Laprdarij

Malo ozbiljne glazbe od prije pedesetak godina.. Franco Corelli - meni jedan od najboljih, najtoplijih tenora, a bome i dobro izgleda.. E lucevan le stelle
http://www.youtube.com/watch?v=Zzb9uwfgD1w&NR=1

.. ok, nije to baš ona trkaća Yamaha, nego dječja, ali ide k'o prava, a i nisam bila baš na trkaćoj stazi, nego na nekakvom parkingu pokraj motodroma, punom rupa... Ali, eto, da se pohvalim :)

Primila sam ga pod ruku, i prošetasmo se Maksimirom. Prva naša zajednička šetnja. Ne zna se tko je ponosniji, on ili ja. Njegova tamna put odskače od blijedih zagrebačkih faca.. Pokazujemo jedno drugo Maksimiru punom ljudi u nedjeljno popodne...
Tražimo klupicu pokraj jezera.. volimo gledati vodu, a njemu je posebno draga ova zelena mutna jer ga podsjeća na rijeku pokraj koje je odrastao.. gledamo patke koje nam bezobrazno upadaju u riječ, i gledamo kornjače kako lijeno mašu nožicama držeći glavu iznad vode, podsjećajući na gospođe s punđama koje paze kako ne bi kosu smočile...
Nježni zagrljaji i poljupci pokušavaju zaustaviti vrijeme koje nesmiljeno curi.. još imamo vremena... grlimo se, dodirujemo, pokušavamo što bolje utisnuti u pamćenje svaki trenutak, jer ćemo to nakon rastanka vrtjeti danima u mislima, dok svaki detalj ne ponovimo stotinu puta... iščekujući ponovni susret...

Ponekad čujem: Koji su ti argumenti? Ili - nemaš argumente za to.. Ili - bla... Dakle, čujem o nedostatku mojih argumentata, kao i o vrlo vjerodostojnim argumentima druge strane. A ja recimo velim - ne sviđa mi se to, ili ne volim to, ili jako mi se sviđa... E, sad, nekima je teško prihvatiti da mi se nešto sviđa ili ne sviđa, ako nemam argumente za to. Recimo neka glazba. Iskreno, fućka mi se trebaju li drugoj strani argumenti. Meni se sviđa, i točka. Ili mi se ne sviđa, pa opet točka. To znači da je u meni ugodan osjećaj u vezi s tim, ili neugodan, i ne pada mi na pamet to argumentirati.
A to dvoje niti ne ide skupa. Ako ja govorim iz srca, o mojim emocijama, onda tu nema mjesta argumentima, jer argumenti su iz glave.
Drugo je kad na poslu vodimo diskusije u kojima nema mjesta emocijama, pa se ideje ili stavovi pod normalno argumentiraju. No tada smo svi na istoj frekvenciji...
Primjećujem da je ponekim ljudima jednostavno teško nešto reći iz srca, pa i čuti drugoga kad govori iz srca.. Kad nisu na poznatom terenu argumenata...

Znam, znam... sama sam si kriva kad nešto očekujem i poslije se razočaram... No, pitam se jesu li baš sva očekivanja bez temelja? Jesmo li baš svi mi papci koji nešto očekujemo? E, mislim da nismo.
Ako imamo prijateljicu kojoj pomažemo kad joj je teško, jer je eto njoj u ovom trenutku teško, a nama je ok, onda ulažemo u to prijateljstvo. Ok, možda pretjeramo, možda damo malo previše, ali možda nas i veseli što nekome možemo dati nešto što ga čini sretnim, ili mu barem život učini podnošljivim. I ona govori da nam je zahvalna na tome, i mi se još više potrudimo...
Nastavak znate... Dođe dan kad ta prijateljica stane na noge, ili možda i ne, ali nama krene loše i trebamo pomoć, trebamo uho za slušanje, podršku, i u tom trenutku ta prijateljica nam okrene leđa... jer ima ona dovoljno svojih problema, jel.. a tko je nama kriv što smo joj pomagali, nismo morali... Mi smo ionako snalažljivi i snaći ćemo se već nekako... A ona, jadna, nađe nekog drugog tko će joj pomagati...
Ja se u takvim situacijama osjećam loše, jadno, i ne znam drukčije... Jer mi se čini da je i s te druge strane neodgovorno prihvaćati pomoć ako unaprijed zna da je neće htjeti/moći uzvratiti u obrnutoj situaciji.. Ali opet nasjednem, i košta me to...
S druge strane: volim pomagati, i ako pomognem njima nekoliko, a od njih samo jedan odnos me tak 'hladno splahne', rezultat nije loš..

U osnovnoj školi bitno mi je bilo da ima plave oči, kao Tony Curtis. I da je tamnoput.
U srednjoj sam gledala one u trapericama i komandosicama, duge kose, po mogućnosti i brada, ležerne.
U vrijeme fakulteta nisam nikog gledala jer sam divljala po divljinama, što je netko bio divljiji to bolje..
S tridesetak godina htjela sam se smiriti pa sam gledala neke situirane i smirene.. ali tu je seks trpio..
Nakon toga sam gledala rasplodne mužjake, muževne, sirove.. i tako dobila djecu..
Po zakonu akcije i reakcije, dojadila mi sirovost pa bih ja malo mentalnih vježbi u četrdesetima..
A sada mi dojadile i mentalne vježbe, i sirovost, i nezrelost, pa je došlo vrijeme za nekog tko je zreo i sređen, koji ima sve u sebi, ali na prvom mjestu ipak ostaje seksualnost.. A odmah iza toga mi je važno da je - zdrav. Barem koliko i ja. A niti nema dobre seksualnosti bez zdravlja, mentalnog i tjelesnog. Možda taj zahtjev nekima zvuči čudno, ali u mojim godinama zdravlje znači da dotični živi svjesno, da se pozna i zna mjeru, da je stabilan, zna uživati u malim stvarima, razlikuje službu od družbe, itd...
Želim 120-u dočekati u dobrom društvu :)

Danas me probudio duboki uvid. Pad nataliteta zabilježen je otkako su izmislili čarape s gaćicama. Prvo, nisu seksi, drugo, petljancija neviđena, svatko izgubi volju dok se to uspije skinuti, treće, da bi nečeg bilo fakat ih moraš skroz skinuti, barem s jedne noge, četvrto, te štrample imaju toliko DEN-a da sve izgledamo u njima vitko, a kad ih skinemo i kad se lelujave mase oslobode - iznenađenje može isto loše djelovati na potenciju...
Zato domoljubno predlažem ukidanje tih štrampli, i obavezno vraćanje na haltere, ili samostojeće čarape :))

Jedanput sam samo bila s oženjenim, a da sam znala da je oženjen. Kratka romansa... Spetljali smo se na 4000 m nadmorske, valjda mi je falilo kisika.. Ali i danas kad ga se sjetim poštujem ga... Zato jer mi je odmah rekao: ja svoju ženu volim, dobra mi je, imamo sina, i neću je ostaviti.. nas dvoje se možemo viđati toliko dugo koliko ti budeš htjela...
Kad smo sišli na (meni) normalnu nadmorsku, prekinuli smo.. No ostalo mi je u sjećanju to što niti jedanput nije rekao nešto protiv svoje žene.. I zato ga poštujem... Da se jednog dana odlučim biti s nekim oženjenim, onda bi taj isto tako trebao samo lijepo govoriti o svojoj ženi.. Isto tako i o bivšima... Jer ako poštuje njih, poštivat će i mene...

... ako niste znali, to su dani u tjednu kako ih je moj sin naučio :))

Ovako: želim kuću putujuću. Postoje kamperi, vozila u jednom komadu, a na stražnjem dijelu vise bicikli, na krovu čamac. Takvim se može i na skijanje. Postoje i kamp kućice, komforne, i s WC-om, s 5 ležaja, ali njih treba vući, auto s prikolicom je podugačak, a nemam niti kuku... Postoji mogućnost prepravljanja običnod kombija u vozilo za spavanje, jer se takav može bilo gdje parkirati, ne podliježe pravilima kao kamper, da mora ići u kamp. Tu je najmanji komfor, ali u ljetno vrijeme niti ne treba neki komfor unutra.
I onda bih rado prvo obišla Bosnu uzduž i poprijeko, lijepa zemlja, a nisam je baš upoznala. Hrvatsku poznam, ali bih zbog klinaca krenula duž obale, otoci, izvan sezone, recimo lipanj, pa unutrašnjost, brda, Lika, G. kotar, Slavonija, Baranja... Slovenija je prekrasna, dolina Soče, pa sve ostale doline i prijevoji...
Pa Srbija, Makedonija, Grčka, Turska... i onda bih lunjala Turskom. I natrag preko Rumunjske, Mađarske...
A onda pak sjeverne zemlje, Litva, Estonija, Finska, Rusija Baltik, Norveška i Švedska pa dole...
Pa Italija uz obalu..
Zvuči dobro :)

Je, uspješna sam žena po svim pitanjma, osim onom muško-ženskom. Ne mogu se požaliti ni na koji aspekt života, Bogu hvala, uživam u blagodatima kasnih četrdesetih, gledam dječicu kako rastu i divim im se, nekako je sve na svojem mjestu.. Sve moguće konce svojeg života držim u rukama, i sve to klapa.
I upravo zbog toga nije muškima lako sa mnom jer izgleda da mi nitko ne treba. Sve mogu sama. Kaj je najgluplje, i mogu. Ali, evo, došlo je vrijeme kad mi se čini da sam se umorila... Rekla mi je prijateljica da sam se 'slomila'... Možda i jesam, možda sam istupila rogove, možda ih polomila, možda sam odustala, nije mi više važno jesam li u pravu... Nije mi više važno je li moja zadnja...
Sada želim da me nosiš na rukama u smjeru koji ćeš ti izabrati, kao što si me nosio na rukama u onom bazenu, s kraja na kraj... Želim od tebe čuti kako je bolje utrošiti novac, da ne moram ja odlučivati.. Želim čuti kakvu frizuru želiš na meni, koje jelo želiš jesti, koja boja mi najbolje stoji... Želim te vidjeti sa šerafencigerom u rukama kako ideš po stanu i popravljaš što treba, bez pitanja i objašnjavanja... Želim tvoje spontane lijepe riječi, tvoj osmijeh ujutro...
Možda ženu poput mene uistinu treba slomiti, kako bi postala 'žensko'...

Genijalna izjava! Volim hrabre ljude koji su u stanju izjaviti takvo što :))
A najbolje je od svega što je babac to tako lijepo obrazložila da sam joj i povjerovala. Kaže ona: ideja u glavi je ono što deblja, misao deblja, a ne hrana. Ako smo debeli, misli koje imamo u glavi su 'debele', naše misli su te koje nam slažu salo iako ne jedemo puno... Isto tako ima mršavih ljudi koji pojedu vola, i ništa.. Svi znamo takve koji jedu i jedu, a trlice su...
To je iz knjige 'Tajna' koju još uvijek čitam. Glede mog vida, nije mi se popravio... Čak mi se čini da se pokvario... Negdje griješim, očito djelujem na pravu stvar, ali s krivim predznakom... Moram preispitati stvar..

Ispred moje zgrade raste živica. Posađena je prije 40-ak godina, posadili su je naši starci koji su tada svi radili u istoj firmi, zadrugari, i brinuli su se za tu živicu. Oni jadni poumirali i sad je na redu druga generacija. Ali to smo mi uglavnom žene, a tih nekoliko muških koji su u kući ne zna valjda držati škare za živicu. Neki pak tvrde - tko hoće imati živicu nek si ju reže, njima ne treba. Kako se rijetko šiša, živica narasla prilično visoko, s debelim granama..
I tak moji klinci bili mali, a živica velika, i bilo me strah da zbog te glupe živice ne podlete pod auto jer ih se ne vidi. I ja skljaštrila živicu do minimuma, pola metra od poda, em da klinci postanu vidljivi, em da se živica obnovi jer se već zadebljala pri zemlji.. E, sad je to opet neke uzrujalo, jer kak to sad izgleda? Odmah nakon rezanja bilo je rupa jer još nisu potjerale nove grane pa je izgledalo šupljikavo. Pa su me napali. Da kak sam to mogla napraviti jer to je i njihova živica! Da su tu živicu i njihovi očevi sadili! Tj. primijetili su da imamo živicu.. Moj argument za aute je bez veze jer se auti po našoj ulici 'uopće ne voze brzo!', kažu oni. Bemti živicu..
Kad se živica zgusnula, bilo je pak svima lijepo što je niska jer je više svjetla na stazi... A onda su i neki drugi dobili klince pa su vidjeli da 'auti fakat voze prebrzo' po našoj ulici... Ali i dalje je problem redovitog šišanja, nikog se ne tiče... Nema mi druge nego opet ja škare u ruke..

.. učim plesati..   ne, to bi bilo ajns glat cvaj ferket za valcer

...mojim najdražim jajama :)