Laprdarij

bez veze sam uzela flat rate za internet..

... netko rekao da je prihod od iskrice oko 3 milijuna kuna godišnje... fakat niti za cigarete...

... i jedan stih je bio 'izbavi nas od iskrice'... šteta što je Baba izbrisala taj post... O, Blože, i tko kaže da ne ispunjavaš želje...

... odoh ja...

... stari dizajn je bio uspješan. Ona prevelika slika na naslovnoj strani se trebala smanjiti, kao što je sada, a sve je moglo ostati kao prije jer je blog imao dušu... i genijalno je bilo da se može vidjeti samo zadnji post od istog autora.... Dodala bih još broj posjeta po zapisu, to mi se čini super... i dobra je nova opcija 'dodaj sliku'... Novi blogovi i najpopularniji nemaju neku svrhu... sudeći po kriterijima koji nadam se postoje ali još nisu zaživjeli...

Meni je kad otvorim - Meijin zapis prvi, pa onda neki od jučer, fali ih sva sila, i tek kad stisnem "svi weblogovi" onda mi se refresha blog.. I kaj ovi novi blogovi tu lijevo znače? Stoje isti naslovi već satima.. A i najpopularniji - valjda po broju komentara.. fali im 'broj posjeta', to bi bilo zanimljivo kao na 'bloger.hr'

Koji skin ima najveća slova?

Sjedila je na rubu jakuzija, i gledala na prilaznu cestu bazenima.... nema ga... protrnula je.. pozna ga tek mjesec dana, a dala mu je ključeve auta, uz koje su i ključevi dvaju stanova, jedini.. on je uzeo sada njezin auto i taj komplet ključeva i otišao nekamo pogledati nekakav motor... Gdje joj je pamet bila !?!..
Što ona uopće zna o njemu? Upoznala ga je preko iskrice, na kojoj je on poprilično aktivan, bio... obrisao se radi nje, tako je barem rekao... Pričao joj je priče upravo one koje je željela čuti... Bio je sladak i presladak, šarmantan, zavodljiv... A sada se on vozi u njezinom autu negdje po Međimurju, ona ne zna ni kada će on doći, i hoće li uopće doći... Možda se i ne vrati više.. Možda su sve njegove priče bile ispričane upravo zato da mu ona da ključeve auta.. Zato je i bio nervozan kad je uzimao ključeve.... Zato je odbio kupiti kartu za bazen jer se ne bude vratio... I što joj je ono zadnje rekao? Da sanjaju lijep san njih dvoje, i šteta što će buđenje biti bolno...
Ona jedva diše.. 100 km je od Zagreba, pada mrak polako, što ako se on više ne pojavi? I ode u njezin stan i očisti ga? Kako će ona do Zagreba?
Prva panika ju je prošla, ajde probat će praktično razmišljati. Nazvat će policiju, iako su blizu granice i on je već mogao biti preko.. Prespavat će u toplicama, i ujutro će potražiti vezu za Zg. Problem su ključevi od stana, nema ih pri sebi. Kod njega su. Pokušava se prisjetiti ima li tko duplikat... Ima jedna žena koja je čistila kod nje, ali dugo već nisu u vezi.. Dobro, nazvat će je, nada se da nije promijenila broj mobitela...
Kako si je to dozvolila? Inače je oprezna, i iskusna, imala je posla sa svakakvim tipovima, prepoznaje mutne, ali ovaj ju je skroz smotao.. Zar je toliko jadna da nije uočila one male sitne znakove upozorenja? Opustila se, prepustila mu se skroz... u mjesec dana.. kako je naivna bila !!
A bilo je dobro... prokleto dobro, predobro... Ma nije mogao toliko glumiti, nije se mogla toliko prevariti... Možda se ipak pojavi...

E, to mi je posebno drago čuti. Malo mi se bljuje od takvih izjava. Pogotovo ako ih kaže netko mojih godina. I pogotovo ako je to vezano uz mene na neki način. No, nek odgovornost ostane na nesvjesnima...
Ovo je već znano, ali nek se ponovi. Oni koji vjeruju da postoji 'kolektivno nesvjesno', ili to zovemo Svemir, neki zovu podsvijest, razni su nazivi, ti znaju da to nešto razumije samo afirmativne izjave. Dakle: ako kažemo - neću pušiti, to nešto čuje samo 'pušiti', ne čuje negacije... Ili od izjave 'neću biti debela', to čuje samo debela i ponaša se u skladu s tim, smatra da je naša želja 'biti debela'... I ljudski primjer: nekad davno sam molila svoju mentoricu da mi obrana bude bilo koji dan, samo ne u ponedjeljak, i naravno bila je u - ponedjeljak, jer je ona jedino taj dan čula, tako mi je objasnila... (da ne spominjem torticu :)..
U skladu s tim, kad netko kaže da zna što neće, i kaže recimo 'neću xxx', njegova podsvijest čuje samo 'xxx'... I sve drugo što dotični neće, podsvijest ili to nešto, razumije da taj baš to hoće.. I onda nastaju problemi, jer se dotični svjesno ponaša na jedan način, a njegova podsvijest odašilje drukčije poruke.. A kažu da nam naša podsvijest, ili Svemir, ispunjavaju želje ako su želje jasne, afirmativne, i Svemir će porihtati što god treba da bi došlo do ispunjenja te želje.. Ali ako je želja u obliku negacije, Svemir preskoči onaj 'ne' i eto problema...
　

Klinci i ja volimo pogledati Najbolje godine. Šeherezada se nije udomaćila kod nas. Mi volimo i kupujemo hrvatsko. A i serija je dobra zezancija, sviđaju mi se likovi i njihova mala ljudska zloba, a opet se svi vole, puno je tu ljudske topline, i pomažu si ako je frka..
Danas smo odlučili posjetiti to Dragošje. Ne znam što možemo tamo očekivati, ali kažu da se preko tjedna ne može zbog snimanja.. šteta...

Pomolili smo se sv. Foški, u Istri, blizu Barbarige. Odsjedili smo desetak minuta u dvorištu crkve, upijajući sunce na odlasku... Ta crkva je izgrađena na posebno jakom energetskom mjestu, kažu.. Ali djelovanje toga osjeti se tek nakon odlaska odavde, uvečer ili sljedećeg dana..
Prije dolaska ovamo, ležali smo na plaži, divljoj i pustoj plaži sa zanimljivim glatkim kamenim pločama.. Da nije puhao sjeverac, možda bismo se i okupali jer voda nije hladna, velika je pličina.. Ovako smo rasprostrli debelu deku na jednoj od ploča, uzeli jastučiće iz auta, i ležečki gledali Brijune i dva otočića ispred Rovinja u daljini..
Prije plaže uhvatila nas glad. Kupili smo pečenog piceka i kruh, sjeli u jedan kažun u zavjetrinu i grizli paradajze kao jabuke. Uh, što volim pečena krilca!
Nakon Foške povratak preko Učke (ne kroz), i gašenje žeđi vodom Josipa II.
Za takav izlet potrebno: auto, deka, jastučići, autokarta, jako malo novca (uglavnom za gorivo) i dobra volja..

Zanimljivo je kako život složi scenu. Ono što smo valjda radili krivo, ili nismo htjeli vidjeti, život nam ubrzo servira tako da ne možemo ne vidjeti, i iz toga i naučiti. Nježno rečeno, lupi nas u glavu..
Trenutno se predamnom odvija predstava u kojoj moju bivšu ulogu igra bivša partnerica mojeg dragog prijatelja, a moj dragi prijatelj igra prema njoj ulogu mojeg bivšeg dragog prijatelja. Točnije, sve je isto, samo sam ja sada promatrač i promatram predstavu u kojoj ženska uloga predstavlja mene.. Nevjerojatno koja podudarnost. Budući da žensku ulogu znam u detalje nije mi baš zanimljiva iako duboko suosjećam s njom, napeto promatram mušku ulogu jer sada uviđam labirinte razmišljanja te muške strane iz prve ruke..
Je li mi lakše zbog svega toga? Trenutno nije, to je kopanje po ranama, ali šire gledano čini mi se vrlo iscjeljujuće na dulje staze..