Putovanjem po galaksiji riješite se stresa.

Od svega što je čovjek do sada izgradio ništa nije vrijednije od mostova. Osim što spajaju obale i ljude, oni stvaraju trajna prijateljstva i ljubav među ljudima, povjerenje i želju da se živi zajedno. Mostovi nisu živa bića i ne govore, ali ipak imaju svoju dušu. Njihova duša živi sve dok se preko njih može prijeći...

Vrijeme je penjati se, vrijeme je napredovati stepenicu više, iako ni prethodna stepenica nije još potpuno osvojena niti utvrđena kako treba. Govoriti malo, ne govoriti zlo, glupo, površno ni uzaludno, ili čak ne govoriti uopće.

Sve su to stepenice na putu osobnog napretka i usavršavanja koje u tijeku života, kao teren u ratu, osvajamo, gubimo i ponovo osvajamo. S godinama, točnije rečeno sa starošću, koja nastupa polako i tiho kao sumrak na zemlju, krv hladni, nagoni odumiru, savlađujemo se i obuzdavamo lakše, tako da i bez svoje velike zasluge govorimo manje, možda razumnije i čovječnije.

Ali to nije dovoljno.

Vrijeme je da se pređe na dostizanje višeg stupnja, a to je: unutarnja šutnja. Što vrijedi što mudro držimo jezik za zubima, ako u nama još sve vrije od oštrih sudova i brzopletih replika koje ne pokreću naš jezik i ne prelaze preko usana, ali potresaju i paraju našu unutrašnjost?

Često se mogu vidjeti takvi starci koji smireno i prepodobno ćute, ali im se u pogledu i podrhtavanju usnica javlja ponekad odraz unutarnjih kivnih i zloćudnih monologa i dijaloga.

Bilo je vrijeme da već naučimo u sebi šutjeti. Sve nas poziva na to. Priroda sama nam pomaže u tome. Vrijeme je, jer inače će nam se desiti da do kraja živimo zlo i, na kraju, ružno umremo. A to je strašno.

Ivo Andrić - Znakovi pored puta

Nosiva je u svim oblicima.
U detaljima , u kompletu, kako se tko pronađe.
Dozvoljeni su svi detalji - ljubavni, dječiji, cvijetni, jestivi, vremenski, glazbeni... kako kome paše.
Može se nositi, može se držati za ruku , možemo trčati za njom, igrati se , biti na njoj , ona na nama - nevažno.
Važno je samo da je u nama , da ju vidimo i osjetimo i kad nam oči vežu...
Link

..pita me jedan ovdje .
Prvo što mi palo na pamet mu napišem : Kad izostanu znaci po kojima si zaključio da te voli.

Po čemu zaključujemo da nas netko voli ? Valjda po onome što nam je bitno. Vremenu koje nam poklanja , pažnji, brizi , interesu za ono što jesmo, po količini želje i volje. To isto radimo mi onima koje volimo.
Međutim, kad u jednom momentu svjesno prestaneš sve to pokazivati osobi koju voliš , jer znaš da voliš onog ko tebe ne voli (a dalje je s tobom ) onda je to dar koji mu poklanjaš od sebe iz čiste ljubavi. Time ga poštediš mučenja od svoje ljubavi , puštaš od sebe , jer bi sve dalje bilo samo tlačenje za oboje.
A on na kraju pametno zaključi- promijenila si se , više te nije ništa briga i ne voliš me.

Umjetnik

''Tvoja sjećanja pokazuju da imaš prirodnu kreativnu crtu. Za tebe je svijet šaren, duginih boja i uzbudljiviji nego što je drugima. čak i u trenutku kada sjediš u sobi u tišini. Kada sve drugo propadne ti gradiš čitave nove svjetove u svojoj mašti. U prošlom životu ti je to omogućilo da budeš talentirani umjetnik koji vješto prenosi veličanstvene ideje u stvarnost i zaokuplja maštu drugih ljudi.''

.. tako kaže neki test na osnovu pitanja o sjećanjima.
Nije loše. Za prošli život. Za ovaj bi ipak radije da sam se rodila kao mačka.

Sanjam jutros kako sam u društvu par osoba sa bloga. Jbte led jesam se namučila. Kad me alarm trznuo iz te noćne more k'o da sam se ponovo rodila.
Stvarnost zaista može biti lijepa u odnosu na snove. :))
A onda se onako nešto pitam - što mi to podsvijest poručuje ?
Spala sam na snove o ljudima sa iskrice bloga?

Ima nešto posebno u proljeću, ima nešto u ljudima u proljeće. Dosadi hladnoća koja se uvlači ranim jutrom dok pospani žurimo na posao. Narastu troškovi zimskih radosti i gadosti.
Jedva dočekam cvjetanje narcisa , toplije dane , duža razdoblja sunca , mirise u zraku, prve racvjetane krošnje badema.
A onda primijetim kako se mijenjamo od proljeća do proljeća.
Ne znam zašto neki ljudi kako stare sve više pričaju. S čime je to povezano? Koliko god ih pažljivo slušam postane mi ponekad naporno i uhvatim sebe kako mi sijeva misao - kad će kraj ovome ??? Hvatam dah umjesto njih. Mislim da oni to ne primjećuju , a kako ja opet imam potrebu sve manje pričati , a više slušati ispadne da je sve kako treba. Toleriram jer su to meni dragi i bitni ljudi. I što bih promijenila da im kažem ?
Sve više čitam . O zdravlju , prirodnim lijekovima , kozmetici , prirodnim vitaminskim bombama - ajme , majko mila !! Više ne znam jel jogurt trebam pomiješati sa medom i jabučnim octom il cimetom , jel to trebam popiti , namazati po guzi , ostaviti preko noći u bocama il u sebi ??!! Jbte više , sve mi se izmiješalo !
Onda čitam kojekakve simptome - moždanog udara , štitne žlijezde, klimaksa... Reko', ne bi voljela da me uhvati klimaks, a da ja to ne primijetim. Ili nedajbože strefi me moždani ,a ja mislim da imam napad ludila. Ipak trebam biti osvještena.
Uglavnom, starim. To sam jedino shvatila. :))