Čačkanje nosa za neke je jedini način da uđu u sebe....

Veli naš najpoznatiji bračni posrednik Nedjeljko Babić Gangster.
Zaslužan za 3800 brakova, valjda čovjek zna o čemu govori.

Eto, za one koji ganjaju ozbiljnu vezu i brak.

Muški, galantnost se cijeni.
Žene, samo veselo.

:))

Čitam malo komentare ovdje, na fejsu, na drugim blogovima, portalima...
Jebateled, koliko god smo u suštini tako slični, sitnice nas toliko čine jedinstvenima i različitima.
I baš je dobro što smo toliko različiti.
U mišljenjima, ciljevima, željama...
Nekad mi se čini kako se svim silama trudimo navesti ljude da nas zavole, čuju, prihvate naše stavove, agresivni smo u tome, ne prihvaćamo neistomišljenike.
Trošimo vrijeme i energiju uzalud.
A zapravo nam je dovoljno imati nekoliko ljudi s kojima dijelimo stavove, poglede na život, smisao za humor, razumijevanje u nekim bitnim trenucima.
A nekad je i jedan dovoljan.
Prijatelj.
Ljubavnik.
Partner.
Supružnik.
Brat.
Ako u tolikom šarenilu, ne nalazim nikoga, ili se stalno trošim na pogrešne ili sam superultra jedinstvena ili superultra izbirljiva.

Ovako nekako je išao razgovor majka - kćer.
Uz hladnu lubenicu.

Ugodan vam dan :))

Vozim se jutros tramvajem.
Onim novim, koji ima spojena 4 sjedala na samom kraju.
Na jednom takvom sjedalu sjedi gospođa nekih 60 godina, decentno našminkana, ima na sebi komplet od bijelog lana, naušnice, prsten i bogatu ogrlicu u tri niske, izgleda kao crveni koralj, zlatne sandale i torba sa zlatnim detaljima.
Djeluje vrlo damski.
Na stanici ulazi gospodin, negdje njenih godina i pita nju vozi li tramvaj prema Maksimiru.
Ona kratko potvrdno odgovori.
A on se spusti na sjedalo pored nje.
Promatram ga.
Vrlo casual, ali uredno obučen.
Koža tamna od sunca, trodnevna brada, prosijed, malo me podsjetio na pokojnog Malnara, ima nešto pustolovno u njemu, djeluje kao netko tko živi danas, u ovom trenu, pomalo boemski, a opet kao da u nogama ima kilometara a iza sebe puno životnog iskustva.
Vadi iz torbe bocu s vodom i popije, obriše rukom bradu, pri tom malo gurne gospođu s koraljima.
Istog trena se ispriča uz osmijeh.
Ona samo kimne glavom i nastavi gledati kroz prozor.
Nevjerojatan je taj govor tijela koji je nekad jasniji od milijun izgovorenih riječi.
Iz njenog držanja se vidi kako bi se najradije ustala, koliko joj taj suputnik ide na živce, ali joj njen dobar odgoj to ne dopušta.
A on opušten u svojim mislima, čak mi se čini kako povremeno i tiho zapjeva, pa opet pusti maštu neka plovi tamo nekim prostranstvima.
Baš je nekad zanimljivo promatrati ljude.
I fascinantno kad si posvjestim kako svatko od nas nosi u sebi materijala za romane napisati...o fenomenu zvanom život.
Vjerojatno i koralji imaju priču.
A bome i onaj prosijedi sanjar ima priča za nekoliko romana...

Nakon prekida uvijek je gadno.
Nekome je malo teže, nekome se otme uzdah olakšanja.
Vele da manje boli onoga tko odlazi.
On je donio odluku.
A ostavljeni su tada obično u milijun pitanja kako nisam vidio ovo, kako nisam shvatio ono.

Meni je otac samo jedan savjet dao kada sam se rastala, a ima veze sa djecom i odgojem.
"Daj sve što možeš dati, ljubav, sebe, vrijeme, novac, ali ništa ne očekuj niti traži zauzvrat. Niti zahvalnost, niti da ti vraćaju kad odrastu, daj koliko možeš, a ostavi samo sebe malo sebi"

Tako ja radim. I griješim.

Kakve to ima veze sa gorčinom dana poslije?
E, vidite, ja se dajem, kada sam s nekim do kraja, jer nikad nisam dobro kalkulirala osjećajima.
I odlučim biti SRETNA dok god nam je oboma dobro, pjesma.
I kad se desi da ne pjevamo više skupa u tonu, nema plesa, nema sreće, kratko tugujem.
Jer sam sretna što sam uz nekoga uvećala svoju sreću.
A znam biti i sama sretna.
Ali i to je odluka.
Koju sami donosimo.

Koji pljuju po curicama koje se s njima ne žele igrati.
Vuku ih za kosu.
Zovu ih doma na telefon, pa se hihioću ( hihihihh) pa onda spuste slušalicu.
To su uvijek zanimljive curice, njima nedostižne, ali oni ne odustaju.
I dalje ih vuku za kosu, dobacuju im, skrivaju im knjige, zadirkuju, dosađuju.
Ne znaju odustati.
Neki dečki nikad ne odrastu.
I ne znaju odustati i kad nanižu godine iza sebe, kada bi trebali razumijeti kao zrele, odrasle osobe, kada im se jednom, a ne nekoliko puta kaže kako nisu zanimljivi, kako su krajnje iritantno dosadni.
Ne odustaju ni kada ih se ignorira.
I onda se ljute kada dobiju po prstima, kada ih i drugi počnu ignorirati.
Nedajbože javno izraziti mišljenje da nešto nije u redu s njima, tek onda krene lupanje nogama o pod i bijesnilo na sve moguće načine.

Inteligentna odrasla osoba zna kada je vrijeme za odustajanje.
Ona zadržava dostojanstvo i integritet na taj način.

Samo dijete se nastavlja uporno ponašati kao razmaženo derište.

Svaka sličnost sa stvarnim osobama nije slučajna.

Sve me manje ima ovdje, sve me manje blog privlači, ali ovo sam morala napisati.

Ovak nekako ide :
" Javljam se starijim ženama, slobodno se javite pa što bude"

O jebateled!

Ja bih sad trebala skakati od sreće jer mi se, starijoj, javio, mladac.
A nije ni mladac, samo 8 godina mlađi od mene.
Pa ne kužim.
Mislim, ne kužim niti balavce kojima mogu biti mama, al oni su djeca, pa odmahnem rukom.
Ali ovaj...
Kao odrastao muškarac, a traži starije.
Nemam ja para, ako si to mislio.
Ne mislim podučavati u krevetu.
Pastuh mi ne treba.

Možda bi neka blizu 60 bila oduševljena što neki potentni muškarac pokazuje interes za nju, stariju, ali meni totalni turn off.

Sjećate se vremena kada su se pisala pisma?
Duga pisma.
Na taj papir smo istakali tuge, radosti, čežnje, nedostajanja.
Ono što nismo napisali, čitalo se između redova.
Stalo je između redova i uzdaha i zgrčenih dlanova i ukradenih poljubaca i zabranjenih pogleda i neispunjenih želja i pustih obećanja i slatkih iščekivanja i otkrivenih tajni.
Pisala su se ta pisma satima.
A odgovori se čekali danima.

A danas.
Pucaju veze radi poruke na viberu.
Dižu se tenzije radi toga što se poruka "sinala" ali nema odmah odgovora.
Instant ljubav.

Sve bismo brzo, odmah, sada i ovdje.
Pa u brzini ne vidimo one malo bljeđe boje.
U buci ne čujemo tiše tonove.
A možda su ono što nam baš treba.
Ko sporo pisanje pisama.
I maštanje o onome koji čita pismo po stoti put i skriva ga ispod jastuka.

Kažu da ne valja zazivati prošlost.
Ne zazivam ju.
Ali, lijepo se sjetiti neke lakoće života prije...i nas lepršavijih.
S pismom ispod jastuka.

:)

To je jedino što zapravo imamo.
Rodimo se i jedino što nam je zagarantiramo jest trajanje u određenom vremenu.
Siromašni ili bogati, na selu ili u gradu, na Antartici ili u Lici, u jurti ili kući...svakako i svugdje možemo živjeti.
A kako živimo, uglavnom ovisi o nama.
I što radimo sa svakim satom u današnjem danu, određuje kako će nam biti sutra.

Ovih dana stalno razmišljam koliko sam vremena izgubila bezveze, koliko mi je dana iscurilo na gluposti, koliko dana bih voljela zaboraviti.

Znam kako nema smisla plakati za prolivenim mlijekom, ali eto,ponekad mi tako dođe.
To je valjda ono naše "žensko kompliciranje" i drama oko nepotrebnih stvari.
To je valjda ono besmisleno analiziranje.
To je možda preispitivanje pravih i krivih odluka.

A možda mi je samo takav dan.

Jedan od onih koji klizeee...između kasnog ustajanja, dugog izležavanja, kasnog ručka i razmišljanja što ću večeras pogledati na TV-u, da ne pokvarim savršeno lijeni dan :)))

Veli nekako ovako.
Muž i žena se voze, zaustavi ih policija, oprosti im prometni prekršaj jer su poznanici.
I onda se žena još za vrijeme vožnje pohvali time na svom FB profilu uz napomenu kako ružne žene ne bi to mogle, jer, zaključuje ona vrlo mudro, osim činjenice da su muž i djelatnik MUPa poznanici, i njena prekrasnost je pomogla da se izvuku bez kazne.

Policajac je ostao bez posla, iako je objava vrlo brzo uklonjena.

Slobodno zaključujte sami.
O pameti.
O ljepoti.
O motivima.

:)))

Sasvim dobro funcionira...
Na plahtu ispred TVa izbaciš sve iz ormara.
Sjedeš na pod i lagano sortiraš i slažeš, usput pogledavaš ekran.
Francuzi zgodniji, Rumunji snalažljiviji na terenu.
Rezultat?
Ormar - jedna vreća robe za prosljediti, nešto za baciti...
Nogomet - više se očekivalo, posebno od Francuza...

Odoh pojesti ono malo lubenice što su mi cure ostavile, pa odgledati tekmu do kraja.

I da...gotova je školaaaa !!!

:))

Ispod mene 12 "muških" zapisa.
Curke, žene, dame, pa kuda ste nestale?

Ja završila kolač djetetu sutra za čašćenje, a bome sam danas uspjela i ljenčariti, onak', bez grižnje savjesti, ko Crnogorci iz viceva
Leđa me zabolila od izležavanja.

Ima i takvih dana :)

"Naguzi se, stižem"

Ajme meni :))))

Ostalima...ugodan dan, prolazim i mašeeeem..

Jesu li vama ponedjeljkom noge lagane, pa ko zeko hop, hop na posao idete pjevajući?
Htjedoh jimiju napisati da sam negov zapis doživjela kao laganu provokaciju, jer su mi noge sve, samo ne lagane početkom tjedna...
Al ne da mi staviti komentar.
Nemoj mi o nogama laganim ponedjeljkom u šest ujutro.

Iako radim i vikendom često, noge su mi nalakše petkom, jer vikend je vikend :)

Veli : " Ako muškarac voli svoju ženu više od hladne pive za vrijeme nogometne utakmice, možda je to prava ljubav, ali to nije pravi muškarac "

Naravno, objavljeno na zidu jednog muškarca.

Duboke misli za subotnju večer nakon vrućeg dana, dok guštam na terasi uz limunadu...