Čačkanje nosa za neke je jedini način da uđu u sebe....

Vrtim se ovim virtualnim prostorima već skoro 9 godina.
Upoznala dosta ekipe.
Tipkala sa jako različitim ljudima.
Imala dvije duže veze, par polupokušaja, nekoliko kratkih bljeskova...ali, tko broji ;)
Sve redom ljudi koji uspješno vode svoje živote, imaju svoj krov nad glavom, čak i oni, koji vjeruju da su sve ostavili bivšim ženama, samostalno guraju.
Imaju zanimljive hobije, neki manje, neki više bogate životne priče iz prošlosti i svakave planove za budućnost.
A tek ekipa blogera i blogerica koje sam upoznala.
Sve redom brbljavi, veseli, optimistični ljudi.
A nije nas sve život baš mazio, preživjeli gubitke, rastave, odlaske, šamare, gaženje.
Obrisali suze, stavili sve gadno iza sebe i velika većina optimistično fura svoj film dalje.
Ja nisam imala tu "sreću" da upoznam puno luzera ovdje, valjda uspješno vozim slalom između.
Onaj tko ima puno više iskustva sa luzerima, samo nek se izjasni.
Ja valjda imam nos za normalnije solere.

Dakle, večeras ostavila u kafiću fascikl sa nekim papirima za posao, a unutra još ostala kuverta sa računima, lovom za platiti iste i kartica tekućeg računa.
Skužila kad sam došla doma, zovem kafić, nitko se ne javlja, tko zna jel uopće i pravi broj, već počela očajavati i krenem zvati banku da mi blokraju karticu, jer je ona pametna gdje ne treba pin do 100 kn i skužim poruku od neke cure na FB da je sve našla. I još pita gdje sam da mi to sutra može dovesti.
Aaaaaaaa...
Došlo mi da je izljubim preko messengera.
Ima dobrih i poštenih ljudi.
Hvala joj što ću mirno noćas spavati.

:)))

On se razveo prošle godine.
Prestao hodati u prevelikim košuljama.
Pošišao se i pustio malu bradicu.
Na mjestu gdje je godinama bio parkiran srebrni passat, sad je neka crna jurilica na dva kotača.
Uz pozdrav, ima uvijek neki vragolasti osmijeh kad se sretnemo.

Moj susjed.
Ima blizu 50.
Šarmantan i simpatičan uvijek bio.
Kad god sam ga sretala sa suprugom, imala sam dojam da je ona "šefica", da je on manji od makovog zrna pored nje.

Čovjek doživio totalnu promjenu.
Valjda si dao oduška za sve.
Ne mogu ja ovako suditi gledajući izvana, ali mi uvijek drago kad se ljudi usude biti nesputano sretni.
Pa i nek je kriza srednjih godina, pa nek susjedi imaju što šuškati u liftu, meni se sviđa kako je on nasmijan.

Da se razumijemo, uopće mi nije privlačan on kao muškarac, ne gledam ga tako, samo mi se sviđa kad se ljudi osmijehuju od uha do uha...

Jučer kod meije napisah nešto tipa : Ne mogu voljeti muškarca koji ne razumije da su mi djeca na prvom mjestu i ta ga činjenica ugrožava.
Komentar je išao u smjeru kako moramo imati neko temeljno razmijevanje jedno za drugo kao plodnu podlogu za ljubav.
Isto tako, mene ne može voljeti muškarac koji želi ženu karijeristicu.
Jer ja to nisam.
Mene ne može voljeti muškarac koji uživa biti viđen na in mjestima sa sređenim primjerkom ispod ruke za pokazivanje.
Ne mogu ja voljeti muškarca kojem je hobi šah i filatelija.

Time sam samo željela reći da nas određuju u startu neke stvari, interesi, i ne vidim tu ništa loše.

Vraćam se na prvu tvrdnju.
Što se tiče djece i roditeljstva, vrlo brzo sam nalazila zajednički jezik sa tatama, rastavljenima, naravno.
Tu nema previše prebacivanja jedno drugome ako nam roditeljske obaveze pokvare planove.
Oko toga nema rasprave.
Za mene je to jasno.
I tu sam iskrena.

Hvala Medi na iskrenom komentraru na istom zapisu.
I ja sam radije u startu iskrena, nego da se nakon par mjeseci druženja, zakačimo oko prešućenih stvari.
I kad se sjetim jednog koji me bombardirao neugodim činjenicama, ja malo bila zatečena, ali bar sam znala što dolazi u paketu, uz osmijeh i zagrljaje.
I zahvalna na toj iskrenosti, koliko god neugodno bilo.

A glumci se brzo prepoznaju.
Jer malo je onih jako dobrih.
Glumaca.
I maske padnu kad se najmanje nadamo.

Jedan profesor, jedan informatičar, jedan monter centralnog grijanja, jedan pravnik, al bavi se poljoprivredom, o da...jedan električar.
Jedan je krasne priče pričao, priče od kojih odletiš u oblake brzinom svijetlosti, jedan se krasno ljubio, obožavao je moje madeže i svaki put ih ispočetka brojao, jedan mi je pjevao na telefon tiho, uz gitaru, volio se "prepucavati" pa smo se satima nadmudrivali uz smijanje i poljupce, a i planinarili smo kad smo uhvatili vremena, jedan je obožavao priređivati iznenađenja, tipa odlaske na izlete kad bi me "ukrao" odmah nakon posla petkom ili koncerte za koje sam mislila da idemo na običnu kavu...
Svi su mi dragi, al jednog sam voljela, bez zadrške, bez rezerve, srcem, dušom, tijelom, mislima, rukama, očima, svakim udahom.
I da...samo jedan nije iskričar.
I svi su crni, šarmantni, simpatični, elokventni, nesavršeni naravno , ali za mene, u datom trenu, bili najmiliji i najdraži muškarci koji hodaju po Zemlji.

I pomalo bizaran i pinkicu morbidan.
Dakle, ja sebe smatram pozitivnom osobom.
Meni je čaša uvijek na pola puna.
Radujem se malim stvarima k'o malo dijete.
Ne radim dugoročne planove. Prekonekoliko puta sam se uvjerila kako se vrlo brzo izjalove, jer često malo toga ovisi o nama, ma koliko volimo vjerovati da smo sami kovači svoje sreće - i nesreće, valjda.

Što sam htjela reći...da.
Napipala neku kvržicu ispod ruke i prođe mi misao : "Što ako je nešto gadno?"
Gadno u tom smislu da mi liječnik veli kako imam još jako malo vremena na ovome svijetu.
Kakvog bi ga iza sebe ostavila?
Mislim, na svoj mali svijet.
Ostavila bih par neplaćenih računa za koje samo što nisu došle opomene.
Ostavila bih kredit, još desetak godinica.
Ostavila bih nepomaljanu dječju sobu.
Ostavu nepospremljenu.
Sauger koji rikava.
Laptop kome fali tipka v.

Što bih radila?
Grlila bih sve ono što oko mene diše.
Moje ljude.
Moju djecu.
Sve moje dok me ima.
Vjerojatno je rano da uopće razmišljam o takvim stvarima, ali danas mi cijeli dan to šeće po mislima.

Što bih, od svojih dana, ostavila svojoj djeci?

I da...moram nazvati doktoricu, sutra radi popodne.

:)

Koliko sebe često propitujete?
U posljednje vrijeme analiziram prije svega sebe, kao roditelja.
U odnosu na dijete koje se bori sa svojom krizom identiteta.
Ne pitam se gdje sam u prošlosti pogriješila, jer vratiti se ne mogu, živimo u sadašnjem trenutku.
Propitujem se o odlukama koje danas donosim, o riječima koje danas izgovaram.
Jel sebično analizirati sebe, a fokus treba biti na njoj?
No, njen život uvelike ja kreiram, određujem, utječem na njega.
Moja krutost ili popustljivost.
Moja strpljivost ili naglost.
Moja tvrdoglavost ili blagost.
Jutros sam se probudila i gledam ju dok spava.
Ona proživljava malu osobnu buru u sebi, proživljava tek sad naš razvod, nedostatak oca kao podrške i potpore.
Najradije bih ju takvu snenu zagrlila i rekla kako će sve to biti u redu.
Te bure su sastavni dio života.
Nekome se brod zaljulja ranije, nekome kasnije.
Onima koji su neiskusni i nespremni sve izgleda crno, bezizlazno, konačno.

A zapravo želim reći da smo jučer imale krasan katarzičan dan.
S lakoćom smo pretočile težinu u normalan razgovor.
Završile ga sa smijehom.
I ostavile muku iza sebe, ko teret od sto kilograma.
Nastavile kroz dan kao da ga nikad nije bilo.

Vrtim se u krug, analiziram, razmišljam da u krivo vrijeme ne kažem opet krivu riječ, nego prešutim, progutam ju, u nedostaku prave.
Vrtim se u krug, a djeca rastu.
I stalno se analiziram kroz njih.
Njihove postupke, njihove odnose sa drugima.
Nekad sam ljuta, ali često se glasno smijem u sebi kad vidim kakve su predane prijateljice, odgovorne i radišne.
Kad sam ja bila klinka vrijedilo je kako ne valja djecu hvaliti previše da se ne pokvare.
Ima i u meni ostatak toga.
Vjerojatno ih trebam i više hvaliti jer ih u njihovim glavama, u burama koje prolaze, poljuljano samopuzdanje i previše samokritičnosti i tako ne maze previše kroz život.

Da, analiziram, propitujem, preslagujem svakodnevno...
A samo sam krenula piti kavu i zatvoriti vrata od sobe da ona može spavati, subota je...

Vrtim se u krug, već duže.
Pita sretno uparena prijateljica : "Imaš neki dogovor večeras ili možemo popiti cugu?"
Mogu, naravno.
Danas još moram svoje zaljubljeno dijete ( čitaj, škola i učenje zadnji na listi prioriteta posljednjih par mjeseci ) podsjetiti da treba u ponedjeljak predati lektiru, a ne može ju napisati iz onoga što pročita na mobu ili laptopu, nego one knjige koja čeka pa čeka...

Gledam svoje dijete kako zaljubljeno gleda u taj mobitel.
Tamo njena ljubav "živi".
Voli ona taj mobitel više od ičega.
A prošle godine je jako voljela sjediti na klupicama kod školskog igrališta.
Jer tamo je jedan zgodni dečko sa ekipom povremeno igrao košarku.
Sada tako leži sa slušalicama i čeka da stigne poruka...

Htjedoh reći da ćemo večeras prijateljica i ja o nekim drugim temama, jer ja već postajem dosadna sa svojim ljubavnim životom, a uvijek je to prvo njeno pitanje.
Ne živi moja ljubav niti kod klupice, niti u laptopu, niti u susjednoj zgradi.

Kad saznam, javim.
:)

Ljudima.
Evo ovdje.
Ja NISAM normalna ako ne želim komunicirati s likom koji je u otvorenom braku.
Ja NISAM normalna ako ne želim avanturu sa oženjenima.
Ja NISAM normalna ako ne želim upoznati duplo mlađeg od sebe.
Ne zanimaju me objašnjenja zašto bi nam bilo zabavno, uzbudljivo, ludo, nezaboravno.
Pristojno zahvalim na interesu i produžim dalje.
Čak ne ignoriram, dam si truda u jednoj rečenici sažeti i ne ostavljati mjesta nagađanju.
I onda dobijem uvrede, bolesna, uskogrudna, konzerva, nisam baš normalna.
Drago mi je da možemo biti normalni na različite načine, različitim ljudima.
Ne čudim se više, već dugo mi to zapravo smiješno.

:)

Iza mene jedan malo teži period u privat životu.
Malo neki komplicirani obiteljski odnosi, malo zdravlje zaštekalo, malo stislo financijski, pa su neki rezovi bili nužni, malo zamor materijala...
Znate kada mislite da ne može biti gore, pa se desi neko sranje koje se nakalemi na sranje od jučer.
Mislim da sam došla do one najdonje točke na zamišljenom grafikonu od koje polako krene prema gore.
Polako.
Malim koracima.
Uvijek je put prema dolje brži, strmiji, gravitacija čini svoje.
A bome gravitacija niti u penjanju ne pomaže.
Odmorišta su dobra stvar.
Ja ih zamišljam kao izbočine na stijeni, gdje sjedneš i samo uživaš u pogledu, bez previše razmišljanja.
Samo sjedneš i odmaraš od penjanja.

Danas me oko podneva iznenadi poruka najstarije kćeri
" Dogovorila se s curama i bakom. Uzimamo psa, M nas vozi danas popodne kod bake i dide na selo dok su oni u Slavoniji da se ti malo odmoriš i imaš vikend za sebe."
Dođem s posla, ruksaci spakirani, čekaju prijevoz.
Zahvalna na ideji.
Zahvalna na tišini.
Zahvalna na dva dana samoće.
Zahvalna na tom odmorištu.
Neću previše razmišljati.
Neću izlaziti iz stana.
Uglavnom ću jesti pečena jaja, gotove juhe, voće, gledati TV i ljenčariti.

Milina :)

Večer stvorena za bicikliranje.
Lagano, uz glazbu, zaboravila na vrijeme.
Stigla doma, klinke već u krevetu.
Na VH 1 classic svira The Who.
Ma baš guštanje.
Dobar ovaj četvrtak :)

Možemo li se svjesno nezaljubiti?
Možemo li izabrati nevoljeti?


Maknuti se od osobe, to da.
Prekinuti svaki kontakt, to da.
Iseliti se sa zajedničke adrese, to da.

Kaže ona : "Cijeli život sam gledala majku koja pati za svojim mužem, mojim ocem. Vrlo rano sam shvatila da je moj tata dobar tata, ali loš muž. Kad je bio doma, bavio se kućom, ja se vrtila oko njega, pa sam mu i ja bila bitna. Donosio je doma novac, nije bio neugodan, nije tu bilo svađa, ali nikad nisam vidjela i osjetila da voli moju majku.
One vikende kad nije bio doma, ja bih bila kod bake, a majku sam znala zateći nadjeljom predvečer u jutarnjem izdanju podbuhlih očiju, a tek kasnije bih nalazila tablete i prazne boce.
Ona ga je tiho voljela, polako kopnila od tuge.
Nisam nikad previše pitala, samo sam sebi govorila da nikad neću nikoga voljeti, jer ta ljubav zbilja boli.
Tamo sa nekih 10 godina sam shvatila da moj otac ima ljubavnicu, to sam načula iz svađe bake i strica. Tog trena ta žena je postala zla vještica iz bajki u koje sam negdje baš u to doba prestala vjerovati. Rasplinuli se princeze i prinčevi, vile i patuljci, ali vještica je postala moja opsesija.
Radi te žene moja majka pati.
A otac? Njega sam htjela ne voljeti, a opet...on je moj otac i osjećaji su bili podijeljeni. No, ljuta sam bila, to znam. Majka je umrla kad sam bila na prvoj godini fakulteta. Srce.
Ugasila se. Nekoliko mjeseci nakon njene smrti sam upoznala vješticu i drugi dan otišla kod strica u Austriju. Tamo sam živjela punih 20 godina. Sama. Radila, štedila i vratila se u rodni kraj kad je otac umro. Vještica je bila najtužnija na njegovom pogrebu. Nije puno plakala, ali je bila tužnija i od mene. Vidjelo se to. Gledala sam ju za vrijeme pogreba i nisam razmišljala o ocu. Razmišljala sam o suzama moje majke. Ona je plakala za čovjekom koji ju nikad zapravo nije volio, ali je ostao uz nju do njene smrti, a ova sijeda žena je plakala za čovjekom kojega je voljela, koji je nju volio, ali je pola svoga života bila ta koja čeka"

Ovo je priča prijateljice moje majke.
Nikad se nije udavala.
I danas živi sama, vratila se u rodni grad.
Brine za nećake i odoljeva ljubavi.

A duša puna.
Sinoć moja ekipa pobijedila na pubkvizu.
Veselili se ko mala djeca.
Karaoke se zapijevale, pokal se podigao, na kraju svi skupa zagrljeni bučili ( ne moze se sve pjevanjem nazvati, bome ni ono što moje grlo proizvede, ma koliko volim glazbu ).
Vele, bitno je sudjelovati, ali je takav gušt pobijediti.
Još kad imaš ekipu uz koju se tako dobro zabaviš i nasmiješ svaki put...
I takva umorna al sretna, došla doma malo iza jedan, bacila se na kuhanje kreme za tortu.
I zamijesila pogaču, duplu mjeru.
Jednu sa medvjeđim lukom za moju vegaterijanku, druga sa čvarcima i malo slanine.
Torta natrackana, ja ljepljiva, stan miriše na čokoladu....i čvarke.
Druga kava, pa se bacam na pranje suđa do kraja.
Gdje je tu pobjeda osim one na kvizu?
Da vam objasnim, volim kuhati, i mislim da sam prilično dobra kuharica, no slastice mi nikad nisu bile jača strana.
Kremasti kolači posebno.
Nemam ja strpljenja za njih.
Al noćas i danas mi sve ispalo savršeno.
Te male pobjede nekad toliko razvesele čovjeka da je to čudo.

:))

Jutros ispraćam klinke u školu i usput im spomenem neka paze danas i tri puta razmisle ako im netko veli nešto neočekivano, nevjerojatno, jer, prvi travanj je.
Dan za šalu, zezanciju, sitne spačke.
A onda mi sine da to i nije tako loše, naletiti na foru pa neka se svi skupa smiju.
Fali nam smijeha, kronično.

Ja ranim jutrom pročitala poruku koja me brzo razbudila, a onda se sama sebi glasno nasmijala.
"Dobraaaa fora, šogi", napisah, "skoro mi kava na nos išla kad sam pročitala do kraja".

:))))

Na stranu šala, vezanje, igrice u krevetu i oko njega.

Moja majka je u braku mojih roditelja dominantna.
Ona odlučuje uglavnom o velikim i bitnim stvarima.
Otac se složi s njom.
Kad sam bila klinka nisam toliko kužila stvari.
Jer dijete uči ono što doživljava.
Bila sam sretna jer se moji roditelji ne svađaju, otac ne pije, ne galami, uvijek radi nešto, ima zlatne ruke, strpljiv je, blag.
Majka je jako vrijedna, nije nikad dala da nam bude dosadno, odmah bi nam dala "zanimaciju".
No, kako sam odrastala shvatila sam da i njemu daje zadatke, odlučuje, dirigira kada će se nešto napraviti.
Ona je moja majka, volim ju najviše na svijetu ali mi se ne sviđa njeno manipuliranje.
Manipulira šutnjom.
Ignoriranjem.
Nije nas nikad tukla, kažnjavala, oduzimala stvari, uskraćivala izlaske, igre s prijateljima.
Ali je manipulativno uskraćivala sebe.
Nosim ta gadna sjećanja, čak i traumu, može se reći.
Zato ne mogu podnijeti i ne želim bilo kakvu dominaciju u odnosima.
I sa svojom djecom trudim se imati ravnopravan odnos, nisam od onih roditelja koji govore :" Tako je zato što ja tako kažem, jer sam mama, a ti dijete"
Bilo bi mi lakše da me se boje više, ali znam da u njihovoj zbunjenosti kroz odrastanje strah od mene je najmanje što želim da osjete.
Teži je put djeci objašnjavati, satima razgovarati, ostaviti dojam da smo prijatelji pa si sve možemo reći.
Lakši put je lupiti šakom i nakon toga muk i muka.

Uglavnom, poštivanje i uvažavanje kod mene pali, nikakve igre moći.
U krevetu se možemo svakako igrati, kad dođemo do njega.