parablog

Prvo ću o kratkim kosama. Evo ja se nedavno ošišala na skroz kratko, tako sam zadnji put kad mi srednjoškolska ljubav sa starcima odselila u Zrenjanin u ratnim devedesetima. Kratko ko dečka i odgovorno tvrdim da me muškarci uhode kao nikada zaslijepljeni valjda srnećim očima žene što silom prilika sama mora raditi sve muške i ženske poslove svijeta, žene što odlučno kroči u bolju budućnost u vojničkim čizmama. Na dugim nogama za igranje, jel.
To ide za mnom po supermarketima, prati me autima, popravlja jaja u hlačama besramno uz svo gađenje kojem je izloženo od strane moje asketske, blago do izrazito umjerene prirode. Ili je dakle do kratke kose ili je do moje radijantne, vibrantne prirode, ja nemam drugog odgovora. Ok, ima i treća opcija, ona lokalna veštica o kojoj sam pisala neki dan - ako me zaozbiljno oslobodila teških okova neuzvraćene ljubavi, onda se moguće ćuti nadaleko i naširoko da sam emocionalno slobodna, a i na sve ostale načine, neostalo nezabilježeno. Wink-oink-wink.
Tako da eto, džabe ti kratke kose kad sesipilnosti pobjeć ne možeš. A nije li grehota u takovoj raskošnosti ne imati nikoga ni za ses, moja ti, nije li to protiv svih biblijskih zakona? Jeste.

Ok, sada možemo malo o vama. Našla sam pjesmu, vašu ljubavnu pjesmu, pjesmu na koju bi recimo vas dvoje mogli čagati na svom prvom nježnom susretu. Ona tako izvrsno poručuje ono što se događa između vas dvoje. Leptirići moji. Pročitajmo tekst, poslušajmo melodiju i zapjevajmo ako nam duša tako rekne.

Tvoje lice poput uhode me prati
Kroz preduge uvode
Spotičem se nespretno o riječi
Koje sam pripremio

Stojim pokraj sebe i s gađenjem
Slušam kako te obrađujem
Pričam ti o vezama, o nama,
Bitangama, princezama

I krene kao loš refren
Koji te rastužuje
Da si ti nježni cvijet, a ja probisvijet
Što te ne zaslužuje

Reci zašto ne bi htjela
Imati me za prijatelja
Evo ja ću biti tvoj najbolji drug
Pa svrati na kavu ili na fuk

Tvoje lice poput uhode me prati
Kroz preduge uvode
Spotičem se nespretno o riječi
Koje sam pripremio

I nikoga ne muči pitanje smiješno
Dok se rastajemo u idili
Kako ćemo samo ostati nešto
Što nikada nismo bili

I krene kao loš refren
Koji te rastužuje
Da si ti nježni cvijet, a ja probisvijet
Što te ne zaslužuje

Reci zašto ne bi htjela
Imati me za prijatelja
Evo ja ću biti tvoj najbolji drug
Pa svrati na kavu ili na fuk

Link

Nisam htjela usranim postom jučer kvariti prekrasan dan zaljubljenih, spomendan čak, usput ako je nekakav spomendan, blagdan, štoli, zašto žena mora na posao umjesto da leži na krevetu posutom ružinim laticama ko u najgoroj pjesmi rokera Bon Đovija, uz nahtkasel sa raznim seksualnim igračkama od kojih je ona toplokrvna pored nje najslađa, najdraža, nezamjenjiva. Zašto?

Odgovora nema.

Pa nastavimo onda u usranom tonu. Imala sam prije par dana intervenciju na lavabou u kupaoni. Tak sam sjebala taj sifon da ga više nisam mogla podići i voda u njemu je depresivno stajala na pol lavaboa s tendencijom da tako ostane zauvijek ili barem dok se ne isuši ko najgora kaljuža. Kosa mi se momentalno počela kovrčat kad sam se samo sjetila da bih trebala zvati jedinog vodoinstalatera kojeg ovdje znam, a koji mi je tuš kadu montirao tjedan i pol uz spiku da ja ne razumijem kakav je to posao i da nisam jedina osoba "gospođo" kojoj radi kupaonu i da "ne možemo se tako razgovarati, znate, ja sam danas čitav dan bio na tehničkom, evo sad sam na kavi i ko zna kada ću pod vedrim nebom opet biti". Boli me kita za tvoje kave. Nevjerojatno, tome treba izrolat crveni tepih na dolasku i odlasku i još platiti uslugu barem dvadeset posto više jer sam žena i jer "ne razumijem" kakav je to posao namontirat tuš kadu.
I tako, kad sam se dovoljno nasekirala razmontirala sam i cijevi i sifon ispod lavaboa, isušila močvaru, ali to nije bilo dovoljno. Baš sam se morala dodatno nasekirat i nabrijat da bi namontirala to sve skupa nazad da se ona jebena gumica ne zapetlja oko onog nečeg i da to sve skupa ima nekakvog smisla. Opsovala sam nekoliko puta i šarafcigerom riješila stvar.

I onda se sjetim svih tih potencijalnih mužeka koji besposleno doma češu jaja ne mareć za emancipirane žene koje bi voljele da moraju biti manje emancipirane. Ko vas šiša, vele oni, tražile ste, gledajte. Sjetim se kako sam, otkad sam se nadobudno počela dopisivati, a ima tome možda dva-tri tjedna, iz čista mira ghostana od nekoliko primjeraka muške vrste, u biti razlog ignorancije me ne zanima, jer ako postoji razlog za to, a koji ja ne trebam znati, to je dovoljno dobar razlog za krenuti dalje i ne osvrtati se. Neke od razloga ipak naslućujem:
1. Stanujem preblizu
2. Stanujem predaleko
3. Koristim se na blogu rječima: kurac, pička, govno, sisa, jebanje (uživo uopće ne, majkemi)
4. Nisam liberalna ni politički korektna
5. "Znam ja dobro kakva si ti, ti hoćeš nekog bogatog lika da te časti rajskim delikatesama i nemreš si ti ni zamislit sa kim sam ja sve hodao - ne poznaješ ih, ali si sigurno za njih čula", đizus krajst, ovo mi je zaozbiljno u inbox stiglo iz vedra neba
6. Kućni ljubimci mi žive u kući
7. Uglavnom pišem o onome što mi se događa sada i odmah, a oni su dosta samozatajni
8. Sve ono gore napisano zajedno ili kompletirano i uvezeno po pojedinim točkama iz izloga i tome slični problemi
9. Štajaznam, možda sam nekome baš i gadna
10. Jednostavno ne znaju šta bi sa vakom egzotikom pa su manili se ćorava posla. Pametno

No, ima jedan dječak. On vjerojatno još nije otkrio blog. Njega bi.

Vidim kako im zeleni balac visi na pol nadusnice dok to izgovaraju. Blagoteleći pogled uz neizbježno pitanje: jeste vi zvala dimljačara? ALO VOZAČ, OĆE TA MENSTRUACIJA VIŠE, IMA IZAĆ!

Imam jednu igru za nas. Zove se "pogodi pjesmu". Zadatak je prepjevati slobodnim stilom tojest prilagoditi neku pjesmu u potpunosti ili djelomično aktualnim zbivanjima u vlastitom životu.
Naprimjer, jučer sam poslije posla u potrazi za nečim što se može brzo pripremiti, a da bude fino, našla cvjetaču. Ne jednu, nego dvije. Pazi, dvije cvjetače u frižideru, tu nešto ne štima. Kada sam kupila jednu, a kada drugu, ne znam. Ne znam brate sestro, evo hipnoza, evo sve, želim znati jer ne znam. I možda bi stvar slučajnom promatraču, pa i meni uz malo dobre volje, mogla proći ispod radara da nisam jučer prekjučer opet gledala cvjetače po akcijama unatoč ovim dvjema što me čekaju doma. Što nije u redu sa mnom?!
Tome u prilog dio pjesme, refren, a zadatak je pogoditi o kojoj se pjesmi radi.
She's a maniac, maniac at grocery store, and she's buying cauliflowers like she's never done before.
A?
Obećajem da ovime ne namjeravam uznemiriti brkatu zmiju i forda prefecta, stvarno se ne trudim biti pametna i duhovita, ne napinjem se ni niš, ja ne znam što je to, evo ujutro napravim kavu koja bi od mrtvaca napravila elona muska, ne zezam, ona iz lidla kremasta pa umjesto žličicu i pol ja stavim tri - neka se nađe, i onda još malo onog vlažnog smeđeg šećera što ima vlastiti život, zagrabiš žličicom da bi ga stavio u šalicu, a onda se on poput transformera skupi u nekakav organizam, i onda još mlijeka od soje sa vanilijom pa nek puknu dušmani.
Zmijo i Prefectu, evo ja doista ne želim uznemiravati vaše nježne duše, ali to je moj zločin i to je moja kazna, hodam svijetom na tim dugačkim prekrasnim nogama i uznemirujem.
Ps. Tema pjesme može biti i neka sa drombuljom i guslama, ako ćemo morat duže pogađati budete malo pripomogli sa ponekim džokerom.
Pusice.

Sjedim u vlaku. Nije još svanulo, ali nebo na istočnoj strani već poprima ljubičastu, ružičastu, narančastu, zelenu i plavu boju. Tim redom. Tu i tamo poneki mračni oblačak tanko razvučen kistom. Prizor je prekrasan, zvijezde su još upaljene. Kad prebacim fokus bliže nosu vidim samu sebe na prozorskom staklu, mogla sam baš oprati kosu jutros. A i trebala bi se ošišati. Ok. Budem. Vidim i curu prekoputa, čita skriptu, priprema se za ispit. Nebo su sakrile krošnje, čitav gusti drvored od nekoliko stotina metara u slijedu. Idem naći muziku. Kaže google:
Why wait any longer for the world to begin?
You can have your cake and eat it too
Why wait any longer for the one you love?
When he's standing, in front of you.
Bob Dylan. Pazi sad. Bila je to pjesma uz koju sam izgubila nevinost. Klinci smo bili, ali taj mali je već tada baratao problematikom, pojmovima, finesama kao da je rođen s tim. Neki su ljudi izgleda stvoreni za ljubav. Ja nikada nisam imala tu profinjenu notu kojom bih privukla i zadržala ljubav u svom životu, nikada mi takve stvari nisu išle ko od šale. Stvarno su me rijetki voljeli. A nema svatko ni tako velike i sigurne ruke kojima bi mogao grliti raščupanu divlju osamnaestogodišnjakinju u tenisicama opsjednutu Vudstokom i prezirom spram svega što moderno društvo predstavlja. Bože, kakav komad blesetine. Nego, Bob Dylan. Slušat ću ga čitav dan.

gdje sam, što se to događa?
Molim zgodne stabilne čvrste šarmantne muškarce mlađe od 38 godina da mi ne šalju fotografije svojih ukrućenih alatki, ja sam žena u nježnim godinama, ne mogu doći do zraka, ko će odgovarati za moju nesvest, ko?!?

Gledala sam sinoć na preporuku dokumentarac o liku sa tindera koji je zavaljao nekoliko žena na spiku da je sin egzotično bogatog oca da bi ih nakon je znalački uspostavio odnos gdje je stekao njihovo bezgranično povjerenje pokrao. Nisam stekla dojam da se tu radilo o ženama upitne inteligencije, lik je jednostavno vrhunski manipulator. Ništa ne prepušta slučaju. Sick shit. Nije mi se dalo niti odgledati do kraja, bilo mi je blago mučno od praćenja čitave te nakaradne konstrukcije koja je očito držala vodu, a i spavalo mi se. Treba mi nešto normalno i zdravo da me ne prebaci na zijevanje i to je postalo pravilo. Tolerancija na drame, trilere i horore nula bodova. Film se može naći na Netflixu, a zove se Tinder Swindler. Moja ocjena 3/10.

Otvorila sam jednom nakratko špijunski profil na tinderu, isto na nagovor i to kolegice koja se btw udala za lika kojeg je tamo upoznala, no meni se nije svidjelo ono što sam vidjela. Postoji malena šansa da mu nisam dala dovoljno vremena da me uvjeri u korisnost korištenja, no beskrajno svajpanje meni je u tih nekoliko dana izgledalo kao gubitak vremena. Pogotovo jer kvalitete koje moraš ocijeniti da bi uopće mogao smisleno iako van svake pameti sudjelovati u toj igrici su na razini biranja komada mesa na placu. "Nu mene na plaži!"; "Viđe moje bocke malaaaa!"; "Okeko te moje gleda preko čitavog ekrana"; "Ja u odijelu - ljubi majka"; "Malo sam bildal"; "Čitam knjigu, a ne strip"; "Popel sam se na planinu, haj-di-haj, ja sam zmaj". Pa sažeti opisi: volim putovanja, volim ljeto, volim sve što vole mladi. Ma da? I onda još masa fotografija izvitoperenih likova sa pola glave koje ti iskaču uz sav trud da zadaš nekakve civilizirane okvire u koje bi se uklopila ta neka osoba koju želiš upoznati. Ne želiš ih vidjet nikada nigdje kamoli na aplikaciji za upoznavanje ili popularnije, za seks. Svajp left. Ne znam. Nemrem. Nisam komplicirana, obećajem, ali nemrem. Ja sam iz onog svijeta gdje treba progovorit da se vidi jel tu ima nečeg, a ako je i oku ugodno to je samo dodatni plus. Jep, slabi odaziv i po tom pitanju, zato i pišem, jel. Ako je oku neugodno, nemoj ni zucnut. Ni zuc.

E kad sam već krenula sa problematikom varanja tojest bacanja krafni u oči, pogledala sam još jedno teže probavljivo djelo talijanske filmske produkcije, a zove se The Players. Spašavaju ga povremeno stvarno smiješne scene no njih se može nabrojati na prste jedne ruke. Radi se o ljigavim ubračenim muškarcima koji u 90% žena vide svoje vjerne kopije i to im je privlačno do te mjere da mališana ne mogu obuzdati u gaćama. To bi potrošilo i ženu svog najboljeg prijatelja uz kovanicu "Bolje da sam je opslužio ja - čovjek kojega poštuješ i voliš, nego neki nepoznati brko". Supruge su u tom filmu prikazane ili kao žene na rubu živčanog sloma koje radi teške manipulacije završe po kojekakvim rehabilitacijama ili kao žene koje s puno razumijevanja krpaju njihove rasparane gaće. Pritom i same počinju koketirati sa prevarama, na tugu i žalost njihovih glupih supruga. Ocjena 2/10.

Pa ko si želi dodatno zasrati vikend...

Jučer je vele bio značajan datum i kažu još da bi bilo dobro obratiti pozornost na situacije kojima smo u toku dana bili izloženi.

Da rekapituliram:

1. Netko mi je ujutro zauzeo parkirno mjesto. Što je ok jer nigdje ne piše da je to mjesto moje. Par mjesta iza bilo je jedno na koje bih mogla sparkirat uz malo manevarskih vještina kojima nisam sklona pogotovo u rano mračno jutro nakon jedva dva gutljaja kave. Parkirala sam između dva stoljetna stabla gdje nije trebalo puno filozofirat

2. Kolega sa posla je neki svoj rad u kojem sam mu asistirala iz dobre Kekecove volje doslovno u mini promilima, mjereno u vremenskim jedinicama pet minuta angažmana, predstavio kao zajednički projekt i radi toga mi je bilo dosta neugodno i to do te mjere da sam imala potrebu verbalno dati do znanja da je to što sam odsudjelovala goli k. Mislim da to zna i on, ali me uključio na način da sam ostala u onom glupom čudu tipa "mili Bože gdje sam zašla"

3. Drugi kolega je dao do znanja da je bacio oko na kolegicu i raspitivao se o njenom bračnom statusu. Sjebano skroz. Zašto mi ljudi govore takve stvari

4. Neka lokalna vještica je na moju inicijativu raskinula čini između mene i prijatelja od kojega sam jednom htjela da mi da sve, i više od prijateljstva, dušu da mi da. On nije bio spreman na takvu vrst veze i ja sam učinila sve što je u mojoj moći da ga pošaljem daleko, daleko od sebe misleći da je to jedini način da zaboravim svoj ljubavni poraz. Sve van svake pameti i van vrline ljubaznosti. Nedostaje mi moj prijatelj. Tko zna dal je živ

5. Auto su mi zasrale ptice. To je sjedilo na drvetu iznad mog auta i rafalno sralo. Najviše je stradalo vjetrobransko i bočno vozačko staklo, s tim da se na vozačkom nalaze neki doista impresivni reljefi

6. Trebalo mi je više od sat vremena da upalim jebenu vatru u jebenom romantičnom kaminu u jebenoj romantičnoj vukojebini. U kući je bilo maksimum deset stupnjeva. Kad se plamen ukazao uključila sam neku romantičnu dosta sjebanu komediju u nastavcima sa Netflixa. Zaspala nakon dvadesetak minuta

Evo.

Posle vesti u krugovalu ćemo čuti pesmu koja iz godine u godinu od hiljadu devetsto osamdeset i druge stoji visoko na prvom mestu u toku meseca februara. Meseca ljubavi. Pesma koju jednako vole zapevati dokone domaćice kao i smešne šiparice. Pesma koju jednako vole odzviždati direktori preduzeća kao i servilni batleri. Poslušajmo o kojoj se pesmi radi dok kolege iz sportske redakcije nameštaju mikrofone za emisiju kroz koju će nas voditi kolega Đuro Oleg Romb. Do sutra srdačan pozdrav!

Link

Mislim da bi mi život bio jednostavniji kada bih izgledala kao vatrena amazonka dugačkih nogu, uskog struka i zamamnih oblina. Pa da imam bujnu valovitu kosu, lice uokvireno pravilnim obrvama i putenim usnama. Pa da imam mali slatki nosić i velike srneće oči kojima trepćem ispod gustih dugačkih trepavica. A kožu kao svila.

Ali ja od svega ovoga nemam ništa. Ni n. A moj najneatraktivniji gadget od svih, a nije bilo baš jednostavno odlučiti se za najgori, jesu male sise. Dvije nakaradno male sisice od kojih je desna veća ali i dalje nedovoljno velika da bi se nazvala sisom. I tu se otvara prostor kompleksu u psihologiji poznatom kao "kompleks male sise".

Sa kompleksom male sise često misliš da si nesposoban, kao majka koja želi prehraniti dijete, a nema čime - iako u maloj sisi ima mlijeka za izvoz, mala sisa je vizualni tip i sebe percipira kao nedostatnu. Sa kompleksom male sise misliš da si nepotpun jer ti jesi zrela žena svojih godina, ali manje zrela mlada žena te šije svojom ženstvenom raskošnosti i ti tu ne možeš ništa.
Zalud sva pamet i slatke varke kojima hraniš svog čovjeka, mala sisa je i dalje tu. Zbog male sise možeš pasti i na ispitu povjerenja u partnera kojemu se oduvijek sviđaju velike sise, ali trpi tvoje jer si mu nekako draga.
Pa ja ne znam niti jednu ženu koja bi istrpila malenog pimpeka osim ako se tu ne radi o isključivo prijateljskoj relaciji.

Dobra stvar kod malih sisa je što ne smetaju kod obavljanja jednostavnijih poslova osim kad na njih zalijepiš dva omanja ukrasna jastuka, tada se spotičeš kao u najgorim štiklama jer te neprirodno ometaju i zaklanjaju ti vidno polje.
Sa malom sisom ljudi te mogu percipirati kao nešto jako medeno i mekano, kao Pikačua ili kao tako nekog lika iz crtića jer su likovi iz crtanih filmova često bespolni i posve bezopasni.
Dobra stvar je i to što ih možeš isfurati bez grudnjaka gdje hoćeš i kad hoćeš i biti privlačna na neki nevin i čist način.
Ali nekak nisu skroz erotične. Fali im ozbiljnosti. Kajaznam. Broj veće bi mi možda ipak bolje pristajale.

Dajmo si par, nepar minuta pogledati video broj pod nazivom "Robujem ljubavi", izvođač Brajan Feri: Link
Pogledajte molim sudionike ove priče, pogledajte kako ne znaju dal bi se radije oprašili sprijeda ili straga, kao seoske mačke i mački u veljači kad se poslože strateški poput nagaznih mina po cesti čekajući da im dragi Bog s Nebesa udijeli par minuta koitusa. Nema veze što je cesta i što su auti i što se lako može stradati, jednom se živi!
Pogledajmo, naučimo, jer zaista kažem vam... Degute.

... i ljute suparnice jedan kolaž povodom subote. Dana, da ne velim noći, za izlazak.



Za nas koji ostajemo kući poezija S. A. Ewina također u hvalu i slavu roda kao takvog.

ČOVJEK I ŽENA

(Prema indijskoj legendi)

Tad usta Bog i reče (a bješe sam u Raju),
Hajde da načinimo muškarca lijepa, jaka.
Ali od koje tvari? I odluči na kraju,
Da sačini ga samo - od TRAJNIH sastojaka.

I Čovjek sam bijaše. I hodao je tužan.
I pratila ga sjena. I ljubio je sjenu.
I vidje to Gospodin. I osjeti se dužan,
Da sačini muškarcu i družicu mu: ženu!

No smetnuo je s uma (zaboravio Stari),
Da čvrsti materijal potrošio je prije!
Kad htjede stvorit Ženu od iste trajne tvari,
Ničega više trajnog u Raju bilo nije.

A nije mogo gledat u muškarčeve suze.
I kako će? I što će? I bješe Bog na muci.
Ne imajući izbor, za građu Žene uze
Sve nestalno i slabo, što bješe mu pri ruci.

I Mjesečevu plimu. I savitljivost loze.
Odsjaj jutarnje rose. I neprozirnost mraka.
Perje gordog pauna. I tvrdoglavost koze.
Tvrdoću dijamanta. I kišu iz oblaka.

I uze malo vatre. I malo zore plave.
I lavičinu vjernost. I prevrtljivost guja.
Treperenje na vjetru i jasike i trave.
I papiginu dreku. I pjesmicu slavuja.

I uze mačju nježnost. I tigrovu ljutinu.
I uze malo zime. I uze malo ljeta.
I uze malo zlobe. I prikrivenu minu.
I isklesa joj tijelo od trstike i cvijeta.

Od svega sačini je. I reče: - Evo Žene!
I uze Čovjek Ženu. No ubrzo je vrati.
I požali se Bogu da ne može zbog njene
Prebogate strukture, kraj Žene izdržati.

I smilova se Gospod (jer On je tu da shvati).
I Čovjekovu Ženu u svoje smjesti Dvore.
No nije bilo dugo, Čovjek se opet vrati:
- Ma zlo je s njome, Bože. No bez nje…

Triput gore!

(Aštaš.)

Link

Vozim predjelom gdje nema ljudi, kuća, rasvjetnih stupova, samo vijugava cesta dovoljno široka da se zaobiđu dva auta, omeđena poljima koja nestaju u šumskim brežuljcima. Uvijek ovdje smanjim brzinu jer tu je trasa kojom prolaze životinje ove naše pitome bilogorske divljine. Netko je nekada tu posijekao stabla i asfaltirao put, one prelaze tu cestu čini se već utabanim putem svojih predaka, uvijek bez iznimke na tom istom mjestu.

Jučer, za rastopit se od miline, tri laneta prelaze cestu. Dva laneta su malo okretnija, oni su već zamaknuli iza prve visoke trave, a treći im se pridruži dječjim korakom na onim tankim nespretnim nogicama. Požure zajedno prema šumi kao djeca koja su tek prohodala. Premedeno.

Dovoljno za dobar dan, dovoljno za dobar san.

Razvedeni ljudi imaju tu neku posebnu vrst patine koju ljudi koji to nisu nemaju. Nekakav drugačiji premaz, boju, sjaj. Nekakvu iskustvenu vibru koja se može naći kod kakvog istočnjačkog gurua, samo u suprotno dijametralnom smjeru. :D

Kako da vam to objasnim? Evo pokušat ću. To su ljudi koji su u određenom periodu života bili dovoljno ludi da pristanu biti dionikom protokola kojim će napismeno, potpismeno i zapečatirano ustvrditi da pripadaju pod materijalnom i krivičnom odgovornosti drugoj osobi. Takva gradacija u velikom broju slučajeva pozitivne ludosti zahtjeva određenu dozu respekta. Pozitivne jer uvjerenja sam da je većina ušla u bračnu zajednicu sa idejom tipa "bebo, ako doživimo invaziju vanzemaljaca, ja želim da me zateknu u tvome zagrljaju". I to je predivno.

Respekt ide i tome što je netko nekada odlučio te ljude voljeti za zauvijek. Respekt na hrabrosti pri odabiru partnera za zauvijek. Tu smo, imamo se, imajmo se. Koliko to ima veze sa zdravim razumom, ja ne znam, ali sam sigurna da je mala doza povjerenja u sebe, u drugoga, u odluku srca koja preuzima ulogu tamo gdje razumu nema mjesta itekako potrebna.

Ja s tim brakovima nikad nisam bila na ti. U braku ovjerenom kod matičara nisam bila, ali sam živjela u nevjenčanom braku, bez prstena, vjenčanice i bez gozbe za uzvanike do četvrtog koljena. Svjedoke smo ipak imali, i u dobrim i onim manje dobrim vremenima, evo većina svjedoči raskidu nepisanog ugovora i dan danas.

Uvijek sam nekako od brakova bježala glavom bez obzira, ne radi toga što sam horoskopski slobodnjak strijelac, nego vrlo moguće radi toga što sam odrastala kao dijete razvedenih roditelja. To naravno braću i sestre nije spriječilo da se požene, poudaju i imaju djecu. Mene je.

U to doba, u doba moga djetinjstva, nije bilo "moderno" razvoditi se i ja sam i u vrtiću i u školi bila rijetko dijete za koje se pričalo ispod glasa "njezini roditelji su razvedeni". A dijete dobrog sluha i dobrog opažanja primijeti i što treba i što ne treba ili što bi možda bilo mudrije primijetiti u odraslijoj dobi. Sustav nas je tada tretirao kao djecu sa posebnim potrebama i već sam tada osjećala veliku nepravdu jer mome djetinjstvu generalno ništa nije falilo i išlo mi je to u biti na živce. S druge strane, bila sam miljenica jedne tete u vrtiću i učitelja hrvatskog jezika u osnovnoj školi - koliko to ima veze sa razvedenim roditeljima, a koliko sa mnom, pokazat će se možda nekad negdje ili vjerojatnije nikad.

U srednjoškolskim godinama sam odbijala autoritete sa svih razina, a utjehu pronalazila u raznim otpadnicima i bundžijama koje je iznjedrila glazbena industrija. Živjela sam u strašnom zamjeranju prema roditeljima. "Zašto ne mogu biti kao svi drugi roditelji?" Kao svi drugi. Kao svi normalni. To je bilo ključno. I tada je započelo buđenje.

Događalo se da su ti drugi počesto očevi alkoholičari koji verbalno vrše sve moguće i nemoguće vrste pritiska na vlastitu obitelj, a ako se verbalno ne pokaže dovoljno učinkovitim pribjegava se nasilnim metodama koje uključuju i fizičke obračune. Događalo se da poneka majka luta u spavaćici gradom poput gluhe kuje ne bi li počupala kosu jednoj od šankerica koje njezinom Miji griju muda.
Dogodilo se da sam zamjerala roditeljima što su bili iskreni napraviti rez kada su vidjeli da ljubavi u tom braku nema.

Ne znam. Neću reći da ne vjerujem u brakove niti da ne vjerujem u ljubav. Ali reći ću da iznad svega vjerujem u poštovanje. I rukoljub, do kraja života ili smrti, svejedno je.

Ja u biti na neki način čeznem za zajednicom od dvoje, a možda i troje. Ili za zajednicom od više nas koji se nazivamo obitelj. Uz istu svakodnevnu ognjišnu vatru. Tu dolazi na svjetlo pozornice račji podznak zadužen za savijanje i čuvanje gnijezda.
Ali ne znam, evo ne znam kako se do toga dolazi. Moja su nastojanja nespretna i najčešće ostaju na razini želje. Priznajem, ja sam tu izgubljena i kao one žene iz kamenog doba ja bih morala sresti muškarca koji bi me usprkos meni navigavao do odnosa gdje više nismo ti i ja, nego mi. Udarac maljem ne radi, preferiram sofisticiraniji pristup. Morala bi dakle sresti muškarca koji bi me našao i sačuvao. Koji bi ostao i onda kad mu kažem idi. Taj bi morao znati barem neke osnove, naprimjer da sam žena u nježnim godinama i da imam određena ograničenja u skladu s tim godinama, kao i potrebe. I da je kod pms-a najbolje biti i ostati čvrst.

Evo, o tim stvarima razvedeni ljudi znaju dosta i to im daje tu neku posebnu draž. No ti isti počesto nemaju kapaciteta ući u novu priču cjeloviti. Ja to razumijem. I ovime ustvari poručujem da želim cijelog čovjeka. Za cijelu ženu. Mene.