parablog

vijesti donose: ako vam netko spamira inbox to znači da vas voli ali ne zna kako bi vam to drugačije saopćio (:D)

sjećaš se kada smo se nalazili kod onog hrasta dolje kod okretišta znaš da je grom udario u njega i da su ga posjekli dan poslije praznika za mene što smo ga proveli zajedno i meni se učinilo jako simbolično što se to dogodilo baš na dan kada smo se čuli zadnji put i izgledalo je danima poslije kao da si više nemamo ništa za reći a ja sam ti tada imala još toliko toga ispričati i da sam okrečila stan u zeleno i da je kralj dobio po njušci radi neke kuje i da je nebo žuto a sunce blu izmislila bih čitav svemir da te zadržim tada možda bih samo zašutjela nakon monologa i ostala tako ploviti satima to mi je najdraže od svega znaš to. danas sam širom otvorila prozore nastambe koju nazivam dom i nedugo potom nosnice mi je zagolicao cigaretni dim sa kata ispod znaš sada kada se po stoti put uspješno odvikavam od cigareta osjećam ga na kilometre. kasnije je netko u zgradi pohao kruh pa mi se učinilo kao da sam kod mame na doručku i kao da ponovno imam deset a onda sam čula glasove dolje sa dječjeg igrališta i ubrzo pažnju su mi zaokupile mlade obitelji sa djecom i ja sam se pitala gdje smo tu mi. zatim su zamirisale svježe oprane plahte i ručnici a ja sam preselila na muzički kanal. Link

sreća moja da nisam razglednica. vječito bih lutala po internetima sa svim tim starim adresama po sebi :)

Link

drage domaćice, domaćini, majke, očevi, žene, muškarci, vrijedne kuharice i kuhari i njihova napaćena svojto. vrijeme je za rekreativni ples po ku´nji prije no što se ručak napravi. dobar izum su te pećnice 21. stoljeća, da bi riječ rekla. sve znaju same.
ajmo.. go go go! ko prvi tita ljubi!

Link

(zajebavam, oprostite, ljubim vas, naklon do poda:)*

.. ako smo mali kada trebamo biti mali i ako smo veliki kada trebamo biti veliki :)



Link

ne znam napisati ljubavno pismo. ako ga i krenem pisati zapletem se u nekakve univerzalne zakone kojima je na kraju jedna jedina svrha i cilj oprostiti i sebi i drugima što nismo znali bolje. pa izgužvam napisano i ciljam koš za smeće. pa tragam bez ikakve pomoćne artiljerije za unutarnjim neprijateljem, pa ga nađem, pa umjesto da mu razbijem nos ja ga izljubim kao brata.. i tako unedogled. ko bosanski lonac. jebote.

ali, sjećam se, tamo negdje oko osamnaeste ljubav je bila i divlja i slatka, ljubav je bila leptirić u trbuhu i zvjezdica u oku, pa bila je čak i diskretno aplicirano ptičje govno na ramenu na putu do škole. jer to donosi sreću. ovako nekako mi je bila interpretirana u rijetkim trenucima sumnje u njezino postojanje: Link

oko dvadeset i treće ljubav je poprimila jednu sasvim novu dimenziju. bila je to ona vrsta ljubavi koja se konzumira češće horizontalno no vertikalno, bila je to ljubav radi koje se hodalo bos po žeravici, o, bila je to ljubav radi koje se moglo povrijediti svakoga tko nije mislio da je o ljubavi riječ, radi koje se moglo i ubiti i raniti, bila je to ljubav radi koje se vozilo stotinu kilometara bez odmora, radi koje se nije spavalo noćima, radi koje se nije moglo niti jesti, niti piti, niti misliti. negdje na putu do zrelije mladosti ostao je spomen na nju, uglavnom u pjesmama koje su napisali drugi, jer su naše nestale u oblaku dima jednakom brzinom kojom dogorijeva šibica.
(taraaaaa: Link :))

oko dvadeset i osme svečano sam se zaredila. Link

sada, u trideset i trećoj, ne vidim što bi ljubav mogla biti sem prepoznavanje sebe u drugome i ne vidim kome bih to mogla napisati ljubavno pismo. jer ako ga krenem pisati, ono će biti naslovljeno na svakoga. tako ti je to, moj alberte. u mirovini sam.

p.s. ako netko vidi onog frajera koji djeluje na žene kao što proljeće djeluje na stabla trešnje, neka mi javi njegovu lokaciju. hvala.

čobanice, ljepotice 'ajmo u planinu
da čuvamo stado kao nekad davno
i da beremo ljubičice moja čobanice.

Link

beskonačni mjesec trajao je točno do onog trenutka kada je jedna crvena kapljica sa drveta zrele trešnje kapnula na bijelo slikarsko platno što ga je slikar ostavio tog utorka oko podneva u voćnjaku zabavljen igrom pjevica što se sjatiše na tek izniklu djetelinu. uvjetovanu strukturu njegovog rada na tom praznom listu ovog puta nije sustigla njegova vlastita priroda, ili stečeno znanje, ili prošlost, već priroda sama. zadovoljno je odložio štafelaj i odlučio sutradan se pozabaviti igrom sjena tik ispod krošnji stare hrastove šume koju je nazivao svojom. "ovu ću sliku nazvati crveno."

Link

jest da je padala kiša, ali onatoč tome (*onatoč: toč na o) bilo je zeleno. sa dovoljno modrog. lijepo je doći doma.

Link

.. poznat i kao festival židovskog filma. do 25. svibnja u kinu europa. pogledati, ako se može.

Link

čitala sam nešto o anarhizmu i nasilju
i još ponešto o kulturi kolaža.
jedni su umislili da oslobađaju ljude
od morala i etike izgrađenih u laboratoriju.
drugi pak da oslobađaju
od nemorala i neetike
izgrađenih u laboratoriju,
isto.
treće pak gone totalitarističke strukture
koje se ne mogu razbiti,
već im se može samo suprostavljati.

je, kaže robi.. nema koka-kole, ali tu je pepsi-kola umjesto nje. izgleda drugačije, ali je okus isti.

Link :))

na pletenoj stolici
ispred proljetnog pejzaža
sjedim ti ja.

Link

leonora je sinoć vidjela sveto trojstvo. supermena, betmena i robina. i to kad se vratila kući iz snova napornog dana. zatekla ih je kako se friziraju u njenoj kupaoni. kasnije su razrađivali strogo povjerljive informacije. ona im nije rekla ništa a oni su njoj rekli sve. postoji tek šačica pravih ljudi izvan stripa. svi ostali su ili marsovci ili heroji ili roboti - programirani da misle kako su heroji.

Link

:)

"gutaj, no!" prolomio se krik u arkadi miroljubivog kuropušačkog salona. i konsuela bješe uhvaćena za vrijeme racije dok je jednim okom šarala marala a drugim čitala gandijevu autobiografiju "muda od labuda":) "odjebi tog pavijana" rekla je sama sebi kad ju je napustila snaga i kad je pala na patos da se najzad odmori.

prilagodili vlado, vojo, duško & co, a čitala ja.

Link

Ovu mi je knjigu nedavno poslao Davor u PDF-u. Fora su pričice :) Jedna od njih ide ovako:

"Ne mogu", rekao sam mu. "Ne mogu!" Siguran si?" upitao me on.
"Jesam. Ništa me ne bi tako veselilo kao da mogu sjesti pred nju i reći joj da mi je žao... Ali ne mogu."
Debeli je sjeo u položaj Bude na onaj grozni plavi naslonjač u ordinaciji. Nasmiješio se, pogledao me u oči govoreći sve tiše, kao svaki put kad je htio da ga saslušam rekao mi je:
"Dopusti da ti ispričam..."
Nije ni čekao da mu dopustim. Jorge je počeo pričati: Kad sam bio dijete, obožavao sam cirkuse, a u cirkusu su mi se najviše sviđale životinje. Pozornost mi je posebno privlačio slon, koji je, kako sam poslije doznao, svoj djeci bio najdraža životinja. Tijekom predstave golema je životinja svašta izvodila novčićem, neuobičajena kombinacija veličine i snage... Ali nakon nastupa i neposredno prije dolaska na pozornicu, slon je uvijek bio vezan za malen kolac zabijen u zemlju, lancem koji je držao samo jednu nogu. Osim toga, kolac je bio malen komadić drva zabijen jedva nekoliko centimetara u zemlju. Iako je lanac bio debeo i moćan, bilo mi je jasno da se životinja koja je u stanju iščupati stablo s korijenom, mogla s lakoćom osloboditi kolca i pobjeći.
Tajna mi je i dalje bila nejasna.
Što ga onda drži?
Zašto ne pobjegne?
Kad mi je bilo pet ili šest godina, još sam vjerovao u mudrost odraslih. Pa bih pitao učitelja, oca ili strica za taj misterij sa slonom. Netko od njih objasnio mi je da slon nije pobjegao jer je bio istreniran. Postavio sam pitanje koje se samo nametalo: "Ako je istreniran, zašto su ga vezali?"
Ne sjećam se da sam dobio ikakav smislen odgovor. S vremenom sam zaboravio na misterij sa slonom i kolcem i prisjetio bih ga se samo kad bih susreo one koji su se katkad pitali isto.

Prije nekoliko godina otkrio sam da je netko, na moju sreću, bio dovoljno mudar da pronađe odgovor: Cirkuski slon ne bježi zato što je vezan za sličan kolac još otkad je bio veoma malen.
Zatvorio sam oči i zamislio bespomoćna, tek rođena slona vezana za kolac. Siguran sam da je u tom trenutku
slonić gurao, vukao i znojio se pokušavajući se osloboditi. I unatoč svojim naporima nije uspio jer je onaj kolac bio prečvrst za njega.
Zamislio sam kako je iscrpljen zaspao i kako je sljedećeg dana opet pokušao, i sljedećega, i sljedećega... Sve dok jednoga dana, jednoga za njegov život užasna dana, životinja nije prihvatila svoju nemoć i prepustila se sudbini.
Taj golemi i moćni slon kojeg vidimo u cirkusu ne bježi jer, jadnik, misli da ne može. Urezala mu se u sjećanje ona nemoć koju je osjetio ubrzo nakon rođenja.
Najgore je što nikad više nije ozbiljno preispitao to sjećanje.
Nikad, nikad više nije pokušao iskušati svoju snagu...

Tako ti je to, Demiane. Svi smo mi pomalo poput cirkuskoga slona: hodamo po svijetu vezani za stotine kolaca koji nam oduzimaju slobodu. Živimo misleći da 'ne možemo' učiniti gomilu stvari jednostavno zato što smo jednom davno, dok smo bili djeca, pokušali i nismo uspjeli. Učinili smo tada isto što i slon i ta nam se poruka urezala u sjećanje: Ne mogu, ne mogu i nikada neću moći. Odrasli smo noseći tu poruku koju smo si nametnuli i zato se više nikada nismo ni pokušali osloboditi kolca.

Kad povremeno osjetimo verige i čujemo zveckanje lanaca, ispod oka pogledamo kolac i pomislimo: Ne mogu i nikad neću ni moći."
Jorge je napravio dugu stanku. Onda mi je prišao, sjeo na pod ispred mene i nastavio:
"To je ono što ti se dogodilo, Demi. Tvoj je život uvjetovan sjećanjem na to da Demian koji više ne postoji nije mogao.
Jedini način da doznaš možeš li uspjeti jest da ponovno pokušaš, svim srcem... Svim srcem!"


(Jedan Link za dobro jutro preko cijelog ekrana za moje cure i za moje dečke :) )