Čačkanje nosa za neke je jedini način da uđu u sebe....

Ovo ljeto sam srela staru prijateljicu.
Bile smo najbolje prijateljice u djetinjstvu, u osnovnoj školi, u srednjoj smo se još družile ali "razvodnjeno".
Ja u gimnaziji, ona u medicinskoj, svaka novo društvo, takakv je život.
Ona se udala odmah nakon završetka srednje, za prvu ljubav.
Meni to bilo nezamislivo.
Znala sam da su skupa malo više od godinu dana, da je malo stariji,7, 8 godina, da radi, ima mali stančić, nasljeđen od bake.
Činilo mi se da ona uz njega postaje odjednom starija, od djevojke do žene preko noći.
Nije više ni imala vremena za naše druženje.
Dečko, praksa u bolnici, škola.
Nisam ja njoj zamijerala, ali sam si govorila kako se ja ne bih mogla tako rano ozbiljno vezati jer mi je društvo bilo važno.
A nije mi djelovala ludo zaljubljeno.
Dobar je bio prema njoj, lijepo im je, ona je voljela što je on stariji, uvijek su joj se sviđali malo stariji dečki.
Izgubile smo kontakt, ja sve rjeđe dolazila u Slavoniju, vrijeme prolazilo...prebrzo.
Kad smo se slučajno srele nakon toliko godina u rodnom gradu, odlučile smo sjesti na jednu dugu kavu.
Sutradan kod nje.
Sama je doma.
Mali je s tatom na moru, a ona ide za njima za par dana.
Skoro cijeli dan smo provele skupa.
Ne može u par sati stati preko 20 godina života koje smo jedna drugoj imale potrebu ispričati.
Miran i dobar brak, jedva ostala trudna nakon 10 godina pokušavanja.
Radi u istoj bolnici u kojoj je radila praksu.
Muž i dalje dobar prema njoj, promijenio posao, nešto privat kemija, mali pespektivan mladi nogometaš, tata vodi računa o tome.
Kad sam ja njoj počela o sebi, braku, djeci, selidbi, razvodu, ljubavi, promjeni posla...
Nasmijala se i rekla kako sam ja uvijek imala bujnu maštu ( podsjetila me na dva "romana" koja sam napisala u tatinim rokovnicima ), kako sam se uvijek zaljubljivala u, najmanju ruku, čudake, ili povučene štrebere ili dežurne mangupe, rijetko neke normalne...
Podsjetila me da slično volimo i onda i sada.
Puno stvari se u nama i oko nas mijenja, ali srce ne.
I drago mi je da je tako...

Imaju jedan profil na Facebooku.
Nekoliko mojih školskih kolega i starih prijatelja, onih ubračenih, imaju jedan profil, kao par.
Kad nešto komentiraju ili stave na svoj zid, ne znam jel to njeno ili njegovo mišljenje.
Jel njoj ili njemu to smiješno ili koga je razljutilo.
Nije ni bitno.
Reklo bi se, misle isto.
Jedno tijelo, jedna duša, jedna misao...
Ajde, možda pretjerujem, ko da je taj Facebook neka jako važna stvar.
Zezancija, malo škicanja okolo, stavljanja fotki sa ljetovanja, putovanja, linkova na glazbu, dijeljenje "dubokih" misli C.Bukowskog ili I.Andrića.
Meni je svejedno zanimljiva činjenica da su i u takvoj virtuali jedno.

Ja zaboravila disati, misliti, koračati udvoje...
S vremena na vrijeme pokušam nešto, ali ne ide glatko.
To je sve život.
I zato ga volim.
No, znam da mogu udvoje, jedino ako mogu imati svoje vlastite udisaje, linkove, misli...

Hladno mi je, bemti Toplanu, ja bih da puste grijanje, ne mogu spavati u pidžami, niti ičemu što mi pokriva cijelo tijelo...
Nos mi hladan, grije ga kava što se puši.
Mislim si što kuhati danas, nešto brzo, lagano, ostalo malo rižota od jučer, napravit ću gužvaru od sira i bit će dobro.
Ko frkne nosom, nek si peče jajca, baš me briga...
Pas me malo živcira, žica klopu u posljednje vrijeme.
Dogurala šapom zdjelicu skroz do kreveta i blesavo me gleda,malo nakrivljene glave, maše repom, gura njušku.
Glupa?
Upravo obrnuto.
Daje do znanja što želi i još koristi "trep trep" trik...
Jedna ima nastavu, druga nema, treća radi nešto za posao doma i još joj glupo što mora u 9 biti uz računalo.
Rekoh, eno ti skuhana kava na štednjaku, fakat glupo što moraš od doma raditi, u krevetu...
Drobim po blogu i čitam.
Pišemo o svemu, a najmanje o ljubavi i sexu.
A dejting sajt, bar bi trebao biti.
A ono ordinacija, ispovjedaonica, dnevni boravak, čekaonica, poligon za vježbanje emocija, testiranje vlastitih granica.
Petak.
Dobar dan za drobljenac uz kavu.
:))

Otprilike ovako glasi početak maila od prije par dana.
Prva susjeda odselila prije 5 godina sa sinom i mužem u Kanadu.
Komuniciramo mailom najčešće, ona mi bila najbolja prija nakon rastave.
U njihov stan uselila njena mama.
Žena u mirovini, udovica, putuje, aktivna u planinarskom društvu,
hoda po plesnjacima sa svojim curama.
Muž joj obolio tako da je zadnje dvije godine njegovog života bila stalno doma, mijenjajući mu pelene, hraneći ga, kao da je opet malo dijete.
Povezala sam se s njom, kao da mi je druga mama.
Od prije mjesec dana ima "dečka".
Sreli se ovo ljeto.
Kolega iz bivše firme.
On isto udovac.
Šetnja, kava, večera, razgovori.
On ju potražio kad se vratio doma.
Stoji sa buketom cvijeća, bocom vina, bajaderom i osmijehom od uha do uha.
Veli, nije se tako osjećala već godinama.
Lijepo, nesputano, lepršavo, a opet, kao da je vrijeme takvog ludovanja iza nje.
Nije primjereno njenim godinama
Iako ima 20 godina više od mene, razgovaramo kao prijateljice.
Najgore joj je bilo kako reći kćeri, to nju malo muči.
A on drag gospon,simpatičan, prosijed brkonja.
Ona opet kuha s guštom za dvoje, raduje se kavici na placu, idu skupa, petkom ujutro.
Stalno je govorila : "Mala moja, nema šanse da ti ja nekog upoznam. Muški mojih godina uglavnom bolesni, a oni zdraviji trče za unucima ili za mlađim ženama."
Ne znam ja točno čime ju je gospon Z.osvojio, ali cvijeće, bajadera,dovlečen grincaj s placa je valjda bio plus.
Male stvari.
I one svakodnevne koje dijele skupa.
Al udvoje ljepše.
Zašto ovo pišem?
Vraćam se večeras iz šetnje sa psom, a vidim njih.
On joj pridržava vrata auta, podigne rub balonera koji malo viri.
Ona me ugleda, mahne nasmijana.
Jel joj kćer treba biti zabrinuta?
Meni se tako ne čini.
Prije sretna i zadovoljna jer joj se mama ponovno smije od uha do uha, malo luduje kao u mladim danima.
Nema tu ništa loše.
Samo dobre male stvari.
Koje čine život.

Pita se cura u seriji, leži u krevetu i cmolji nad propalom vezom.
Cijeli dan sluša tužnu glazbu i razmišlja...o ljubavi.
I jel to ono što ona daje...i ono što dobiva od muškarca.
Jel se ljubav uči doma?
U ljubavnim filmovima?
Dok čitamo Patnje mladog Werthera i Romea i Juliju?
Da bar dolazimo na život sa uputstvima...
I s vremena na vrijeme možemo nazvati tehničku službu kad mislimo da smo se "pokvarili".
Ili kad stišćemo krive gumbe...
Što ako...
Valjda saznamo jednom.
:)

Ako svašta dijelim s vama, mogu i stvari koje me baš razljute i nasmiju istovremeno.
Dakle...ja ovrhu za alimentaciju čekala skoro 3 godine, a danas dobih zanimljivu poruku kako je 30 ljudi tužilo sajt radi prošligodišnjeg curenja podataka i dobilo odštetu u iznosu od 5, 5 mil kn.
E hebi ga, nije me tada bilo ovdje.
Na krivom mjestu, u krivo vrijeme...
O sudbo moja !

Već sam ja ovdje ovako nešto davno zaključila.
Tipkam sa dužim i kraćim pauzama ( najduža bila preko 2 godine) od 2008.
Zbilja tipkala sa svakakvima, od klinaca do staraca, od avanturista do onih koji žele ozbiljno brak.
Granične kategorije koje spadaju u razne poremećaje, uspijevam zaobići a bome i oni mene.
Vrlo vrlo rijetko.
Osim jednog, vrlo vještog,koji je vrlo uspješno naveo vodu na svojj mlin.
Škola.
Malo skuplja, ali očigledno potrebna.
Pazite kako zračite...
Ja preskačem lokvice...
Samo kad sam sigurna da mogu podnijeti, i ja i obuća mi, skočim objema nogama.
Ali, znala sam da je mokro, pa nemam se kome žaliti.
Sama sam si kriva.
I to je najvažnije.
Aha...i pokisnem kad nemam kišobran.
Puno toga možemo znati, al se volimo praviti blesavi, malo. .
I drugi put...pazite kako zračite
I nosite kišobran i gumenjake ako je vani pljusak.
Možda malo zbrčkano, ali kužite vi mene...
Danas malo zbrčkana.
Tko zna što me bu čekalo na pvtu.
:)))

Haljina koja još od proljeća visi u ormaru dočekala svojih 5 minuta.
Vesele boje, asimetričan kroj, savršena da razbije ovo kišno sivilo.
Još samo malo šminke i...
Kazalište, here I come !
Uživajte i vi, što god radili.
:)))

Nedavno sam se našla između "dvije vatre".
Na poslu, nezgodna situacija.
Sa obje kolegice dobra.
S jednom duže radim, a s drugom sam se bolje povezala.
Zbog njihovog "sukoba" našla se malo na rubu.
I jedna i druga se meni pojadale.
Saslušam, pokušavam razumijeti, i jedna i druga uvjerene da su stoposto u pravu, svaka se bori za svoje mjesto pod suncem.
Zapravo, jedna je igrala malo nepošteno, a zahaklalo, neplanirano, u toj igri ovu drugu.
I tako mali rat traje već danima.
Ovih nekoliko dana što ne radim, shvatila kako mi je dobro što nisam između njih, posebno što sam se nesvjesno solidarizirala sa ovom drugom, kolateralnom žrtvom.
I jutros, dok sam čekala dijete, kod zubara, napisala objema da mi je već to mučbo.
Uzima mi energiju, ne riješava se ništa samo ja dublje tonem s njima u glib, onaj razgovor koje one moraju odraditi ne može nitko drugi.
I povlačim se iz te priče, ne mogu, ne želim.
A reče mi nedavno i najstarija kćer kako je postala posrednica između prijateljice i njenog bivšeg dečka.
On ne odustaje, a cura ne želi ni razgovarati.
Ova moja im kurir.
Rekoh, odustani, nema to smisla.
Dok god ti to radiš, neće se suočiti jedno s drugim.
A ti se osjećaš razapeto.
I da....zanimljivo je kako bi mi te tuđe probleme promptno raspetljali, a ne znamo često kako sa svojima.
Jeboteled, najradije bih da nisam prije suda išla s bivšim na kavu...ili, nakon presude koja nije išla njemu u korist, opet sjela pa pokušala s njim to nasamo.
Jer smo mi sve počeli, zakuhali, pa ajmo pokušati bez posrednika.
Kukavički je puštati druge da vode naše bitke.

Razgovaram sinoć sa djecom nakon utakmice, pa me pitaju kad ću si napokon pronaći nekoga.
Nisu mislile da ću tako brzo doći doma.
Smetala im.
Najstarija ispitala najmlađu fiziku i biologiju, pa skupa gledaju neki film, srednja sa curama baulja po kvartu, a ja uzela laptop pa u sobu malo blogati.
I sestra me pitala zašto se ozbiljno ne primim "traženja nekoga".
Kao da to ide samo tako.
Ja zbilja ne mogu ozbiljno razmišljati o nekom suživotu.
Da nama netko useli?
Iskreno, nemam mjesta.
Da ja sebe sa prtljagom nekome uselim?
Nema takve budale, iskreno.
Bilo bi krasno imati sve, cijelu sliku.
On, ja, moj pas, neko moje dijete ( što su starije, sve manje se družimo, logično) pa šetnja po Bundeku...
Meni, nezamislivo.
On, dolazi k nama na nedeljni ručak?
I to mi nezamislivo, jer je to jedini dan kada u miru ko obitelj sjednemo, skupa jedemo, razgovaramo da niti jedna ne utrčava izvana ili trči na neku obavezu.
Ja sam realna.
Mogu imati nešto.
Vrijeme samo za nas.
Dogovorit ćemo se ako smo oboje željni i voljni.
Hoće li se dogoditi?
Pojma nemam.
Ne forsiram.
Ne očajavam.
Ne zanosim se.
Samo živim svaki dan punim plućima, pa kako nam bude...

Mislim da je bilo prije 6, 7 godina.
Tipkali ovdje, upoznali se, kliknuli, počeli družiti.
Kave, kino, šetnje, kazalište.
Baš se zagrijali jedno za drugo.
Oboje imamo djecu ali uspijevali naći vrijeme za sebe.
Čak i vikend proveli skupa nakon dva mjeseca druženja.
Ja minimalno bila na iskrici a on otprilike isto kao i prije.
I to uglavnom da s njim tipkam.
Ja njemu otvoreno rekla kako ću se odlogirati, čak i profil obrisati jer nemam što više ovdje tražiti.
Sviđalo mi se to što nas dvoje imamo a po njegovim reakcijama, vjerovala sam da je obostrano.
Upoznala neke njegove prijatelje, sestru, on neke moje, dolazio po mene na posao, ništa nije skrivao.
Sve išlo u nekom željenom smjeru.
No, on i dalje na iskrici, poslom je vezan uz komp, pa ono, navika, jebi ga, ne zamjeri.
Ma bezveze ubija vrijeme, ne bi on ništa pokušavao...
Previše mu značim, bla bla bla
Ne da meni vrag mira.
Otvorim ja novi profil.
Mirujem nekih 10ak dana.
Nema smisla da mu se odmah javim.
A i žene se baš prve ne javljaju.
Kliknem ga pa ništa.
On napiše prvu poruku, al ja kao nezainteresirana pa ne odgovorim cijeli dan.
Sutra onak neutralna poruka.
Nakon dva dana tipkanja, dobijem poziv na kavu.
Odgodim kavu radi obaveza, ali nastavljamo tipkati.
Na pitanje jel upoznao nekoga ovdje, imao neku vezu, dobivam odgovor, ma, samo zezancija, ništa spomena vrijedno.
Nastavljam dalje kako mi je iskrenost bitna, i njemu, naravno, mrzi laž.
Sutradan u sitne sate dobivam kako ne može zaspati jer misli na mene i kako bi me rado masirao.
Nisam se više javljala.
Izbrisala taj profil.
Našli se na kavi.
Nakon 5 minuta sam mu sve lijepo ispričala.
Bili smo u vezi tada oko 3 mjeseca.
Bilo mu je neugodno, ali, ako mu mogu oprostiti, malo se zanio.
Ta virtuala je nezgodna, navuče se čovjeka lako.
Prekinuli smo.
Jesam li pogrešno postupila jer sam ga navukla na tanak led?
Jesam ispala pokvarena?
Nefer?
Ne znam.
Ali to je jedini put da sam istovremeno imala dva nicka s namjerom da "ispipam" sumnjivu situaciju.
I nisam više nikada imala potrebu igrati se tako.
Jednom sasvim dovoljno :))

Pivo.
Veseli ljudi.
Dobra glazba.
Smijeh...još smijeha.
Dobar neki petak.
Ništa posebno nije bilo...a opet nekako mi toplo oko srca.
:))

Baloner, mirisna svilenkasta kosa, šminka minimalna, osmijeh od uha do uha.
Ja ulazim u restoran gdje imam dogovor s Njom, oko nje glavni kuhar, objašnjava neštonešto kavijar, vlasnik dodaje svoju vizitku nek mu se javi ( neki event bi mogao za firmu biti, naknadno saznadoh) a mladi konobar daje broj telefon na papiriću.
Sjedam za stol, kad se ekipa maknula, a ona sva ozarena objašnjava kako su joj super slike koje vise na zidovima, pa je zamolila nekoga da joj nabavi broj umjetnika ( spomenuti konobar)
Mladi kuhar je tako zgodan, pristupačan...
A sa gazdom možda ostvari poslovnu suradnju.
Gledam ju i razmišljam.
Sjećam se kad je bila dijete, zaigrano, svima bila mezimica.
Moja daljnja rođakinja.
Došla obaviti nešto u Zagreb pa da se nađemo.
Priča o rastavi, o dva posla koja radi.
Vozi auto od firme, super joj gazda.
Dopušta da i svoj posao radi usput dok radi za njega.
Onda se javi na telefon, meni neprepoznatljivim umilnim glasom razgovara par minuta.
Nalazi se s nekim poslovnjakom, pa sada s njim utanačila detalje.
Više sam slušala nego pričala.
Izlazimo iz parkinga, ali na pogrešan izlaz.
Trep, trep, zaštitar izlazi iz svoje kućice i nekako podigne rampu, uz njeno nasmijano ispričavanje i duboke zahvale.
Jeboteled!
Ona je meni silno draga.
Ali, kao da nije odrasla.
I dalje se ponaša kao izgubljeno dijete, vješto trepćući okicama, svi se trude uskočiti, pomoći.
Ona nije ljepotica kao Monica Bellucci, ali ima taj djetinji šarm, osmijeh uvijek na licu, čak se vidi i kad je odglumljen ali je tu.
Aha...ovco ovcasta to je koketiranje.
Tako se muški bacaju na koljena za svaku sitnicu.
Dama u nevolji je savršen način da se postigne nešto s malo truda.
Nisam ljubomorna, da ne pomislite.
Ima dva braka iza sebe.
Veli da više neće.
Stalno pomalo luta.
Mijenja poslove.
Obrazovana je.
Nije glupačica, ali mislim da je nemirna duša
Njeni poslovi moraju imati "filmski zvučne " nazive.
Mora se kretati među važnim ljudima.
A oni valjda znaju kako se ophoditi sa damam koje trepću i koketno gledaju ispod obrva.
Bilo mi je zanimljivo gledati koketu na djelu ta dva sata.
To se ne uči, s tim se rodiš.
Toliko znam.

Dragi moji muški, pomalo mi vas je žao, iskreno.
Kad takva zatreperi gotovi ste.
Ja vidjela na svoje oči :)

Nedavno slušam poznanicu kako oduševljeno priča o Nekom Tamo.
Zna ona da sam ja ovdje neko vrijeme.
Zna da mi nije strano tipkati sa različitim likovima, otići čak i na kavu, upoznati ljude.
Nije na iskrici.
Neki drugi sajt za upoznavanje.
Brzo su se skužili, pa prešli na gmail i telefonske razgovore.
Rade sličan posao, on rastavljen sa jednim djetetom, ona prije 10ak godina praktički ostavljena pred oltarom.
Dugo joj je trebalo da ju prođe gađenje svemu što ima klatno među nogama.
Ok, prije hrenovčicu, al to nije bitno za ovaj zapis.
Dakle, poruke i razgovori intenzivno trajali nepunih mjesec dana,ona sva ushićena, razmijenili slike, šaramantan, nasmijan na fotkama, ima ugodan dubok glas, oboje jednako oduševljeni spoznajom da su naletjeli jedno na drugo, pretresli i najosjetljivije teme, počele već priče ŠBB KBB...
U čemu je problem, pitate se?
Jedna sitnica.
Nakon upoznavanje, oduševljenje splasnulo.
Nije ona razočarana veli, nego jednostavno je očekivala da će zatitrati, zatreperiti, odlepršati.
Ugodno su razgovarali, izgleda i uživo dobro, nije lagao ni visinu, ni težinu, ni broj zubi, ni broj cipela.
Sve je na mjestu.
Ali, nema ONO NEŠTO.
Ne on, nego nema ništa od onog ushita dok su trajali telefonski razgovori.
Veli ona, zanimljivo je da joj se čini da i on tako osjeća i misli.
Dogovaraju drugi susret.
Razgovori i poruke su rjeđi.
Sada je to...ko da su radne kolege, dobri znanco.
Ali, oboje ne odustaju od novog susreta.
I sad, da li otvoreno reći što ju muči ili pustiti vrijeme da sve to ispuše.
Rekoh joj, kako je moje iskustvo...kemije ima ili nema.
Ne možeš ju naknadno smućkati.
Veza koja nastaje iz prijateljstva?
Ne znam baš.
A gdje je onda zaštekalo?
U prevelikoj želji?
U osjećaju da On mora biti Taj jer puno toga se poklapa?
Nemam pojma.
Znam da različiti ljudi, različito gledaju na odnose, veze, ljubav.
Što je nekome jako bitno, ja možda niti ne doživljavam i obrnuto.
Mislim samo da je pitanje jesmo.li zadovoljni time što imamo u tom trenu.
Ako nam nije dovoljno, ako osjećamo da tako malo fali, iako je puno toga tu, nema se tu što raditi.
Možda se samo.ugodno smjestiti i družiti, se dok ne naiďe zanimljivije društvo.
Ili se lijepo pozdraviti sa : Sretno ti bilo !

Veli Šprajc u najavi za večerašnji Direkt kako žene žele sex više od tri puta tjedno.
Ok...
Pokušavam se sjetiti kada sam zadnji put imala neku konstantu u sexu, ono, par puta tjedno kada god mi se prohtije.
Ima tome ohoho.
A dobro, mlada sam, ima vremena, budem nadoknadila sve sušne tjedne :))))