Laprdarij

Nedavno sjedih navečer u Tkalčićevoj i promatrah obleku šetačica.. Zgrozila sam se... Kakve su to pripijene haljine, malo ispod riti, ili tu negdje, štikle dvanaestice, uglavnom 'kaligule' ili kak se zovu, ženske našminkane do boli, ne fali niti šljokica... nekak mi je bilo neugodno gledati... Razgovaram s prijateljem kamo bi ovakva haljiva pasala? U noćni klub? Najvjerojatnije... Ali nikako na gradsku ulicu.. I to obično hodaju dvije tri curice zajedno, jedna napadnija od druge, a sumnjam da imaju više od 15 godina... Imam kćer, i muka mi je pomisliti da bi ona jednog dana htjela takva u šetnju...
Eh, a kako stvari stoje u noćnom klubu? Bila nedavno, nek i to vidim. Ajde nek vidim te noćne haljine u pravom kontekstu, mislim si ja. Pun klub, ne možeš ni plesati koliko ljudi, ali veselo :))) Baš sam se natancala... Ali od onih haljina iz Tkalčićeve - bile su samo 3. I to tri prijateljice, prvi - drugi srednje recimo, od kojih je jedna slavila rođendan. Ostali su bili ili malo svečanije obučeni, ili u trapericama, casual... Čak su i u noćnom klubu te tri cure bile upadljive, što me zbunilo...
A možda nisam pogodila pravi noćni klub, u njemu se nisu svirale cajke...

Na dva sam mjesta pročitala kako su si ljudi snagom volje ispravili vid. Možda izraz 'snaga volje' nije dobar, ali neka bude za sada. Pa ako je to mogao jedan na svijetu, onda mogu i ja. Kaže neka tamo, ispravila vid za 3 dana. Ako je mogla ona, mogu i ja, ne vidim zašto ne bih.
Imam i detaljne upute, i evo sad ih počinjem slijediti, baš me zanima koliko će trebati da mi se vid popravi... 1, 2 ili 3 dana...
Aha, moj vid je +3, dakle dalekovidnost, nešto malo astigmatizam, a više strabizam.
3, 4, sad!

Stižemo na cilj, parkiramo se. Odlazimo u noćni život. Lijepo provedemo vrijeme, ispunjeni vraćamo se, a ono iza našeg auta drugi auto parkiran i mi ne možemo nikamo dok se taj ne pomakne. Muškarci mojeg života reagirali su:
Muškarac A ulazi u auto, ulazim i ja. Pali motor, i kreće u rikverc. Buuum!!!! On se u čudu okreće i pita me: otkud ovaj auto ovdje? On NIJE VIDIO taj auto parkiran iza nas... Trebam li reći da je fizičar?
Muškarac B počne psovati: Da mu p... m... i njemu i rodbini i susjedima i koji mu je k... da ovak ostavi auto, i da kaj bu on sad ??!! I nervozno šeta po vani, pa malo sjedne u auto, nagazi trubu, probudi pola kvarta, sav se zajapurio, mene strah da ga opet ne spopadne moždani.. počne bacati stvari, lupa nogom u gumu tog auta... lud...
Muškarac C vidi auto, veli hm, okreće se oko sebe, ne vidi nikog jer je gluho doba, ulazi u obližnji kafić koji još radi i pita je li to nečiji auto.. Ne javlja se nitko, on se vraća k meni i veli 'ne brini, još ćemo malo pričekati i ako ne nađemo čiji je auto idemo taksijem doma..'. On uključi glazbu, počnemo pjevati, zezamo se... Uskoro je doljuljao neki s hrpom maligana u guzici, pomaknuo auto, a meni skoro bilo žao jer smo se baš dobro zabavljali...

Prije desetak i više godina upoznala sam jednog tipa, lijep, pametan, obrazovan, zabavan, slagali smo se jako dobro u mnogim stvarima. Jedini je problem bio - novac. Ne novac, nego stav o novcu. Ja sam imala nešto veću plaću i primanja od njega, ali ne bitno. On je živio kod staraca i cijela plaća mu je bila džeparac, a ja sam od svoje kompletno živjela. Radio je posao uz koji je imao puno vremena. A ja bez slobodnog vremena skoro, s dežurstvom 24/7, vrlo stresan posao.
I tako je trebalo kupiti toalet papir. I on krene obilaziti dućane. I to traje... prvi dan, drugi dan, treći dan, i on sav ponosan nađe dućan u kojem je tolaet papir najjeftiniji, jeftiniji  x kuna od nekog tamo..  A ja odem u supermarket, i kupim sve što mi treba, ne gledajući cijene jer: nemam vremena obilaziti dućane, koliko na jednom proizvodu spušim, na drugom zaradim.. I tom malo većom cijenom (ukoliko uopće ispadne veća) u konačnici plaćam komociju...
On mene ne razumije, smatra me bahatom bogatašicom koja ne misli koliko troši, kupnja u supermarketu je njemu bila pojam bezglavog rasipanja novca, i s vremenom je to postalo ozbiljno vrijeđanje..  A ja njega ne razumijem. Kažem mu: bolje da si vrijeme koje si potrošio na traženje jeftinijeg wc papira i uštedio 10 kn (ako i toliko) utrošio na nalaženje načina kako da zaradiš više.. Drugo da je kupovao mercedes, ali wc papir!! (Više od 10 kn bi zaradio da je 3 dana prosio po križanjima)..
Razišli smo se. Ja sam za njega bila raspikuća. A on je po mojem shvaćanju razmišljao kao - siromah. I ponašao se kao siromah. On je objektivno raspolagao s većom količinom novca od mene. Ali ja sam bila ta koja je uvijek imala novca, i ušteđevine, i crni fond, i kupovala, a on je samo cvilio kako nema i kako je jadan. E, pa pun mi je kufer takvih što cvile da nemaju, a vrijeme (uz to i novac) troše bez veze, po kafićima ili 'traže jefitniji wc papir', (vise na iskrici?), umjesto da pokrenu vijuge i okrenu se oko sebe...
Da dotični nije prigovarao, da mi je uz ostalo gladio i ego i držao se mene, moglo mu je biti super, imao bi para, ništa mu ne bi falilo, ma mogao bi i taj svoj wc papir tražiti kad mu dođe :)...

Neki dan padala kiša, vozim doma i auto ispred mene naglo zakoči. Nismo išli brzo, i ja stisnem isti čas kočnicu, imam abs, ali auto klizi i ne staje... već se vidim kako udaram u auto ispred... I onda se dogodi nešto neobično: auto se ispred mene u trenutku kad sam ga trebala puknuti pomakne vrlo malo, ali upravo dovoljno da ne dođe do udarca, kao da ga je nekakav zrak odgurnuo ispred mene... i stane. ... To je bio jako mali pomak, ali dovoljan, i nije mi se činilo da ga je napravio vozač ispred mene, jer da je krenuo, pomaknuo bi se više... Znam kad se i malo dotakne autom drugi auto, to je jaki zvuk i osjeti se, ali ovaj put nije ga bilo... Dakle, nisam ga udarila.. Iz auta ispred izlazi žena, izlazim i ja i obje gledamo u stražnji dio njezinog i prednji dio mojeg da vidimo što je bilo. Ja njoj velim: nisam vas niti dotaknula... Ali njezin auto straga ulubljen, gledam i ne vjerujem... I ona mi veli, ma da, ovo oštećenje je od prije, nema veze, sve je ok, sjedne u auto i ode...  Ah, odahnula sam... Dobro je prošlo..
 
Prije nekoliko godina, još sam vozila terenca, dogodilo mi se slično. Išla sam Branimirovom prema zapadu i skretala desno u Petrinjsku.. uvijek gledam ima li tramvaj, i tada sam, ali ga jednostavno nisam vidjela... i skrenula... i kraj desnog uha mi zazvoni tramvaj, kao da je ušao u auto... Naglo stisnem gas, i to je mrcina od auta, poskočio je, ali sam imala dojam kao da ga je netko još dodatno podignuo i prenio preko pruge... na stražnjim sjedalima su mi sjedila djeca u koju bi tramvaj puknuo... Nakon par metara sam stala, i tramvaj je zakočio i ostao stajati, osjećala sam kako mi vozač psuje sve po spisku, vjerojatno ni njemu nije bilo jasno kako smo izbjegli sudar...  a ja sam se osjećala kao da me netko spasio, netko je došao i prenio s lakoćom auto od preko dvije tone preko pruge...
 
Možda mi se samo učinilo, a možda i nije... Svejedno, hvala im... :))

Kad komuniciram s nekim, onda vizualiziram kako energija teče :). Dobra je komunikacija kad je energija u ravnoteži, kad se ne događa da jedan usisava i crpi, a drugi kolabira. Ili kad se jedan nameće, ulazi u tuđi prostor i pritišće drugoga uza zid, ne ostavljajući mu zraka..
Komunikacija je zapravo borba za energiju. Dobar komunikator ima osjećaj koliko sugovornik može podnijeti energije i kakva mu treba, zna dozirati, a istovremeno ekonomizira sa svojom energijom i ne da se iscrpsti. Dobrog komunikatora se ne može satjerati u kut, a istovremeno dobar komunikator ne vrijeđa, ne koristi riječi poput 'fuj', 'ti si ovakav ili onakav..' i sl.. Dobar komunikator od onog drugog dobije točno ono što mu treba, prenese mu upravo ono što želi, ali bez da povrijedi tog drugog, bez da u njemu probudi potrebu za obranom ili otporom. Uspijeva 'otvoriti' sugovornika i ostvariti s njim pravi ravnopravni kontakt, a nikako dominantan, ili submisivan.
S dobrim komunikatorima gušt je družiti se, 'lagani' su. Oni znaju kad treba prestati, znaju kad dodirnu točke iza kojih ne smiju, prepoznaju one lagane drhtaje kojima sugovornik signalizira da mu je dosta, da ne želi dalje na tu temu.. Oni su vrlo svjesni tuđih osjećaja i njeguju ih..
Rijetki tu vještinu izgrade u svojem odrastanju, neke komponente da, ali ne sve. No, dobra komunikacija se može naučiti. To je relativno novo područje i ne obrađuje se na redovnim školama.. Niti stupanj obrazovanosti, niti vrsta obrazovanosti, niti rječitost ne garantiraju dobru komunikaciju, to je zasebno područje... to nije komunikacija na pretežno racionalnoj razini, koja uglavnom prevladava, to je komunikacija u koju je velikim dijelom uključena i emotivna komponenta, ali ne u vidu napada ili stjecanja prednosti, nego u vidu njege tuđih osjećaja...
I konačno, zašto pišem blogove? (na to me potaknuo Meijin zapis) Upravo zato da razmijenim energiju s različitim sugovornicima. Neki me 'napune', neki me malo 'isprazne' ovisi koliko si dozvolim, a neki me niti ne dodirnu. Ali nakon svega sam u plusu i odem bogatija...

Jednom tipu sam se dopala jer imam nekakvu boru kod obrva, kakvu je imala i neka njegova bivša značajna... Drugom sam se dopala jer imam nos poput jedne operne dive.. i zadivljeno je gledao u mene (moj nos) dok nije otkrio jednu čiji je nos još sličniji tom divinom :).. Trećeg je privukao moj badekostim jer upravo takav je imala njegova bivša... Četvrti je volio moj bijeli ten - jer je opet neka imala takav... Peti - bla, bla..
Neobično je kakav detalj nas zalijepi za nekog.. Očito postoje originali i kopije... Kako se čini, ja sam bila često loša kopija .. Jedanput sam bila original: zbog kose. Jedna moja velika ljubav je nakon što smo prekinuli (žao mi je, ja sam bila ta) bio s jednom ženskom ista ja, na cesti su nas zamjenjivali, i stalno su nas uspoređivali, za popizdit. Ajde, barem jedan, koliko se sjećam. A možda jednostavno nema puno žena koje bi bile moja kopija.. I ta moja kopija je pokoj joj duši poginula vrlo rano...
A možda smo svi mi drugima samo nečije kopije, jesu li to njihovi roditelji ili neki autoriteti iz djetinjstva.. Uglavnom, na nama nešto mora biti 'prepoznatljivo' da bi se nalijepili na nas...

Samo svratih u kontrolu da mi se ne opustite previše...