Laprdarij

... nekaj, jer u ovoj jadnoj državi većina stvari ne štima. Barem ja ne vidim da štima, samo ide na gore. Ali ima jedna stvar koja mi se čini da štima i nadam se da se neće pokvariti ako pohvalim.

A to je - promet. Recimo gradski promet. Sviđa mi se signalizacija, koja je dovoljno velika da se ju uoči, dobre boje, znakovi fluoresciraju, boje na asfaltu su trajne i obnavljaju se. I ono čemu se stvarno divim je - regulacija prometa. Stalno sam u autu i promatram kako su semafori naštimani dobro. Sve je dobro izračunato i ako baš nije prometna špica kad nema spasa, sve funkcionira gotovo savršeno. Razlika se primijeti kad recimo policajci reguliraju promet umjesto semafora, odmah se napravi gužva jer čovjek ne može biti tako točan i proračunat. Jedino sam čula primjedbu stranaca da su ulice loše označene, putokazi za važnije smjerove u gradu... To ne mogu procijeniti, ali vjerujem.

Sviđaju mi se i promjene, jer ako se na jednom semaforu počne gomilati promet, onda nešto promijene, ili duljinu faze, ili redoslijed otvaranja smjerova. Znači, netko se brine oko toga.

Još kad bi vozači (a bome i ostali) poštivali prometna pravila igre, bio bi gušt voziti se gradom.

I izvan gradova mi je isto ok, to je više lokalna stvar čini se, ali opet - znakovi su veliki, fluoresciraju, oznake na cestama su jasne.. Od svih država kojima sam vozila po Europi kod nas su mi najjasnije i najbolje oznake. U Italiji je koma, znakovi mali, ne fluoresciraju, oznake putokaza jednake za neki veći grad ili za frizera. Pa kažu da su nam i tuneli najbolje opremljeni u Europi.

Eto, neka tako i ostane, i daj blože da i u ostalim područjima bude tako..

... prvi put. Pomislila sam - što će mi to? Samo se zagađujem. Osjećam se mučno kao da sam odgledala TV dnevnik, a to izbjegavam... Nekak me više niš ne vuče sim...

Obzirom u kojoj mjeri i na koji način hrvatski intelektualci i avangarda prihvaćaju različitost, sreća je što imamo malo crnaca u Hrvatskoj, ili nekih drugih obojenih... ili onih s turbanima i haljinama koje nisu iz naše kulture.. , Biće da ti 'intelektualci' nisu iskorarčili iz svojeg kvarta, a pogotovo iz domaje, ili nedaj blože posjetili neki svjetski grad kao Pariz, pa vidjeli svjetsko šarenilo...

a neke stotinu očiju prati.. e, takve treba izbjegavati :)

Sjećam se kad mi je kolegica rekla: Zamisli, moj muž je počeo pušiti, sa 40! Tad sam još pušila i valjda sam je čudno pogledala, a ona meni - pa pušenje je način života! Ona je bila izgubljena.... Zanimljivo, način života. Nisam je razumjela dok nisam sama prestala pušiti i uvidjela razliku. Fakat je to način života... No, neću u detalje, prestanite pušiti pa ćete vidjeti razliku :)..

Kao što je pušenje, tako je i bavljenje znanošću način života, moj način života.

I tako kupila ja eko-kuglu za pranje, i u prirodi mi je odmah napraviti istraživanje.. Da ne opisujem sve korake preliminarnog istraživanja, napisat ću samo zaključke.

- eko-kugla možda i otpušta nešto iz sebe, ali čini mi se da to nije presudno za pranje (možda dulje iskustvo pokaže drukčije). Kako se perilica vrti, tako ta kugla trlja veš kao rifljačica, kao kuglični mlin, i na taj način skida nečistoću.

- čarape koje su bile na pravu stranu okrenute, oprala ih je i bez detergenta, a one koje su bile naopako, nije. Znači, zmazane strane moraju biti prema van okrenute...

- prala sam i bijeli veš, i oprala ga je sasvim solidno, jedino sam zaboravila omekšivač dodati pa nije imao miris, što je falilo. Treba dodati omekšivač ako se pere bez detergenta.

- najbolji rezultat sam postigla kad sam ipak dodala malo detergenta, recimo četvrtinu/petinu mjerice, ili čak manje. Što i opravdava tekst uz kuglu, jer kažu da se uz nju koristi 80% manje detergenta.

Ako netko ima kakva iskustva, nek javi. Od sada sve perem s kuglom.

(japanske kuglice još nisam nabavila pa tako i izvješće s istraživanja o njima još će pričekati :)

da bi slijedilo...



.. i kako se čini završilo u pohanju :(

John Herbert Dillinger (1903-1934), američki gangster i pljačkaš banaka, i eto ubilo ga... Ali, zašto ova plahta stoji tako?

.. tak je moja baka govorila. Kupila sam naime eko-kuglu za pranje veša, upravo imam probno pranje. Nekaj mi govori da ta kugla možda i nije glupost. Hm. A ne znam ništa o njoj. Isprobat ću je pa vidjeti...

Povod ovom zapisu je stav jednog mojeg prijatelja - da sam ga ucijenila. Pa se i uvrijedio. Što me je zapravo iznenadilo. Razmišljam kakva je razlika između ucjene i postavljanja granica.

PRVO LICE:

Kao i svi imam emocionalne zone: zonu ugode, zonu neugode (dakle još je podnošljivo), i zonu boli. Ako smo unutar moje zone ugode, nikakvih problema nema. Svako prijateljstvo koji put zadire u zonu neugode, ali se komunikacijom to može lako poravnati. A ovisi naravno i koliko mi je stalo do tog odnosa. Ako ima puno emocija, lakše se prodire u više zone..

I tako je taj moj prijatelj, do kojeg mi je prilično stalo, često ponavljao nešto što mi je prvo bilo u zoni neugode, i mogla sam se s tim nositi. Ali kako je naš odnos rastao, tako se i to pomicalo prema zoni boli. Rekla sam mu to. Ponavljao je to i dalje, valjda me nije shvaćao ozbiljno. U jednom trenutku je taj prodor u zonu boli postao predubok. Bol je postala prejaka, a kompenzacije nije bilo. I to sam mu isto rekla. On je, međutim, rekao da je to dio njega i da on ne može drukčije. Rekla sam mu da se pod tim okolnostima više ne mogu družiti s njim na takav način jer mi je to postalo prebolno. Tu je jednostavno moja granica boli. To nije pitanje mojeg izbora, ili dobre volje. Ili neke igre u kojoj želim neku korist za sebe izvući... Da se nešto promijeni u tom našem odnosu, vjerojatno bi bilo prostora za nastavak..

Prvo lice postavlja granice, a drugo se lice tada osjeća ucijenjeno, vjerojatno je tako.

I žao mi je što se osjeća ucijenjeno... Ja se samo štitim od boli...


DRUGO LICE:

Druga strana priče je igra li drugo lice neku igru? Postoji ta glad u svima nama, ta glad za pozornošću, za energijom, za popunjavanjem rupa u srcu.. A kad se kopa po nečijoj rani, velika se tu energija oslobađa, i 'kopač' se tako hrani... Budući da je njemu to ugodno, on teško prestaje s tim, na nekoj bolesnoj razini on se vampirski prikvači i ruje li ruje po našoj rani, što je nama bolnije, njemu bolje... A mi se možemo upustiti u iscrpljujuće i bezizlazne pregovore, možemo poludjeti ili ako imamo sreće i snage, možemo se maknuti..

ne tražim, niti bih vam ga dala. Tema iscrpljena. Točka.

Opet ja o karmičkim pitanjima... Dokle će se ponavljati jedno te isto? Postoji li šansa za promjenom scenarija, ili se samo glumci mijenjaju? Uvijek jedno te isto, isti početak, zaplet i kraj... Možda je to tako i nikako drukčije, možda je suđeno i ne možemo ništa učiniti.. Napredovala sam samo u prepoznavanju tog obrasca, ali sam još jako, jako daleko od njegovog mijenjanja..

Moj život me podsjeća na onaj film u kojem se čovjek budi i ponavlja jedan te isti dan bezbroj puta.. šteta što sam zaboravila kako je uspio promijeniti dan.. A niš, sutra je opet jednaki ponedjeljak, i sve ide poznatim stazama :(

... u svoju novu LAVA lampu.. Oduvijek sam si ju željela i jučer konačno kupila... Buljim u nju opčinjena, kakav TV, kakva iskrica..