under construction

U znak protesta protiv zabrane komentiranja neistomišljenicima i uzrujanima, da ovdje nastavim gdje nikom nije zabranjeno iznijet neslaganje.
Prvo Arapo, uopće ne sporim da si se našla u situaciji da ispod Grba RH u dokumentu koji ti je predan može biti javašluk. Znam. Baš zato i kažem da bi to trebao biti papir od povjerenja. Smatram da je to nužno. Ne kažem da se niti jednom papiru izdanom od strane države ne može vjerovati. To bi bilo suludo.
Evo jedan primjer. Građevinski investitor kupi parcelu. Ishoduje ZK, vlasnički list, povijesni izvadak i onda dalje papirologiju za gradnju stambenog objekta. Zatraži od banke financiranje projekta, banka sve opet provjeri, dogovori uvjete i cijene budućih kvadrata, bla. Zgrada se završi, kupci dižu kredite nekad čak i u istoj banci koja od njih traži svu dokumentaciju, opet ljudi ZK, Vlasnički, bla. Kredit odobren, novi vlasnik se upisuje temeljem tabularne izjave. Kredit se plaća, tvrtka koja je bila investitor nakon deset godina gasi d.o.o., ne treba joj više. Sve je u redu. I kreće scenarij iz noćne more. Javio se potomak od nekadašnjeg vlasnika, recimo brata od ovoga koji je prodao parcelu. Nebitno. Naknadno pronađen vlasnik. Država je pod svojim grbom izdala Vlasnički list koji se nakon pritužbe zakinutog suvlasnika poništava. Zakinuti suvlasnik ima pravo tražiti vraćanje u prvobitno stanje. Novi vlasnik ima se pravo žaliti na odluku. Ali kredit mora nastaviti plaćati. Čak i da otplati kredit u cijelosti, stan ne može prodati jer postoji zabilježba Država kaže, ups
Drugi primjer državnog javašluka: bila mi potreba otvoriti novi poslovni subjekt. I kao neću preko javnog bilježnika, neću na Hitro.hr šalter, ima sve u sustavu E-građani, idem ja tuda. Nešti nauke, ideš redom i klikaš. Elem, kroz E-start ne možeš ništa upisivat, samo odabireš ono što je ponuđeno. Odaberem, uplatim temeljni kapital za d.o.o., par dana vidim na svom računu da novac još nije otišao, saznam da oni nemaju svoj šalter nego par administratora od doma to hendla, riješim konačno uplatu, pošaljem na Trgovački sud i hop: negativno rješenje. Obrazloženje: djelatnosti od posebnog prihvata ministarstava ne mogu se putem e-starta, bla. Odem do sutkinje i postavim pitanje zašto u ponudi za otvaranje subjekta online stoji djelatnost koja se ne prihvaća. Dobijem odgovor Ne znam. Top. Povukao zahtjev, povrat temeljnog kapitala još čekam. Bude
Kad se na stranici FINA-e upiše Zahtjev za izdavanje potvrde stvarnih vlasnika, link vas odvede na online zahtjev. Nakon instaliranja nove Jave, nakon instaliranja Fininih „zakrpa“, nakon upisivanja u Java aplikaciju da dozvoljavam cristal report sa Finine stranice, pa jedno 20 pokušaja (digresija, zbilja nisam početnik, za kompjutorom sam od Perla, C++, Basica i Fortrana, Commodore 64 mi je bio treći komp) odem u poslovnicu i čujem „pa to ne radi već tri godine, trebalo nam je u Coroni“ -Pa zašto ne maknete link i uputu? „Ne znam, gospodine“
Ovi gore primjeri nisu uopće bitni niti su pogibeljni. Ali ja bih zbilja volio da se javnim dokumentima može vjerovat. I zaista smatram da je to nužno.
Arapo, znaš li koji je drugi najčešći razlog smrti u USA? Doktorska pogreška. Četvore oči otvaraj.

I sada zaista nastavak na događaj od jučer i zašto smatram da je jako važno da svak radi svoj posao. Činjenica da je liječnica laprdala o nečemu što nije njen posao nije presudna u priči. Obzirom na okolnosti pod kojima se sve dogodilo i što nije nevažno, gdje se dogodilo, javnost ima pravo znati. I treba znati. I to treba čuti od policije u ovom slučaju. Ne od političara, ne od liječnice, ne od svjedoka. Već od institucije koja je zadužena da ispita SVE okolnosti. I vjerujem da ćemo saznati. Trolovi, zabadala, dežurni komentatori i lica koja vele bit na ekranu će nas u međuvremenu zasipati svojim teorijama. Kao da problem imat teoriju, svak može složit bar dvadesetak komada, ovisi koliko je maštovit. A sve što je ovdje nužno su objektivne činjenice. Izrečene od ovlaštenog. Onda svi trolovi zašute i prebace svoj fokus na nešto drugo.

Ali da se razumijemo, svi smo svjedoci da ta izvješća nisu uvijek bajna.
Neću nikad zaboravit naslov u novinama mjesec dana nakon velike željezničke nesreće u Slavoniji: „Željeznički promet normaliziran. Izvidi još uvijek traju, ne zna se uzrok sudara“
Pa ti sjedi u vlak
Dobro da nam u kartu ne daju i Potvrdu o odricanju odgovornosti i da sjedamo u vlak na vlastiti rizik kao kad skačemo iz aviona

Ako uređenje nije Anarhija i pojedinac i vlast imaju i prava i obaveze i odgovornosti. U anarhiji moš zaboravit na školstvo, zdravstvo, vatrogastvo, policiju, sudove, ostvarivanje prava. Nema ničeg. Ako smo dio nekog sustava, sustav je prvi koji MORA funkcionirat.
Manipuliranje sustavom je po meni gori oblik od Anarhije. Tamo je bar čisto ne čemu si.
Taj čin u kojem si je čovjek oduzeo život na tako okrutan način, gdje je odlučio da čin ima i poruku, obzirom na mjesto gdje se dogodio, obzirom na sve vinovnike tog čina, obzirom na sve negativne reakcije koje se nadovezuju, zahtjeva i brzu i efikasnu reakciju sustava. O istinitosti da i ne govorim

Disclaimer: slika nema veze s tekstom, ali ima s mjestom


Naš njuh je zakurac. A sigurno će i dodatno atrofirati nastavimo li hranu njušiti na web stranicama.
Baš šteta, mislim se ja, za takvo prekrasno čulo, pa otpuhnem dugi dim cigarete, valjda da još potpomognem gubitak. I baš to čulo, prvo kapituliralo pred coronom…fora

Kad se divimo psima na njihovom njuhu, zapanji nas podatak da su psi u stanju osjetiti jednu stanicu u bilijun. Koliko je to zapravo? Pa, cca, kao da smo ušli u olimpijski bazen, zavezali oči i bez ikakve dvojbe zaključili da je netko na drugom kraju bazena, onom malom plastičnom kafenom žlicom ubacio mrvu šećera.

I to psi mogu na komandu i na miris koji god. Ovisi za šta su utrenirani.

Al nismo ni mi ljudi za bacit. Postoji miris koji naš nos detektira bolje od psećeg.

Ono što zovemo “mirisom poslije kiše”. Na kilometre ga nanjušimo. I uvijek imamo dojam intenziteta tog mirisa. Čak i kad intenziteta nema, nama se čini drugačije.

Jel genetsko pamćenje, jel opstanak, jel važno evolucijski..
Nemam pojma
Znam samo da nam njuh nije potkapacitiran. Jednostavno ga ne koristimo.

Obzirom da smo sisavci, tko zna šta bi još mogli što sisavci mogu.
Letit uz sonar?
Izlijegat se iz jaja k’o prototeria?
Ha, reci kite brate, šta bi još mogli?

Baš lijepo miriši poslije kiše
To nam majka Zemlja škaklja nozdrve

Baš prigodan naslov. Sintagma često korištena nepravilno, kako bi označila da je za nešto „prekasno“, izvorno znači „poslije svečanosti“. Poslije festivala. A jučerašnji Eurosong komotno možemo svrstati u festivale.

Razmišljam o vjerojatnostima. Onim čistim, matematičkim. Potaknut komentarima i člancima na temu Eurosonga. Ono što se provlači paralelno sa izrečenim je svakako i uporište koje je autor zauzeo, pa iščitavam da bjelosvjetski stručnjaci za koronu, rat u Ukrajini, rat u Palestini, stručnjaci za sexualnu orijentaciju, muzički stručnjaci kao i stručnjaci opće prakse, imaju objašnjenje kako i zašto se nešto dogodilo. Moje iskreno divljenje na toj lakoći zaključka.

Meni se vjerojatnost da su svi žiriji u svakoj od 37 zemlja sa pravom glasanja namješteni, poklapa sa vjerojatnošću da su svi žiriji koji su maksimalne brojeve bodova davali pjesmi koja po ocjenama publike to ne zaslužuje ni približno, podjednako nevjerojatna. Nek' je po 5 članova žirija, puta 37 zemalja, to je 185 duša od kojih bi statistički bar jedna htjela olakšat savjest. S druge strane, kolika može biti šansa da je svaki žiri toliko različitog ukusa od svojih sunarodnjaka. Koliko je taj žiri stručan kada može zauzet dijametralno suprotan stav od onoga koga predstavlja

Kada se želi jasnije vidjeti nešto što je poprilično zamućeno, najbolje je postavit hipotezu koja vodi u ekstrem. Na pr, šta da su se jučer za najbolju kompoziciju borili redom Bach, Beethoven, Debussy, Mozart, Strauss i drugi. Da li bi tada bilo moguće da toliki broj žirija samo jednom od njih da najvišu ocjenu? Koliko bi taj žiri uopće trebao biti stručan? U tom slučaju, jedino što preostaje kao mjerodavna kategorija je „sviđa mi se/ne sviđa mi se“, Dakle isto kao kod glasova publike. Po meni, to bi i trebao biti jedini kriterij, jer takmičenje nije za ocjenu, nije sa propisanim minimalnim tehničkim uvjetima.

Zaključak je da zaključka nema, čim nema zaključka, eto prostora za teoriju urote kako bi se praznina popunila. Ljudima je potreban closure. Ne zato što svi redom bolujemo od nekog OKP-a, već zbog potrebe razumijevanja nekog događaja/situacije.

Meni se izbistrio zaključak. Samo šeram, nemam ni primisli o uvjeravanju/razuvjeravanju. Organizacijski, jučerašnji Eurosong među najboljima do sada. Pjesme koje ću pamtit kao pjesme a ne kao „bile su na Eurosongu“, tek nekoliko. Naš Baby Lasagna me vrlo ugodno iznenadio osobnošću. Pjesma? Odličan hype. Dobra energija. To joj je valjda i svrha. Za par godina će mi odnos prema njoj biti kao prema recimo „Tek je 12 sati“. Razgalit će me kad ju čujem, pogotovo ako se i prigoda tu nekako uklopi, ali da ću ju ić tražit na Youtube-u kako bih ju čuo, nema šanse.

Sve u svemu, dovoljno elemenata kojima sam zadovoljan. Najbolji po glasovima publike. U toj jedinoj kategoriji sviđa mi se/ne sviđa mi se, #RimTimTagiDim na isti način dotakao puno ljudi. Pa kud bolje od toga? Emilija Kokić si je pobjedom zaradila pasus u Wikipediji, Baby se uvukao pod kožu.

Mani osobno jedna od najboljih pjesama sa Eurosonga je jedna koja nije pobijedila. Bila čak peta.


Link

Točno mi tako djeluje. Kao da gledam koncert Dive Plavalagune.
Sve nešto nebinarno

Nisam već dugo nešto nadrobio u komadu. Preferiram formu razgovora. Makar sa samim sobom.
Pod dojmom sam priče koja je upravo aktualna ovih dana. Sin mojih prijatelja je dobio stipendiju i otišao 3. i 4. srednje završiti u USA. Jutros sam čuo nekoliko sekvenci iz njegovog života u kampusu, pa vrtim po glavi možebitne scenarije koji su tim sekvencama kumovali.

Jučer je prijavljen za rasističku uvredu jer je jednoj Kenijki pohvalio frizuru u stilu Donne Summer. Prošli tjedan je prijavljen za seksualno uznemiravanje jer je kolegicu iz razreda zagrlio oko ramena. Prije mjesec dana je u sobi do svoje zatekao curu sa Tajlanda obješenu.

Taksativno samo pobrojani događaji. Bez uzročno-posljedičnih okolnosti, bez doživljaja. Bez suštine i konteksta. Suština unosi osobu kojoj se stvari događaju, osobe koje tome svjedoče/uvjetuju/saznaju. Kontekst pak donosi puno širu sliku, pojašnjava genezu nekog propisa ili običaja, nudi odgovore kako bi sve posljedice mogle proizaći iz neimanja nekog kodeksa i sl. Pretpostavljam da je netko osmislio gomilu propisa za boravak na kampusu, baš kako bi seksualno i rasno nasilje iskorijenio, kako bi nekima, potpuno prihvatljive običaje iz sredine iz kojih dolaze, ukalupio u općeprihvatljive. I što je posljedica? Prijateljski zagrljaj je postao sexualno uznemiravanje, kompliment frizuri rasno, a ulazak u susjednu sobu kolegici koju nisi vidio da izlazi tri dana, dovede te do statusa osumnjičenog. Dovedeno do apsurda. "Zašto si ušao u sobu ako ti nakon kucanja nitko nije dao dozvolu da možeš uć? Zašto nisi prijavio zaštitarskoj službi?"

Ovim primjerima nikako ne upirem prstom na USA. Imaju oni i puno luđih primjera, tipa da policajac pri ophodnji može pozvat socijalnu skrb u kuću pred kojom je neuređen travnjak, sa statistički ipak prilično točnom pretpostavkom da ako u kući ima i djece, ta djeca možda nisu kvalitetno zbrinuta. USA je samo prvi dobacio do pravila koja dosežu do karikature. Preselili su to i na internet i društvene mreže u vidu kulture otkazivanja (cancel culture). Stvoren je paradoks, ako si celebrity i nisi aktivan na mrežama kao što se nekad bilo aktivno na raznoraznim događanjima, jednostavno te zaborave. Da te ne bi zaboravili laješ i ti poput drugih. Dok anonimusi imaju tu slobodu da na mrežama pokažu tko su i kakvi su, celebritijima se svaka riječ kroz stotine filtera provlači. U slučaju bilo koje natruhe seksualne, rasne, rodne, spolne i blabla inkriminirajuće izjave, opet nestaje iz društvenog života. Što virtualnog, što stvarnog, jer to je odavno postalo jedno. Glumcima se ne nude uloge, pisci se ne objavljuju, sportašima se otkazuju ugovori. Mislim da riječi poput apsurda i karikature ne opisuju dovoljno ovaj naš svijet koji gradimo u kojem imamo i mogućnost "javno" progovoriti.

Sad bi možda bio trenutak da povežem ovo gore napisano sa Blogom. Odnosno da pokušam povezati. Referiram se na nešto što se provlači kroz One-ov blog. Imam dilemu. Da li bi blog trebao biti bliže demokraciji ili anarhiji?
Imam dovoljno pro i kontra za oba uređenja.

Na našem blogu, kakav god da je, ima poprilično slobode. Nema administratora i moderatora koji dijele packe, osim par osnovnih pravila, nema strogo propisanih načina komunikacije. Nema preciznih uputa što je humor a što ne. Što je prihvatljivo udvaranje a što je sexualno uznemiravanje. Taj neki zlatni rez svatko je donio sa sobom. I normalno je postoje nerazumijavanja i zamjeranja, normalno je da postoje afiniteti, normalno je da se danas s nekim svadiš a sutra opet smiješ.
Očekivati da će svi imati upravo tvoj metar za mjerenje kvalitete komunikacije je čista utopija. Ma da smo i klonirani, opet bi jedan dan bilo ovako, drugi onako. A nismo. Različiti smo. I odgojem i svjetonazorom i porijeklom i socijalnim statusom i naobrazbom i iskustvom i godinama, Svime.

Osobno, ta različitost mi je najdraža ovdje. Svoj stav o nečemu mogu provrtjeti i kroz prizmu koju nemam u sebi. Draga mi je i sloboda ovdje. Tamo gdje me nešto sekira, zaobiđem. Ne zato što sam pristojan prema onom/onoj koja me sekira, već sam u miru. Ako me sekira, to je moj problem. Nemam potrebu gubiti energiju da nekom predočim da imam problem. Ovdje još nikad nisam vidio da je netko napiso "bio sam u krivu". A i to daje određeni buké

Ono što svi ovdje imamo je naš vlastiti potpis u ukupnom sadržaju bloga. Dajemo ga svojom energijom koju zračimo.
Može netko napisati i novih deset zapovijedi, ali džaba mu ako u to udahne ružnu energiju. A svi imamo antene kojima ih lovimo. Nekad je ovo zaista bilo mjesto gdje je bilo puno humora, nažalost u to isto vrijeme je bilo i loše vibre. Nije humor sveti gral pa da ga mora bit. Može ovo biti i mjesto kao kvartovski kafić. Fino i opušteno, a usput dosadno do boli. Nema pravila.
Ono što mijenja blošku atmosferu je dinamika koju stvaraju ljudi koji su "najglasniji".
*najglasniji = oni koji su sveprisutni po zapisima ili produciraju više zapisa dnevno a svaki isti poput prethodnog.

Da zaključim, ovo je lijepo mjesto. Ima svega za svakog, Pravi vašar. Šareno i svjetlucavo. Došao si pred štand gdje te iritira glazba? Pa odeš do drugog štanda, ne ostaneš vikat na osobu sa štanda gdje te nešto sekira.
Helou, na vašaru si!!!

Jutros mi mobitel zabrinuto javlja da mi se prosječni broj dnevnih koraka drastično smanjio zadnjih mjesec dana.
Evo mu nek’ broji iz gif-a

..ali ovo je noćna slika

Demokracija je divna.
Možeš do mile volje redat citate bez straha da će ih netko upotrijebit protiv tebe.

“Naš cilj je utvrditi potpunu istinu i istražiti svaki pojedini propust” kaže 08.08.2022. Ministar zdravlja zemlje koja spada u sam svjetski vrh umrlih od Covida na milijun stanovnika.

Kako se u slučaj preminulog novinara uključio DORH, netko je izdao nalog hitne obdukcije. I obdukciju je obavila nelicencirana osoba. Znate kako se zove dokaz na sudu koji je kompromitiran nepridžavanjem procedure? Kompromitirani dokaz. I može biti odbačen.

Pa sa Covidom je ipak bilo hitno da bolnički patolog objavi obdukciju. Nije to potpuno odbačena ideja o obdukciji kao u slučaju Siniše Palma, koji je nađen obješen nakon sto mu je na teret stavljeno da je pronevjerio 17mil kuna, da ih je navodno prokockao, da je navodno tražen angažmanom svih virovitičkih policajaca iako je granična policija odmah prijavila njegov automobil u blizini granice lokalnoj pol.postaji.
To ni izbliza nema 17milijuna razloga za obdukciju. Sa grane u grob. Nema su tu šta…

Elem, pojavio se još jedan dobar citat ovih dana.

“Jebem vam mater”
Boris Dežulović

Ovo je tekst o beskućnicima.

Otkud naslov California iznad teksta o beskućnicima?

Razloga je zapravo jako puno i samo površnim poznavaocima problematike je nelogičan.



Ajmo redom. Sam naziv California, ime kojim se danas diči jedna od najbogatijih država svijeta, dolazi iz mita. Montalvo je 1510. u svom romanu opisao otok prepun zlata, žitelj čine prekrasne Amazonke, a njime vlada kraljica Califia. Kada su Cortesovi vojnici stigli u Baju, osupnuti ljepotom i prirodnim bogatstvom, nazvali „novootkrivenu“ zemlju Californiom. U mnogim jezicima svijeta, pojam Kalifornije je asocijacija na blagostanje u priobalnoj području gdje su idealni uvjeti za život. To blagostanje u današnjoj državi toga imena je prijestolnica beskućnika. Činjenica!



Bogatstvo okruženja je zadnji kriterij za nastanak uvjeta u kojem ljudi postaju beskućnici. Lako provjerljiva činjenica u nikakvom srazmjeru BDP-a, BDP PPP, zlatnih rezervi i pokrivenosti uvoza izvozom. Uzrok „beskućstva“ ne leži niti u snazi države/grada, niti u društvenom uređenju, prevedeno na nemušti jezik „trkom za novcem žitelji demokratskih društava“



Zemlje/gradovi koji se diče „konačnim rješenjima“ beskućnika su oni koji su u svoje zakone i komunalne propise uveli dekrete o minimalnom iznosu kojom osoba na cesti raspolaže, dekrete o konzumiranju javnih površina na „ispravan“ način , te ostale domišljatosti za ogreničenje SLOBODA.



Dakle, beskućnici nisu dobili pomoć, već su samo maknuti ispred očiju onih koje nije zadesila neka osobna tragedija da se nađu, češće u stanju duha nego u materijalnom stanju, u situaciji kada žive na cesti. To je svojstveno totalitarnim režimima, gdje ljudska sloboda, pravo čovjeka da živi kako hoće i ne živi kako neće (nije to isto) i odrađuje neku svoju katarzu nemoćan da vlastitim radom i snalažljivošću iskoči iz svog limba i uskoči u drugi limb gdje pod plaštom obveze od 09-17, kreditom za stan/kuću, punim frižiderom i Netflixom fejka svoj vlastiti izbor slobode koju manifestira jeftinom porcijom škampi na egzotičnoj destinaciji do koje dođe low costom.



Upravo to micanje s očiju je ono što bi nas trebalo zagolicati u promišljanju o beskućnicima. Nastaje kao posljedica srama zbog onog što imamo skupa sa perverznom potrebom da druge uravnavamo prema vlastitoj slici. Već imamo Jednog takvog koji nas teše po slici svojoj.



Beskućnicima je zajednička samo posljedica. Uzrok je individualan. Stoga je svako nacističko „konačno rješenje“ u vidu getoizacije, prisilnog rada pod prijetnjom gubitka dodijeljenje milostinje gdje neki totalitarni mindset određuje potrebit broj kvadrata, dobne pragove za prislian rad Vs ležanje „nako“ u propisanim logorima, ma koliko god izolacija stavljeno na zidove. Zidovi su zidovi, te ako te netko tjera pod prijetnjom represije u klimatizirano ili bodljikavu žicu pod strujom, to se na svim jezicima svijeta zove logor, na koliko god stupnjeva podesio termostat.



SLOBODA je ključ



Ona bi se trebala zvati California. Califroniju nije uspjela dohvatiti ni Švedska. Zemlja koja se diči svojom socijalnom politikom. U deset godina, otkad je situacija sa beskućnicima eskalirala, otkad su ljudi ostali frapirani smrznutim čovjekom u parku, otkad je neki gastarbajter Bosanac napisao pjesmu koju su grleno pjevali i Šveđani, ne samo imigranti i šljakeri, okupljeni na mjestima smrzavanja ili međusobnih okršaja beskućnika sa smrtnim ishodima, broj beskućnika se udvostručio čak i nakon što se država aktivno pridružila brojnim civilnim udrugama u rješavanje problema beskućnika. Nažalost, rješavaju posljedice, one koje bodu oči, dakle izazivaju sram, a ne rješavaju uzroke. Jer je teško. Individualno



Generaliziranje obrazaca ponašanja beskućnika je vrhunac cinizma nazovi kršćanskih duša voljnih pomoć po vlastitom metru, onih što bi ih u logore sa propisanim svim i svačim. I beskućnici su ljudi, dakle vole se, svađaju se, tuku se, ljube se, dijele si, kradu..sve. Baš poput onih ukalupljenih od devet do pet ljudi, uspješnih bankara iz Austrije koji u trenucima svoga nazovi opravdanog razloga uguše svoje troje djece na spavanju. Ili bace svoje četvero preko terase. Ljudi. Grešni. Pogubljeni.



Pomoć bi trebala biti svakodnevica. Za one koji to nemaju u srcu, postoji čak i uputa koja kaže pomozi bližnjem svom. Ako ti onaj tko stoji pored tebe u bilo kom trenutku nije bližnji, ne znam koji bi trebao bit. Ako imaš problem sa razumijevanjem, upali live webcam sa nekog pojilišta u afričkoj savani i pogledaj kako se životinje koje čak nisu nužno istog roda zajednički bore protiv zajedničkog neprijatelja.



U čemu bi trebala biti razlika između mog dolaska na željeznički kolodvor i sjedanja na klupu i dolaska beskućnika koji se došao sakriti od vremenskih uvjeta? U tome što ću ja morati u 9 u ured? Na koji način me ta drvena klupa na koju sam sjeo favorizira u odnosu na osobu koja ujutro ne mora u ured? To nikako ne ni trebali biti kriteriji. Niti bi pohođenje tih ljudi trebao biti nekakav safari nakon kojeg se osjećamo bolje zbog olakšavanja vlastitog džepa za nečije „pivo i pljuge“



Davanje milostinje nikad nije bio otkup duše. „Konačno rješenje“ nikada neće otkloniti individulani slom pojedinca.



Sloboda čovjeka da živi u svom limbu trebala bi biti prioritetnija slobodi drugog čovjeka da izbjegne sram ili milostinjom otkupi grijehe.



Sloboda je California

Djelatnici HNBa nisu kršili zakon trgujući obveznicama čiji su promet kontrolirali.
Viceguverner nije kršio zakon što je prvo što napravio na svojoj funkciji odobrio prodaju “loših kredita” jedne banke jednoj agenciji za otkup nenaplativih kredita tako da sebi pribavi kuću vrijednu 5M kn, daleko ispod cijene. “Kuću sam našao preko oglasnika”. Etogac, po zakonu.
Državna isnstitucija novac koji dobija iz proračuna, drži na računu koji ubire kamatu i knjiži ga kao svoj prihod. Ne samo kamatu. Sve je prihod. I opet je sve po zakonu.
Mogao bih sad nabrojati cca 100 primjera sličnog karaktera samo u zadnjih godinu dana. Primjeri koju su otkrili zviždači, objavili novinari.
Komentar vladajućih: ne vidim nikakve nepravilnosti, ovo je samo hajka, haranga i difamacija.
DORH ima 93% odbačenih prijava. Ostalih 7% dobija sudski epilog.
Za kraj epiloga valja čekati desetak godina i pročitati podatke o zastari, proceduralnim pogreškama i oslobađajućim presudama.
Još uvijek je sve po zakonu.

Zviždači dobijaju otkaze po zakonu te tužbe za klevetu.

Brojke:
Kažu brojke da nas ima 3.88M
Brojke su nastale popisom. Koji je bio i online. Ajmo na zaokruživanje uz prihvatljivu statističku pogrešku pretpostaviti da je od ukupno online opisanih 1,63M bilo barem 250.000 onih koji su se odselili iz RH. Većinom su ljudi mladje i srednje dobi, dakle informatički pismenih. “Sused, zalijepi mi ceduljicu na vrata” I to je po zakonu. Ok

Tu nas ostalo cca 3.5M

Trendovi
Izabrana vlast koja je uspjela potrošiti 2% poklonjenih milijardi za obnovu od potresa, jer nema interesa za ukljucit se u poslove gdje za svaki donirani euro moras imati pokriće u šarafu, čak i kada se radi o zgradama u javnom vlasništvu (dakle, nema opstrukcije u nepoznavanju pravog vlasnika)
Sve mora biti po zakonu. Ok

Zakon nije zamrznuo cijene građevinskog materijala. Nije po zakonu. To što je to napravio austrougarski car prije 140g je pretpotopni način razmišljanja. Obnovio je samo 90% oštećenih zgrada u 40 dana. Džaba je krečio, sve što je popravio trajalo mu samo 140g. Bez ikakvog održavanja.

Državna preduzeća i javne ustanove imala su pravo po zakonu odabrati nabavku plina, ne po fiksno dogovorenim cijenama, već slobodno-tržišnim. Razliku plaćaju porezni obveznici RH. Po zakonu.

Vratimo se na one gore iseljene iz RH. Ako pretpostavimo da su svi redom ekonomski emigranti i da nema niti jednog koji je zbrisao od zakona koji nikako nisu njemu u prilog već samo isključivo u prilog privilegiranih (onih 93% lažno optuženih), predlagatelji zakona na stol iznesu ideju od 200.000kn za povratnika a ispod stola 300.000kn prijetećih poreza.
I tu ima nekih brojki. Kažu kako sljedi:
U 2020. investiranog inozemnog kapitala u RH bilo 1,3MLRD €.
I nasmijana lica sa TVa se hvale uspjehom i nabrajaju sinergiju minustarstava, HGK, dobrim imidžem RH i Notsojunkanymore kreditnim rejtingom neke agencije s Wall Streeta koja je sudjelovala u zamatanjem u crno cijelog svijeta 2008.g
A devizne doznake RH iseljenika u istoj toj godini, uključujući plaće mornara i radnika na platformama i sl, iznosio je 3,7 MLRD €.

Ako toj brojci pridodamo nekoliko dolazaka godišnje ekonomskih a nipošto razočaranih iseljenika, i nek po glavi troše samo 100 €/dnevno dok su tu na: šoping, zubara, kafane s rajom, ciglica kave i bombonijeru, to je još jedna milijarda eura koja ostaje u RH i na kojoj RH uzme 25% PDVa, barem jednom. Ako pretpostavimo da zubar zaradjenu lovu zakopa u saksiju sa filadendronom a ne ode si kupit nove krunice i plombe.

To je cca 5 mlrd € godišnje kojima emigranti pomažu proračun RH a blagodati povratka tog novca gradjanima uživaju par tjedana godišnje. A sad će im se po zakonu naplatiti razlika plaćenog poreza u zemlji gdje je uprihodovan u odnosu na naš porezni zakon, koji je propisan za one koji blagodati konzumiraju 365 dana godišnje.

Baš me zanima, ako se taj trend ne promijeni, koliko će ih zadržati RH državljanstvo?

Ako nastavi sve skupa ovim trendovima kojima se nasmiješena lica s TVa ponose, za deset godina ziher će nas bit manje od 3M,
Od toga 2M umirovljenika, pola milijuna državnih i javnih djelatnika,
cca milijun branitelja.

Možda ima neka Ponzijeva šema, po zakonu naravno, da smo svi u HDZu, svi s beneficijama, svi doktori znanosti iz Osijeka, svi u stanovima za kunu po kvadratu, svi saborski zastupnici s imunitetom i da svi jebemo majku onom tko zvizne?

Uslikano na današnji dan prije točno 35g

Fora mi je ova trakavica sa Đokovićem. Sve i da mi nije fora, ne mogu je ne vidjeti. Koji god portal otvorim, tu je.
Da je jedan od najboljih tenisača do sada u povijesti, jest. To kaže statistika i ne može se osporit.
Fora mi je što porez plaća u svojoj zemlji a mogao bi plaćat duplo manje tamo gdje je također rezident. Fora mi je što je socijalno osviješten, što redovito donira SVOJ novac u humanitarne svrhe. Sviđa mi se što voli svoju zemlju, a ne mrzi druge.
Njegovi stavovi o prehrani, o pandemiji, cijepljenju, alternativnom liječenju i sl. su NJEGOVI i može mu bit. To što su po meni uglavnom bedasti, nije bitno. Možda on zna nešto što ja ne znam.
Čini mi se čak i da je malo sajko. I to opet nije njegov problem. Nije ni moj, ali eto, čini mi se.
I sve to nema nikakve veze sa trakavicom.
A šta ima?
Na turnir se prijavio najkasnije 06.12.2021. Tad je bio zadnji dan prijava. Tada nije bio pozitivan a znao je za australski uvjet. Svejedno, prijavio se.
Možda je tad planirao ići na medicinsko izuzeće zbog celijakije.
16.12. napravljen PCR test – nalaz pozitivan na Covid-19.
U narednim danima vrlo aktivan, bez epidemioloških mjera, kontinuirano kršenje samoizolacije.
22.12. napravljen PCR test – nalaz negativan na Covid-19
Prvobitno skenirani QR code testa od 16.12. pokazao nalaz – negativan
Naknadni scan QR coda – pozitivan
Brojevi testiranja se ne podudaraju. Odnosno, broj PCR testiranja od 16.12. odgovara rednom broju testiranja od 22.12.
Ovo gore brojke i datumi su ČINJENICE. Nema još nikakvog zaključka.

U Zračnoj luci doživio neugodnost. Nakon što je objavljen kompletni transkript razgovora imigracijskih službenika (Objavljen tek nakon suđenja) vidljivo je da je prema njemu bio izrazito loš tretman. Tipa: „imate li dodantu medicinsku dokumentaciju? Prijava vam nije u redu. Imam u mobitelu. Ne možete dobiti mobitel, takav je zakon. Ali evo Vam dodatnih 20min da pribavite dokumentaciju“
Pa jbt
Na sudu je prihvaćeno medicinsko izuzeće zbog preboljenog Covida-19 unatrag 6mj.
Vlada ima pravo osporiti sudsku presudu ako pronađe dokaze o neispravnosti medicinske dokumentacije.
Tri vrlo utjecajne medijske kuće su angažirale informatičare da provjere QR-codove i brojeve testova.
I sve tri našle nepravilnosti.
Može bit da to nema veze sa njim, kao što je netko drugi popunjavao prijavu za vizu i krivo naveo putovanja po inozemstvu, a može biti da je nešto zaista fabricirano u nalazima testova.

I sad, Vlada mu može uskratiti boravak zbog kršenja karantene jer je znao da je pozitivan a kretao se među ljudima.
Ako mu dokažu da je nalaz testiranja manipuliran, mogao bi par godina završit u australskom zatvoru.

E sad, zakoni su zakoni, pravila su pravila, pandemija je govno a ljudi su dobrano ludi, bilo za to povoda ili ne.

Primjer ludih ljudi:
Jedni ga zovu Isusom
Drugi mu žele pobjedu na turniru
Treći da ga nema više u tenisu
Četvrti se došli tuć protiv drugih
Peti dali link na livestream suđenja
Šesti uvalili pornić u taj livestream
Sedmi kažu da je to svjetska zavjera protiv njegovog naroda
Osmi kažu da taj narod ništa drugo nije ni zaslužio
Deveti da Novax treba u zatvor jer je protiv cijepljenja
Deseti da je to sve s Novaxom mazanje očiju da bi se makla pozornost sa Nadala

Ja se mislim da je svijet lud oduvijek a da je ovo sranje s Coronom samo maknulo sve sumnje u to.