Čačkanje nosa za neke je jedini način da uđu u sebe....

Ljubavnik je netko s kim imam samo sexualne odnose, a volim nekog drugoga i s njim živim?
Ljubavnik je netko za koga nešto osjećam i imam s njim sexualne odnose, a istovremeno imam osjećaje i za dugogodišnjeg partnera za koga me vezu neraskidivi lanci?
Jel ljubavnik uvijek treći u slici ?
Jel ljudi mogu biti samo ljubavnici, bez trećega negdje sastrane?
Jel ljubavnički odnos ima ikakve veze sa ljubavlju?
Jel ljubavnički odnos uopće postoji ako ljudi nemaju fizički kontakt, ali se nekako osjećaju vezani, a istovremeno su formalno vezani uz neku drugu osobu?


Paolistin zapis me malo naveo da razmislim da li sam imala ikad ljubavnika?
Nisam.
Ali sam se, neznajući i nehtijući našla kao treća u nekoj mutnoj slici.
Nije ugodan osjećaj.
Ma koliko tresao sa sebe ostatke njega ili nje, treba vremena da u miru kreneš dalje.
I nije bio moj izbor, kratko sam to kušala i ne bih nikad više.
Jedino me malo muči što riječ ljubavnik ima ljubav u sebi.
A prava ljubav je čista, iskrena, predana, potpuna.
Bit će da je ljubav o kojoj sada pletem kriva.
Ili ja nešto krivo kopčam.
Baš me zanimaju vaša iskustva.

Previše pitanja?

:))

E dečki moji, muškarci dragi.
Muževi, ljubavnici, prijatelji, prijatelji s povlasticama, nenadjebivi fakeri, osvajači, slatkorječivi mudonje :)
Ne vucite repove iz starih veza u nove odnose.
Ako niste spremni ostaviti prošlost tamo gdje joj je mjesto, stalno ćete imati osjećaj kako nosite kaput natrpan teškim kamenjem.
I vuče prema dolje, nema lakoće u koraku, a od malo letenja prema oblacima nema niti govora.

Dobijem poruku jutros od nepoznatog mi broja.
Mogli bismo na onu treću kavu za koju smo se dogovarali, ako se još sjećam njega.

Sjećam se da smo predprošle godine izašli, zabavili se ali se na drugoj kavi stalno provlačila kroz priču bivša.
Nemam ja problema da ljudi pričaju o prošlosti.
Više me, iskreno, zabrinjava kad netko ne može ili ne želi bilo što podijeliti iz bivših veza, braka, krahova, slomova.
Ako se " odradi" u glavi i srcu, razvod, prekid, onda se o tome i može razgovarati bez grča u želucu i osjećaja gađenja.
A opet, konstantno pričati o braku, bivšoj, bilo sa prezirom ili osjećajem tuge i nostalgije, nema tu temelja ni za odvesti ženu niti u krevet, možda neka pristane iz sažaljenja, slatki ste joj, imate pogled kao tužan psić, a ni ona nije dugo.

Da se vratim na poruku.
Tad mi je bio i zanimljiv u početku, al danas me ne privlači ideja o kavi.
Njegova zadnja poruka je glasila otprilike : " Malo mi je ludnica na poslu a i košmar u glavi od bivše jer me nešto gnjavi u vezi klinca, daj mi par dana da u miru to riješim, pa ti se javim, ako si za još jednu kavu"
Prošlo par stotina dana.
Mogao se oženiti ponovno, zaljubiti, pa da slušam o nekoj petoj.
Krivi tajming, jebi ga!
Znaaam, opet ja kompliciram, ispast će.
Ali je tako.

Ne vucite repove.
Znam da vi muški mislite, kako lakše, emotivno isplivate, ali nije baš uvijek tako.
I ne pomaže skakanje iz kreveta u krevet, dok je negdje u primozgu, slika bivše.

Vjerojatno ima i nas puno žena sa teškim kaputima, ali ja znam muške priče.

Moj šogor ima točno razrađen plan kako će rasporediti silne milijune koje će dobiti na lotu.
Ne govori on, ako dobije, nego, kad dobije.
Ulaganje, malo u banke pospremiti neka raste, malo sebe i druge počastiti sa nekim trenutno nedostižnim "sitnicama", kuća sa ogromnim vrtom i velikim cvijetnjakom ( ubi ga balkon k'o džungla ), malo donirati svakome iz obitelji, dati za liječenje neke konkretne osobe kojoj je tog trena potrebno i pretvoriti hobi u biznis.
A hobi mu super, ima čovjek zlatne ruke za pretvoriti odbačenu staru stvar u nešto sasvim novo.
I tako on godimama priča.
Moja sestra odmahuje rukom, njegovi klinci već znaju napamet kako će biti kad tata dobije na lotu.
I zove sestra danas, dobio šogor na lotu!
Neki talijanski igra jednom tjedno.
Dobio malo manje od 10000 kn.
I ja velim :" Super, riješit ćete neke tekuće stvari"
A ona malo ljuta, jer on odmah sebi namjenio malo manje od pola za neki novi stroj, a ostalo dao njoj nek radi što hoće.
E sad, ona bi sve ulupala u kućanstvo, a on ispao sebičan jer ne razmišlja tako.
Kad se ona malo smiri, proći će je ljutnja i shvatit će da danas nenadano ima na računu par tisuća više nego prije dva dana i da treba biti zadovoljna.
Šaljem ja njemu poruku : "Svaka čast, šogi!"
A on meni : " Bit će toga još, ovo samo sitnica".
I široki osmijeh.
Meni je super kod mog šogija što je on pomalo flegma, ne uzbuđuje se za svaku sitnicu, ne znam kad sam ga zadnji put vidjela zbilja ljutog ili strašno zabrinutog.
Pa čak i kad su stvari jako ozbiljne, poput teže bolesti ili totalke na autu.
On lagano dalje fura kroz život.
Ne ako, nego kad.
Bude se posložilo, samo treba lagano i strpljivo.
Stvari mogu biti vrlo jednostavne, osim ako ih mi ne odlučimo zakomplicirati.

Piše on meni dalje : " Vjerojatno ti sister malo šizi zbog toga što kupujem stroj, ali dok dođemo oboje s posla proći će ju, donijet ću joj još jednu orhideju i svi sretni i zadovoljni "

:))

Kava nakon posla.
Cure se raspričale kako su provele Dan zaljubljenih.
Od nas šest, dvije udane, dvije u dugogodišnjim vezama i nas dvije sretno nezaljubljene.
I pazi ovo !
Njih tri išle van s curama, skakalo se u Areni i Vintage baru.
A njihove dlakavije polovice karatale ili cugale sa ostatkom svoje muške ekipe.
Osim jednog.
A njegova žena priča : " Jedva dočekala neki koncert na koji bismo mogli skupa, a ovaj moj mi velikodušno kupio ulaznice za mene i kumu i rekao neka dođem kad hoću doma, on će uspavati klince, to mi je poklon za Valentinovo".

I onda mi sine da bi mi to baš bio krasan poklon od muža da sam u braku.

:))

Ponukana poruka koje dobivam svako malo, dojde mi da se malo zaigram sa duplim nickovima.
Dakle, klikne, pogleda valjda profil i slijedi vrlo kratka poruka : "Ako si za sex, samo se javi"
I varijacije na istu temu.
Prije svega, u ovih devet godina, imam iza sebe nešto popijenih kava, neke sexiće i nekoliko veza sa ljudima koje sam upoznala ovdje.
Znači, ima ovdje svega, svjesna sam toga.
Iz čiste znatiželje bih napravila muški i ženski fejk profil i slala slučajnim odabirom poruke poput ove gore.
Živo me zanima kakav bi bio rezultat tog malog "eksperimenta".
No, nemam vremena, a niti hrabrosti i dozu zloće da se tako igram s ljudima.
Ali prizanajem da me baš zanima.
I vjerojatno bih se iznenadila.

Kod mene doma ludnica od spremanja pred izlazak.
Najstarija sa dečkom na koncert, dvije mlađe s društvom u kino.
Bemti, tri curke i subota predvečer.
U kupaoni se čuje fen, u sobi se grije pegla za kosu, a na dasci za peglanje obična pegla i košulja na njoj.
Šminka razvučena po cijelom stolu, tri ogledala nisu dovoljna, pola ormara na krevetima, cipelice za ples spremne.
I jedne marte i jedne najdraže superstar tenisice.
Moja pasica i ja u miru kutne, pod dekicom gledamo tu strku i jedva čekamo da zavlada blažena tišina.
Onda ćemo guštati uz neki film i malo crnog vina.
I baš mi dobro društvo.
Sama sa svojim mislima.
Da bi mogao biti sretan s nekom osobom, prvo treba znati biti sretan sam sa sobom.
I kad sam sretno ljubila, taj Dan zaljubljenih mi je bio prepatetičan i cmoljav i išlo mi je na živce to veličanje ljubavi jedan dan u godini.
Voli ti mene raščupanu, umornu i zahtjevnu.
Tad je moj cijeli svijet.
I nema tog buketa ruža koji može zamijeniti zagljaj koji bez riječi veli : " sretan sam s tobom"

Živjeli pametni trgovci i marketing stručnjaci koji u svemu nađu način da profitiraju.

Slušam kćer u drugoj sobi kako objašnjava kolegici iz škole kako izračunati jel spavala s dečkom kad su joj bili plodni dani.
Klinci nisu imali kondom, on svršio u nju.
Jebemti djecu kad se igraju odraslih.
I sad plače jer joj kasni menga tri dana.
Povraća joj se.
Pitam svoju malu kakav ima odnos s roditeljima.
Nikakav.
Odnosno, ne razgovaraju previše.
Ona ima svoj život.
I ona sad plače, ne zato jer je možda trudna, nego se brine hoće li ju taj dečko ostaviti.
Ova moja pita jel treba s njom doktoru ili ako joj treba pomoći nekako drukčije.
Pa mene ova moja pita : " Jel da nije istina da do oplodnje dolazi nakon 7 dana?"
Tako ova sexualno aktivna misli.
Ova moja joj objašnjava da je mala vjerojatnost da je ostala trudna dva dana nakon menge, a onda ova tamo veli da je pobrkala datume.
Bilo je devet dana nakon menge.
E sad, to je već blizu onih dana kada se prave djeca.

Ova moja u panici, veli : " Nikad se neću sexati".
Nasmijala sam se.
A nije za smijati se.
Vidjet ćemo što će biti.
Razmišljam u kakvim mukama je to dijete, kad preko vibera raspravlja sa prijateljicama o mogućoj trudnoći sa tek navršenih 16 godina.
Ja bih da raspravljaju o zadaći iz talijanskog i kamo će ovaj vikend i što će obući.
Ali i ovo je život.
I dešava se upravo tu i sada.

Čitam malo komentare na moj prijašnji zapis.
I malo razmišljam.
Jedni vele nema ništa bez klika, kemije, leptirića.
Drugi vele što ima loše u tome da se družite i bez toga.
Pijte kave, idite u kino, brbljajte, smijte se ako vam je ugodno skupa.
Ko je vidio razmišljati o privlačnosti, osobito u ovim godinama , pa nismo balavci u pubertetu.

Ja to malo drukčije vidim.
Mjesto gdje komunikacija počinje nije zanemarivo.
Pitam se, kada smo se prvi put registrirali ovdje, jesmo li razmišljali kako bismo bili zadovoljni da nađemo nekoga za prijateljsko druženje ili smo se potajno nadali kako u tom moru nickova čuči bar jedan radi kojega bi nam moglo malo srce poskočiti, da ne velim i nešto drugo.
To što smo zapeli na blogu, stvar je niza okolnosti.
Ali blog ili forum nije bila prvotna namjera.
Ljudi ovdje traže sex, avanturu, ljubav, a neki i rame za plakanje, bijeg iz monotonije, društvo za tipkanje u dugim noćima, mogućnost biti netko drugi.
Mogla bih tako nabrajati razloge zbog kojih smo ovdje, svatko zna za sebe, ako si želi priznati.
Ali, onako iskreno, nisam došla ovdje da bih našla prijatelje.
A našla ih nekoliko u ovih proteklih 9 godina.
Nije mi žao, sve dragi, duhoviti i simpatični ljudi.
Naravno, imam dugogodušnje prijatelje i van tog kruga.
Ljude za razgovore, izlaske, kino, koncerte, druženje uz pivu, roštilj, vino ili kolače.

Dopustite mi da od sebe očekujem klik kad sjednem preko puta nekih nasmijanih očiju.
I sjaj u tim istim očima.
Ne mora biti klik.
Ja ću klikati za oboje ako nam se ruke slučajno dotaknu, a trnci krenu po cijelom tijelu.
A osjeti se jel trnci prelaze sa tijela na tijelo.
I najmanje što možemo učiniti je reći sebi i drugome : " Pokušali smo, iako si mi drag/a i ugodno nam je, jel to ono što oboje želimo od ovog odnosa?"
Iskreno i bez fige u džepu, bez bojazni kakvi ćemo ispasti u tuđim očima ili da ćemo povrijediti tu osobu.
Odrasli smo, nismo balavci u pubertetu, napisa netko ovdje.
Istina je dobra stvar, a zavaravanje sebe ili drugog bezveze.

I tako ja i dalje u očekivanju još bar dva, tri klika prije staračkog doma.
Mislim, može i jedan tako glasan da zatomi sve zvukove oko mene, nema problema, znat ću što s njim.

Dabogda i vi malo zaklikali :)))

Veli, nakon par dana nekog duhovitog, relativno normalnog tipkanja, ajmo na kavu.
Ajmo, rekoh i ja.
Nasmijali se, namjerno nismo izmijenili fotke.
Nek bude mačak u vreći.
On zgođušan, lijepo se smije, opušten, brbljav.
Tri sata smo sjedili i pričali.
Smijali se.
Niti jednom nisam pogedala na sat ni na mobitel.
Sve, naizgled, baš kako treba.
I dogovorili neki sljedeći susret kad oboje uhvatimo vremena.
I sad se ja mislim.
Zbog toga sam se ja i logirala prvi put ovdje.
Da upoznam nekoga da se držimo za ruke...ili nešto drugo, ovisno o afinitetima.
Čovjek na mjestu.
Ne baca na manijaka.
Nepušač.
Imamo zajedničkih tema za sate i sate brbljanja.
Pitate se u čemu je stvar.
Zašto ja drobim ovdje.
Zato.
Nema onog klika.
Ništa.
Nije mi napet.
Ni ja sebi napeta kraj njega.
A ugodan, lijepo miriše, jesam spomenula da se lijepo smije i da je baš lik na mjestu.
Valjda ja nisam na mjestu.
I tak...
Jesam za ku*ac, ups, nisam ni za to.

Krasno jutro.
Vjetar na balkonu.
Sunce me pozdravlja.
Ispijam kavu i mantram sebi kako mi neće ništa ovaj dan pokvarit'.
Ni bivši muž svojom blesavom porukom, ni posao koji me čeka, ni ručak kojeg mi se ne kuha, ni susjeda koja sauga hodnik ispred stana već u 6 ujutro.
Odem do dućana i gledam ljude koje srećem.
Ružniji od ružnijeg.
A lica im suncem obasjana.
I oni koji imaju sunčane naočale, ružni, čudo jedno.
Nisu ljudi ružni.
Ja sam danas "ružna iznutra"
Sama sebe ne bih izabrala za društvo.
Od sve ljepote koja me okružuje, ja vidim samo ružnoću.
Po prirodi sam, ustvari, optimist, i najčešće hodam nasmijana po svijetu, bez obzira na sve.
Bar se trudim.
Al ima dana kad naša ružnoća zagadi i osunčan dan.
I onda mi sine, kako je teško pesimistma.
Onima koji stalno vide negativno, pesimistički, koji stalno smrknuti hodaju kroz život.
Brrrr...

Sjećate se te igre u Kviskoteci prije cca 25 godina?
E tako meni izgleda blog u posljednje vrijeme.
Ko je zapravo skrivena osoba?
Jebate, zaigralo se, mašta proradila, traže se dokazi, imena, mjesta...
Zaigralo se baš, baš.

E da, Kviskoteka je bila super.
Igra za pametne.
A ovo?
Ko koga, detektira, otkriva, prokazuje?
Nema tu puno veze sa pameću.

Valjda mi se samo čini, ali se netko ovdje svesrdno, uporno trudi preodgojiti blogere...
Zanimljivo.
Nedavno sam iz razgovora sa jednom psihologicom koja se bavi adolescentima, zaključila kako mi svoju djecu više ne odgajamo.
Nekako smo prije nešto kao lifecoach.
Slušamo.
Usmjeravamo.
Ukazujemo.
I tu smo za sve.
No, kad ljubav u sve to uklopiš, nije preteško.
Probleme okreneš u izazove.
A slušajući i samim bivanjem uz njih, već se puno toga učini.
Ne može se preodgojiti odrasla osoba.
Samo pametna osoba shvaća da je najbolji put prihvatiti drugoga.
Takav kakav jest.
A ako nam takav nikako ne odgovara, lijepo se maknemo.
Ima prostora za sve.
A preodgoj je borba s vjetrenjačama.
Možemo se čuditi kakvih nas sve ima.
Ovaca, vukova, lavova...
Ali preodgajanje je unaprijed izgubljena bitka.
Jer svatko od nas misli da je on baš takav dobar i još kad si daje pravo nametati drugima svoje, raznim odgojnim metodama, nema tu baš nekih rezultata.
Velim, možda sve krivo vidim.
Ne zamjerite, ja sam samo ovca :)

...ovih koji tipkaju s posla?
Cijeli, cjelcati dan na blogu i tako svaki dan.
Svaki božji dan.
Valjda popodne i navečer dolaze oni koji se malo opuštenije zezaju.

U tripizdematerine !
Što god da čitam, svi sve znaju bolje od onih koji nam kroje zakone.
I poštari i vozači tramvaja i prodavači i tete na placu.
I moj susjed umirovljenik : " točno sam znao da će tako biti"
Tako je oduvijek, ne samo posljednjih dana.
I ovdje sve pršti od toga kako bi trebalo ovo i ono.
Nema vam vajde prosipati ideje i gubiti energiju.
Angažirajte se politički, pa da vidimo.
Ovako...pišanje uz vjetar.

Da se razumijemo, muka mi i od jednih i od drugih i od trećih.
I onih koji će doći nakon ovih.

Prije nekoliko godina, lakše me se "dobilo" na iskričarsku kavu.
Tako mi se čini.
Malo smo se znali duže zatipkati, slični interesi, pokoje iskustvo u kojima ima dodirnih točaka, opuštena komunikacija i osjećaj da se mogu smijati uz tu osobu bilo je dovoljno da dogovorimo susret.
Susret koji ništa ne obećava.
Kava i razgovor između muškarca i žene.
Uglavnom je ostajalo na jednom susretu.
Onih nekoliko s kojima je druženje potrajalo, valjda su preskočili moju imaginarnu granicu vrlo spretno i uspjeli se približiti i zavući nekako pod kožu.
No, ovo nije o njima.
Ovo je zapis o nekim drugima.
Znam da nisam ista od prije 5 ili 8 godina, malo drukčije gledam na stvari.
Ali, nikad neću dopustiti da mi se približi netko samo zato što sam već duže sama, samo zato što me nitko nije već dugo poljubio da su mi zaklecala koljena, samo zato što želim biti s nekim.
Želim ja to, ali ne ide kako su si neki zamislili : " I ja sam sam, nismo više mladi, ne možemo više baš birati, činiš mi se ok, ajmo pokušati" i baciti se jedno na drugo.
Ne mogu se bacati na nikoga samo zato što je muško, lijepo se smije i dugo nije.
Ne ide to tako.
Da je tako jednostavno, više bi nas hodalo sretno uparenih i zagrljenih po ovom svijetu.
Tek kad se poklope malo mjesec, zvijezde, horoskop, ti, ja, pravo vrijeme, pravi mi...
E onda će biti zapis i o tome.
:)