučer sam čula kako sam snažna osoba. A to misle zato jer ne kukam. A ne kukam zato jer - ne znam kukati. Kad kažem da mi nešto ne štima, onda je to korak pred propast, kad više odavno nemam ni rezervu. I onda se obično zatvorim u sebe, jer mi ionako nitko ne vjeruje. Kak mi sad odjedanput niš ne štima, a do sada nisam ništa govorila? Eh, to je valjda tako kad se od malena nema uho za pritužbe i jadikovke. I tu je moja navodna snaga. A zapravo je to moja najveća slabost.

Sretni su oni koji mogu otvoreno pričati o svojoj nesreći... Čine se slabima, a zapravo u toj 'slabosti' je njihova prava snaga.

Za Božić i u N.g. si želim - naučiti kukati :)

kuk.... kuk... kuuuuk..

Slika iz kalendara. Ovaj me čeka u siječnju. Nadam se da će takva cijela 2011. biti :)) I kam da obesim taj kalendar?

Zato jer njegova familija je dugoživuća, nitko ispod cca 100 godina... I svi zdravi. A to je sve zato jer se britanksa kraljevska obitelj liječi jednim sustavom liječenja koji im to omogućuje. Dakle, ima i toga.

Nešto o tom sustavu. Prije cca 200 godina postojao je jedan liječnik koji je bio nezadovoljan tadašnjim načinima liječenja. Naime, pacijenti su tada bili liječeni živom, arsenom i sl. i tko preživi, dobro je. Ljudi su se obraćali liječniku iz očaja, kad više ionako nisu imali što izgubiti. A taj liječnik je usput i prepisivao starije medicinske knjige jer je naravno baratao stranim jezicima, kao i svaki liječnik. I tako je naišao na zapis o malariji. Pisalo je da malariju liječi biljka kininovac zato jer je - gorka. To mu je bilo malo čudno jer bi značilo da svaka gorka biljka liječi bolesti.

Sad ovaj dio nije jasan, naime pročitala sam dvije verzije. Jedna je koja je meni prihvatljivija, da je taj liječnik u prepisivanju naišao i na podatke o trovanju kininovcem. Iz tih podataka uočio je da su simptomi trovanja kininovcem vrlo slični malariji. Tada je vjerojatno i sam uzeo malo kininovca da vidi simptome i potvrdio je to. Zaključio je (genijalno!!) da kininovac liječi malariju upravo zato jer u zdravih izaziva simptome slične malariji. Nakon toga je isprobao niz supstanci i potvrdio je taj prirodni zakon.

Osim tog genijalnog zaključka, otkrio je još i način kako pojačati lijek, niti to nije jasno otkud mu. A to je - razjređivanjem i mućkanjem. Tu se kvantni fizičari lome, i znanost još nije dovoljno zrela da bi to objasnila. Što je otopina razrjeđenija, efekt je jači.

Uglavnom, taj je liječnik utemeljio taj sustav liječenja, i razradio ga, neki su nakon njega još to usavršavali, i tako već 200 godina postoji taj sustav koji je paralelan sa medicinom kakvu znamo danas. Protiv tog sustava su više ili manje stalne hajke, ali sustav opstaje jer - daje rezultate.

U GB taj sustav ima veliku podršku upravo zbog kraljevske obitelji koja ga zagovara, a i u ostatku svijeta se širi. I kod nas, ali vrlo sramežljivo. Moji i ja desetak se godina liječimo na taj način, i gotovo da ne uzimamo lijekove klasične medicine.

Namjerno nisam spomenula ime jer se neki na sam spomen tog imena naroguše i prestanu slušati.

Ovaj ću Božić, kao i onih prijašnjih, sama sebi nešto staviti pod bor, poput Mr. Beana. I onda ću poklon raspakirati i jako se razveseliti :)) Ma i djeca mi stave ponešto, učim ih da mi poklanjaju nešto što sami naprave. Tako imam jednu kolekciju drvenih aviona, niz papirnatih kućica, bezbroj slika, neke su i uokvirene. Nedavno sam dobila mali kažun od glinamola, kao pravi. Imam i jednu prekrasnu kolekciju skakavaca. Moj ih je sin lovio, pa ih je kuhao(!) kako bi ih preparirao (s tim ja nemam niš, radio je to daleko od mene) i špenadlima ih je prikucao za drvenu letvicu. Sad su ti skakavci stari već nekoliko godina i još uvijek izgledaju kao živi :)

No, da, razmišljam danima što si kupiti... Za djecu sam smislila... I danas sam smislila za sebe. Kupit ću si pekač kruha, to si želim od kad sam prije desetak godina čula da postoje. Čula sam da ima u Getrou jeftin, a dobar. Već sad se veselim :)) Samo ne znam hoću li dočekati Božić ili ću si ga prije pokloniti..

Što točno želim? Ne znam. Sad znam da ne znam. A saznala sam to tako što mi se ono što mi se činilo da želim - ostvarilo. Imam prijateljicu s kojom premećem događaje, želje, strahove, i moram paziti što izgovorim pogotovo kad sam s njom, jer kao da netko prisluškuje i ubrzo ostvari tu neku moju želju koja i nije baš promišljena uvijek.

I tako ja poželjela da mi život postane miran, bez bure, da rijeka teče mirnim koritom, poželjela sam predvidljivost, sigurnost, nek se netko brine o meni da ne moram sve ja.

I ubrzo nakon toga počinje bajka. Dolazi zlatna kočija, u nju upregnuti najljepši konji - već kakvi budu u bajkama, možda i s krilima, i došli su gotovo nečujno. Iz kočije izlazi kralj (malo sam prestara za princa, jel, doduše princ Charles je još uvijek princ, hm, ali ovo je ipak bajka), lijep, uspravnog držanja, primjerenih godina, i krene prema meni. I reče: tebe sam tražio. Želim upravo tebe. Budi moja. Uh, a ja počela petljati - gle, nisam sama, imam djecu, posao, obaveze razne, ne mogu samo tako. A on - to što imaš djecu samo je prednost, ne brini, u mojem dvorcu ima mjesta i za njih, svako će imati svoju sobu, ići će u najbolje škole, bit ću ima dobar otac. A tebi ću biti uzoran muž. Ja zbunjena - sanjam li ili što.. Kaže on dalje - samo mi pokloni ljubav, i imat ćeš me zauvijek. U mojem kraljevstvu fali kraljica, a to si ti. Bivša kraljica bila je prekrasna žena, velika je to ljubav među nama bila, no bolest mi ju je oduzela. Sad sam sam, i pozivam te da sa mnom dođeš u moje kraljevstvo... Ti si upravo žena kakvu želim. Tebe želim.

Ostala sam u šoku. Ja, tam neka s Borongaja, a meni da se dogodi takvo što? Pa ja sam skromna, ne treba meni puno, mučilo me kako bih se ja snašla na tim svečanostima, pa kako bih ja goste primala, pa ti protokoli... Ok, ajde sve ću maknuti na stranu, ipak je bitno kakav je on kao muškarac.. Nisam ga dobro ni zagledala.. llijep je muškarac, blag, ali čvrst. Poželjan. Pristojan. Ali, prenaglo mi je. Kažem ja njemu - trebam vrijeme. Veze među ljudima se stvaraju, ja nisam od naglih poteza, svoje veze sam gradila danima, mjesecima... Pogotovo za stvaranje naboja trebam vrijeme...

On da bi ubrzao moju odluku, a i vjerojatno da bi preispitao svoju, pozove me u svoje dvore.. Nećkala sam se, prerano mi je kažem mu, bojim se, ne poznam te dovoljno... Bio je odlučan i popustila sam. Pristala sam na popodnevni čaj. Dočekao me kako dolikuje, pokazao mi je dvorac, opisivao čemu koja soba služi, i s terase smo pogledali Zagreb..

Proletjelo mi je glavom - iako je sve prazno, u tom prostoru nema mjesta za mene.. Bivša kraljica još se kreće tim prostorom, njezin duh je prisutan u svakoj sitnici, ona ne namjerava tako skoro osloboditi svoje mjesto. Tada mi se i ukazala. Stajala je pokraj vratiju koja vode na tu prekrasnu terasu s pogledom na Zagreb, na mjestu gdje je prošle godine stajala božićna jelka. Bila je ispred mene, gledala sam pravo u nju, a njemu je stajala postrance. Okrenula se prema njemu, i on je osjetio da je ona tu, ali kao da je čekao moju reakciju. Bio je pretužan i dosta mu je bilo tuge. Čekao je moj poziv, čekao je moj topli pogled, čekao je moju ljubav, ruku da ga odvedem u novi život.

Ostala sam ukočena. Kraljica je donijela odluku. Izostao je moj topli pogled, stisak ruke, moja ljubav se usukala nekamo unutra i sakrila, usta su mi utrnula.. Vidjela sam kako on ostaje sam, na vjetrometini, poput dječačića, smrznut, preslabo obučen, obavio je sam sebe rukama i trese se..

Bajka se rasplinula.. Između nas ostao je ledeni zrak, i čaj koji se ohladio. Otpratio me do izlaza..

Sutradan mi je rekao: mogla si me imati zauvijek, šteta što nisi prepoznala trenutak...

Ne spominjući mu ništa samo sam rekla štiteći samu sebe - loš je odnos koji ovisi o samo jednom trenutku...

Svim srcem želim mu sreću, i ljubav, puno ljubavi...