Gdje je moje mjesto?

 
Danas njegujem cinizam i sarkazam.
I, jebote, stvarno pali. Samo vrijeđaš druge i postaneš zvijezda.
Misija ispunjena. 100 komentara. A ne kao kad pišem pametno.
A svima koji su se javljali komentarima na ovaj blog: Fuck it, kad je jače od nas. I mene.
 

Mislim da su bili i usklicnik i upitnik. Zajedno.
Ti stvarno ne znaš drugačije nego da ga lupiš?! rekla mi je  mama kad sam lupio našeg psa nakon još jedne njegove nepodopštine.
Zbilja, znam li drugačije?
Nisam znao drugačije, ali sam odlućio da necu nikad više onako kako znam.
Od tada ga nisam lupio. (imao je 4 mjeseca, sada ima 8 godina)
Prijetelji se ne tuku. Niti vode na lancu. Ni ne dresiraju.
Prijatelji se vole. I poštuju. I jedan drugome uvijek obraduju.

 
Molim vas, NEMOJTE pogledati moj profil.
Unaprijed hvala što NECETE komentirati ovaj blog.
Bart

Pjesma za malu djecu i samog sebe, meteoropatija sa klasičnim simptomima. Riječi: svemir nije beskonačan...mi ga ne znamo odrediti hodajući gradom, a na onim poljima koja tako volim ,tamo ostaje moje biće, jedan sonet šala-mala zbog onih finih sto,što izdao je Pablo o svom trošku i zato ovo je jedna vrlo duboka pjesma nastala iz straha jer je plaha i što se boji dubine, stara tri stotine godina a Tin mi sa nebesa prstom maše. Nepoznati gospodin M. i jedna ozbiljna priča za vrlo ozbiljne ljude s najozbiljnijom namjerom a sve zbog mojih jabuka, dječji stihovi sklepani lošom manirom i sa pretenzijom, iz dana kada sam bio mlad i neupućen, egzibicionizam s šarmom ili kako već sam zaboravio taj prvi korak ili metaforički, tableta za spavanje jer bez ljubavi on je nitko i ništa, i zato, zato ovo sam ukrao dotičnoj i  dodao autocenzuru: Virtualna pozornica ili nova varijacija na staru temu, a sve zbog velike vlažnosti u zraku i zato što se znojim, treće zrno mekoće, vrlo naivno i istinito.  Bart ne kradi jer nema naslova....da ga ne ukradu Celestin, drugo zrno mekoće i puno tišine zato jer tako si lijepa obučena u dugine boje. Čudna pjesma, nesuvislih misli s jednom željom i jednim grijehom koji počinje ne znajući za zrno mekoće i posipanje laticama crvenih ruža u ime onih koji ne ljube zlatni okvir. Poncije, pranje ruku i ljubav, Franz, Halil, Wittgenstein i autosarkizam, a zatim dvojba u mom vrtu tlapnji i laži, gdje, molm te, jabuku ti ne traži, mekoća i petarpanovska replika uvaženoj, u dva daha i s malo ispravaka, nešto kontradikcija i puno kontraindikacija.
Ja sam lopov. I ne kajem se.

Jos i danas pregledavam naše poruke.  Zbog tebe sam poceo pisati rime. E, to je bilo naše vrime ;)
Bila si moja prva ljubav (na Iskrici i nema veze sa seksom i muško-ženskim odnosom da sve vas ostale odmah preduhitrim).
Došli smo do teme koja je za naš odnos postala breme.
Znam, da rekacije neke bile su čudne, ali nisu bile više bludne.
Oh, molim te daj mi znak, da barem malo sam ti drag!
Da te mogu vratiti u VIP grupu, i da me ne boli kad tvoj nick gledam.

tako je jednostavan. Autodestrukcija ja tako snažna. Korak naprijed, dva nazad. Sreca. Spas u zadnji cas. Pa dalje. Skok. Greške se pamte. Ponavljaju. Improvizacija. Do kada? Strpljenje onih koji vole. Veselje i tuga. Propuštene prilike. Uspjesi ni  iz cega. Ipak ispred drugih. Šarm. Prijateljstva. Put vodi kroz šumu. U dubokom moru gubi se kontrola. Sve tako genijalno i sve tako glupo. Unutarnji porivi. Dvostruki um. Tako cool. Nikad mira. Stvaranje necega. . Rijeci, rijeci...
 

Zavaravajuci druge
da ja nisam takva,
jednostavna i laka,
zavarala sam samo sebe,
da sam bolja od tebe,
i od svih drugih koji mi se nude,
a toliko želim da sa mnome blude.
 
Posveceno svim onima koje previše toga propuštaju i ostaju same

Zavolio sam te kao što se vole junaci najboljih knjiga. Nisam to mogao izbjeci jer ti si tako dobra junakinja tako dobrih blogova.
Nemoj mi nestati!

U mojoj zemlji bjesnio je rat. Moji sunarodnjaci bili su bijesni na svijet, bijesni iz inata, bijesni iz nemoći.
Iz inata jer su nam branili da postanemo slobodni, iz nemoći jer nam nisu htjeli pomoći.
Pa zašto ne pošalju sve vojnike da nas zaštite, kako mogu mirno gledati dok nas ubijaju i gaze, naše crkve pale, pitali smo se, vikali smo, urlikali. Gdje su sada Amerikanci, Belgijanci, Englezi i Francuzi, gdje su Nijemci, Talijani, Nizozemci? Zar i mi nismo dio civilizirane Europe, dio njihovog svijeta?
A znali smo, znali smo da život jednog Amerikanca vijedi 100 Hrvata, život jednog Talijana 50 Hrvata, život jednog Belgijanca 10 Hrvata.
A pitamo li se danas koliko vrijedi život jednog Hrvata? 10, 100, 1000 Afganistanaca, 10000 Sudanaca? Jesu li oni koji su najglasnije vikali gdje su Amerikanci, spremni poslati naše vojnike u rat? ili u nametanje mira? Pa toliki nas trebaju!
I zašto život jednog vojnika vrijedi više od žiovta policajca ili vatrogasca? Nije li vojnik školovan i plačen da se bori, da ubija, a policajac da štiti, vatrogasac da se sa vatrom bori. Da povučemo policajce sa cesta da ne bi stradali?
Zašto smo svi toliko dvolični i površni?

Kada sam bio mali moj dida zabranio mi je da mu odgovaram sa "možda", Postoji samo da ili ne, hoću ili neću, govorio mi je.
Mislio sam da me samo, bez veze, gnjavi, da je to samo još jedna od njegovih ekscentričnih pedanterija u njegovom poimanju rada i reda. Kako nema možda?  Kako kazati da nisi siguran da li ćeš doći negdje, da li je nešto moguće, ali ne i sigurno?
Trebale su mi godine da shvatim zašto mu je "možda" bilo neprihvatljivo. Riječ "možda" izgubila je svoj smisao zbog načina kako je ljudi upotrebljavaju. "Možda" više ne govori o mogućnosti nego je postala izlika.  Svaki put kad ne želimo nekog povrijediti kažemo mu možda. Svaki put kad se opravdavamo kažemo možda. Svaki put kad nekog izbjegavamo kažemo možda. Svaki put kad znamo da nećemo nešto napraviti kažemo možda.
I čemu takav odgovor, čemu takva riječ. Zar za onaj jedan iskreni možda od sto dobivenih?
I zato kad sa mnom razgovarate, kad se sa mnom dopisujete, nemojte reći, nemojte napisati riječ "možda". Postoji samo da ili ne, hoću ili neću. 
 

Bilo je tužno gledati kako ljudi koji su mogli promijeniti Hrvatsku ne mogu promijeniti sebe. A ne žele promijeniti sebe makar ne mijenjali Hrvatsku.
Toliko sebicnosti od ljudi koji bi trebali biti nesebicni.
 
 

Bez tuđica molim.

i cijelu vecer razmišljam, i samo mi tuđenice dolaze na pamet. Zar smo zbilja anti F nacija?
 

I
 
Ona još uvijek ne zna
 
Ona se još uvijek boji
 
Ona još uvijek sumnja
 
Ona ne vjeruje
 
Da je prijateljstvo moguće, intimno i iskreno, između muškarca i žene
 
Krije svoje osjećaje, i dobre i loše, i lijepe i tužne, drži ih u sebi, boji se povjeriti, boji se otvoriti.
 
Zašto se boji, da li se boji da ne povredi mene ili se boji da ne povredi sebe.
 
II
 
Ne vjeruje mi jer joj se smješkam kao sto čine i drugi, jer sam ljubazan kao što su i drugi, jer sam muško kao i drugi muškarci koji joj prilaze i misle da je mogu imati.
 
III
 
Dobra je i draga, prema svima, osmjeh ona ima za svakoga.
 
Ali osmijeh je uvijek isti, pristojan, drag, za svakoga.
 
Ne prelazi granicu, kaže, granicu bliskosti, ne tjeraj me da razmišljam, ne tjeraj me da prosuđujem, jer ovako sam sretna, i mirna i znam što hoću.
 
Znaš li?
 
Da li si sigurna u to, da sreća bez strasti postoji.
 
IV
 
Ne vjeruje mi jer osjeća da mi je draga, osjeća da mi nešto znači, osjeća ljubav.
 
Organizam se brani, strano tijelo je tu, tuđa ljubav prijeti, treba se obraniti.
 
Nisi mi brat ni sestra, ni otac ni mati.
 
Tko si ti da me voliš, nemoj, molom te, da me gnjaviš.
 
Ja imam dečka.
 
Ja sam sretna.
 
Baš jesam.
 
Ne voli me ,molim te, ne vjerujem u takvu ljubav, ne vjerujem da voljeti je moguće, drugačije nego što muž voli svoju ženu, nego što dečko voli svoju dragu.
 
V
 
Što je strast?
 
To su jaki osjećaji, to je kad ih osjećaš u drugome, kad ih primaš i kad ih daješ, kad se ne bojiš otvoriti, kad se ne bojiš povjeriti, kad se ne bojiš progovoriti, kad se ne bojiš da ćeš nekog povrijediti niti da ćeš biti povrijeđena.
 
Jer vjeruješ.
 
Vjeruješ da dobro mora biti.
 
Postoje razne strasti, i dobre i loše, postoje razni načini izražavanja strasti, i zdravi i bolesni.
 
I u strasti postoje dobici, postoje rizici.
 
VI
 
Strast?
 
Opet strast, gdje se je izgubila, kako je vratiti, s kim je možeš imati?
 
Kakvu strast?
 
Strast prema putovanjima, prema seksu, prema jelu, prema osobi, prema... bilo čemu!
 
Da li dijeliti strast s nekim znači prevaru?
 
I s kime kakvu strast možeš dijeliti?
 
VII
 
Možeš li sa mnom dijeliti strast prema nama, prema iskrenom prijateljstvu, prema intimi i povjerenju?
 
Možeš li sa mnom dijeliti strast bez straha, sigurna, ne u mene, nego u nas.
 
VIII
 
I na kraju smo opet na početku, nemoj se zaljubiti, vičeš, jer svi ste isti, samo me gnjavite.
 
I ja ne trebam, niti želim, muškarca kojem mogu vjerovati, kojeg mogu voljeti, s kojim mogu razgovarati o svemu, kojeg mogu pitati što poželim, a koji nije moj dečko.
 
Sve ili ništa!
 
Da li mora tako?
 
VIII
 
Da li me zaista ne trebaš?
 
Molim te, ne vračaj me na početak!
 
Ne želim se stalno iznova boriti, sa tvojom sumnjom, izgoriti pokušavajući ti opet biti blizak.
 
IX
 
A što ja želim, pitaš se često.
 
Da li je iskren ili samo dobro glumi.
 
Da li je jak ili je slab.
 
Kakav je?
 
Možda je gad, možda...
 
A ja samo želim dragu curicu, želim blisku prijateljicu, želim osobu kojoj vjerujem, želim osobu koju mogu zagrliti i reći: Divno je što te imam.
 
I želim da i to isto možeš reći, da me možeš zagrliti i poljubiti u obraz, i suzu pustiti od sreće što me imaš.
 
Kao vjernog prijatelja, kao platonskog ljubavnika, kao čistu ljubav.
 
Ne preispituj i ne analiziraj stalno našu ljubav, neka bude što je sada, i neka bude što će biti, prijateljska ljubav, bratska ljubav, ljubav između muškarca i žene...
 
Nije važno dok je iskrena i čista!
 
X
 
Volim li ženu svoju?
 
O da, jako je volim.
 
Nju ne voljeti je grijeh.
 
Ali nisam skroz sretan, možda nikad s nikim neću ni biti.
 
Voliš li ti njega?
 
Vjerujem da ga voliš.
 
S ljubavlju o njemu pričaš.
 
Ali ni ti nisi skroz sretna, ni ispunjena.
 
Nešto nam nedostaje.
 
Ali što?
 
A možda moja žena i tvoj dečko uopće nisu bitni.
 
Možda naše prijateljstvo nema veze s njima.
 
I meni i tebi nije lijepo zajedno jer nam je s njima loše, već jer štekamo, kao prijatelji.
 
XI
 
Možda se zaljubim, možda ne.
 
Možda se ti zaljubiš u što ja vjerujem, a ti ne.
 
U tebe je lako zaljubiti se, u mene je zaljubiti se opasno.
 
O, strašne li opasnosti, zaljubiti se, ne vidjeti jasno i na kraju, možda, čak i plakati glasno.
 
Plakati zbog neuzvraćene ljubavi, zbog bilo čega.
 
Zar je potreban razlog?
 
XII
 
Možda ću plakati, možda ćeš ti, možda i zajedno.
 
Ali to nije razlog da se naše veze bojiš, to je samo mogućnost, jedna od sto.
 
Vrednija je naša veza, ako je prava, ako je želiš, ako ti paše.
 
XIII
 
Ne želim te gnjaviti, ne želim te povrijediti, ne želim da itko strada.
 
XIV
 
Želim naš dio sreće, da ga imamo za sebe, i kad smo sami, i kad smo u društvu, i kad nam je lijepo, i kad nam je teško.
 
I bili prijatelji, bili ljubavnici, bili partneri, želim da nam je lijepo.
 
XV
 
Žalim što nismo jedno.
 

a toliko toga trebam danas napravti. Gubim vrijeme na razbuđivanje. Trecinu života provedemo u spavanju. A u razbuđivanju?