parablog

Sad u nedjelju kao nešto radim po kući, u biti, na relaciji sam kauč-sjedalica-kauč, kad skužim da pas nije došao pozdravit više od pola sata. Izađem na terasu i zazovem. Jedanput. Ništ. Drugi put. Opet ništ. E, sad je već čupavo, nešto se događa. Treći, četvrti, osmi put. Ništa. Ograda na mjestu, dvorišna vrata zatvorena. Izgubila sam psa! Pitam susjedu Lunu da gdje mi je pas, ona se okrene par puta oko svoje osi i zalaje. Reko, znam.
I ništ, obujem se, preko pidžame prebacim jaknu, ruksak za svaki slučaj i izađem na ulicu. Prijeđem je uzduž i poprijeko, konja od psa nema. Ok, otišao je dalje. Sjednem u auto. Dođem do raskršća. Idem desno, pa ću opet desno, valjda je negdje u šumi iza kuće, pa nije mogao daleko. Stignem u blizinu planinarskog doma, tamo sretnem tatu sa djevojčicom. "Jeste li vidjeli velikog bijelog psa?" "Jesmo, tu se motao." Sreli ga prije desetak minuta. Huh. Tu je. Nastavim dalje, sretnem mladu obitelj, mama, tata, dva dječaka, opet isto pitanje. "Jesmo, išao po šumi sa nama, tu je negdje sa još jednim psom". Zazovem i blesavo presretno cuče doleti i izljubi me po čitavom licu. Tu si guzo, sad ideš na povodac, tako.
Konj od psa bauljao okolo sa susjedom Tugomirom, malim avlijanerom tužnih obrva. Ovog spakirala u auto, Tugomir nas ostao pratit obrvama.
I ok, priča je to sa sretnim krajem. Za Tugomira isto, otišao je on kući prečicom da se uvjeri da smo dobro stigli.

Danas, pet sati ujutro, ovaj ide van pišat. I nema ga. I nema. I nema. Izađem van, a vani mraaaak, nema niti ulične rasvjete. Opet isto, gležnjače, jakna preko pidžame, svjetiljka na mobitelu. Zovem. Selo spava. A što ću mu ja. Opet zovem. Ništ. Vratim se u dvorište. Obilazim rubove dvorišta sa tim mobitelom u ruci, gledam što mi je promaklo prošli put, gdje je iskopao prolaz majkumu, jel preskočio, kak je izašao, kak. Zovem i dalje, selo i dalje spava, hodam po mraku, po snijegu, razmišljam javit na posao da neću doć. Kad u bjelini snijega ugledam njušku. Sa druge strane ograde. Gleda me. Maše repom. Sretan. Reko, dođi ovdje. Hop! Kad konjče kaže jok, provuče se ispod ograde i dotrči blesavo. Tu sam te čekala. Našla sam gdje pušta. Kad se vratim s posla moram to nečim zatvorit. Ja ne znam, evo još sam pod dojmom.

A onda opet... Voljela bih da ima onu vrst inteligentne slobode koju ima Tugomir. I da ja imam onu vrst slobode, za početak rasterećenja, koju može garantirati samo potpuno povjerenje. Ima kakav šaptač životinjama i ljudima ovdje?

Nisam nostalgična ni niš, nego sam našla sinoć najbolji prijevod Floydovih Wish you were here ikada. Da nisu institucija za sebe netko bi kazao da im je uvijek i svugdje svaka ko u Petra Petrovića Njegoša pa tako i ovdje ne govorimo o izuzetku. A o samom prijevodu Dragoslava Andrića jedan čitatelj je kazao: Svaka mu bije ko maljem. Ja se slažem.



Moram i ovo, moram evo Link

Ps. Naći više na Stereo stihovi (antologija rok-poezije). Ima i na Scribdu.

Znate one kartice sa roršahovim mrljama, pa kad vas netko pita što na njima vidite vi odgovorite: batman, batman, opet batman? Znači, to je lako, tu uopće nema dvojbe.
Ali ovo što vam se spremam pokazati meni je nemoguće odgonetnuti, a žarko želim znati o čemu se tu radi.
Znači dragovići moji, slušam vam ja jučer muziku sa linkova koju su predložili fejsbuk drugari i drugarice koji žive u glazbi daleko predanije od mene i stvarno uživam pritom si ne čestitajući što ih imam, sve su zasluge njihove. Kadli ugledam na ekranu ovo:



A ma što je to uopće?! Ok, omot albuma, to znamo, ali što je na omotu?! Dlakava guzica pripremljena za šivanje ili iz dokolice ili nekog još perverznijeg razloga stisnuta do neprepoznatljivosti? I još taj lanac preko. Ja ne znam, evo, uz svu pamet i sposobnost imaginacije promiče mi otkriti šta je to. Svi znamo da su sedamdesete bile malo pomaknute, i u čekaonicama i u kavanama i u pornićima kao podloga je išla ista glazba, ali ovo je nešto sasvim novo.

Barry White, the glas, sjetite se samo te boje, te ekspresije, slično ko Duško Ćurlić samo što Barry i pjeva. You're the first you're the last, my everything. Jao. Divota. Btw, ako ima ovdje koji Duško ja bih ga oženila na neviđeno.

Što se tiče one mrlje gore, molim lijepo, click, share, subscribe dok ne saznamo što nam je Barry White podvalio uz svoj božanstveni glas. Nauživajmo se nektara iz laga što su smještene na višim katovima našeg omiljenog Barryja dok je vrijeme: Link

Pms. Ta to je? Kad sam bila mladi telić mislila sam da je pms mit kojim žene opravdavaju svoj grozan i nepodnošljiv karakter. "Ja ubila čovjeka?! Ha svašta s tobom! Pa ja sam duuuuša od žene, ne bi ja to nikad! Ok, osim kad sam u pms-u, ali vrhunac pms-a je svega jedanput mjesečno, uostalom, previše nas je na planeti po metru kvadratnom, zagađenje zvučno, svjetlosno, ovakvo onakvo, pa što znači po mjesečnici izgubiti jednog čovjeka, to je 12 ljudi godišnje, 120 ljudi u deset godina! Mislite globalno! Ubijajte odmjereno i sa stilom!" Dalje ide reklama za traperice.

Ne znam to objasniti, kao da me dan prije ili na sam dan početka menstruacije ulovi nekakva, neću reći verbalna dijareja koja nema uporište i opravdanje u realnosti kao takvoj, nego nekakvo shvaćanje da sam čitav prošli ciklus trpila ustvari nekakvu nepravdu koje sam iznenada postala svjesna i sada naprosto netko za to mora platiti, a ako se baš ne zna odmaknuti neka strada. Eh sad, uvijek to bude netko ustvari ni kriv ni dužan za to što nemam redoviti seks i ja se ovim putem ispričavam svima vama ovdje koji ste nemile žrtve mojih hormonalnih eskapada. Hvala lijepa i doviđenja uz glazbeni broj atraktivnog naziva "umorstvo na plesnom podiju". Link

a i ti savjeti kako žena ne smi odma sve reć i da mora bit malo tajanstvena majke ti irudove ja čin sidnemo na prvu kavu ispričan sve, u koji vrtić san išla, koju tetu san najviše volila, koji predmet u školi preferirala, najdraža razrednica, kliko puta san slomila noge ili ruke, kliko upala grla i koje sve antibiotike pila, kliko postera imala na zidovima u pubertetu, najdraža grupa, film, pisac, za koga navijan, za koga san prije navijala, zašto više ne navijan, za koga glasan, šta najviše volin ist, ne rodilo, zašto ne volin nosit gege, šta mislin o dupinima, ozonskin rupama, Željki Markić i općenito svim ostalin svjeckin katastrofama, ovi jadan u međuvrimenu reče da mora u wc i više se ne vrati a ja još pričan, šta ću, zanesen se sa sobon, ne znan jesan li dva puta u životu uspila bit malo tajanstvena i misterijozna, možda ono kad se priladin ka sad pa pričan kroz nos i čovik ne razumi šta govorin, ali inače duša na dlanu, pa ko se u to more zajubit aj reci
sutradan nazoven onoga nesritnjaka da Di si nisan ti sve rekla

Boba Đuderija; 2017.

Htjela bih iskoristiti ovaj trenutak medijske pažnje da priznam i sebi i svijetu da na neki način volim brkatu zmiju i ford prefekta. Iako će radi ovog iskaza vjerojatno pošandrcat, moguće se i bacit u proizvodnju što neobičnih, što čudnih, što zastrašujućih zvukova, ja i dalje hrabro stojim kod gornjeg priznanja. Mislim, ne volim ih baš nešto pretjerano, već onako kako se vole mlađi brat i sestra kad ste još djeca, pa kad su zločesti ne znaš dal bi ih potapšao po glavi ili im rekao da su glupi i dosadni i neka se odu igrat sa svojim prijateljima ili ćeš ih zatvorit u sobu. Onak, imaš ih potrebu zaštitit, a znaš da će te cinkat roditeljima za svaki k. i uvijek nekako uvale u generalno sranje. Evo, tako vas volim brkata zmijo i forde prefektu. Takomibogpomogao.

Link za dobro raspoloženje, relaksaciju i siguran, miran san Link

Da se razumijemo, mene ne zanima čime se itko na ovom bijelom svijetu hrani, taj si luksuz ne bih dopustila niti pod razno. Tuđi me tanjuri dakle ne zanimaju, no ukoliko se radi o tanjurima koji su prazni rado ću se uključiti i pomoći ako mogu, koliko mogu. To je ljudski i većina razmišlja po tom pitanju na isti način.
Ali zanima me fenomen isticanja nečijeg načina prehrane ili općenito nečijeg stava o održavanju vlastitog zdravlja i imuniteta kao nečega što je u najmanju ruku čudno, "friki", kao da su vanzemaljci, neidentificirani subjekti koje "treba spalit ko i knjige". "Ko zna šta drže ispod kreveta". Ili su u najboljem slučaju "javne ličnosti, pa im se može".
Primjer Đokovića, ne pratim baš sport ali evo silom prilika znam da je lik najbolji svjetski tenisač. Fenomenalno. Takav uspjeh većina nas neće postići niti za deset života. Ali jok, rulji je on vegan i antivakser što je u rangu sa neprijateljem čovječanstva kao takvog. Daj me nemoj *ebat. Pa ako je poznat, vele oni, trebao bi biti primjer ispravnog djelovanja, a ispravno djelovanje je ono za koje oni misle da je ispravno. Možda imaju potvrdu od doktora da nisu skroz mentalno oboljeli pa mogu, znaju i najvažnije hoće nametati svoj ispravni stav svima i svakome. Beroševi svjedoci novijeg doba. I nemoj mi sad tu zauzimat stav, kažu, kad je lijepo osoba koja je došla na funkciju preko rođe rekla to što je rekla, a ti, vele, izvoli to ponovit naizust. Ko pjesmicu.
Ne kužim kaj pojedince boli kifla ko se cijepio, a ko nije. Ili kaj ko jede. Zamišljam kako stojim u supermarketu pored frižidera sa prasićima i lupam po glavi paketom smrznutih iznutrica svakog ko ih pokuša staviti u košaricu. Naime, slično djeluju iako u suprotnom smjeru neandertalci kada im kažeš da ne jedeš meso. "Izvoli jedi smrznute koljenice, jedi, jedi, sigurno si gladan! Pa izvadili su im oči u klaonici, kaj se groziš?! Svašta s tobom!"
Zamišljam kako prištavi student filozofije ne bi imao što učiti da nije bilo grčkih filozofa koji su jeli tratinčice i učili jogu od najboljih majstora sa Istoka. Zamišljam kako je Edison umalo pobrao zaslugu za otkriće prijenosa struje: "Edisone, sada je pravo vrijeme da se isprsiš, radi se o spašavanju čovječanstva. Reći ćemo da si ti otkrio trofazni sustav, ipak si ti jedan gospodin koji voli cuclat kokošje drape, a ne ovaj Tesla, niškoristi, biljojedac, ljubitelj života. Fujto."

Postoje stvari oko kojih možemo pregovarati, naći srednje rješenje koje nas neće vrijeđati niti na jednoj razini, u duhu ravnoteže i tolerancije ostvariti kompromis. To što guglam kompromis ne znači da nisam u stanju popustiti, već znači da želim provjeriti koji je latinski naziv, želim mu ući u dušu. Compromissium. Znači, stvarno se trudim.
No postoje i stvari koje jednostavno ne mogu biti predmetom kompromisa. Naprimjer. Da se odnekud stvori biće suprotnog spola sa osobinama koje se samo poželjeti mogu i da mi kaže: Ivančice, padam na koljena pred tobom poput sluge, poput ratnika, kraljice moja kaži što mi je činiti kako bih vazda bio radosnim dionikom otkrivenja tvoje prekrasne prirode. Ali, stani, samo jedan uvjet imadem, a ti milostiva budi ljepoto od Boga poslana da mi oduzimaš dah, a daješ život. Odgovori brzo mila, ili ja ili kućni ljubimci!
Odgovor bi bio kratak i jasan: kućni ljubimci. Ja sam jednostavna žena, meni je draže vidjeti na kauču dvije pseće dlake i jednu mačju, nego bručku lika koji se sjetio ući mi u život iz vedra neba i uvjetovati nešto, remetit čak.
Dakle, moraš voljeti životinje na način da ih moguće i sam imaš doma, ne na lancu ili u boksu, već na način da ih tretiraš ko najbolju frendicu ili frenda. Moraš se znat bavit njima. Ili barem bit voljan naučit.
Toliko o dlakama.

U kojem točno momentu odlučite kandidata ili kandidatkinju za kavu, ručak, cugu, putovanje, "nešto više" smjestiti u ladicu "za dopisivanje". Mislim, halo, ko ima vremena dopisivat se osim penzionerki i besposlenih popova. Što je presudno tome: ocjena karaktera, izgleda ili vlastita nemogućnost da išta osim slova u aktualnoj životnoj fazi damo u razmjenu za malo društva, odnosno, iluzije da nas netko čuje. Jea, rajt. Sluša te i čuje dokle god mu je u vidokrugu čarobni križić u desnom gornjem rubu ekrana.
Dakle, dopisivanje na internetu. Čemu to služi u ludim četrdesetima npr? Znam čemu je služilo kada sam se ja dopisivala, služilo je razmjeni informacija na raznim forumima, kasnije i upoznavanju frajera sa tendencijom izlaska i eventualno ostvarenja veze koja nije nužno samo i isključivo prijateljska. No osim/umjesto frajera, upoznala sam prijatelje i prijateljice, ne želim reći da mi prijatelji nisu frajeri, jesu, zaista, dabogda se i oni uparili. Ajmo žene, još malo pa nestalo.
Kada dragi iskričari i iskričarke odlučite da ste našli materijal za dopisivanje. "Ujme, vidi, krasan komad mozga, sinapse u odličnom stanju. Let's chat, baby! Dok nas smrt ne rastavi."

upoznaš nekog na iskri, pročitate si profile sa razumijevanjem, ne znam zašto imam potrebu ovo naglasiti ili znam, neka stoji ovdje. Vidite da tu ima mjesta za nadogradnju van iskre, izađete, pružite si ruku, zaljubite se. Možda vjerojatnost i nije velika, ali i dalje postoji. Nova je godina, novi smo i mi. Okretanje nove stranice u životu makar simbolički može unijeti i novu energiju, zašto ne. Tko promjenu želi, promjena će mu i doći.
Dakle, zaljubite se, cvrkućete onim poluretardiranim rječnikom, sunčeko, cvjetiću, mucek, budimo realni, ljudima kad se zaljube naglo opadnu funkcije zdravog zaključivanja i donošenja odluka, a nit pričat znaju. I točno ih boli briga za to. Sretni. I štaš s tim neg ljubit.
Ono, baš se zaljubite. Dobro vam je, nema drugih na planeti, samo vas dvoje. Uopće neću posebno naglašavat (ili hoću) da obožavate jesti skupa, organizirate si filmske maratone iz kreveta, vozite se van grada dugo, dugo. Ići ćete na Maltu sljedeći mjesec kad si složite slobodne dane. Seks je izvrstan. Nikad bolji. To je to. Ljubav kakve bilo nije, niti će biti. Daj prsten, želim čitava ući u njega. Hehe. E, sad ide pitanje. Kad mu se prizna da kućni ljubimci spavaju u krevetu s tobom? Mačka u krilu, pas ispod nogu. Prije, poslije ili za vrijeme zaljubitosti?

Daj ženi slobodan dan i mogla bi se počet razbacivat citatima. Nu:

Za sebe sam davno odlučio da ću radije znati istinu nego biti sretan u neznanju. Ako ne mogu imati i istinu i sreću, daj mi istinu. Imat ćemo dugo vremena da budemo sretni na nebu. (A.W. Tozer)

pa kaže:

Sreća prati hrabre
hrabre prati sreća
od svega što prijeti
tvoja ljubav je veća.

Link

Molim osobu koja se prepoznala u mom odgovoru na pitanje "Opiši osobu koju želiš upoznati. Koje osobine su ti najprivlačnije?" da ovdje u komentaru ili u čak više njih priloži svoju zamolbu sa kratkim životopisom. Hvala.

Čitam, gledam kako da skratim dan. Ovo:

Nova godina će, razumije se, stići i onima koji je ne budu čekali. Međutim, sva čar i jest u čekanju, a ne u Novoj godini. Lijepo je čekati nešto u što ste sigurni da će doći. Čekali smo u životu razne stvari, to svi znamo, a uvijek su nam i sigurno dolazile samo nove godine. (Duško Radović)

Svako vam dobro :)