Gdje je moje mjesto?

Iznenada.
Ipak, ta ti si prijatelj moga muža.

Imaš lijepo tijelo.
Ipak, ta ti si prijatelj moga muža.

Imaš lijep osmijeh.
Ipak, ta ti si prijatelj moga muža.

Volim te u šali dodirnuti.
Ipak, ta ti si prijatelj moga muža.

Duhovit si i zabavan, šarmantan.
Ipak, ta ti si prijatelj moga muža.

I djevojka ti je simpatična.
Znam, i mom mužu.

Možda i nismo trebali ići u četvoro na to krstarenje. Ili ipak jesmo.

Kao srednjoškolska ljeta, neplanirane ljubavi sa neočekivanim partnerima.

Ili ona fakultetska ljubav kad se pod rukom prijatelja umjesto knjige našla moja noga. I kad sam mu pustila da ostavi ruku na mojoj nozi i da nastavi put između nogu. I dalje. Avantura koja se pamti i uvijek vraća smiješak na lice.

Maštala sam o ovome, ali ne s tobom. Ne s nama. Znaš kako žene maštaju, ili Mel Gibsona ili neko nepoznato lice. U tim maštanjima i muževljevo lice je bilo nekako nepoznato. Priznajem, jednom sam sanjala da tvoju djevojku ljubi moj muž meni nepoznatog lica.

Hm, znači želja je postojala, potisnuta, samo je lik tvoje drage isplivao.

Čuli smo zvukove seksa iz vaše kabine. Kao što ste vi u isto vrijeme čuli naše.

Uz sve one dvosmislene izjave i dvosmislene šale, aluzije i zajebantske dodire, gola tijela u moru, zajedničko sunčanje, ništa se nije dogodilo.

A onda, prekrasna večer u uvali, nas četvoro na palubi.

Uhvatila sam te za nogu dok smo jedno uz drugo sjedili. Stavio si mi ruku na rame, preko koljena moga muža. Njegova ruka već je bila na njezinom vratu, ona se već smijala njegovoj šali.

Tko je prvi poceo? Smješno je što si ti poljubio njega, samo da bi oboje imali razlog isprati okus muškarca okusom naših usnana.

Ljubim te i gledam kako on ljubi nju. I ona tebe gleda. Dok ljubiš mene.

Skidaš me, skida ju.

Strastveno me ljubiš, valjda i on nju.

Predajem ti se sva, želim što više tvoga tijela na mom. Ovijam se oko tebe, osjećam tvoju toplinu, ali osjecam i dodir para pored nas. Moga muža i tvoje djevojke.

Ulaziš u mene. Netko me hvata za ruku, dlan na dlan. To je ona. I ja to želim. Osjetiti orgazam kojoj joj donosi moj muž i prenjeti joj doživljaj moga orgazma kojem me vodi njen dečko.

Divno je. Istovremeni orgazam. Ne s muškima. S njom. Ne znam koja je prva počela stiskati ruku drugoj, ali nije ni važno. Uzbuđenje osjecaja tuđeg orgazma u ovoj ludoj situaciji povuklo je i moj. Ili njen.

Duboko dišemo. Vas dvojca još stenjete. Pa uzdišete. Pa duboko dišete. Kuda sada?
Ipak, ta ti si prijatelj moga muža.

U more. Tko zadnji...
Smijeh i šala.

French kiss. Moj muž i ja. Ti s njom.
Trebali smo ovo napraviti prije.

Ne zadnjeg dana krstarenja.

Što je u tebi ostalo dobro?

Ono zrnce dobrote što u tebi još ima
odavno je prekrila crnina
samo kroz jedno malo okno
puštaš da se vidi iz vana

Puštaš jer želiš da vide da u tebi još dobrog ima,
ali jesi li svjestan da u tuđim očima ipak dominira tvoja crnina?

Koga više briga što ti nisi zao
kad si pokvario sve što si znao,
napravivši od moguće idile pakao!

Što vrijedi to što nisi zao
ne priznajemo više ni to da
put poplocan dobrim najmjerama vodi u pakao,
dobrog u tvojim namjerama odavno više nema.

Sažaljenja više nema,
samo prezir i muka
što krv nije voda.

Sjebala si me!

Sve je bilo tako jednostavno,
tako mrtvo, tako sivo.

Lakše je kad si mrtav. Nemaš potrebu biti sretan, nemaš potrebu biti voljen, nemš nikakvu želju osim ostati mrtav.

Na televiziji su samo dva programa i samo dvije boje. I uvijek samo jedna, ista reklama. I isti glas sa zvučnika. Zoran Predin ne pjeva pjesme.

Grad tame.

Svaki dan je isto drugačiji, kopija iste materije samo na drugom mjestu i u drugo vrijeme.

Crna nirvana.

Revolucija donosi smrt. Cak i samoj smrti.
Prolila si boju. Crvenu. Pa žutu. Plavu. Zelenu. Obojila si moj svijet. Vedrim tonovima. Ubila si moju smrt.

Likvidiravši smrt dala si mi samo jedan trenutak srece i vijecno prokletstvo izbora između tisuca nijansi tisuća boja.

Sjebla si me!

Siva cesta sudbine me je vodila i nije me bilo briga kuda idem i gdje cu zavtšiti. A sada, sada se brinem. A boje cesta u potpunosti nerazumijem.

Da bar kazalo nisi crnim flomasterom prebrisala.

Vrati me u smrt, u sivilo, u jednostavnost jada, ti egoisticni anđele!

dok sebi pišem pismo koje bi tebi htjela uputiti,
osjećam se i ispunjeno i prazno, i toplo i hladno. Pomisao na tebe me puni, tvoja daljina prazni, sjećanja griju, budućnost hladi.

Znaš li za razliku između užitka i bola? S tobom ja tu razliku gubim.

Boli me dok volim te.

Oni filmovi gjde publika navija za sretan kraj kojeg nikad nema jer Oskari odlaze dramama. Smijeh nije na cijeni.

Hodam po rubu. Života, društva, misli, krova. Ali, na to smo navikle, zar ne?

Teško je čitati druge, čak i ovdje vecina čita moje riječi sa primsli na dva ispreletana ženska tijela, samo rijetki vide jednu ljubavnu priču. Onu za Oskara.

Čitaš li me? Ne moje tekstove, to neka drugi čitaju, ti, molim te, čitaj mene.

I zašto se molim te rimuje sa volim te?

Valjda jer... život je lijep bez obzira na sve...

Ljepota je, kažu, u oko promatrača

Ipak, probaj zatvoriti oči,
budi na trenutak slijepac
što opipom sliku svijeta oko sebe gradi.

Opipaj moje lice, nježno li je?

Prsti ti klize,
moji obrazi,
moje usne,
moja brada,
moj nos,
moje uši,
moj vrat...

Lijepa sam ti?

Skidam ti se,
tvoje ruke moraju niže.

Skidam bluzu,
skidam suknju,
ležem raširenih ruku
poturbuške.

Moja ramena,
moje ruke,
lijepe se zar ne?

Moja leđa,
lijepo je kad drhtim
pod tvojim dodirima,
zar ne?

Moja guza,
to znam otprije,
tvoja ruka
rado mije.

Moje noge,
što ih tvoje ruke
uzduž prolaze,
glatke se i nježne,
vidim sviđaju ti se i one
koliko ih stežeš.

Škakljaš me,
dok moja stopala
i nožne prste nježno
dodiruješ.

Okrecem se.

Od palčeva na nogama do vrata,
svaki milimetar moga tijela
sada trag tvojih prstiju
pokriva.

Moje stidne usne
svijetlo je
ne krijemo se u tami
ali tvoji prsti
sad ih prvi put
kako treba ispituju
dok okupan svijtlošću
prekrasnog jutra
žmiriš i uživaš,
u ljepoti moga tijela.


Lijepa sam ti,
priznaj, reci!


Lijepa si mi,
sad još i više!

Rekla je vrativiši se iz toaleta: neki je tip ošamario jednu djevojku.

Pogledao sam prema vratima upravo kada je uplakna djevojka izletila je van, a za njom "tip", crnac!

Ej, crnac! A ona je samo rekla: Neki tip.

Koliko bi vas reklo: neki crnac, jedan crnac, crnčuga... Pitam se, što li bi ja rekao: Zamisli, tamo neki crnac šamara!? Nadam se da ne bi.

To je ljubav, rekla je drugi puta. Ja nisam baš tako doživio ta dva homića što su se zaljubljeno gledali. Nisam razmišljao o ljubavi, samo o tome kako sam cool jer sam tolerantan i ne smeta mi što su s nama u društvu. Ona je vidjela dvoje zaljubljenih ljudi, ja sam vidio dvoje drugačijih.

Jednom sam bio zao (ne prema njoj), i srce mi je slomilo i to ne zato što sam bio zao i zatim se pokajao, nego zato jer je ona moju zloću primjetila i od tuge zaplakala. Voljela me je.

Još uvijek zljubljeno je gledam.
I dalje divim joj se.
I nadasve volim je.

Kemija je u stalno prisutna.
I leptirići.

Ali mi nikada nećemo biti skupa.
Nisam je dostojan.
Moje prekrasne, dobre vile.

Ciganka obalom šeće,
prekrasnog lica, prekrasna stasa, prekrsne puti,
ali nitko je neće, nitko je neće...

Suton, more i borova šuma i jedna klupa,
na njoj sjedi prelijepa žena,
divna slika sve dok ne priđeš bliže
i vidiš kako iz velikih, tamnih očiju suze klize.

U noći punog mjeseca pala je, gusta, mrkla tama,
pogledavši lijepu ženu koja plače mjesec se sakrio od srama,
zar ljudim nije jasno da je važnija boja duše od boje kože?

U toj tmini, jedna snažna ruka nježno dodirne ženino rame,
jeden ugodan glas ispriča se za taj iznendadni dodrir
i zamoli za mjesto na klupi.

Sjedi stranče, sjedi pored mene, u mrkom mraku ne vidim te, ali ne bojim se.
Pričaj mi stranče, boja tvoga glasa hrabri me i grije.

Riječ, dvije, rečenica na rečenicu, priča na priču,
osmijeh na osmijeh, suza na suzu,
ruka na ramenu, poljubac na obrazu,
tijelo na tijelu.

Sviće dan,
plave oči zaljubljeno gledaju crne
jedan crni pramen povlači se po plavoj kovrčavoj kosi
jedana bijela, snažna ruka čvrsto drži nježna, tamna ramena,
jedan sretni par i sva ljubav ovoga svijeta.

Nitko je neće, nitko je neće, nitko je neće,
misle, uz nju im nema sreće,
a griješe, griješe, griješe....

Ovaj dan je tako prolazan
možeš li biti tako zaljubljen
i sve druge dane?
 
Ovaj dan je tako izlizan
ne mgou ovako glumiti
baš svaki drugi dan.

Uz toliko laži
kako vjerovati
uz povijest muka
kako voljeti

Ispovijediti se
i time predati se
ljudima u crnom
koji su normalni, pedofili i pederi
u istom omjeru
kao i ljudi u bijelom

Ozakoniti vezu
dobrovoljno okovati se
odgajat djecu u duhu vjere
predati se
i
redovito plaćati poreze

i sve zato
jer se netko našim strahom od nepoznatog
hrani...

Ludost je ono što me vodi,
tražeći ljubav i poštovanje
ja svima samo nanosim bol.

Kradem život bližnjima,
gnjavim, dosađujem,
osjećaj krivice usađujem,
ako ja nemam život
nećete ga imat ni vi.

Ludost je ono što me vodi,
kao što je pijanac svjestan svog pijanstva
i ja am svjestan da sam lud,
ali pijanac ne priznaje da je pijan,
a luđak da je lud.

I nova godina bit će ista kao i ova
životnih radosti već dugo nema,
samo tuga i jad.

Ludost je ono što me vodi,
uz prezir prema mogućoj sreći,
jer sreća je tenutak,
a jad cijeli život moj.

dok je tvoja koža nježnija,
lice ljepše
i smijeh zarazaniji,

ne boj se.

I
Moja jednogodišnja prunuka me se boji. Boji se smrti. Boji se moje drhtava ruke i tišine na mojim usnama. Sutra donosi mir, i meni i njoj.
Bakice, cesto te spominjem, rekao mi je neki dan Vlado, da mi zasjaje oči kad o tebi pričam.
 
II
Svijetla su me zaslijepila. Ili sam zaspao. Ili... Most i rijeka Korana. Žuti golf i gušenje. Dvoje dječice, curica i beban, premalena da bi me se sjecala, svoga oca.
Gogo, pricam im o tebi, kako sam te volio, kakav si bio, ali... odrasla su bez tebe, premalena da zapamte tvoj lik.
 
III
Molio bih Tomija. Tomija? Tko ste vi? Prijatelj iz JNA, ti si mu sigurno sestra. Jesam... Tomi je mrtav... Mrtav? ...aaa...kako...žao mi je...bože moj... Saobracajka, pogreb je bio prošli mjesec. Moje sučešće, stvarno mi je žao... bili smo dobri... Znam pričao mi je.
Toni Cetinski, 23. prosinca, uzalud stih u kojem vrijeme liječi sve rane, trebao sam ti se javiti prije...
 
IV
Šest nerazdvojnih prijatlejica iz gimnazije, još iz doba kada se u nju išlo osam godina. Danas jedna živi u Ljubljani, jedna u Rijeci, dvije u Zagrebu, jedna u Londonu. Jedna granata i jedna je ostala u Sarajevu. Zauvijek.
Željka, sve smo davno otišle, a ti si kažnjena kao da je zločin što si ostala u svome rodnom gradu. Nepravdu ne ispravljau citati iz Biblije, možda je samo duši lakše.
 
V
Pokrenula sam nešto i zato me volite. I ti, i ti me voliš. I vi. I to mi puno znači. I ako se po meni nazove ulica ili banka koštane srži, i ako ostanem u lijepom sjecanju mnogima, i iducih sto godina moje se ime često spomene, i bez obzira na sve, ja nikad necu proslaviti svoj trideseti rođendan. I tridest prvi. I četrdeset... A željela sam život.
Ana, postoje ljudi veći od života koji su to i za života. Ana, ništa se ne da promjeniti s tvojim životom, ispraviti tvoju smrt, ali Ana, ti si promenjila mnoge živote i ispravila mnoge loše događaje koji se trebaju tek dogoditi, ali neće. Zahvaljujući tebi Ana.

kad voliš život kao što ga voljela Ana

kad te vole kao što su voljeli Anu

kad i nekom potpuno nepoznatom nešto značiš.

Ljubav je... Ana Rukavina.

Takav si gad
ali te volim
jer...
nikad mi nisi dosadan.

Kad te imam
sretan sam neko vrijeme
dok se ne naviknem
i ono što je bilo posebno
ne postane obicno

Kad te nemam
nemiran sam,
što zbog ljubavi,
što zbog želje.