Čačkanje nosa za neke je jedini način da uđu u sebe....

Svaki put kad je zima na izmaku, i ja sam na izmaku snaga.
Uglavnom cijelu zimu prođem bez prehlada, viroza ili ih prehodam bezbolno, ali s prvim toplijim danima, ja ko ispuhani balon.
Dišem na pola.
Umaram se brzo.
Ujutro mi treba 2 sata da se razbudim, a kad sjednem samo gledam kako ću zatvoriti oči i malo odpauzirati.
Uvijek mislim kako će me proljeće "trknuti nogom u dupe" pa ću biti čila i vesela ko ptičica, a ja se zapravo ko polumrtva vučem i jedva čekam odraditi obaveze da mogu malo odmoriti...

Danas sam na placu kupila svježeg voća i povrća za 100ak kn.
Cure će malo njurgati radi toliko zdrave hrane odjednom, ali baš me briga, nek jedu sendviče par dana, ako im se ne svidi zezenjava i opet zezenjava.

Valjda me malo pokrene vitaminsko bombardiranje organizma.
Treba mi.
Baš mi treba :)

Sigurno vam se desilo, ne jednom, da vam ljudi objašnjavaju kako ste ih pogrešno shvatili, riječi, postupke, poglede...
To još nekako i provarim.
Ali kad mi objašnjavaju sebe...iste sebe koje godinama poznajem, s kojima odrastam, s kojima prolazim i prolazila svašta.

Moj bratić, kojeg volim kao brata kojeg nemam, objašnjava mi kako nije previše pedantan, kako samo voli neke stvari da su na svom mjestu, neke postupke po određenom redosljedu, neke navike nikad ne bi mijenjao.
Ok, prihvaćam i poštivam, ali kada se obični šoping špeceraja pretvori u analizu svakog artikla, sastav, porijetko, postotak ovog, postotak onoga, dopusti da mislim kako je to malo pretjerivanje.
I onda ono što bi trajalo 15ak minuta, potraje preko sat vremena.
A kupovanje odjeće tek.
Svaka točka, svaki šav, svaki rub, svaki končić se pregleda...i svemu nađe manu.
Naljutio se na mene jer sam mu rekla kako je uvijek bio pomalo picajzlast i sitničav u tim nekim stvarima, samo ga volim, pa sam uglavnom prelazila preko toga.
Ali kad mi pokvari slobodno popodne, jer što je stariji, sve je teži po tom pitanju, a planirali smo još sve i svašta obaviti i usput se ispričati ( zašto ga je zaručnica ostavila ) nisam mogla držati jezik za zubima.
I naravno, malo otrovno spomenem i tu njegovu crtu koju određena nije mogla više trpiti, jer jesam brzopleta i eto ti svađe.
I onda krene objašnjavanje kako mi njega, SVI, pogrešno vidimo i doživljavamo.
I kolege na poslu, i starci i bivša i ja.
"Ali tako te svi vidimo jer si takav. I nije to loše, samo prihvati da zbilja jesi takav, malo manje budi strog i zahtjevan prema sebi. Ljubav? Nađeš osobu koja to vidi kao vrlinu, a ne manu".
I onda se sjetim svoje prijateljice i njenog muža kod kojih nema mjesta improvizaciji.
Sve se unaprijed zna, planira se i organizira u tančine.
Ja imam okvir, a onda stavljam usput stvari na mjesto.
Ne znam danas što ću kuhati u četvrtak.
Možda odem popodne na kavu, a možda ostanem uz TV doma.
Znam par stvari koje ću obaviti ovaj tjedan, ali neću dobiti živčani slom ako odem kod na šišanje u petak a u mirovinski u srijedu ili obrnuto.
Informacije u školi i roditeljski imaju zadan termin.
A kod njega raspad sistema ako nije po točnom rasporedu.

Nisam ja savršena, da se razumijemo, i svjesna sam toga.
I zabrijem krivo, pa povučem ručnu.
Izvor mnogih nesporazuma je nerazumijevanje drugih, a kako je tek kad ne vidimo i ne razumijemo sebe.
Uh...
Imam ja puno za raditi na sebi i u sebi.
O da !

...da bi održao ravnotežu, moraš se stalno kretati.

Negdje to pročitala i baš se čini jednostavno i istinito.

Ne mora biti brza vožnja, lagano pedaliranje...
:)

Živim u velegradu, a zgrada, malo selo.
S prvim sunčanim danima proradi porta.
Susjeda u mirovini koja uređuje mali cvijetnjak ispred.
Susjeda koja ima mali frizerski salon u prizemlju.
Susjeda koja povremeno čuva malog unuka, ali uglavnom šeće po kvartu, a sa ljepšim danima sjedi na klupi, čita knjige ili izrađuje goblene.
One znaju kad su mi klinke došle iz škole, kad su otišle na.aktivnosti, kad je koja prošetala psa, znaju da mi je sestra bila i tražila me, vide na koje zvono je zvonila.
Sve se zna.
Uredno se pozdravimo, spomenu kako moje cure rastu, kako su već velike i krasne... i kako to već ide.
Nedavno me šogor dovezao kasno navečer doma.
Pomogao donijeti torbu do ulaza jer sam se vraćala s puta.
Nadgleda budno oko susjede, one umirovljenice sa cvijećem, prozor je u mraku, ali glava proviruje iza zavjese.
Skenirano.
Čujem par dana nakon toga kako se u liftovima priča kako nekoga imam.
:)))
Prošli vikend sretnem ju u dućanu, veli :" Vidim cure velike, jel to mala već ima dečka?"
A mala ima 20 godina, završila školu, radi i skuplja lovu za vanredni studij.
Velim: " Pa da, ima. I to drag i dobar dečko, doprati ju doma svaki put, vjerojatno ste ih vidjeli kad ju doveze doma"
Malo bockam.
Ona se samo nasmije i kaže :"Lijepo, samo ja nju vidim ko onu malu curicu iz parkića"
Sinoć me pred ulaz dovezla prijateljica sa babinjaka, prošla ponoć.
Stojimo kod auta, ona vadi iz prtljažnika vrećicu sa mojim posudama koja vozi već neko vrijeme.
Miče se zavjesa na prozoru u mraku.
Skenirano.
I ja se mislim kako bi bilo zgodno da se poljubimo, onako filmski, kako to rade dvije žene koje su u strasnoj ljubavnoj vezi, da susjeda lupi glavom o prozor od šoka.
Al neću.
Nek prvo krene priča kako se kasno vraćam doma.
Možda sljedeći put napravimo malu "predstavu" za biranu publiku.

Selo moje malo u velegradu.

Pijem pivu s kim ja to želim.
Ljubim koga želim.
Jel pri tom patim ili guštam, jebe vam se živo, ne tiče se nikoga, ne plačem i ne cmoljim na ničijim ramenima.
Pozdravljam koga želim.
Družim se s kim ja to želim.
Jedem što želim.
Plešem na glazbu po mom guštu.
Pišem što želim.
Moj život.
Vrlo jednostavno.

A kako volimo zakomplicirati...
Samo smo ljudi.

Točno znaju što i kakvu žele.
Žive život punim plućima.
Na rubu.
Opasno.
Vole avanturu.
Direktni su.
Kad sebe fizički opisuju to je nešto između Seagala i Van Damma.
Jel treba dodati, izuzetno obdareni, nježni, maštoviti, romantični.
Uglavnom stariji od mene.
Preferiraju mlađe, sexy, vrlo zgodne, usamljene u braku ili vezi.

Previše filmova se gleda, puno previše :))

No, svakako, sretno vam bilo, muškarčine...

Nisam od osoba koje lako trče u zagrljaj.
Znate one osobe koje se vrlo srdačno grle i ljube odmah pri upoznavanju?
Nisam ta...
Od mene se na prvu dobije iskren osmijeh i stisak ruke.
Ne letim lako u zagrljaj.

Meni treba vrijeme da isplete neke sitne niti.
Ljudi danas nemaju vremena.
Meni treba tišina da osluhnem sebe, prije svega.
A danas živimo u zaglušujućoj buci.
Meni treba sloboda, da mogu prije svega biti samo svoja, a tek onda biti potpuno nečija.
A sve nas danas stavlja u neke okove, sputava, ograničava.

Ja volim zagrljaje koji imaju toplinu, dubinu, dušu.
Samo takve pamtim.

Reče danas paske tamo kod Alana.
Vega je mjera stvari ovdje?
Nisam znala.
Nit mislim da sam vrijednija ili manje vrijedna jer me ona ne opanjkava.
Masakrira.
Da inteligentno piše, piše.
To stoji.

Svašta.
Čime se ljudi ovdje opterećuju.
Zbilja svašta.
Falabogu da mi blog nije toliko bitan, nego usputna stanica kad uhvatim vremena.
Pogubilo se ovdje malo.
I vrti se u krug.
Ko pas kad pokušava uloviti svoj rep.
I sve manje mi se biva na ovakvom blogu jer nema na njemu više zdrave zabave.
Zezancije.
Šteta.
Srećom, u onom stvarnom životu gdje su živi ljudi, ima puno zanimljivih stvari.
Ovo je stvar izbora i klika mišem.

Motivacijski govornici.
Ljudi koji nam otvaraju oči.
Life coaches.
Bla bla bla...
Možda sam u manjini, ali, bemti, meni nije jasno kako neki zgrću lovu hodajući po svijetu i držeći govore tipa : "Ti vrijediš, ti to možeš, ti to zaslužuješ. Samo iskreno poželi, fokusiraj svoje misli i energiju na to, vjeruj čvrsto, ne posustaj na tom putu i desit će se promjena koja će ti obogatiti život, zbog koje ćeš biti ispunjeniji i sretniji "
Aleluja!
Jel to moderna religija?
Jesu to ljudi koji nam vraćaju vjeru u nas?
Jer, čovjeku je najteže kada izgubi vjeru u sebe i prepusti se stihijski nek leluja kako ga okolina vodi.
Kad zaboravi kakav može biti.
Znam da sam odlučila izaći iz braka kada se više nisam osjećala svoja, kada sam shvatila da se prepuštam jer to od mene partner očekuje, djeca traže svoje, društvo nameće zadanu ulogu, a ja ju igram.
Nisam se osjećala dobro, jednostavno je bilo kao da tonem.
I nakon razmišljanja, stavila misli na papir, razloge zašto je dobro otići ili zašto bi bilo dobro ostati i pustila da ta odluka sazrije u meni.
Znala sam da ako ne mogu biti ono što zbilja jesam, ne mogu ni biti.
Ne bi to bio život, to bi bilo samo puko bivanje od udaha do udaha, mehaničko održavanje privida života, odrađivanje uz tješenje tipa :" tako je moralo biti"
A ne mora.

No, da se vratim na one koji nam vraćaju vjeru u sebe.
Jedna zgodna knjižica na Interliberu prije nekoliko godina, namjenjenja adolescentima, privukla mi je pažnju.
"Bolje biti vjetar nego list"
Jednostavno, duhovito i jasno štivo.
Ne daj da te nose, nego budi sam sebi vjetar u leđa.
Ja volim pročitati biografije velikih ličnosti iz povijesti.
To me navede da razmislim kako mali ljudi mogu na koncu napraviti velike stvari.
A svi se rodimo kao mali, o nama ovisi što ćemo sa danima koji su nam dani.
Možda nam u ovom ludom vremenu i trebaju ti moderni propovijednici da nam vrate vjeru u sebe.
No, rekoh, ja sama kopam po sebi da potražim što povremeno izgubim.
Aleluja !

Pročitala nedavno ovo i sjetila se njih.
Odnosno njega.
On nju voli više od svega.
Više od sebe, svog posla, svog djeteta, svog života.
Upoznali su se kad su oboje bili na prekretnici.
On promijenio posao i grad nakon rastave, a ona se ko utopljenik držala za slamku, zubima za zrak, nije nalazila izlaz iz braka koji to već dugo nije bio.
Dugo je u tom braku bila druga, treća, četvrta, muž joj je samo napisao na komadu papira kako on seli, ona može ostati u njegovoj obiteljskoj kući koju su skupa završili i renovirali, ali on joj ne može davati puno novaca za malu, kad se sredi, javit će se.
Ljuta, tužna, povrijeđena, ostavljena po tko zna koji put, ali i inatljiva, bijesna, preponosna, tvrdoglava.
Neda ona njemu rastavu, neda ona njemu da ode.
Hej, on davno već otišao, ima nekoliko godina, samo sad ti trebaš otići iz te magle koju zoveš brak.
Nije ona nikoga slušala od prijatelja.
Povremeno bi nam se pojadala, ali na kraju bi ponosno rekla kako neće dalje gnjaviti svojim problemima, ničiji život nije savršen i tema bi bila zaboravljena.
Onda je prije dvije godine u firmu došao on.
Optimist po prirodi, uporan ko mazga, sposoban, odlučan, šarmantan.
Bio je sve što njen muž nikad nije bio.
Pažljiv, obziran, ne preglasan da ona ne čuje svoje srce, a ne pretih da ne bi čula njegovo kako ubrzano kuca dok su blizu.
I pustila je zubima onaj zrak, izronila iz magle, pomogao joj je da se ohrabri, pa makne ponos na stranu, da napravi što je najbolje za nju i malu.
Odselila se uz njegovu pomoć.
On gradi snove o zajedničkoj budućnosti a zapeli su u kaotičnoj sadašnjosti.
Jer, ona zapravo ne želi bliskost.
Govori mu da nađe mlađu, manje umornu od besmislenih bitaka, neku koja će željeti sex više od jednom mjesečno, neku koja ne laže sebi i drugima o njima.
Samo par ljudi zna za njih.
Za druge je on ljubazni i susetljivi kolega s posla a "igrom slučaja" žive u istom kvartu.
To ona misli.
Drugi vide ali šute.
Čak misli kako njena kćer, klinka od 14 godina misli kako je on samo dobar prijatelj.
Ali, mala isto šuti, ne smeta joj što povremeno dođe na ručak, kavu ili pogleda s njima film.
A što mama radi kad ona ode kod tate, ne zanima ju.
Njoj su i tako misli u virtualnom svijetu fejsa.
Pozanajm je preko prijateljice preko 20 godina.
Njega poznajem kratko.
Bila sam s njima u društvu nekoliko puta.
Zanimljivo ih je promatrati.
On nju gleda ko božicu, ona je za njega sve što želi, a ona...
Ona njega ne gleda, mislim da ju guši ta njegova ljubav, smeta ju kad ju povremeno dodirne.
A on, ko svaki zaljubljeni muškarac skinuo bi joj zvijezde s neba, a ona bi mu tu zvijezdu, da joj pokloni zabila u dupe, tak mi se čini.
Pitam se zašto su skupa.
Ona iz zahvalnosti, očigedno, jer joj je bio sve kad je bilo najteže.
On jer ju voli, jer za njega nema druge i nikad neće biti.
Mislim kako se ona prepustila i čeka da on sam ode.
Jer ni prvi put nije mogla i znala otići.
A sad, otvoreno veli kako mu neće zamjeriti odlazak, a on planira zajedničko ljetovanje i sređuje njoj iza leđa godišnji u isto vrijeme.
Pitam se kad će on shvatiti da to nisu njegova vrata.
Može kucati, lupati, skinuti šarke, provaliti...ako onaj s druge strane ne otvori s osmijehom i ljubazno pusti unutra, nije to to.

Rekli smo, nije dejt.
Jer nam se ne da imati jedno od drugog ikakva očekivanja.
Par dana tipkanja od kojeg zaboli trbuh od smijeha.
Jeboteled, duhovit, vršnjak, ne duri se ako u svojoj brzoletosti pretjeram, brzo misli, direktan.
Dogovor, kino, Deadpool, vele dobar, zabavan, malo pomaknut.
Može.
Nakon pozdrava vadi twix iz džepa i veli : " Da je dejt, bio bi cvijet, ovako imam twix za tebe ."
Nasmijala se od srca.
Fora.
Zahvaljujem i velim kako ćemo ga poslije filma podijeliti.
Zadnji smo izašli iz kafića.
Puno, puno smijeha.
Dođoh doma, već je bilo sutra.
I skužih kako na na kraju nisam dobila svoj twix :))

Veli, spremljen, čeka te...

Kad sam bila klinka, znala sam da mi mladi sve znamo, da su stariji zatucani, da su iz kamenog doba, da nas ne kuže ni koliko je crno pod noktom, da se njihovo i moje vrijeme ne mogu uspoređivati.
"Kad sam ja išla u školu, nije bilo šanse da kosa nije u pletenici, kakva raspuštena, šminka, božemesačuvaj, i tak smo karmine samo imali, a ne sve ovo što vi danas imate, kute naravno, svi isti..."
Tako je meni moja mama znala govoriti kad sam stavila tri naušnice u jednu rupicu u uhu, nije mi dala da probušim još koju pa da bude cool.
Je, bilo mi je jako cool kad mi je uho skoro otpalo koliko se upalilo, al' na mladom je, pa se brzo oporavilo.
Naravno da sam ja bolje znala i kako kvalitetno učiti, iako je ona držala kružoke iz matematike slabijim učenicima poslije škole, a prije škole pomagala mami nositi sir i vrhnje na plac.
I sve je stizala, i ići na plesnjake, i šivati sebi haljine i pjevati u zboru.
Tata je bio mangup.
Jedva završio školu.
Bježao iz crkve kad ga je djed slao da ministrira, ovaj je s dečkima na Savi pecao, pekao krumpire na žaru, ganjao cure, vozio utrke sa 16 godina.
Bratić mu imao neki auto, al bio loš vozač.
A moj stari jedva dočekao sjesti za volan.
Veli da je imao prirodni talent za brzu vožnju.
I on, najmlađi među njima bio glavna faca u kvartu.
Nije me čudilo kad su mi pričali kako su mami branili da se viđa s njim.
Stari se smirio, u međuvremenu, prekvalificirao i čak studirao uz rad.
Svejedno, oni vidjeli samo onog mangupa iz mladosti.
Ali, njih dvoje se držali jedno drugoga.
I sad kad ih gledam nakon 45 godina braka, vidim koliko su različiti, a opet se tako dobro razumiju.
Jebateled, što sam htjela ono htjela reći?
Aha...
Nije sve tako crno kako izgleda.
To što ja ne kužim svoje klinke, pa i ne moram.
Nit' su mene moji kužili, nit' mi je to bilo bitno.
Koristila povremeno mozak, ostalo vrijeme se zabavljala i eto ti dobre i vesele mladosti.
Tako valjda i moje klinke moje riječi čuju kao "blablablabla..." naprave po svome i idemo dalje.
Uglavnom nekako izađe na dobro, ma kako izgledalo katastrofično.
Nije katastrofično, samo ja malo stara pa ne kužim :)

Kad sve ogolimo od dekoracije, ukrasa, nepotrebnih dodataka koji odvlače pažnju, skinemo naočale koje zamagljuju pogled, postane sve jasnije.
Ljubav je ta koja nas sve pokreće.
Ljubav prema domovini, djeci, znanosti, životinjama, umjetnosti, obitelji, pisanju, putovanju, čovjeku, ženi, sebi, svemiru...nastavite niz.
Zbog ljubavi se vode ratovi.
Zbog ljubavi se ostavlja dom i odlazi u neizvjesnost i nepoznato.
Zbog ljubavi se čine najnevjerojatnije ludosti.
Izvlači iz nas posljednje snage.
Izvlači iz nas ono što nismo niti znali da je u nama.
Izvlači iz nas i najbolje i najgore.

Tako ja sebi ovdje objašnjavam neke relacije, odnose, spremnost za ići do kraja i dalje, bez obzira na posljedice...

Ljubav.
I odmah mi bude puno toga logičnije.
Ima ovdje ljubavi, samo je treba naći između silnih napisanih redova.

Ajd ' sad, možda sam" promašila ceo fudbal" kako netko na istoku jednom reče, ali meni to jedino logično.

Ljubav.
Jednostavno ljubav, koja stepe do kraja.

Otvorih blog nakon posla a ono...
Ima se štiva za čitati, scenarij za sapunicu ili niskobudžetni film " Kako ne uloviti frajera ili kriv je Viber"
Nasmijali ste me, baš baš :))
Jebote, 'ko ovo more platit', pitam ja vas...

Vrtim tu po netu i svašta nađem.
I kako klinac od 13 godina napiše svojoj vršnjakinji : "Znam da ništa nije vječno, ali ja se svaki dan molim da s tobom ostarim"

Kako ja volim tu mladost.

:)))