Laprdarij

Zvonko Špišić
Link

(iz ljetne kolekcije)

Na tom mjestu nije bilo duboko, ali je dno prošarano stijenama, kao noževima od oko pola metra visine.. između tih noževa je pijesak.. Ona se rano ustala, sjela u pomoćni gumeni čamac i doveslala do te pličine... Voli pecati i pripremila je udicu i mamac.. Na kanalu su bili valovi i nosila je jaka struja, pa se odlučila skloniti u zavjetrinu blizu malenog otočića.. Ne očekujući neki ulov, bacila je udicu među te stjenovite noževe... Nešto je povuklo udicu, ali ju je pustilo... Ona se nagnula i ugledala je ugora, koji je izvukao glavu ispod stijene, okrenuo je bočno i pogledao ju žutim okom kao da joj kaže "mene si našla zezati?" Praktički joj je bio nadohvat ruke... Pušku nije imala pri sebi, a s ovakvom udicom ne može uloviti ugora, sve bi progrizao, za njega se stavljaju udice na čelične sajlice, koliko jake zube ima...

Gledali su se još neko vrijeme, on se povukao u mrak ispod stijene... a ona se pokušavala osloboditi lovačke groznice... Ne mogavši drugo, pozdravila ga je i odveslala do jedrilice..

Ne sjećam se je li mi se ikad dogodila.. Obično prvi susret bude bez ičega, u meni.. Pomislim možda da je simpatičan, ili da nije 'moj broj', ili da smo dva različita svijeta, ali kako vrijeme ide, i susreti se događaju, veza jača.. I dogodi mi se da me u jednom trenutku preplavi nekakav osjećaj, nešto poput treme.. valjda zaljubljenost..

Trebam vrijeme.. Na temelju prvog susreta i prvog dojma ne mogu znati što će biti dalje, povijest mi je tako pokazala.. Pri prvom susretu jednostavno 'ne vidim'.. Tek mi se s vremenom oči otvaraju..

Jedan iskričar je tako ostao razočaran, jer mi nije 'kliknuo' odmah. Ja njemu navodno jesam. Uzalud mu objašnjavam da to kod mene ne ide tako. On, vatreni tip, ne razumije me. A niš... Nadam se da će naći neku kojoj se klik dogodi pri prvom susretu.

Iz nekog razloga, nebitnog, šogor me pokušao nešto kao hipnotizirati. Zapravo me vođenjem htio uvesti u nekakvo stanje svijesti koje je tek trebalo biti preduvjet za nešto dalje. Puno mi je pričao o tome, znala sam što je to, pristala i mi krenuli.

I tako on mene 'spušta' u to nekakvo stanje, i ja idem kako i kamo me on vodi. Kad smo već bili prilično duboko, veli on meni - a sada nađi neko mjesto gdje se osjećaš sigurno, to može biti kuća, obala rijeke, šuma, bilo što. Lutaj malo, veli on, i nađi takvo mjesto.

I ja lutam, ali ne nalazim. Tražim i dalje, idem lijevo, desno, nekamo unutra, pa iz nečega van, vrtim se u krug, silazim po stubama, penjem se po nečemu, ali sigurnog mjesta - nigdje. Ne mogu se smjestiti. Šogor mi ne vjeruje i pomaže, ali ja ne mogu i ne mogu naći takvo mjesto.

I tada me uhvatio strah, i panika. U mojem životu NE POSTOJI sigurno mjesto, ne samo u mojem životu nego ni u mojem umu. Ni emocijama. Nismo uspjeli zgotoviti seansu, ja sam htjela van. I rekla sam mu da ne želim to više probati.

To je bilo prije više godina. I godinama razmišljam o tom sigurnom mjestu koje ne nalazim, o toj čvrstoj točki koja drži poput sidra, kojoj se vraćamo, koja nam je polazište, koja je uvijek prisutna i daje nam sigurnost dok lutamo.

Danas sam se ipak sjetila jednog sigurnog mjesta, kojeg više nema, ni fizički a ni drukčije. To je bio rijetki trenutak kad sam se osjetila sigurnom i zaštićenom. Trenutak kojeg se sjećam. Bilo je to kad sam se uvukla majci u krevet. To nisam radila niti kao klinka, a tada sam imala 24 godine, i jednostavno sam poželila tu toplinu, taj miris...

Hoću li ikada više naći krevet u koji ću se moći tako nekome uvući? Topao i mirisan? I mirno zaspati?

Pričao mi je prijatelj, davno, kako je bio u Južnoj Americi. Proputovao Argentinu, Brazil, Peru, s fotoaparatom, amaterski. I tako držeći fotoaparat stalno u ruci, sve je počeo gledati u formatu objektiva. Veli da se nije mogao osloboditi te misli - kako nešto strpati u objektiv. Nakon što se vratio, još je danima 'formatirao', i dok je razgovarao sa mnom, i mene je kadrirao..

Ima jedna paralela u meni dragoj knjizi 'Zen i umjetnost održavanja motocikla', tamo se spominje šofer-šajba kao 'format', ograničavajući. Pa ionako je svaki format ograničavajući s jedne, a kreativno poticajan s druge strane. Izazov je nešto formatirati :) A svako ograničenje stvara kreativnost. Proizlazi - sloboda umrtvljuje. Znam, tu se mnogi neće složiti...

Tako i ja sebe ulovim kako razmišljam o nekom događaju ili nekoj ideji - u formatu zapisa na blogu. Svejedno jel bi to bila samo jedna rečenica, slika, ili tekst, kraći ili dulji. Nekoliko tema mi dnevno protutnji glavom, ali ako ne sjednem isti čas za komp, izvjetre... Poslije se pokušavam sjetiti o čemu sam razmišljala, no nove misli su već istjerale one stare. Valjda to znači da trenutno nemam neki akutni problem koji bi potrajao dovoljno dugo kako bi se uobličio u tekst..

Sarah Vaughan ♫ Tea for Two
Link

U kvartu imamo našu pitomu vranu. Nedavno sam je vidjela kako navlači nekakvu žičicu koja je virila ispod fara jednog auta, čupa vrana i navlači, i mislim si: kad dođe gazda i vidi raščerupanu žicu, sigurno neće posumnjati u - vranu.

Danas vrana stoji na jednom autu i čupa antenu. Meni malo bio žao antene pa je lagano rukom potjeram. I ona siđe, ali na cestu. Eh, sad mi je pak bilo žao vrane pa je nogom polago odguravam prema ločniku da ne strada. A ona meni - čup žniranac i odveže mi tenisicu. Ej, stara, čekaj, nismo se tak dogovorile! Ali sam prihvatila igru, vezivala sam žnirance, a ona ih navlačila i razvezivala...

Prekinule smo igru kad je sa žniranaca prešla na čarape, e to je već boljelo :( ciao ragazza...

Bili su to prvi dani iskričarenja. Svaka poruka koju sam dobila bila mi je posebna, baš meni namijenjena, osjećala sam se okružena ljudima i njihovim zanimanjem... za mene, naravno... kao da su mnogi samo mene čekali... Vjerovala sam ti porukama, pa se i zaljubila.. Bilo je to lijepo, najljepše razdoblje.. I sretna sam što je postojalo...

Da sam barem naišla na nekog tko je bio početnik kao i ja, možda smo i mogli nešto... Meni je sve bilo novo, i otvoreno sam ulazila u priče, bez fige u džepu..

Ali, bila sam samo jedna od... jedna u nizu, ili paraleli... uh, bolno saznanje.. bila sam jedna prolazna, koja je na trenutak uspjela malo ukrasti nešto za sebe, ali previše prosječna, previše slična drugima, preslaba da bi zadržala to svoje malo klimavo i prolazno mjesto u nečijem životu, ili daj blože srcu...

Dolazi Božić, Nova Godina, i razmišljam o treperenjima i tim ranim danima, i planovima s drhtanjem.. da, bilo je lijepo...

...da, bilo bi lijepo...

.. iliti japanske jabuke, lovranske.. ajme što su fine.. nekoliko ih je danas dozorilo, imam cijeli sanduk i kako koja dozori, tako nestane :)

Na pitanje: Jeste li zadovoljni sa svojom gazdaricom?, mačka odgovara: Moja gazdarica najbolja je na svijetu. Za moje dobro ne pušta me van pa se ne moram mučiti po štengama, a niti po drveću. Ona se brine i da ne moram trčati jer u kvartu ima puno pasa. Redovito me hrani, nafinije oblizeke mi srevira. Nekada sam se znala malo i uzrujati, znate došlo mi je 'ono', pa me kastrirala. Presretna sam zbog toga jer sada moja gazdarica mirno spava. Ipak, ponekad bih se i ja malo protegnula, pa znam poskočiti, i mijauknuti, ali moja gazdarica mi odmah servira apaurin i sve me isti čas prođe. Znam da je i to za moje dobro. Da, gazdarica je u pravu kad kaže da sam sretna mačka.

(nastavak od sinoć)

Moji klinci poželjeli imati mačku. Razglasila ja, i jedna prijateljica kaže da joj je mačka skotna. Rezervirali smo ženkicu, ako bude. I bila je. Okotila se 25.5.2007. Slavili smo i njezin rođendan svake godine. Nije to datum bez veze, na taj datum se štafeta nosila u Jugi!

Srećom mačke imaju 9 života jer je to ovoj našoj trebalo. Dvaput je podletjela pod auto, prvi put predamnom (brrr) i samo joj je njuška malo stradala. Drugi put je bila skotna već podosta, auto ju je lupio, pobacila je i ozlijedila zdjelicu. Mirovala je danima, i još je dugo šepala nakon toga. Dvaput se i otrovala. S time da je jedanput opet bila skotna, i pobacila je već velike mlade (opet predamnom!). Jedanput smo i metak zračnice vadili joj iz kože, srećom nije ušao duboko.

Tek je treću trudnoću uspjela iznijeti i okotila 3 mala mušketira. Kad su stasali, dvojicu smo dali, a jednog zadržali, ali smo ga odvojili od nje privremeno što ona nije mogla znati. Bila je pretužna. Tješila sam je (i ona mene), nas dvije smo bile same na moru. Jako je bila vezana uz mene, pratila me kao pas. Išle smo zajedno na plažu, ona bi ležala u hladu. Kad smo se vraćale autom prema ZG, u jednom je trenutku počela divljati, grepsti, mijaukati, trgala je kavez, i što sam mogla nego stati. To nije bilo uobičajeno za nju. Pustila sam ju nek protegne noge, a ona trk i bris u šumu. Zvala sam je, tražila, i tako 1 sat, da bih je vidjela u daljini kako se penje po obronku, a nisam mogla do nje. Nije se obazirala na moje zvanje. Zaključila sam - valjda tako mora biti. Bilo mi je jako žao i teško, ali nekako sam je pustila. Ona je morala otići, ne znam je li tražila svoje mlade ili je bilo nešto drugo, no nismo se više poslije vidjele. Bilo je to prije godinu i pol.

Da bih sinoć tu na blogu saznala kako ju je Biserna sretno spasila i udomila. Rekla sam to klincima i svi smo se rasplakali od sreće, bili smo vezani za nju, svašta smo prošli uz nju, ona je ipak naša prva mica maca... Sad imamo muškića 6 mjeseci starog, taj se (tek) jedanput otrovao i sve je sretno prošlo... Ima čini se bolju karmu, barem za sada :)

Eto, što je bolji film od samog života...

(hm, sad sam i ja dobra ?!)

Od onih sam koji ne gledaju utakmice, ali rado zaigraju nešto... tako je i što se glazbe tiče, i pogotovo filmova koje uglavnom ne volim gledati, više volim sama nešto izvoditi nego biti u publici. Moj život mi je ionako daleko najbolji i najzanimljiviji film.

A ako već jesam u publici, volim imati puni kontakt sa zbivanjem, volim osjetiti što se zbiva. I ne volim da mi neka kritika unaprijed, ili nečije mišljenje pokvari doživljaj jer je to samo moj doživljaj. Povijest je pokazala da je to dobar pristup.

Kao mlada učila sam solo pjevanje, i volim poslušati opere. Prije sam se družila s nekima iz HNK, i bilo je to prilično zanimljivo osim kad su se prepucavali međusobno, a toga valjda nigdje ne fali. Jedan među njima glasio je kao autoritet u znanju o operama, pjevačima, i o svemu na tu temu. Njega se slušalo i njegovu kritiku. Malo mi je bilo sumnjivo što su njemu najbolji pjevači bili upravo i oni najrazvikaniji, ali pustila sam neka vrijeme pokaže.

Jednom smo zajedno išli poslušati operu u kojoj je glavnu rolu imala naša zajednička prijateljica. Bila sam trudna, sjećam se. Glavna rola je bila odrađena korektno, no pažljivo sam poslušala i ostale pjevače, one sporedne, zanimalo me kakve je kvalitete i ostatak ekipe. I jedan muški glas i zvedba su me raspametili. Naježila sam se! Tip je prodirao do kostiju, kakav glas, kakva tehnika, a tek emocija.. A neka sporedna rola, jedva sam ga našla na programu.

I tak ja sva sretna priopćim to svojem prijatelju - autoritetu, a on me bijelo gleda. Tko, on? Bez veze, pa on ti je nitko i ništa, nikad od njega pjevač... Gledam i ne mogu vjerovati. Pokušala sam mu još jednom reći, ali ne prolazi. On niti čut.

Prošla hrpa godina, i gledam ja sastav ekipe u HNK, i vidim da je taj moj favorit među glavnima. Poznat je i šire :) E, baš mi je drago, pa ta kvaliteta se nije mogla ne primijetiti, a pogotovo ne negirati.

Eto, zato se ne povodim za kritikom, niti tuđim mišljenjima. Ili nešto osjetim, ili ne osjetim. Jadni su mi oni koji se ne usude beknuti jer nisu sigurni 'što o tome autoriteti misle', pa da ne ispadnu papci.. Ili kao papige ponavljaju tuđa mišljenja bez uključivanja mozga...

Rijetko se nasmijem od srca, a pogotovo rijetko umirem od smijeha gledajući TV. A to mi se događa kad gledam Lud, zbunjen, normalan.. Kažu da je ta serija inspirirana britanskim Mućkama, ali Mućke me baš i nisu od srca nasmijavale, bilo je tu dobrih fora, ali češće sam osjećala više mučninu zbog tužne realnosti nego veselje..

Lud, zbunjen, normalan sam počela gledati jer volim Mustafu Nadarevića, on mi je najbolji glumac na ovim prostorima. A onda me cijela serija oduševila, svi glumci do zadnjega su pogođeni. I hjtela bih izdvojiti nekoliko epizoda koje smatram posebnima...

Najviše me nasmijala ona u kojoj Faruk fotografira Čombeta za omot CD-a.. To je nešto neponovljivo i neprepričljivo :))...

A genijalni su mi zapleti bili u epizodama kad je Izet pio bezalkoholnu pivu da bi vratio novac od kazne za pijanu vožnju, kao i ona u kojoj su Faruk i Damir htjeli iskamčiti lovu od Izeta (što i je ideja serije) pa su glumili kradljivce auta, a na kraju su morali još i platiti Izetu jer ih je prokužio..

Pogotovo cijenim u toj seriji što se često osjeti da se i sami glumci dobro zabavljaju, jer se i oni sami počnu smijati nekim skečevima, onako od srca, i vidi se da nije gluma... A i volim taj izvorni bosanski, i tu njihovu šalu na svoj račun...