Gdje je moje mjesto?

Ti nisi
opora kora
staroga stabla

Ti jesi
ukus i miris
maslinovog ulja

dok klizim uživam...

Kad je Aricija u d-Ivu izrasla i od admnistratorke Iskrice postala gospodarica buha, LSD se zamislio, sjetio svojih početaka, jednog glasa sa jednog radia koji mu u snovima i dalje govori: bez copy & paste, vrijeme je za nešto novo orginalno, inače si živ i zakopan. Gigi7 je od brojanja prohujalog sa vihorom napravila ep, dok je mala sirena nestala u morskoj pijeni.

Ne mogu vjerovati da jedan nacionalni list poput Vecernjeg lista može voditi tako primitivnu hajku protiv homosksuačaca turista na Hvaru. Još da to radi Hrvatsko slovo ili neki slicni pamflet bilo bi razumljivo. Zaista je degutantno kako Vecernji forsira sukob, pokušava isprovocirat nasilje i iznosi poluistine manipulirajuci čitateljima.
Od ničega napravili su slučaj, svima su samo napravili štetu. Niti je Hvar prvenstveo gay destinacija, niti su homoseksulaci razulareni, niti ih je do sada netko imao namjeru napadati, barem organizirano. Nakon Vecernjeg Hvar je posta samo guy destinacija, homoseksualci agresivni sileđije i napasnici, a Hrvati primitivci koje jedva čekaju nekoga prebiti. Naravno, ima i takvih Hrvata, ali očito rade u Vecernjem listu.
Mada kada bolje razmislim i sve je jasno, Vecernji vode Pašalićevci, odnonso krajnja desnica.

Pamtite moje snove,
bolji su od jave.

Pamtite kako sanjam
da imam hrabrosti ostvariti naše ideale.

 
Ljubiš li me
sa zadovoljstvom
Njišeš li bokovima
nesvjesno
Pričaš li mi
iskreno
Uživaš li
nesputano
Ako su ti suze
prave
Ako su ti osmjesi
iskreni
Ako ne glumiš
kad svršavaš
Možeš mi biti
ljubavnica

Stranac.
Ne, ti to nikad nisi bio. Ni sada nisi.
Toliko puta sam se pitala zašto savršenstvo ne može biti savršeno. A mogli smo biti tako savršeni par. U ovom nesavršenom svijetu.
Stranac. Taj neopisivi osjećaj nerazumijevanja u tako jednostavnoj situaciji.
Čudno je to, toliko zajedničkog, toliko isprepletenosti, toliko razloga za i samo razlog, dva, protiv. 
Volim te. Još uvijek. Tvoj šarm, tvoje riječi, tvoje postupke.  Ne odobravam ih, volim ih. Zadivljuješ me. Još uvijek. Volim te. Da, još uvijek. Kao što se vole najljepši snovi. I boli me.  Svaki put kad se probudim. Još uvijek.
 Iste ulice, isti ljudi, strani tada, strani sada. Vlastiti lik gledam iz trećeg lica. Stranac, da stranac. Ponekad, ja sam stranac sama sebi. Kao da živim nečiji tuđi život. U tuđem gradu. Sa tuđim mužem. Jer moj muž si trebao biti ti. Morao. Ljubavi.
Plačem. Plačem tek kad je uspavam. Jer ona mi nije tuđa. Ona je moja. Samo moja. A trebala je biti naša. Nekako, van svake, baš svake logike, protiv svih, baš svih zakona prirode i svemira, ti, ti si joj otac. Iako nisi.
Često se smijem, i pričam, i grlim, i ljubim, i mazim se, stišćem, nabadam i primam, uzdišem i svršavam, dobar je on zamjenski muž, nešto najbolje (osim, naravno, nje) što mi se dogodilo u tom sivilu kojeg si mi ostavio za sobom. Barem mi tako razum govori.
Opet taj osjećaj tuđeg života. Stranac. Voljela bih da u toj predstavi mene glumi Catherine Deneuve, Michelle Pfeiffer ili Jessica Lange. Ali ja glumim samu sebe.
Idem dalje. Istim stazama kojima smo nekad išli. A znam da lažem. Znam da još uvijek stojim na onom istom mjestu gdje smo se rastali.
Spremna sam postati nečija ljubavnica. Ali ne tvoja. To bi me uništilo. Zato i dalje, kada prolaziš, ne gledaj u moj prozor!
Ili sam možda nespremna da se suprotstavim scenariju moje vlastite tv novele u kojoj, stereotipno, glavna junakinja mora imati ljubavnika.
I našla sam ga, postala sam ljubavnica! Ne pitaj me kao izgleda, ne pitaj me za boju njegova glasa, ni kako se ljubi ni kako me miluje, ne pitaj me jer ni ja ne znam, znam samo da mu pričam ono što bih željela pričati tebi i znam da me on sluša.
Nekako, protiv svih zakona, u tvoje ime.
(s vremenom, kažu, lijepa sjećanja potiskuju ružna...)
 

U doktoru voljela sam sebe, u vozacu relia moj odraz, u doministaru moj intelekt.
Tragajući za onim pravim, tražila sam sebe. Teško je sebe naći. Osim ako ne dopustiš da ti pravi pomogne.
Tako je smiren, tako zna šta hoće, tako mu dobro stoji onaj Lacosta i Gant, tako je uredan i obrijan, tako je doktor.
Tako je nemiran, stalno negdje juri, grub i zabavan, nitko ne namiguje tako, tako je trkač.
Tako je probitačan, šarmantan, načitan, ambiciozan, lav jedna mali, tako je ambasador u Parisu il' Londonu jednog dana.
Doktor je bio prvi. Prvi pravi. Napustila sam ga da bi mu se vratila. Da bi između odlaska i povratka upoznala uzbuđenje druženja sa ljudima bez fakulteta, punih doživlja kao da su sa divljeg zapada, miris oktana, opasnosti i zelembaca, da bi me ljubio trkač preplanulog lica i prekrasnog osmijeha, u stanci između dviju utrka, dviju hostesa. Ljubio svoju intelektualku kao što sam ja ljubila moga trkača. Za promjenu.
Dragi ljudi, cudne price, grube šale kojima se svi smiju, ali ih se i boje. Dosta je bilo.
Miran pogled sa terase hotela. Paris je prekrasan. I ja sam. Pogotovo onom gospodinu pored ograde što me tako prodorno gleda. Onom što mi prilazi, onom što me oslovljava, onome elgantnom i prijaznom.

Previše riječi
u krivom trenutku
previše trenutaka
za krivu riječ

uvijek će biti nježnija od moje,
privid svile pod smežuranim rukama,
sjaj u očima,
i toplina
koja živim drži
dva oronula tijela.
 

Šutiš, probleme od mene skrivaš, ali ja više ne znam da li to šutnjom još uvijek štitiš mene ili samo sebe. Toliko puta si puta preuštio da si zaboravio govoriti.
Šutim. Znaš da volim tvoj smijeh, da mrzim tvoje suze.
Šutiš. Ali lice te odaje. Zbog te slutnje i ja šutim. Mada ne razumijem.
Šutim. Potiskujem. A pričao bih.
Šutiš. Pričaj me, ne ljubi me samo! Mrzim one crno-bijele filmove sa ženama koje plaču dok ih se ljubi.
Šutim. Ne plači. Moja snaga je u šutnji, tvoja u osmjehu. Iz tvoga osmjeha se napajam.
Šutiš. No dobro, stara je ovo igra. Moja mala glava na tvome snažnom ramenu, moje tople usne na tvome vratu. Osjećaš li osmjeh?
Šutim. Kutevi mojih usana podižu se. Osjećam.
Šutimo. Bit će bolje. Jer već je bolje. Samo smo nezahvalni. Sami prema sebi.
 
Mada, jednom, bit ću opet dovoljno snažan da ti mogu pričati. Baš sve.

bio sam kralj,
bio sam luda,
ali nikad nisam uspio
u jednom trenutku biti sve to skupa,
sve dok nisi došla ti
i dopustila mi da ti budem
kralj
i da ti budem luda.
 
I nakon svih ovih godina
kao što ti, kao u onoj Arsenovoj pjesmi  koju Gabi tako lijepo pjeva, želiš za mene biti lijepa,
ja ti želim biti barem smiješan.
 
 

za vlastite promašaje, za vlastite zablude.
Koji kurac se na njega pozivate? Nemate pojma ni da li je nevin ni da li je kriv.  Nemate pojma ni zašto ga progone ni tko ga progoni. Jedino što znate je da je naš.
Nesposobni za život u demokraciji i tržišnoj ekonomiji, u Europi, u strahu od vlastite nesposobnosti spas tražite u zatvaranju, prijatelje pretvarate u neprijatelje. Nije prvi put da je netko rekao ako ne znamo raditi znamo ratovati. (za neupućen bio je to Slobodan Milošević). Pa ako treba i protiv cijelog svijeta.
I svi su vam krivi i svi nas jebu i guze.
Što bi reko Catman, za kurac ste. Tko vas jebe. Vi možda niste pametniji od Šveđana, Engleza, Francuza, Talijana, ja jesam. I volim jebati i guziti sve Europljanke. A ne kao vi koji uživate u samosažaljenu naguženih.
Zašto ovo pišem?
Ne, ne smatram da je Gotvina kriv. 
Pišem jer mislim da domovniski rat nije svetinja, nego nesreća koju sam podarili Milošević i Srbija. I dao bog zbog toga gorijeli u paklu! 
Pišem je za mene je  život, a ne smrt, svetinja, Hrvatska i svi njeni građani su svetinja, a ne idoli i ikone. I nitko nema pravo žrtvovati svetinje zbog svojih frustracija.
Pišem jer za vas su izdajnici svi oni koji misli da nisu naguženi.
Pišem jer širite strah i mržnju prema svima koji misli drugačije i nisu spremni biti dio mase, a masa je po definiciji uvijek glupa, prema svima koji ne vole jeftinu demagogiju i parole. Ma tko ih uzvikivao.
Pišem jer trenutno imamo najmanje lošeg premijera u povijesti Hrvatske koji barem ima muda za razliku od Račana i ima mozak za razliku od Đapića.
Pišem jer se svojim hrvatskim rodom i hrvatskom kulturom za razilu od nekih ovdje koji se ponose srpskim inatom.
Pišem jer sam siguran da ima još puno ljudi koji razlikuju ponos i frustraciju.
Pišem jer ste za kurac. Pogotovo svi vi koji šutite.
Recite, vjerujemo i nadamo se da je Gotovina nevin. Ali suprostavite se svima onima koji izdajicama proglašavaju hrvatskog premijera i predsjednika, koji bi jurišali na institucije države za koju smo se borili.
I pitajte se tko radi u korist ove države i ovog naroda, naš premijer i predsjednik ili oni što frustracije lijece na trgu?

za vlastite promašaje, za vlastite zablude.
Koji kurac se na njega pozivate? Nemate pojma ni da li je nevin ni da li je kriv.  Nemate pojma ni zašto ga progone ni tko ga progoni. Jedino što znate je da je naš.
Nesposobni za život u demokraciji i tržišnoj ekonomiji, u Europi, u strahu od vlastite nesposobnosti spas tražite u zatvaranju, prijatelje pretvarate u neprijatelje. Nije prvi put da je netko rekao ako ne znamo raditi znamo ratovati. (za neupućen bio je to Slobodan Milošević). Pa ako treba i protiv cijelog svijeta.
I svi su vam krivi i svi nas jebu i guze.
Što bi reko Catman, za kurac ste. Tko vas jebe. Vi možda niste pametniji od Šveđana, Engleza, Francuza, Talijana, ja jesam. I volim jebati i guziti sve Europljanke. A ne kao vi koji uživate u samosažaljenu naguženih.
Zašto ovo pišem?
Ne, ne smatram da je Gotvina kriv. 
Pišem jer mislim da domovniski rat nije svetinja, nego nesreća koju sam podarili Milošević i Srbija. I dao bog zbog toga gorijeli u paklu! 
Pišem je za mene je  život, a ne smrt, svetinja, Hrvatska i svi njeni građani su svetinja, a ne idoli i ikone. I nitko nema pravo žrtvovati svetinje zbog svojih frustracija.
Pišem jer za vas su izdajnici svi oni koji misli da nisu naguženi.
Pišem jer širite strah i mržnju prema svima koji misli drugačije i nisu spremni biti dio mase, a masa je po definiciji uvijek glupa, prema svima koji ne vole jeftinu demagogiju i parole. Ma tko ih uzvikivao.
Pišem jer trenutno imamo najmanje lošeg premijera u povijesti Hrvatske koji barem ima muda za razliku od Račana i ima mozak za razliku od Đapića.
Pišem jer se svojim hrvatskim rodom i hrvatskom kulturom za razilu od nekih ovdje koji se ponose srpskim inatom.
Pišem jer sam siguran da ima još puno ljudi koji razlikuju ponos i frustraciju.
Pišem jer ste za kurac. Pogotovo svi vi koji šutite.
Recite, vjerujemo i nadamo se da je Gotovina nevin. Ali suprostavite se svima onima koji izdajicama proglašavaju hrvatskog premijera i predsjednika, koji bi jurišali na institucije države za koju smo se borili.
I pitajte se tko radi u korist ove države i ovog naroda, naš premijer i predsjednik ili oni što frustracije lijece na trgu?

Dok u Gloriji gledate slike djece raznih logističara, šarmantnih dječaka i dragih djevojka, njegovanih ruku i slatkih uvojaka, bijelih zuba i  preplanulog tena, kako se zabavljaju na primanjima, kako uživaju u velebnim kućama s bazenima, ljetuju po egzotičnim krajevima, kako nose vjenčanice iz bajke i skupa odijela,  sigurno razmišljate koliko ih samo prezirete. Ali budite iskreni sami prema sebi, prezirete ih jedino iz razloga što nemate novaca kao i oni.
I ponekad pomislite neka su maloga i oteli kad mu se tata nakrao za rata. I ta je pomisao više stvar zlobe i zavisti nego osude.
Jer da ih zaista osuđujete, na ulici bi okrenuli glavu u drugu stranu kad oni prolaze, ne bi kupovali novine koji o njima bajkovite reportaže donose, zaobilazili bi njihove kafiće, napustili bi klubove u kojima oni piju na tuđoj krvi zarađeno piče.
Postoje ljudi koji u svojoj glavi nose druge slike, koji umjesto sjećanja na Havaje raskomadana tijela vide, oni čiji prijatelji iz škole i kvarta nisu poginuli ludujući u skupim autima i igrajući se sa drogama, koji umjesto nečijeg BMW X5 na cesti vide nikad isporučenu municiju i oružje, čiji fotoalbumi sadrže tolika lica koji sad još uvijek pronalaze razbacana po masovnim grobnicama.
Zapravo imate pravo, nemojte okretati glavu, pogledajte ga pravo u oči, neka vaš pogled govori: gade, kukavico, izdajico, zločincu. Gledajte ga tako  makar stajali pred ogledalom.

 

zvali su me
tuga i sjaj
u isti tren
nisam znala zašto
 
vrijeme je išlo
ja sam rasla
sjaj i tuga
sa mnom se srasla
 
u tijelu djevojčice
um žene
koja je prerano sazrijela
kad je tajnu saznala
 
kad je došao taj dan
zaklopila sam oči
osta samo tuga
izgubi se sjaj
 
znam,
sada znam,
zašto su me u isto vrijeme zvali tuga,
zašto su me zvali sjaj