parablog

Sa mnom je život lagan kao ljetna haljina, no ponekada, samo ponekada to nekakvo luđaštvo se nadvije nada mnom kao magla preko slavonske ravnice. To je zato jer te volim. (I malo zato što nisam rodila, mislim:))))) Pa i ako ti kažem: seronjooooooo, nabijem te na jedinice za memoriju i geografske dužine, ti zadrži resting bitch face ako smatraš da tako treba, ali ne predugo jer predugo nije fora. I voli me, voli, da me luđaštvo manje boli.

Tvoja buduća partnerica

Link

https://m.facebook.com/HashtagRelationshipGoals/videos/1295649994161381/

1. Ići svaki dan biciklom na posao (osim kad pada kiša)

2. Počet vježbat minimalno tri dana u tjednu sa tendencijom rasta na pet dana (sve više je previše)

3. Kuhat ozbiljno jelo četiri puta tjedno (nikakvo naručivanje izvana, jer ako je istina kad kažu da su naši životi u rukama naših kuhara, najebašmo sa narudžbama)

4. Dejtat iskričare (nikakav tinder, nikakvi sajmovi sa fotkama torza, butina, tetovaža, iskričarim dok ne nađem muža makar spalila mrežu, instalacije, šefa i stanicu, iskrica - to je evergreen)

5. Preselit u veći, a jeftiniji stan bliže šumi, rijeci, ili barem velikom parku za pse

6. Počet zarađivat od hobija (nakon se odlučim za najdraži i dovedem ga naravno do ozbiljnije razine od "sad stvarno nemam šta radit pa ću ovo")

7. Počet štedit za auto

8. Više se družit sa najdražim, najljepšim i najpametnijim nećakom na kugli zemaljskoj

9. Češće govorit mami da je volim

10. Nać muža

Jučer mi se jedan potuži u inboxu kak mu je cura u koju je zaljubljen i koja to zna poslala sms na Valentinovo u kojem iz čista mira piše da se baš lijepo taj dan provela sa drugim.

Molim vas ljudi ne budite stidna uš i pazite da se ne blendate sa stidnim i bidnim ušima jer bi danas sutra netko ni kriv ni dužan to mogao platiti. Mislite na bližnjega svoga.

Link

Također vas molim, ne pišite mi više o svojim ljubavnim bolima. To Lastan rješava.

Japan, zemlja nevjerojatnih mogućnosti. Zemlja bogate kulture i odličnog smisla za humor, smisla za joie de vivre općenito.
Festival penisa se u originalu naziva Kanamara Matsuri, a spada u red, vjerovali ili ne, religijskih festivala. Slavi se prve nedjelje u mjesecu aprilu.

Legenda o postanku festa kaže da se ljubomorni oštrozubi demon sakrio u rodnicu mlade žene u koju se zaljubio i odgrizao dvojici mladića penise na njihovu prvu bračnu noć. Mlada žena je bila očajna. Otišla je potražiti pomoć kod kovača, a on joj je izradio željezni falus kojim će slomiti demonske zube. Tako i bi.

Vjeruje se da svetište koje Japanci nose kroz festivalsku povorku (mikoshi) nudi zaštitu za nježan i siguran porod i sklad bračnih partnera. Središte svetišta je, pogađate, falus. Nekada je drveni, nekada željezni, a nekada izgleda kao golemi ružičasti dildo. Kako god, gdje god se okrenete u vrijeme trajanja festa naletjet ćete na penis, u ilustraciji, suvenirima, slatkišima, rezbarenom voću.

Pa ti sad reci da je šteta putovat. Ili barem čitat putopise.

Ko se boji vuka još, tri za groš, tri za groš.

Razmišljam o opcijama koje bi u praksi ženi trenutno mogle pomoći da lakše prebrodi pms:
1. Nazvati roditelje i optužiti ih za zanemarivanje u djetinjstvu
2. Nazvati bivšeg i reći mu da sve žene koje je imao prije i poslije ne mogu se mjeriti sa tvojom vrhunaravnosti
3. Usput naglasiti da je budala i da ima malog pimpača
4. Bacit sve slike i pisma od bivših partnera/prijatelja ako to još negdje čuvaš uključujući rajngle i cvijeće
5. Dati otkaz
6. Nazvati rođaka koji ti duguje novac i reći mu neka tak duguje novac nekom drugom
7. Pojesti sve čokoladno iz ladica na poslu, na putu kući s posla, kod kuće
8. Javit u grupu prijatelja na viberu da više ne možeš pratit koliko im djeca imaju godina
9. Izaći na vrištinu vrištat ali tiho i smjerno ko Jane Eyre e da ne bi uznemirila ptice
10. Ostalo

Dal se to sme?

Nije da ne volim Valentinovo. Nemam ga zašto ne voljeti. Iako su trgovine do plafona pune plastičnih srca i svjetlucavih jednokratnih zavjeta na čestitka formatu, to nije razlog za ne voljeti Valentinovo. Svaki razlog za slavlje je dobar razlog za slavlje. Ok, ovo zvuči ko mudrost iz Alan Ford cvjećarnice.

Evo, ja ću podijeliti s vama koja mi je valentinovska objava privukla pažnju. Kaže ovako:

We are not meant to stay wounded. We are supposed to move through our tragedies and challenges and to help each other move through the many painful episodes of our lives. By remaining stuck in the power of our wounds, we block our own transformation. We overlook the greater gifts inherent in our wounds — the strength to overcome them and the lessons that we are meant to receive through them. Wounds are the means through which we enter the hearts of other people. They are meant to teach us to become compassionate and wise.

U prijevodu:

Nije nam suđeno da ostanemo ranjeni. Trebali bismo se kretati kroz svoje tragedije i izazove i pomagati jedni drugima kroz mnoge bolne epizode našega života. Ostajući zaglavljeni u snazi ​​svojih rana, blokiramo vlastitu transformaciju. Previdimo veće darove koji su svojstveni našim ranama - snagu da ih prebrodimo i lekcije koje bismo trebali dobiti kroz njih. Rane su sredstvo kojim ulazimo u srca drugih ljudi. One su nam namijenjene da nas nauče postati suosjećajnima i mudrima.

Autorica teksta je Caroline Myss, a slike Irina Vitalievna Karkabi.

Nisam našla kontakt od Markić, ali sam našla ovaj članak :) Link
Kaže, šumsko tlo u finskim vrtićima promijenilo je dječji imunološki sustav. A ispod naslova kojemu namjera nije zvučati poput jednokratne senzacije (ne pitaj otkud znam:), zanimljiv tekst. U odnosu na tekstove koje nam svakodnevno mediji serviraju, ovaj je odmor za oči i dušu. Vijesti iz raja.

PS. Zna li netko, itko, da li je potrebno kod otvaranja dječjeg vrtića imati stručnu kvalifikaciju za odgajatelja predškolskog odgoja ili je dovoljno, za početak, zaposliti stručne suradnike? Pitam za prijateljicu.

Nikad neću skužit kako Markić i njezina ekipa pobačaj vide kao zločin, s etičke strane on se vele smatra ubojstvom, dok je npr. sasvim normalno ulaziti u slobodu odabira zrele žene. Tu se ne postavlja pitanje etike, jedino pitanje koje visi u zraku jest "šta ti imaš slobodno odlučivat, koji si ti faktor samoj sebi, a inicijativi "Za obitelj" pogotovo".
Jel netko pitao Markić što misli o ostavljanju djeteta u sirotištu. Ili o maloljetnim djevojčicama koje rađaju. Jel netko iz inicijative pitao ima li ta mama kojoj zakon nalaže roditi pelene za bebu.
Predmnijevam da Markić podrazumijeva da se ljudi koji nisu ona štancaju uzduž i poprijeko i pritom nisu savladali korištenje kontracepcije, pa neka izvole odgovarati za svoje neodgovorno ponašanje. Vrijeđa inteligenciju hrvatskog naroda i time pokazuje manjak domoljublja i čovjekoljublja kao takvog.

Ko od vas ovdje ima njen kontakt? Javi u inbox.

A sada glazba: Link

Neke od najiritantnijih pojava koje te mogu zadesiti ujutro:

1. Dlaka u bureku
2. "Dobro jutro, kartu molim"
3. "Napiši nešto o sebi, profil ti je prazan"
4. Kiša
5. Kada te netko u osam ujutro pozdravi sa "dobar dan"

Napiši nešto o sebi. Evo napisala, na nekoliko kartica.

Ali barem je muzika na stojedinici ok. Link

Vidim da je danas dan prisjećanja na crno-bijelu prošlost, pa evo i mog obola

Unaprijed bih se ispričala ukoliko će nastavak ovog zapisa povrijediti nečiju nježnu dušu, to mi nije namjera. Namjera mi je istaknuti kako je ženi danas izrazito teško pronaći muškarca koji je voljan pružiti joj nezaboravne trenutke u krevetu ukoliko nije savladala pripremu morskih plodova i palačinaka sa orasima. Dokaz u prilogu.
Ovim putem bi htjela uputiti i prosvjednu notu Onome koji me vegetarijankom napravi. PROSVJEDNA NOTA.
To je sve za danas.

Dragi moj mužu budući i jedini, sigurno se pitaš "gdje da izvedem Ivančicu, čime da je obradujem, kako da njezino srce pridobijem".
Stvar je jednostavna. Kada sunce ogrije zemlju nekoliko dana zaredom, a mlada trava počne u svijetlim nijansama zeleniti, ti se raspitaj da nije možda organizirana nekakva lijepa etno svirka kod pogona Jedinstvo. Ako jest, mirisan i čist mi priđi pa me upitaj: Ivančice, želiš li se večeras njihati na zvuke tradicionalne glazbe? Ja ću ti odgovoriti: Da, želim.

Kazan, Gondže ružo Link

Ps. A možemo i do riječnog spruda gledati u zvijezde.

Meni je bitno imati svoj ženski krug. U biti, bitno mi je biti okružena ženama koje su otvorene razmjenjivati informacije. Imam grupu bliskih prijateljica na viberu, kada kažem bliskih onda mislim na cure sa kojima sam rasla doslovno od osnovne škole. Kako nam životne okolnosti ne dopuštaju družiti se češće, tu i tamo razmijenimo neku foru i fazon, dobacimo grančicu na vatru. Mislim zapravo da si niti nemamo vremena nedostajati. Njima su u fokusu muževi i djeca. Meni isto. Budući muž i djeca. Šala mala, ali već i ptice na grani znaju da u svakoj šali ima istine.

Imam sestre, stariju i mlađu. Viđamo se svake prijestupne godine, čujemo se češće, no bez obzira što smo ponekada u konfliktu zbog aktualnih obiteljskih situacija koje se ne dotiču samo nas tri već šireg obiteljskog kruga, tu smo jedna za drugu i to je utješna činjenica. Nije utješna kada osjećaš da si sama na svijetu. A osjećaš to ponekada. No to prođe kao što prođe dan, kao što prođe karavana, kao što prođe sve.

U međuvremenu vrijeme kratim po ženskim grupama. Evo mi sestra nedavno proslijedila link na grupu gdje žene recenziraju sve i svašta, bapski ali korektno. Samo lijepe i korisne informacije. Ok, kada je podizanje očnih kapaka tema tu stvarno nemam potrebu sudjelovati, no informacija o omekšivaču koji se osjeti na vešu tri godine nakon pranja mi je korisna. Pretjerujem naravno, takav omekšivač ne postoji.

U jednoj lijepoj, otvorenoj, podržavajućoj ženskoj grupi koja se ovaj put ne bavi recenzijama proizvoda/usluga već recenzijama samih sebe, naišla sam jutros na ovaj tekst. Prenijeti ću kasnije dio.

Svi imamo iskustva koja glase kao negativna, ona su na kolektivnoj razini ista i mene ne zanima koji je točno broj nas koji smo ih doživjeli ovako ili onako, mene ne zanima podržavanje onoga što je do tog iskustva dovelo u smislu tepanja samima sebi i drugima kako u onome što smo doživjeli ili doživljavamo nema trunke naše krivice, mene ne zanima izbjegavanje odgovornosti, mene ne zanima podgrijavanje osjećaja koji su nastupili nakon doživljenog, mene ne zanima ponovno proživljavanje traume, mene zanima kako se izvući iz ponavljajućih ciklusa u poboljšanoj verziji i ako je moguće na način da što manje boli, iako je živa istina da oni rade u smjeru našeg najvišeg dobra. Tako je uređeno, jednostavno je tako, božanska intervencija je prisutna u prirodi gdje god bacimo pogled, pa tako i u našim životima.

Informacija nađe put do onoga koji je traži, a ova informacija možda kaže nekoj mladoj ženi ili mladom čovjeku ono što je jutros kazala i meni.

"Ponekad mislimo ako prešutimo ono što osjećamo da će proći samo od sebe.
No, naše tijelo i naše emocije ne lažu - čak štoviše, njihova glavna uloga i zadatak je da nas obavijeste kada nešto nije u redu.
Vaše tijelo i vaše emocije duboko su povezane sa vašom intuicijom. Ona zna. Ko mama koja jednostavno zna.
Kada naučimo slušati taj glas naš život počinje da se mijenja. I ako maknemo strah od gubitka onoga što često kasnije razumijemo da nismo ni imale/imali, počnu nam se otvarati vrata u svijet pregršt mogućnosti.
Nije lako. Boli ko najdublja rana.
Ali jednom kada zacijeli nema više boli.
Zapitajte se na koju to ranu stalno lijepite stari flaster."

Kazala mi je, budimo potpuno transparentni sa svojim partnerom - sa samima sobom. A vama?

Kada sam bila mlađa hodala sam ljeti po Vudstok festivalima novijeg doba, festivalima psy trance glazbe gdje aranžman Riders on the storm od Doorsa zvuči kao da je direktno izašao iz svijesti nekakvog šamana i ponuđen je za cijenu prisustva svakome ko ima uho da čuje.
Dakle, prije nego sami sebi šapnete u uho kako su to festivali razvrata, ja ću reći kako su to edukativni festivali najviše razine koji obiluju interesantnim predavanjima i radionicama iz područja onoga što danas nazivamo alternativom. Kada kažem najviše razine, onda mislim na stručnost, prepoznatost i priznatost osoba koje su pozvane biti predavačima.

Ukratko, cca tjedan dana živiš u šumi okružen ljudima iz čitavog svijeta koji su kao i ti došli odmaknuti se od svakodnevnice u punom smislu te riječi. Učiš jogu u srcu prirode od jutra do večeri, prvi satovi počinju već oko sedam ujutro, razbiješ "monotoniju" predavanjem o samoniklom bilju i radionicom otvaranja čakri. To ti je fora, sutradan odeš reminiscirati prošlost.
Kuhaš si ili sam na plinskom kuhalu ili odeš u festivalski restoran koji je naravno isto na otvorenom i za malo festivalskih novaca dobiješ prekrasan mirisni tanjur. Najčešće kombiniraš to dvoje.

Između drveća su razapete viseće ležaljke što izdaleka izgledaju kao šarene ptice. Glazba je na repertoaru čitav dan na više različitih stageova, od kojih je jedan zamisli alternativan. Alternativa u alternativi. Tamo sretneš mlade glazbenike iz Hrvatske koji stvaraju moderan etno zvuk. Onda se izuješ i plešeš bos po zemlji ko prvi ljudi iako nisi ni pijan ni drogiran. Upoznaješ nove ljude, razgovaraš, puno razgovaraš. Ponekada samo ležiš na travi i gledaš u oblake. Glazba staje oko tri, četiri ujutro, ali ti se pokupiš u svoju vreću za spavanje u visećoj ležaljci već oko 10, 11 navečer i zaspeš kao beba pod zvijezdama.

Galerija likova koju ondje srećeš je u najmanju ruku bogata. Naići ćeš na šamana, na lika koji se bavi proizvodnjom gljiva, na tarot majstoricu, vidjeti ćeš obitelji sa djecom i psima, vidjeti ćeš mlade ljude koji su došli eksperimentirati, vidjeti ćeš one koji su došli približiti se sebi oslobođeni distrakcija svakodnevnice ili one koji su jednostavno došli odmoriti. Vidjeti ćeš mladu ženu ili mladog čovjeka oslobođenog srama golotinje u svijetu zakopčanom do grla.

Nakon što si odspavao pod krošnjama i zvijezdama koje uspiješ uloviti pogledom kada vjetrić razbuca grane i nakon što si odradio jutarnju jogu, staneš pod tuš koji je također pod vedrim nebom. Dok si čekao na red pored tebe su prošli nekakvi spolni organi, ali kuliraš jer si eto kul. Na povratku u svoj brlog staneš pored kuhinje, uzmeš gusti sok od voća i mobitel kojemu je, nadaš se, baterija napunjena, sretneš ekipu studentlija koji sjede u krugu, puše marihuanu i pričaju o glazbi i one koji se vraćaju sa drugog sata joge.

E sada nakon kratkog uvoda slijedi ono što sam ustvari htjela reći.

Na zadnjem takvom festivalu čula sam jednu pjesmu koju sam kasnije guglala i čula je u više različitih varijanti no nikada u onoj u kojoj sam je prvi puta čula. Ne čudi, izvođenje glazbe na takvim festivalima stvar je osobnog osjećaja koji poziva na djelovanje, stvar je improvizacije. U trenutku kada sam čula refren ove pjesme Link - Afion "Duni mi, duni", doživjela sam neku vrst epifanije. Osjetila sam da ću uskoro sresti svog čovjeka. Bez za*ebancije. Sve što mi se događalo poslije toga upućivalo je na to da je pitanje sata kada ćemo se sresti. Veoma neobičan osjećaj, izrazito intenzivan i niti sličan prethodnim intuitivnim iskustvima.

Par mjeseci poslije tog iznenadnog intuitivnog proboja, zaista upoznajem čovjeka u kojega se ludo zaljubljujem. Ne znam kako i ne znam zašto, toliko je različit od svih osoba koje sam ikada srela, a toliko je poznat i blizak i jednostavno moj. Kasnije tek povezujem susret sa njim sa prethodnim predosjećajem, do tada se čudom čudim kako je moguće da ga poznajem, a tek smo se sreli.
No da ne bude dosadno i po planu, ispostavlja se da on nije posve otvoren za nova zbližavanja, ispostavlja se da mora odraditi svoj tzv. karmički plan i program koji je uspostavio u prijašnjim odnosima. I što ćeš sada, Ivana? Pa ništa. Budi strpljiva. I čekaj. I čekaj. I čekaj. Činilo mi se da sam se sva pretvorila u čekanje, u osobu čije je djelovanje svo u pokušaj/pogreška stilu, činilo se da tu nema osobnog, kamoli zajedničkog napretka što je otvorilo prostor raznim potisnutim strahovima da izađu iz svojih tamnih komora i podsjete da su tu negdje.
Kao što bi Nietzsche kazao: Ako dovoljno dugo gledaš u ambis, i ambis će početi gledati u tebe.

Jučer sam prvi puta čula ovu pjesmu, otvorila sam fejsbuk i vidjela jednu objavu, drugu objavu, svaka je slijedila poveznicu na Link - Ivan Grobenski "Dojdi draga, dojdi".

Jest malo meketava, ali zašto ne bi bila. Pogotovo ako uzmemo u obzir da su rogati u odnosu najčešće muškarci. Rogati, ne rogonje, primijeti razliku. I zapravo, ono što sam shvatila jučer jest, koliko god samocentrirano zvučalo priznanje, kako sam posve smetnula s uma da je možda netko isto tako čekao na mene. Ili možda još uvijek čeka.

Možda je to ta lekcija koju iz ovog odnosa trebam savladati. Možda sam ovime zatvorila ciklus čekanja.

Danas je ponedjeljak plus je prvi dan u mjesecu ljubavi i ja se osjećam sretno i poletno. A kako ste vi, golupčići moji?
Jutros sam otkrila novu igru, utipkala sam u google tražilicu Ikea jer me Ikea asocira na udaju, odabrala sreću na opciji "prati me sreća" i dobila ovo. Šta to nije sjajno?

Ako vam se čini da na fotki vidite lijevo stopalo, dobro vam se čini. Evo, nadam se da je i vas obradovalo, te da ćete svoju sreću sa opcije "prati me sreća" danas dijeliti do besvijesti ili barem do iskrice.
Kisi kisi (dont bi mesi misi)