vještičje kronike

Čitam danas kako je šef HEPa prijavio 63 nekretnine u imovinskoj kartici.
Kaže kolega- kakva ljudina, zamisli tek koliko ih stvarno ima kad ih je prijavio toliko

uznemirio ih biskup Uzinić
koji je rekao na televiziji, da se Bog u Isusu utjelovio prvenstveno u čovjeka, ne u muškarca..
ali zapravo
teolozi odavno tvrde, pristaju na tezu, da bog nema spol/rod...
drugo je što patrijarhalna kultura i muškarci žedni moći od boga čine..
a sad se malo zamislimo
bog na neku foru, transcedentira rod, jel tako?!
ujedno kršćanski bog je istovremeno i trojstvo, još k tome sveto, pa bi matematički bilo..it is they...
a meni to onda ide na teški queer :))

ali danas je teško činiti dobro
ili ono dobro djelo, koje nam se negdje “gore” piše,
tefteri nam se, u tu neku knjigu zasluga, pod stupac -živio je pošteno
jer ćemo sa “dobrim” kao biti bliže tim obećanim rajskim vratima ili čemu već..
i stvarno mislim da je svakako teže, ako ne i izluđujuće nemoguće činiti dobro
i/ili živjeti ispravno, nego recimo nekada (kada nekada, zapravo?)
poštovati max fair play, jer smo saznali ili već znamo svašta
tim više raste svijest (da li? i šta s time?)
da živimo u sasvim zbunjujućem svijetu, totalno ludom vremenu, kada nema
nikakve garancije a skoro pa ni šanse da ćemo ikada uspjeti osvojiti
pobjedničke bodove “za tam” i stati čista lica i srca pred vječnost?!...
pa recimo, idem si kupiti ruže, ili ih želim nekome pokloniti za rođendan
ili nema veze, uglavnom kupujem ruže
ali ako znam da te ruže putuju iz afrike, te da pola te istočne afrike grca u problemima
sa pitkom vodom, jer su ozbiljne, bogate svjetske kompanije koje se bave uzgojem/distribucijom
i prodajom konkretno ruža, skrenule vodotokove i te neke rijeke, na svoja ružina polja,
hoće li nam ta ruža i dalje biti “dobar izbor” i lijepa, i mirisati isto...

onda ok,
nećem ruže, ajmo čokoladu, da slatko, gorkasta, tamna sa narančinom korom ili chillijem, mljac
al onda se sjetim da trebam gledati jel na čokoladi otisnut onaj znak “fair trade,a” jer to je znak
da je farmer pošteno platio svoje radnike, i da nije bilo ropskog rada, iskorištavanja, neljudskih uvjeta
ali znamo da neki lažu, jako lažu itd itd..
ok
onda idem nazvati osobu x, da sam dvojbi, skroz filozofskoj, etičkoj
i da sam laganini već luda, jer sam opće počela sa tim razmišljanjem, a onda i skroz upala u spiralu
pa se pitamo šta je danas zapravo pošteno, ispravno i svjesno življenje
i kako živjeti i/ili darovati, ma koristiti, nešto što je baš baš skroz etičko,
a bez grozne priče iza, o općem fkt nemilosrdnom iskorištavanju prirode, ljudi, životinja i činjenju štete...
i obavimo taj razgovor preko telefona, i naravski ne nađemo rješenja, već samo zagrebemo u još
puno neusuvislosti i općeg besmisla
pa se sjetim da sam tu etičku, moralnu i valjda filozofsku spiku obavila preko mog telefona,
mobitela zapravo, za koje svi znamo da u sebi imaju
ok u tragovima, ali neke metale, koji em su skupocjeni, em su rijetki, ali ih pod normalno iskapaju djeca
u nekim tamo užasnim uvjetima u rudnicima, jer onda gazda ne mora širiti kop na mjeru čovjeka ili stroja itd itd
a da se skuliram, napravih si kavu, ne nessicu jer nestle općenito već godinama bojkotiram,
jer su isfurali svojevremeno kampanju da je (njihovo!) adaptirano mlijeko svakako bolje
za bebe i novorođenčad, od kravljeg, kozjeg, majčinog, da bi uskoro bio pomor novorođenčadi,
jer voda je bila ili nedostupna ili zagađena..
dakle pijem otprilke no name instant kavu, i sigurno nije fair trade
ali je pijem, i gledam na mobu aplikaciju za prestanak kiše i kakvo će biti popodne,
i eh nema meni spasa...
a kako ste vi?

zapravo je nevjerojatno kako mi, ljudi
(da, i ja, šta’š)
vjerujemo da u svakome, pa i odista zlom i naopakom,
postoji negdje unutrašnji sakriven, osjećaj za ljubav i dobrostivost
svjesnost takve vrste, kao i onaj okidač za kajanje
taj neki unutarnji kompas između dobra i zla
pa bez obzira kakva se sada opačina ili zlo činilo ili se je činilo
da će se te osobe jednom svakako suočiti sa kaznom, karmom, posljedicama
svog djelovanja
ako već neće ono jednom, sebe pogledati u ogledalo i u oči, a nakon
obavezno nemirne ili neprospavanih noći
i spoznati
što je činio, što se radilo

how yes no

jer onda vjerujemo u bajke, ali u one disneyevske- hollywoodske
izmišljene, ušećerene do krajnosti
jer prave priče, zgode, narodne predaje u izvornom obliku
su vrlo mudri katalizatori unutarnjih slika, doživljaja i životnih izbora
karaktera, mana, vrlina
unatoč/usprkos ili baš zbog nedaća
i zapravo u sebi nose jasnu poruku
zašto život, a zašto smrt
zašto nagrada, a zašto kazna

a ona izreka - put u pakao popločan je najboljim namjerama
jest istinita, no dobri ljudi nesvjesno čine zlo, dok zli ga rade svjesno
pa je odista i glupost/neznanje plodno tlo svakog zla
ako baš ne postoji evidentna f-dijagnoza

a ona je bila taj dan baš vesela, koliko već vesela može biti šestgodišnjakinja
koju teta vodi u grad, a bio je početak lipnja, i lipe su taman počele mirišati
a onda kad su se vratile kući, njenih sestara i braće ni roditelja nije bilo
odveli su ih
prijavio ih je susjed, denuncijant,
koji je žandarima rekao ...ima još jedna mala, židovka, ali ne znam gdje je,
jer oni imaju šestero djece, a ovdje ih je samo pet
na što su mu 2 žandara glasno i službeno rekli
da su tu svi koje po popisu oni moraju sprovesti...




to je i ovaj naš "svjedok" ex sabornik, koji bi sve liječio c vitaminom
koji ne plaća alimentaciju za svoju djecu, kojemu su amalgamske plombe uzrok mnogih smrti,
on je i rasist, i homofob, i ksenofob...
esencija zla.

takvi su prokazivali židove
takvi su tužakali sve koji su pomagali, šurovali ili otišli iz kuće u partizane
takvi su pokazivali u vukovaru u kojem podrumu još ima i koliko hrvata


šč mama rodila morona šč

da eto, poplave donesu nevolju, ali recimo tamo u Moslavini
ili kaj ja znam okolnim krajevima, Prvo je na pameti bilo blago, marva, jelte
to se prvo spašavalo, odvezivalo, izvodilo iz štala, tjeralo iz dvorišta, tora,
hvatalo i trpalo na što se stiglo jel u seoska kola, na stare daske, u tačke
u traktorsku prikolicu, i gonilo se, vozilo se, prenosilo se nekuda ili tjeralo uzbrdo
ali na sigurno i na suho
a onda su ljudi išli u kuću, kupili svoje i ili odlazili i oni na sigurno, suho ili se samo sklanjali
a sad putem od Zagreba do Veljuna, na Korani,
... konji, krave, ovce, vani, u vodi, do koljena, napušteni., i uginuli konj u vodi
sve u svemu
sve vam po spisku stoko samoživa ljudska ..

i kako bi ono išlo,
usamljenost se, kažu mjeri brojem ljudi koji nas okružuju
tako da se i sami sebi činimo malima, mnogo manjima nego pretpostavljamo, nego što smo mislili
a onda s vremenom shvaćamo da svi ti sadašnji, prošli, budući ljudi zapravo ne mogu izliječiti
tu unutanju osamljenost i nemire, koji iznova izviru, iako ih ušutkujemo,
ali tek povremeno nahranimo, novim licima, doživljajima
pa onda ipak utihnu, makar za neko vrijeme

jer valjda čovjek može shvatiti drugog čovjeka, samo do određene granice
a dalje od toga je - sam

a i često, život je kraći nego što mislimo, pretpostavljamo, a pogotovo što mislimo da znamo..

kak su zapravo ipak “sorta” jelte
njih dvoje ljubovalo, on u braku, budući kralj, ona u braku,
novine pune otkrića, senzacija, tračeva rekla kazala, tajnih prisluškivanja
tajnih snimanja, fotografiranja
te ko je Camilla, koliko je važna, zašto se ne makne, zašto smeta Diani i Charlesu
a šta kaže njen suprug, a djeca,
bogme afera, kaj se razvlačila desetljećima, uz sva navijanja, animozitete
tema “britima” vrlo bitna, a njih dvoje, prodali oni sa svojim slikama, izjavama,
stvarno puno žutih novina
jer monarhija,
jedina još od dvanaest u Eu , koja radi javno službeno krunisanje i eto imaju
i happy end,
i fkt je da su cijelo vrijeme jedno drugome bili važni i bitni i bogme istrajali,
vjerujem da nije bilo lako, s obzirom na nepopularnost i opći pritisak
od strane obitelji, od supružnika, javnosti, svega
al takva je valjda ljubav
i uspjeli se oženiti, dobili blagoslov Elizabete, pravilo zbog njega i nje izmijenjeno,
jer njen prethodni brak
pa onda pitanja šta dalje , ‘oće li ona isto na red za krunisanje
ili neće, ne bi trebala, jer pravila, tradicija, crkva
na kraju opet Elizabeta prije smrti rekla ,ma može, nek im bude
ali će biti službeno imenovana i za ubuduće predstavljana
kao - kraljica Camilla, ali ona je queen “consort”, ne “regnant”
dakle, nikakva prenošenja titule na nikoga sa njene strane, nikakve “kraljičine” odluke
tak da kad bute tam jednom u “white tie” izdanju , i stajali u špaliru
znate s kim se i službeno pozdravljate, pa napravite naklon ili kniks
al dobro, ak ste već pozvani tam, poduče vas.

tugica
brišem šminku, presvlačim se, skidam sa sebe rublje i sav onaj outfit kaj sam
smislila baš za danas, jer šta ako kiša, i/ili završimo dan ipak u njegovom stanu
i skidam onu dugo željenu, a načekivanu, naručenu majicu, koja je napokon gotova
majicu, kaj sam je pripremila za ovaj dan i nosim je, nosit ću je baš i samo na
taj dan, jer mi je fora, biti usklađena sa danom, temom, prigodom
jer sam mislila da sam imala utanačen dogovor, koji se sjebo

a o kojem ja pričam već skoro dva tjedna, da bih baš voljela, i da mi je baš fora tak,
i dio je reklo bi se tradicije..
a inače, bilo je tu već naznaka, na koje nisam obraćala valjda dovoljno pažnje
jer valjda sam i dalje naiFka..
pa su svi prijedlozi da bi bilo zgodno ovo ili ono, dolazili od mene
a kao druga strana zainteresirana i više nego voljna, jer sam kao “zanimljiva”
a njemu to čist ok i nekaj novoga
al poziv provjerenog, roštilj, stari frendovi, bili su valjda primamljiviji
i prevagnuli, toliko da nisam dobila ni poruku u stilu- sorry, niš od toga-
od moje kaj ja znam kaj, samo šetnje, promatranja narodske veselice,
i neopterećene zafrkancije, uz muziku “vaš šlager sezone”
kratko i jasno, zvisila sam..
a blesača, odbila sam druge ponude, jer ja tobož za danas, imam dogovor...
i tak, ostala sam doma, na ovaj ipak sunčani dan, a sunce eto još i obol tome daje
jer mi je fakat pokvareno raspoloženje
a i moram si malo progruntati zakaj i kak, i kak je sve ispalo tak, a naopak
jer priznam, nisam naviknuta
a cimati u zadnji čas druge, mi je nekak ispod časti, i bzvze, i nije fer,
jer ljudi su se valjda isto organizirali, kad sam im rekla – hvala, ali ovaj puta ne,
i bez mene, čekaju me drugi planovi, ali biti će mi drago ako se sretnemo, tamo...
i “iskrica ljudi” pvt ljudi, su mi stvarno čudni, ispada da ne znaju kaj bi, dal’ bi
al su ovdje, jer bi..

a ona spika, - nek živi, živi rad, zapravo je sada sasvim slobodno pjevaju
moćnici, tajkuni, menaĐeri jelte i svi ostali priučeni meštri dugih prstiju
jer tipu i ne samo njemu , al ajde jednom od njih
'90. je poklonjeno za jednu ili 1o kuna, pola hr poljoprivrede i lanac trgovina
uz prateću pljuvačinu i trubentice svih mogućih navijača,
kako se zapravo radi o socijalističkom naslijeđu, a znamo da je to opće nekaj fuj
i proskribirano i nedajbože nikome više nikada takve tlake

ma zapravo, sasvim neisplativom mastodontu, koji se mora pod hitno prodati,
i zamisli, on to iz svog džepa mora jadan još i platiti i konačno privatizirati...
jer sve ostalo jednostavno nema smisla i to se više ne da zdurati

i šta’će jadan, idućih 25 i kusur godina vozio se helikopterom od svog otoka
za koji samoj državi ništa plaćao nije, do svog pregolemog lovišta,
koje je za njega isto bilo badava, živio u svom dvorcu, koji je registriran kao hotel,
ali gosta tamo ne bijaše, tek on sa svojom obitelji, koji su mu na ponos i diku
kao vrlo pametni, poduzetni, svjetlaju obraz i ime

al smo se mi svjetinja, radnička, mogli nauživati slika raskoši u raznim glorijama
i načitati se i nagledati natpisa, slika o periodičnom okupljanju
istog takvog jet-seta, na još glamuroznijim zabavama
gdje je bilo i kavijara i šampanjaca u neograničenim količinama..

a kao odgovoran i promoćuran poduzetnik sa instinktom za razvoj i trend
i uspješno poslovanje i širenje, mahom zapošljavao bivše ljubavnice, kao i ljubavnike
posrnulih drugih, manje više istog mentalnog sklopa, tzv. faca, naše poduzetničke elite
usput i zapravo cijelo vrijeme žicajući i trošeći nemilice državne subvencije,
dizao bijesne i upitne kredite i općenito “širio se po regionu”

a one, koji su se samo usudili ga pitati kako i što, nazivao je živim reliktima komunističke hajke
i istog takvog mentaliteta
..da kajgod, kad su on i supruga mu godinama i noćima i danima u mrzla jutra,
slagali bukete cvijeća i pušleke grincajga, jer to je put do ovoga
što sada eto ima- hrvatskog sna, zornog prikaza njegove vizije, prijegora i mara ...
na kraju je napravio dug, naravno, i sve je moglo ostati u vlasništvu države,
ovako je to sve lijepo izručeno raznim tajnim ortacima, skup sa izvorima i vodama
još tajnijim partnerima diljem svijeta, a mi ćemo morati još toga nadoplatiti
koliko, vidjet ćemo...
zadnjih desetak godina ionako su nas uvjeravali da mu moramo biti i zahvalni, jer spasio je
radna mjesta, jer je brinuo za radnike, jer bi i gro opg,a propali, da nije bilo njegove ustrajnosti
i onda nam se smiješi sa naslovnice i tvrdi da je upravo on jedan od onih
koji je cijelo vrijeme stvarao hrvatsku...

ZAŠTO MUŠKARCI NE IDU KOD DOKTORA?
Zato što je njima dovoljna urinska proba rano ujutro u vrtu:
- ako se na mjestu gdje su urinirali skupljaju mravi - imaju povišeni šećer ili već dijabetes
- ako im kaplje na nožne prste - imaju problema s prostatom
- ako ih boli zglob dok otresaju - boluju od artroze
- ako ne mogu prestati tresti - boluju od Parkinsona
- ako se vrate u stan i nisu zakopčali hlače - boluju od Alzheimera
- ako više ne znaju šta su tražili u vrtu - onda boluju od demencije.

u filozofiju, psihologiju i u umjetnost
mi odlazimo tamo kako bismo obnovili naše porušene osobnosti
i ponovo ih sastavili..

anais nin

zato knjige, zato kazališta, zato umjetnost, zato muzika

a jučer čula još jednu meni super misao, koju je kao rekao w. churchilll
pa kaže
majka mi je bila prekrasna žena i prava umjetnička duša, ali se vrlo slobodno ponašala i družila sa umjetnicima
a otac mi je bio bog
a i ponašao se kao bog
nikada ovdje za mene, uvijek zabrinut za druge

lajkam:)

u varšavskom getu
19.o4.'43.

kod nas
marijana petir skrušeno stoji, sa prigodno namještenim izrazom lica
pred spomenikom holokaustu
nedostaje joj još samo kordić
pa da prošeću zajedno za život

e, pa :((

al ajd, u zgb postavljeno do sada 20 stolpersteina

Potpuni zaborav je stanje sreće,
blaženstva koje se trude da stignu sanjari;
tabula rasa, utapanje u ništavilu, kupelj ljudskoga duha i nerava.
Amnezija je poratna bolest, kao i srcobolja, odjek velikih kriza.
Nisu sve amnezije jednake, jer nismo svi jednaki mjesečari.
Paramnezija je jedna žena na igalu, u svijetloj haljini, koja nam maše maramom
čim je parobrod prestao da zviždi.
Naš je pravac: Srećna Ostrva, blagoslovljena Orionom, Andromedom.
Putovanje vodi u nepoznatu plavet, plavet se raspršava u bjelinu, pjene talasa i prestanak neba.
Putujemo, bez sjećanja, bez uspomena, bez pamćenja.
Putujemo, bez sebe. U istom ovom prizoru kao da smo već jedanput bili.
No ima raznih zaborava, raznih načina da se gubi veza.
Opijum, filmovi. Prošlost postaje sve više mrtva gruda zemlje, okovi; bježimo od prošlosti.
Svijet je velik, a ništavilo i praznina još veći.
Evazija je u smjeru nirvane. Gdje god je hvataljka popustila, zaborav nastaje i širi se.
Zaborav hvata sve stvari koje ostaju bez oslona i uporišta.
Jer se toliko zaborava širi, raspoznajemo da mnoge stvari nisu čvrste. Ne drže se, ne odolijevaju.
Zaborav...
Kliješta popuštaju. Iza zaborava nije mir...
Iz zaborava se izvija nemir, kao što biva sa stanarom iza zaključanih vrata koji ne može da iziđe.
Zaborav je odnio ključe. U sobi osamljenik je nemiran, on se trza, traži izlaz, traži ključeve i u zidove, u vrata lupa, lupa.
Lupaju samotari u izbi zaborava, ali do njih ne dolazi odgovor.
Teško je povezati pređu na mjestu gdje se prekinula,
a pamet bolesnika nije nit magioničara koja se svejedno nastavlja kao da se nije prekinula.
Novi ljudi...
Vidite ih po perivojima. Zaboravljeni, zabravljeni. Poneki od njih vraća se s izleta,
smiješi i čini mu se da je žrtva duge, duge hipnoze.
-
tin ujević

i biblija kaže
“Pa kad je Pilat vidio da se ništa ne postiže, nego da počinje smutnja, uze vode
i opra ruke pred mnoštvom govoreći:
“Nevin sam u krvi ovoga pravednika. Ti se pobrini za to.”
a ja eto nisam vjernica, i nemam problema sa - Pobrinuti se za to
naime, znam koji kosturi klepeču, koje nepravde ječe
koji i koliki dugovi sasvim materijalni i svjetovni,
uz neizostavne moralne i duhovne se kaleme...
tc nema tu sreće
uz onoliko neizostavno prateće boli srca, zbog najbezobzirnijih laži i tobožnjih nesporazuma,
iznevjerenog povjerenja, vjerovanja, ufanja,
i riječi i riječi i riječi
je ostalo lebdjeti, nad samo naizgled nevinima, jer kao što Pilat pere ruke od svoje presude,
al djela, djela jače zveče
tako eto i ljudska stvorenja imaju tu tendenciju, posipanja pepelom, pranja ruku
jer eto život ide dalje, a i oni s njime
tc nema tu sreće
a ni poneko odricanje se ne računa, kao da ga nije ni bilo, jer prečulo se
kao i ono biblijsko
“prije nego svane jutro, tri puta ćeš me zanijekati”
i umjesto da se bude kuco ili makar šuti, niko ih se ni spomenuo ne bi
al taština,
samo jedan od smrtnih grijeha
i kažem, nemam problema sa ovom istinom i ne samo ja, jer postoje papirnati izvodi,
postoje i drugi svjedoci
pa mi nije problem ni posvjedočiti, pred onima koji žele saznati, čuti
jer kako kaže on taj jedan, po predaji..-istina će te osloboditi..