Čačkanje nosa za neke je jedini način da uđu u sebe....

ovu moju škatulu za sne"

Čuvajte sve svoje važno tamo gdje nitko ne može posegnuti rukom.
I kad vam se čini da se sve ruši, povirite tamo i sjetite se kako zbilja nakon kišnih dana dolazi sunce.

Malo sam sjetna danas, takav mi dan.
Neću više jer bi se mogla rastopiti i razliti, a to ne treba ni vama i ni meni.

Jutro vam :))

Čitam jutros o deložaciji obitelji iz Heinzlove ulice, koja se nije uspjela već godinama dogovoriti s Gradom o visini odštete, da bi radovi na Branimirovoj mogli napokon biti završeni.
Argumenti Grada - skupi projekt stoji već godinama, nudili im prije nekoliko godina 412.000 eura, ili dva zamjenska stana na različitim lokacijama, oba kao zaštićeni najmoprimci.
Argument Obitelji - tu žive preko 30 godina, ne žele se odreći svog vrta i voćnjaka i ne žele da ih se razdvaja ( jedan sin oženjen i ima svoju obitelj).
Sporno je i jesu li vlasnici zemlje i kuće ili samo najmoprimci po svemu što piše.
A piše i da je čovjek tamo neke godine za sve to platio 37.000 kn.
Svi ostali su pristali nagoditi se i naći drugi krov nad glavom ali on li ne žele.
Stvar principa?
Izvlačenja još novaca?
Ne žele ni pod koju cijenu izaći?
Strah od promjene?

Nedavno sam čitala kako se prosječan Amerikanac u životu seli 11 puta, a prosječan Hrvat 1,3 puta!
Oni nisu vezani za zidove, krov, vrt.
Oni odlaze za poslom, odlaze za boljim uvjetima rada i života, a mjesto za život je samo mjesto za život.
Dom je tamo gdje je obitelj, gdje sami stvorimo svoje malo gnijezdo.
Pobrojavala sam u glavi, od rođenja sam se selila više od prosječnog Amerikanca, što kao klinka, u ratu, u braku ili rastavljena sa svojom djecom.
Samo jedan dom mi izaziva neugodan osjećaj, svaki je bio po mom guštu ili sam ga takvim napravila.

Znam da ovim ljudima nije lako, ali...
Nije mi jasno.
Pokušavam shvatiti na koji način razmišljaju da se tako grčevito bore za ono što sutra potres može srušiti.
Vjerujem da se za novac koji im se nudi ima i voćnjaka i vrtova i dvoetažnih kuća u kojima bi mogli nastaviti sretno živjeti.
Nije moje da sudim, samo naglas razmišljam.

Sunceeeee..
Kava na terasi, ko gušter sam guštala puna dva sata.
Ručak mala završila jer joj je gušt kuhati.
Samo bi se po kuhinji motala,
A meni teško paloooo.
I tortilje i umak i voćnu salatu, sve priredila i servirala.
Ja na gotovo došla.
Predvečer jedna dugo očekivana kava.
Krasan dan.
Baš krasan.

Jeb'le vas svađe, insinuacije, podmetanja, zajebancije, konstrukcije, pljuvanja, omalovažavanja.
Kako vam se da danima drljiti po istom?
Ne svi, ali neki...
Vid' teme, e tu ima materijala za sraćkanje.
I opleti.
Do drugog zapisa, pa opet opleti...
A vid' sunca...i zelenila...i ptičica...i krasnog svibanjskog dana.

Ajd uživajte što god radili :)))

Veli moje frustrirano dijete kako nisam dobra majka.
Jer ne čitam lektiru umjesto nje.
Ne molim profesore da ju pitaju izvan redovnog vremena.
Ne izvlačim iz lekcija najbitnije i ne
odgovaram na pitanja nakon teksta.
Ne radim plakate umjesto nje.
Ne pomažem joj riješavati radnu bilježnicu.

Ja samo znam odlaziti na informacije, stalno gnjaviti s pitanjima kada treba predati lektiru, podsjećati jel skoro neki važan test, ako dobije lošiju ocjenu pitati kako su drugi napisali...

Fakat sam loša mater i ne vodim brigu o školi.
Grozna sam zapravo.
Ona zato nema odlične ocjene...nego vrlo dobre.
Zato što sam ja nezainteresirana.

Podnijela ja kritiku, pitala kad ju treba pitati fiziku, mogu eventualno ispitati kad nauči i pomoći oko matematike, jednadžbe sam uvijek voljela.

Inače sam zbilja grozna majka, treba me na Plavi telefon ili prijaviti za zanemarivanje.

I sad sam grozna jer umjesto da peglam gubim vrijeme pred kompom.

Rekao bi moj susjed kako nije ni čudo da me muž ostavio, još da zna kakva sam nemajka, prvi bi okrenuo 48 33 888.

Dakle, ne šalji mi poruke na pvt.
Ne zanimaš me.
Meni nije dosadno i monotono.
Možda ti ne funkcioniraš bez drame i adrenalina u životu, ja mogu i bez toga ovdje.
Imam ja dovoljno turbulentan i zanimljiv i dinamičan život, tako da mi ova mirnoća na blogu odgovara.
Tvoje igrice, spojite parove, slikice i linkovi koje šalješ, ne zanimaju me.
Ti kao osoba, nisi mi zanimljiva, osim kao predmet proučavanja što pokreće i gura ljudsko biće na ponašanje kakvo ti na blogu demonstriraš.
Što te navodi da mi se javljaš na pvt kad te ne spominjem u svojim zapisima?
Kasnije će biti da lažem.
Ne mogu ti odgovoriti tamo jer sam na ignoru.
Opet neka bolesna igra.
Dosadna si.
Naporna.
Nekad si i bila zanimljiva, prije možda dvije godine, a sada te iskreno, žalim.
Baš te žalim.
Produži kad vidiš da ova ovca zableji, tebi ne blejim.
Nemamo nas dvije dodirnih točaka.
Zabavljaj se s nekim kome si zanimljiva.
Eno te Alan zaziva svakodnevno.
Slični se nanjuše.
A oboje nepozvani šaljete poruke na pvt koje, bar mene, uopće ne zanimaju.
I Pacijent se isto tako oglasi nepozvan nekom nebulozom, c/p vicom i slično...
Vidiš ekipu s kojom si u istom košu zbog vašeg ponašanja?
A pljuješ po njima.
Eeee, paske, paske.
Da nije bilo ovih poruka na pvt danas, ne bi bilo ni ovog zapisa.
Ajd nađi si život.
Pozdrav :)

U njegovim očima sam najljepša žena na svijetu.
U njegovom zagrljaju nestaje moj umor nakon napornog dana.
U njegovim pričama mogu putovati danima.
Uz njega se topim...

Remember this?

Kad se zatelebamo, zaljubimo, glavu izgubimo, da ne vidimo dalje od od svog nosa i njegovih očiju.
Slušam danas, uz kavu i kolač, svoju dragu opijenu prijateljicu koja se unaprijed ispričala, jer je znala kako će puno pričati o svom novom dečku.
U njenoj priči naravno On je najduhovitiji, najpažljiviji, najnježniji, najsimpatičniji, najposebniji samo njen muškarac.
I sve je vodilo njemu, kako to Arsen lijepo napisa,
Slušala je i ona mene u mojim topivim fazama, o da...
Srećom, ne traje ta faza predugo, jer, iskreno, ne znam baš kako bih takva lelujava funkcionirala a da ne ode sve k vragu.
Tek kada otvorimo oči, krila nam otpadnu, otresemo prašnjavo dupe od pada, ugledamo i one druge boje osim ružičaste, počinje ljubav.
Ja joj od srca želim da oduševljenje naglo ne splasne za najposebnijeg joj muškarca i kad ga ugleda u depresivno kišnom danu u bilo kojoj nijansi sive boje.

Svatko od nas je bio u situaciji da sa strepnjom iščekuje susret, neizbježan razgovor, neugodne pregovore, suočavanje sa osobom za koju znamo kako će nam biti izuzetno naporno provesti i pet minuta u istoj prostoriji.
Pa vrtimo sve moguće scenarije u glavi.
U kom smjeru bi razgovor mogao ići.
Kako bismo mogli reagirati, što bi nas moglo istjerati iz takta.
Jel moguć ishod koji priželjkujemo.
Jesmo li spremni platiti visoku cijenu ako bude neizbježno.
I onda kad sve svrši...neočekivano rješenje, olakšanje, osjećaj praznine i ispunjenosti istovremeno.

Takav trenutak je imala moja kćer prije dva dana i samo mi je rekla : "Nije mi jasno zašto sam se toliko bojala svega, zapravo je bilo tako lako, koja sam ja kokoš".
Danas sam ja slično pomislila.
Ajd, nisam pomislila da sam kokoš, nego prava ovca.
Mali kamen sa srca pao.
Dobar je to osjećaj.
:))

Kad sve jednostavno prolazi...
Ko ravna crta.
Odrađuješ dan, čekaš večer, razmišljaš o stvarima koje nosi početak novog tjedna.
Vrhunac takvog dana može biti i onaj trenutak olakšanja kada s guštom skineš grudnjak...
Nemate pojma dečki kako je to dobar osjećaj.
Pojma nemate :))

Jebeš jebački sajt iliti ljepše rečeno, sajt za upoznavanje, gdje od ljubavi ni lj, od sexa samo klati rexova kitica, a mržnje i nesnošljivosti koliko hoćeš.
Plakanje za Titom i komunizmom, haloooo, jel ima smisla?
Nabrajanje naših i vaših žrtava, vaših i naših ubojica.
Jel ima smisla "ispravljati" povijest , raditi reda u tuđim glavama, a sa vlastitim demonima smo još na vi.
Fakat ovo mjesto izvlači iz nas često ono najgore.
Evo, niti ja danas nisam odoljela malo nas izkritizirati.
Namjerno velim nas, jer i ja dojdem malo ovdje iskofati onaj unutranji tepih, stresti prašinu i prljavštinu pa nek leti naokolo...

E sad, htjedoh nešto drugo s vama podijeliti, uživam sama doma.
Svaka na svoju stranu.
Jedna na rođendanu, druga sa ekipom na nekoj tekmi, a treća baulja po Zagorju, neko kampiranje na terasi spominjala :)))

Pas i ja, kava, komp, TV, dekica i ljenčarenje na maximum.
Baš mi dobra ova njonjkava subota.

Pozdrav ovco, ja bi jeba.

Ni haiku nije ovom ravan :))))

Čitam tekst o novom hair salonu za muškarce u sklopu Bikers Beer Factory.
Sviđa mi se ta priča.
Doći popiti dobro pivo, poslušati dobri stari rock i usput se prepustiti u ruke brijaču koji je taj zanat malo podigao na višu razinu.
Krenem razmišljati o bradama i zaključim kako su posljednja četiri muškarca koja su me ljubila imala brade.
Više se niti ne sjećam kako se ljubiti sa golobradima.
Nikad nisam previše razmišljala, al valjda nesvjesno biram bradate.
Valjda volim kad škaklja i bocka dok se ljubakamo.
Nitko nije savršen.
:))

Napisati priču o prijateljstvu koje je nastalo iz čudne gužvaste situacije.
Kad je trojac u igri, previše je to ruku, glava, srca, očiju.
Ne volimo svi iste igre.
Posebno ako nas se obmanjuje slatkomednim riječima i treperavim očima.
A na kraju priče, ni m od meda, muka ti u želucu od gađenja prema samome sebi i od slika u glavi koje su bile kule od pijeska na prelijepoj umjetnoj plaži.
Kad se prestaneš pitati što ljude pokreće pa se tako igraju sa drugima, zatvoriš to poglavlje i okreneš se onim dobrim stvarima koje su se tada desile.
A naše prijateljstvo je ta dobra stvar.
Mogle smo jedna drugu zamrziti, olajati, popljuvati, ali nismo.
Smijale smo se situacijama koje smo "dijelile".
I govorile jedna drugoj kako smo obje vjerovale da smo pametnije i malo bistrije od jednog običnog šarmera.
Nismo bile.
Neću vam ispričati tu priču.
Tipična priča o vožnji na dva kolosijeka.
Već ste takve sigurno koji put već čuli ili nedajbože doživjeli.
Zapravo htjedoh naglasiti da i iz najružnijih situacija u životu, ima stvari koje mogu izaći na dobro.

Ugodan vam dan.

Ona ima 42, on 44.
Imaju jedno dijete, klinka od 17 godina.
U braku su 19 godina.
Imaju i dva psa, zajedno su pokrenuli privat posao prije 15 godina.
Nama većini izvana djelovali prilično skladan par.
On malo više radio, tako to mora kad si svoj gazda u kriznim vremenima.
I danas me ona nazove da me pita neke stvari vezane uz zahtjev za razvod braka.
"Čekaj malo, pa što je bilo?"
Ja u šoku.
"Kriza neka? Nije valjda došlo do toga?"
Veli ona :" Klasika. Ma ja malo sebi lagala, malo zatvarala oči, puno radi, ali neki znakovi su bili tu da ne trči baš doma pjevajući. Kad je priznao, rekao da je bilo samo usput, ja brzo prešla preko toga, on malo plesao oko mene, ali nije bilo to to. I onda sam krenula malo kopati pa saznam da traje i dalje, da traje duže nego što mi je priznao, da nije baš nešto usput i na sve to, saznala da su naši prijatelji, kumovi, ljudi koji nam dolazili nekoliko puta mjesečno doma i mi kod njih, sve to znali, skoro od samog početka. Njega razumijem, muška solidarnost, ali ona..."
I tako još jedna klasična priča o razvodu.
Kad je kraj neminovan, nema se što spašavati, nema razbijenih dijelova koje treba pokušati spajati.
Samo zdravlje sačuvati, razum, ne razbijati glavu pitanjima tipa - kada, kako, zašto, jel moglo drugačije?
Vidiš ko su ti prijatelji, ko te zbilja želi saslušati, a tko uživa u tvojoj muci da ne mora razmišljati o svojoj.
Nije se rasplakala, niti joj je glas zadrhtao dok je pričala.
Veli kako je zapravo isplakala većinu suza kad su imali prvi razgovor, priznanje, oprost, novi pokušaj.
Sada ju je šokiralo njegovo vrlo hladno :"Jebi ga, ipak nismo uspjeli, ja odoh da se ti smiriš, pa se javi nakon par dana da dogovorimo sve oko male, stana, love, posla"
Uzeo ključeve od auta, torbu sa nešto robe, laptop i zalupio vratima.
Rekoh, klasika.
Jebate, ko neki scenarij za loš film.
A ono život.
Tu i sad.

Bijeg iz užurbanog grada.
Njih dvoje na putu prema obali.
Glazba svira lagano, krajolici kroz koje vozilo klizi u friško proljetnoj zelenoj boji, nema žurbe, odredište čeka.
Kava na nekoj osunčanoj terasi, tek da se noge malo protegnu, pa nastavak bijega.
Obaveze, klinci, posao već kilometrima iza nas...
Idealna slika, zar ne?

Ali, uvijek ima taj ali...
Dobih u utorak poziv ovdje da skupa provedemo vikend na obali.
On već ima sve isplanirano, imamo nekoliko dana sa se upoznamo tipkajući i u petak krenemo na vikend iz snova.

Zahvalila na ponudi uz napomenu da mi je vikend već isplaniran, ali i da nije, malo je tri dana da bih upoznala nekoga u toj mjeri da mogu odlučiti želim li s njim provesti vikend stotine kilometara daleko od doma.

Nisam od onih koji se boje upoznavanja, ali ovo mi malo sve prebrzo.

Nadam se da je našao osobu za vikend iz snova.

:)

Danas u dućanu, žena ispred mene u redu gura kolica sa 10 ak stvari.
"Ajd bude brzo" mislim se.
Ja dva mlijeka, hrana za psa i jabuke.
Slušam glazbu tiho, a misli mi malo lutaju u ritmu,
Ogledava se ona svako malo, pa onda skužim kako me nešto pika u leđa, gura lik kolica a ja u čudu : " Još vam je ovaj gospod iza mene, nemojte se gurati"
A gospon gleda novine i ne kuži gurača.
"Mi smo skupa" veli on i pokušava doći do ove ispred mene.
A gospon odloži novine i udri :"Ne, ne, vi ste iza mene. Nisam ja budala što čekam, a vi se samo progurate sa punim kolicima"
Ja pogledam blagajnu pored, tri žene svaka po nekoliko stvari, napustim svadljivi red i stanem u ovaj kao četvrta.
Ovdje već na rubu incidenta :" Stvar je principa, svi čekamo, to nema smisla, bla, bla, bla..."
Priključi se još neki lik, ko da je čekao neku dramu da može malo svoju frustraciju ispucati.
Platila, izašla...
Da se uzrujavam, radi čega?
Principa?
Dvije minute duže čekala, al se poštedila nepotrebne svađe.
E...da sam jutros ustala na krivu nogu, tko zna.
Ovako ...la, la, la :)))