srp mog djeda antuna

 
eh. nastupilo je ono doba kad nis ne primjecujem. a znam zasto je tome tako, al svejedno ne volim kad sam takva. ahhh. ne volim to. otiso mi saft iz zivota. ko da mi je likvor iscurio iz glave i sad mi mozak nema u cem plutat neg je samo tamo. težak i suh.stoji i dosadan je.
 
bah.
 
nemam obicaj pit puno vode. al imam obicaj svaki put kad je pijem uzimat novu casu. s obzirom na broj casa po stanu, pijem vise vode no sto mislim. i onda se hranitelji ljute. da, kao, sta stalno novu uzimam. pa sam tak pocela pit iz salica. jer nekad i ocu pit iz stare case (isuse, o cem ja to pisem..kriste) al ne znam koja je kad su sve prozirne. pa sam pocela salicu uzimat.da se razlikuje. al ih je opet bilo po stanu jer sam i opet novu uzimala uvijek kad sam zedna bila. 
i pitala sam mamu jel mogu pit iz lonca nekog pa je rekla da ne.
i sad su dosli ti neki sta su iz australije i donjeli nam đep za čašu. oni u tome drze pive koje su hladne. pa da im ne bude hladno za ruke. a za grlo  je dobro, kao. ah. pa sad pijem vodu iz đepa.
tako mogu bešumno stavljat čašu na sto.. jer je đep on spužve neke. ne čuje se ono - kling. ustvari, to bi se culo da imam stakleni stol. kod mene se ne cuje ..kluNG. drveni stol.makar ne znam zasto je bitno da se ne cuje zvuk. astajaznam.
hihi. aha..jaja.. bacila sam neka specena jaja u vrecicu i to se pokvarilo i stajalo na balkonu i smrdilo. pa sam se osjecala uzurpirano smradom i muhama koje su letile oko tog. pa sma uzela to da idem bacit i kak sam ja isla po stanu, tak su me muhe slijedile. i onak mases s vrecicom gore-dole i one te slijede. ko neke izdresirane cirkusantice:))
ja sma gospodar muha :DD
 
btw, glupa knjiga dozlaboga. mislim, ideja je super, al izvedba nije presla ni prag za usmeni, a kamoli...(?)

 
i nekako su se rijeci vec istrosile. i ni jedna vise nije dovoljno ostra i ni jedna nema melodiju.
kao vrećice pekare iz kojih je pecivo emigriralo.
na vjetru.
dobra mi je usporedba bas. bah.
ma jebe mi se.
(nisam sigurna za referenciju ovog teksta. razmislit cu jos o tom)
(zanemarite me)
(prestat cu pisat logove)
(jebomepasakne)

 
:))) kao, sad svi tu nesto pisu. niiiz logova. o necem sta im je bitno. pa to umotaju u svakakve neke rijeci. il laprdaju samo. i svi o necem drugom. u biti istom, al drugom.nnda. ahh. ne mogu izrazit sad taj osjecaj. nemrem. nesto ko onda kad sam veslala s tom jednom nabrijanom, u istom camcu, jel, pa sam na startu imala trenutak lucidnosti i rekla:sta? sad cemo se trkat? kao, ko ce brze veslat? a zasto? kao, ko ce bit prvi. sad cemo mi veslat sto brze mozemo, pa da vidimo ko ce bit prvi. zasto? jel ima ribe tamo neke na cilju? il sta?. ono sta ZBILJA ne mogu verbalizirat je pogled koji mi je uputila. ona je bila difovka, ona se 10 minuta prije na obali posvadjala s deckom. i ona je navikla pobjedivat.
hihi. a sirota. a oke je inace bila.
i kad citam neke logove osjetim..ko da zivim u stanu i onda mi netko iz stubista ispod vrata gurne neki tamo jako tanki i cudni tepih koji zraci svacim sta nije iz mog stana i onda neko vrijeme zivim s tim sta zraci iz tepiha.
tog čudnog.
tak se nekad osjecam kad logove vam citam.
i primijetih neke nove tu i drago mi je zbog tog.
 

 
vec se četiri dana tusiram navecer i cesljam. SVAKI dan se cesljam. zato sta mi je to smijesno i zato sta mi malo i fali. ne tusiranje nocima i cesljanje danju. neg mi je tad nekak ko da sam blize. e.
svacemu cu se dosjetit nebilidabili. ah:(
sad nevezano za to. slusam od lennona stand by me. pa ono..sjetilo me to jednog dozivanja duhova prije 7-8 godina. kad smo se spremali tjedan dana da tog petka trinajstog zovemo ih. duhove. konkretno, jima morrisona nam. i bojali smo se dok smo to dogovarali. i sve nas je bilo strah i srsi su nas prolazili. tim vise sta su nam ostali iz razreda govorili da se ne zajebavamo s tim. hihi. i tako smo se skupili nas par kod frendice i stavili sliku jima nam u sredinu i oko njega neka slova i čašu i štajaznam još šta. i spustili rolete. i sjedili tako i osjecali se debilno, al to nitko nije htio priznat. solidarnosti radi. pa smo se pretvarali da smo jako ozibljni i sve. a onda je roleta pukla i pala dole. ne zbog mračnih sila ni morisona jima neg je imala tendenciju ka padu vec duze vrijeme. i sad je odlucila past. onda smo jos malo sjedili oko sveg tog i svijeca nekih i svjetlost s ulice je nekima od nas isla u oci. onda je neko reko:ja se osjecam dost..onak...glupo. pa su svi to isto rekli. pa smo upalili svjetla i isli gledat neki kao horror. to je bila rezerva. ak jim ne dodje. i bili smo ponosni jer smo racunali na to. radilo se o nekom kraju di nema niceg psim snijega. i par haskija.i njih dva čovjeka neka. i onda oni tamo budu i zima im je i ti haskiji ih vode posvuda na onim sanjkama.onda s eposvadaju jer su gladni i jedan umre, a ovaj drugi ga kao pojede, al se to ne vidi. ond ajedan od haskija pobjesni, kao, i pocne napadat ovog koji nije umro od zime i koji nije pojeden. i onda se on dalje malo vozi s preostalim haksijima. ovog divljeg je zatukao nečim tupim.
i tak. hihi. a svidjao mi se tamo taj jedan i tu stvar smo frendica i ja stalno slusale tad pa zato. i onaj film smo u to neko vrijeme gledale. istog naslova.pa zato. i ja sam, kao, mislila da njega kad sam slusala tu pjesmu. i na nju sam mislila kad smo gledale taj film.i ona na mene. kao, nas dvije cemo bit skupa zauvijek ko ti ljudi iz filma.
a nismo. taj je bio šonjo pa nije uzeo inicijativu. a ja sam tad jos mislila da, kao, nemam ja tu sta uzimat inicijativu.
a nisam ni s njom vise skupa. jer me odjebala.i nema pojma sta je sa mnom. ni ja s njom.
 
If the sky that we look upon
Should tumble and fall
Ot the mountain
Should crumble to the sea
I won't cry,
I won't cry
No, I won't shed a tear
Just as long as you stand
Stand by me
 
ccc. sad mi zvuci ko da me zajebava svemir kad to cujem.a jebiga. naučiš se živjet s tim.
kučko.
al ne onak kak meni vlado kaže.
neg onak, za zbilja.
 
ma.
 

 
khm .da. sad samo sekundu dok se odsmijem naslovu loga. ono..savjet. kolajah daje savjete..hihi. ja da napisem djelce:100 savjeta, mislim da bi to lezalo u onoj kosari di je sve za 10 kuna. il manje. il ti plate da uzmes. svejedno.
dakle, savjet: kucni broj doma svoga bi bilo pametno zmemorirat kao "d.o.m.a". jer ako ga imate zmemorirano kao "jazbina" ili "inspekcija", onaj koji vam je nasao izgubljeni mobitel A IMA ŽELJE vratit ga, nece vam ga moc vratit NIKAKO.
naravno, sve to pod pretpostavkom da su vam svi blizi i dalji ljudi spremljeni pod sasvim nebuloznim nickovljem.
 
eto.
 

 
da cu se vracat s faksa i sjest na prvi vlak. samo s biljeznicom i kemijskama u torbi i otic daleko i bit tamo neko vrijeme. samo s robom koju imam na sebi. i nece mi smetat.
TO CE MI SE DOGODIT.
 

 
u zgu spavam grčevito.kad god da odem lec, dignem se u deset.spavam jako grčevito. ne zelim se budit.
i jucer sam pomislila dok mi je svijest polako odlazila kvragu da ce bit drugacije kad se probudim. nesto u stilu ko da sam TAD sanjala dobar san i da  kad se probudim da ce sve bit isto al s jednim elementom drukcijim.
al nije bilo.
 
oke. popila sam vodu iz boce. koja je sluzila kao uteg mi prije tamo nekih mjesec i pol.a jos sam se cudila oklen mi dvije pune limun-jane pored kreveta. pa sam ispila 3 do 4 velika gutljaja. i povratila skoro. ko ono kad sam pila vodu iz šalice koja je bila prenamjenjena u pepeljaru. e. čovjek se osjeca glupo nakon takvih stvari.
 

 
a netko je popodne trazio na logu da se ljubavne poruke napisu neke..
pa...stajaznam, evo:
 
"..pederu.volim te ko konja."
 
a nisam izmislila. prepisala sam:)
 
 

 


 
meeting point
 

 
kosa je bila cvrsto stegnuta na najizbočenijoj točki lubanje na strani suprotnoj od lica. počešljana.kameni izraz lica i staklo u očima. metaforički. dakle, ne radi se o lećama.
walter, sok od kruške, čokolada.
jel trebaš još nešto, pitala je kuckajuci.
rekla sam:a-a.
bila je lijepa. i lijepo nasminkana. počela je pričat o vremenu, a ja sam se pitala kako joj se da meni takvoj kakva jesam pricat o tom o cem je pricala.
je, pritisak je, rekla sam i izasla.
na ulici su djeca vristala, a ja sam se osjecala usukano. tad sam odlucila provest konstruktivno vrijeme do Četvrtka. odvezat cu te lance s kamenjem sa gležnjeva. mogu zivjet s njima. al i bez njih.  oni ionako nece nista promijenit na situaciju. osim sta ce s njima bit teže.
u stanu na stolici docekao me debeli precjednik. pogledala sam ga...ustuknuto. ustuknuto. da, ustuknuto. prebacila sam majicu preko njega i sjela na balkon s walterom.
treci s lijeva. poslat cu ti neku poruku.

 
zijev. kad ono počnu grijat? 1.11.? il kad temperature budu tri dana za redom ispod nule il kak to ide? tuzno je da se oko toga moram brinut na pocetku 21.st.. ko da ne mogu cijelo vrijeme potiho grijuckat. ma.
kad sam ja bila mala, mislila sam da je nebo sivo. ozibljno. tj. nisam mislila eksplicitno da je sivo, al sam msilila da nije plavo. sjecam se da kad sam vdijela plavo nebo da sam se zacudila da kak je to plavo gore.a ne sivo. i neki oblak je bio hodao po njemu pa sam skuzila da je ustvari temeljna boja neba plava, a ne siva. ko sta neka djeca misle da su krave ljubicaste. i smijali su mi se kad sam im rekla to za nebo, al to uopce nije za smijat se. oa ja vec tri dana sunca nisam vidla. a bilo je zima kad ga nije bilo po dva mjeseca.tri. osjecam vec ka mi koza poprima boju tarantele i obrazi mi upadaju. plave žilice naziru se kroz kožu. oči postaju naizgled veće i malo ispupčene.koža glatka skliska.
ma lupetam.
kad ce grijanje?

 
jako te.

osjecam se zrelo zato jer idem do purgeraja na kavu. zato sta idem tamo trazit jaknu i kljuceve koji NISU moji i koje NISAM ja izgubila. hihih.  osjecam se zrelo jer sam dosla doma jucer normalna i nisam si vrata morala razvaljivat da u stan udjem.
a mozda imam krive osobe za mjerilo uzete:)))

 
uffff. i tako. družih se konačno s Dugo Neviđenima. kad se u 4 popodne sretneš s tri para očiju bez fokusa, tri šake položene na qpack i mirisom koji ne producira ni jedna cigareta kupljena u trafici, mozes rec jednu od tri stvari:"fuj."/ "carpe diem, a?" i "daj". al s obzirom da su dvije noci s vrlo jalovim snom ostavili traga na psihi mi, a bogami i licu, samo sam naručila josipu (pod izgovorom:za dobrodoslicu), legla na kauč, pokrila se nečijim odjevnim predmetom i odjavila se do daljnjeg od sudjelovanja u ikojem razgovoru uz iznimku eventualnih cereka.
vrlo dugo tihi žamor i nesto lagano kao glazbena podloga.onda je netko otisao. nakon toga me nečija ruka odvukla u sobu i rukom s ispruženim prstom pokazala u smjeru praznog kreveta.izvukla sam kaugumu iz ustiju, srolala je u kuglicu, stavila pored kreveta i zauzela fetusoidni položaj.
muzika je utihnula.
nesto kasnije, ono na drugom kraju sobe pocelo je pokazivat znake budnosti. -jel spavas? - mrmlj. - jel spavas. -mrmlj. - a daj nemoj vise. budi budan sad malo. -mrmlj. - hm..os pusit?. ustao je momentalno i izgubljeno gledao ispred sebe. klimnuo glavom.
poslije su dolazili i odlazili neki ljudi iz stana. neki su bili duze, neki krace. ne znam.zadnja grupa koja je dosla nije imala oči. vidjela im se samo donja trecina sarenice. ostatak je bio ispod gornjih kapaka. bili smo im usputna stanica do partyja, pa zato.
nisam ostala dugo. "nisam ostala dugo" u slucaju s doticnima znaci da nisam dosla doma u 5 ujutro. kad sam se nasla na cesti nisam znala kolko je sati, al nije moglo bit vise od 12 jer je bilo previse ljudi na cesti. s druge strane, ZNALA sam da nije MANJE od 12 jer dnevni tramvaji vise nisu vozili. ispred mene je bio poduzi put do trga. i od trga jos tri puta tolko. znala sam to. al noc je objektivno bila topla, a ja sam imala dovoljno odjece na sebi da je takvom i dozivim. situacija mi se i nije cinila jako strasnom. hodala sam ulicom sa TuDumom. TuDum je onaj zvuk boli koji mi odzvanja u glavi vec dva dana. taj TuDum.
asfalt se sušio od popodnevne kiše i ljudi su izlazili van. sredjeni. veseli. idu negdje svugdje. stajaznam di. UVIJEK mi padne na pamet:grad iskidan na tisuce djelica kad ih vidim takve. pomislila sam to i počela zubima čupkat rub šala koji mi je frend donio i koji stoji kod njega vec neko vrijeme. u susret su mi isle dvije tete u minicama i japankama. pogledala sam ih i postala svjesna šalne topline oko vrata. možda nešto sa mnom nije u redu. iza njih hodali su na raznim medusobnim udaljenostima i u grupacijama razlicite kvantitete Izlazioci. vrištali od smijeha u ..uglavnom, nepravocrtnom hodu. daj mi da me zaobiđe, daj mi da me zaobiđe. ali ..bilo ih je previse... .imao je nekakav kaubojski hod. ruke u đepovima. i manje od 20.isao je u susret mi i s totalnim izostankom neverbalne komunikacije, čak i ne usporivši hod, rekao:dobra večer, jesmo dobro danas?. nesto kao oni koji ti na placu prodaju cigarete na crno. rekla sam:prilično, na isti način kao i on meni. kao loše plaćeni statisti u filmu d produkcije.
prolazila sam tik pored šenoe i skužila da baš nikad nisam procitala sta je napisano na onom stupu na koji se naslanja. ne mislim na grafite. ima jedan dio koji mi se svidja, al necu to sad prenosit. ne onaj o zagrebu gradu koji odoljeva vjetrovima.
nakon šenoe sam stupila u interakciju sa dvojicom vise-manje simpaticnih ljudi. bok, rekli su. ja sam izracunala u glavi da sam četvrtinu puta do doma prosla i da je vrijeme za odmor sto znaci il sjest na trg na one kocke i zapalit il napravit taj odmor tu s njima. kad vec oce pricat. pa smo tak malo pricali. smijali se lose upotrebljenoj sintagmi i jos necem. ne znam vise. u jednom momentu im se ucinilo valjda da ocu ic tam di su me zvali, i ocito su u sljedecem momentu pomislili da ne mislim ozbiljno da necu ic pa sam se, u opet sljedecem momentu, nasla NOŠENOM ka njima željenom cilju. ne znam. onak, ko neku skulpturu. no, ako u takvim momentima kazete:"trenutno se osjecam ko objekt, a kad se tako osjecam, pocnem vristat momentalno", necete promijenit nista na stvar, ali ako zadnju rijec izgovorite vrišteći, bogami oćete. kakogod, dragi momci.
na trgu je murjak legitimirao nekog dripca s bbb majicom. na sredini trga. na kojem nije bilo nikog. eventualno tu i tamo pokoji par na rubovima istog. njih sam vidjela kad sam vec pocela dijagonalno prelazit prek trga.u tom momentu sam odlucila da cu napisat log ceste.zato jer je legitimirani zicao naokolo upaljač, a murjak mu je kroz zube govorio:kam ides, kam ides, nisam jos zavrsio s tobom.i znala sam da cu mu ga dat. "vrlo vjerovatno iam", rekla sam i pocela kopat po torbi. zapalio je i zagrlio me u znak zahvalnosti. ni on nije imao fokusiran pogled. "kae, problemi?", pitala sam dok mi je glava bila zaklonjena od murjakovog pogleda. " a jebiga, zajebava me tu nesto. ocemo ic pit? ". " necu. al mogu bjezat s tobom na jen-dva-tri ak oćeš. al pod uvjetom da bjezis u smjeru tresnjevke. ja ionak moram tam ic, a nema tramvaja. trčećki ću brže doć." rekla sam to smrtno ozbiljno. " hahah...oćemo pit?". bozze,ovaj razgovor nema perspektive."  ma, necu, jer..", tu mi je palo na pamet da pogledam sta murjak radi. črčkao je nesto u tekicu si i mrko me gledao. - doobroo, doobroo, eo, idemmm..., rekla sam. još jedan loše plaćen statist, pomislila sam. Legitimiranom sam uputila tam neki debilni pogled iz akcijskih filmova:"zadnji put pitam:oš bježat?". murjak me pogledao ko da nisam normalna. nacerila sam se, stegnula si šal i krenula prema ilici.
al ja bi bježala, majkemimoje ak ne bi. pa nek me kazni za trčanje il za šta već. bogamimoga ak ne bi.
veći dio ostatka puta se nije dogodilo ništa.izuzev šta sam saznala da mali jastuci jarkih boja sa žirafama i leptirima koštaju 66 kuna i nešto sitno.
na tom potezu sam prošla pokraj tri para koji su se svadjali. kod prvog para se radilo o tome da je ona vristala, kod drugog je ona plakala, a kod treceg su oboje šutili i gledali u asfalt.bila sam im zavidna.  kriste, htjela bih se svadjat s njim. htjela bih se svadjat s njim AKO to znaci razgovarat face2face.
na raskršću Gdje-Sam-Skoro-Izazvala-Saobracajku-Ali-Nisam bilo je crveno. nekad se igram uzorne građanke pa čekam zeleno. tako sam i ovaj put. iako je pravi razlog bio da su me noge boljele. neki auto je bio sparkiran na pol trotoara. s drugom polovicom na tramvajskim tracnicama. tri cure unutra. koke, pomislila sam. moram prestat govorit "koke" za cure, pomslila sam odmah nakon tog.  nakon par sekundi doticne su odlucile ipak sic na cestu i krenut di su vec isle. sisle su s trotoara i polako dolazile do krizanja.ja sam gledala u asfalt i imala njih u perifernom. kad su mi dosle u centralno vidno polje, ova kaj je iza sjedila je izvadila glavu si kroz prozor i povratila. tj. povratila je i unutra malo. i povracala je jos neko vrijeme. ja sam vrlo smireno spustila pogled prema trapericama da vidim jel povratila i mene.
nije.
presla sam cestu. samo jos jedan auto na krizanju. zasto ,dovraga, stoje kad im je zeleno. gledala sam u asfalt i pomislila kako je cudno za tu ulicu da je suha jer je ona UVIJEK mokra. nju iz nekog razloga peru svaku večer. "bok, kako smo", rekao je kroz prozor auta. "neloše", rekla sam bez svracanja pogleda s asfalta.
bozze, koliko jos do doma. umorna sam. mora da ovo netko snima i baca mi kamenje pod noge o koje se spoticem. mozda rtl debilni. nekakav reality snima. i mene su uzeli za zajebavat.
vibracija mobitela. nisam odmah pogledala ko je i sta oce jer sam pretpostavljala da cu dobit poruku da dal sam ziva dosla doma i dal su mi zubi na broju.i sve to s tipfelerima. ipak, nije bilo to. prenosim u poptunosti:"pazi kad ulazis, neki sismis ludi zuji po kuci..sad je nestao, ne znam di je". nisam nista pomislila.
penjala sam se po stepenicama haustora i razmisljala kako se to pazi kad se ulazi kad ti je sismis u stanu.otključala sam vrata, locirala si tijelo uz šarke vratiju, nogom ih gurnula i priljubila se uz zid iza ledja zureći kroz trepavice u mrak stana.tu je bio kraj mojoj ideji o paženju pri ulaženju u šišmišem okupirani stan, pa sam ostala na haustoru i počela zvat bratovo ime.
i isti je vjerovatno jos uvijek tu negdje.sad u prostorije ulazim mašući prvo rukama ispred sebe da me debil percipira, pa nek onda tijelo unesem.
i tako.
 

 
isusa si
i prala mu noge
i opet bih to.
(i hoću)