Čačkanje nosa za neke je jedini način da uđu u sebe....

Ako te netko želi vidjeti, naći će vremena.
Ako te netko želi čuti, naći će vremena.
Ako te netko treba, stvorit će vrijeme za tebe.

A ako te netko zove i dolazi samo kada te treba...
I onda se čudi ako ti nemaš vremena za njega.
Ispravak, ne da nemaš, nego ne želiš više imati.

Shvatila sam da za jednu osobu postajem servis.
Za informacije.
Rame za plakanje povremeno.
Besplatni psihoterapeut.
Klaun koji navlači osmijeh na tužno lice.

Srećom, nije mi do te osobe nešto posebno stalo.
Bivša radna kolegica.
Nekako smo bile između poznanica i prijateljica.

Jutros smo imale "razgovore ugodne" zašto ja danas nemam vremena za nju.
Rekoh neka razmisli kada je posljednji put naš razgovor bio o bilo čemu drugome, osim o njenim mukama, problemima, dvojbama.
Već duže me to umara i ne zanima, a danas sam joj rekla neka se ne ljuti ali...ne da mi se.
Baš tim riječima.
Ne da mi se.
Više.

Možda sam okrutna, hladna, ali iscrpljuje me druženje s njom.
Ko vampir mi usiše pozitivnu energiju, pa prazna koračam doma, razmišljajući jel mi to treba.
Ne treba.
Samo djeci dopuštam da me tako iscrpe, a čak i njima velim kad je dosta.
I kad povlačim crtu.

Mogu vam reći kako je dobar osjećaj nekome reći što ga ide, što osjećaš i mirne savjesti olakšan ići dalje.

Prvi put nakon nekoliko godina ne idem s klinkama na Noć muzeja.
Pohodile smo po nekoliko puta Prirodoslovni, Etnografski, Tehnički, Školski, Muzej grada Zagreba, MUO, MSU, razne galerije i izložbene prostore.
Hodale bismo po gradu u toj rijeci ljudi, od muzeja do muzeja dok se ne umorimo ili dok nam se nosevi ili nožni prsti ne smrznu.
Nama je to bilo pod normalno, da bauljamo po gradu, pojedemo pizzu s nogu, popijemo nešto, obiteljsko druženje koje je ove godine izostalo.
Jednostavno su prije nekoliko dana rekle kako im se ne ide.
Rekoh, i tako smo dosta toga već obišle svih ovih godina.
Nije da se njima ne ide, nego...
Svaka pomalo gradi svoje male svijetove u kojima ja imam sve više ulogu gledatelja.
Najmlađa je bila s curama u šetnji po kvartu i okolo od 5 do 9.
Srednja došla iz škole, brzo pojela, nažicala nešto love i ide sa ekipom na Noć muzeja.
E sad, koliko će muzeja obići, ne znam, ali znam da će se motati po Centru i "lizati čaše " u jednom kafiću blizu Trga i kao Pepeljuga, vratiti se do ponoći, inače čarolija slobode izlazaka nestaje.
"Lizanje čaša" je bio omiljeni izraz koji je koristila mama moje najbolje prijateljice, sjetim je se često jer je imala te živopisne opise naših mladenačkih aktivnosti.
Najstarija je na rođenskom tulumu i nema je doma do jutarnjih sati.
Rekoh, tri mikrokozmosa.
Svaka svojim putem polako kroči.
Ne biram previše društvo.
Ali izdaleka nadzirem.
Neke stvari u njih usadite u najranijim godinama, razgovarate, upućujete, savjetujete, pustite da padnu, pa pružite ruku kad se treba ustati, kod sljedećeg pada na njima je da sami otresu ruke, pa svojim snagama ispočetka.
Dođe vrijeme kad se malo izmaknete i velite sami sebi kako polako prepuštate upravljač, a pomoćne komande sve manje koristite.
A meni preostaje ovaj petak uz knjigu i laptop.
Nije ni to loše.
Sutra koncert.
Nedjelja, obiteljsko druženje.
Lete dani...
Tko zna što donosi Noć muzeja 2017 :)

Dobih nekoliko novih kontakata za možebitne, potrebite hitne situacije od vrlo maštovitih iskričara...
Nek se nađe.
;)

Nije ovo pravo mjesto, ali moram istočiti sebe večeras.
Jedino i pravo mjesto je srce.
Tu je tvoj dom.
Tu smo savili gnijezdo.
Od grančica donešenih sa svih strana.
Nespretno zapletenih.
Samo se slagalo bez razmišljanja.
I nitko nije znao kamo to vodi.
Hoćemo li zapaliti vatru i izgorjeti ili se ispreplesti do neprepoznatljivosti.
Gdje počinjem JA, gdje počinješ TI.
Više nismo ni pokušavali saznati.
Sjetim se da si jednom rekao : "Mislim da sam te upoznao u pogrešno vrijeme"
"Nema pogrešnog vremena, sve je baš kako treba biti, tada bismo bili možda pogrešni mi".
Tad mi je sinulo da sam negdje pročitala kako svi tražimo neko savršeno biće koje bismo voljeli i bili sretni s njim.
A nije tako zamišljeno.
Dva nesavršena bića se prepoznaju i stvore samo njima idealan svijet, bez obzira od kuda i kakvi vjetrovi pušu.

Oprostite mi na trenutku slabosti, ali uvijek je tako kad se sjetim datuma koji želim zaboraviti.
I zato ne volim siječanj jer me podsjeti.
Na nesavršeno vrijeme ljubavi.
I na naše grančice...

Kak je krenulo jutros ovdje krenulo, sve me strah da netko ne zamahne čarobnim štapićem ili stisne neki crveni gumb, pa svi prestanemo virtualno postojati.
Puf i nema više nas, ovako živopisnih, ljupkih, nadrkanih, romantičnih, nedojebanih i razjebanih...
Nema mi druge nego zapisati negdje na nekom papiru kontakte nickova s kojima povremeno tipkam i pišemo si u stilu, ako i kad jednom pogledamo jedno drugome u oči.
Ima par normalnih koji čekaju proljeće.
A vidi napolju sunce.
A retorika se zaoštrila.
Nema druge nego plan B :)

Uvjeravalo me ovdje da upareni, ubračeni, uvezani nemaju ovdje što raditi...
Pa i dalje blogamo i tipkamo, bez obzira na status, i neka.
Ima prostora za sve.
Samo je na nama da biramo koga ćemo piknuti ili nećemo.
Uvjeravalo me da je mlađe puno slađe, poletnije, razigranije, nesputanije, potentnije...
A ja slatko guštala i sa 10 godina starijim od sebe, godine su samo broj koji nas često ograničava.
I nije mlađe slađe, samo je zgodno podsjetiti se sebe u tim godinama, kada se nebo činilo veće, a put oko svijeta bliži.
Uvjeravalo me da nije dobro petljati sa blogerima jer, em su igrači, em će se prljavi veš razvlačiti kad tad pred svekolikom bloškom publikom.
Ja se ponekad volim sama uvjeriti, još ako me zaintigiraaaa...
I bio je Igrač, onak, prva liga, ne HNL, prije Bundesliga.
No, prljavi veš smo civilizirano oprali, sakrili samo za nas.
I svatko na svoju stranu bez osvrtanja i tu i tamo.
Uvjeravalo me da su tu većinom pacijenti, psihopate, da se pazim da me na navuče na tko zna što.
A gle čuda...uglavnom ljudi !
Nit me silovalo, nit me omamilo pa pokralo, nit me omađijalo pa navuklo da potpišem kao jamac za kredit, nit mi familiju gnjavilo,zvalo...
Ovdje su vam uglavnom i velikom većinom normalni ljudi.
I preživi se pokoje neugodno iskustvo, a ona puno ljepša, kojih je puno više zauvijek začine život.
Zato su meni iskrica i blog još uvijek dragi, ko ekipa s kojom je uvijek ugodno naći i kad se baš ništa posebnog ne dešava.
Samo se naći i malo zabaviti pa produžiti dalje.
:))

Čitam Amyn zapis o tome da si daje ili uzima pravo da ima određene kriterije u životu.
I to je sasvim legalno i legitimno i na koncu, normalno.
To su neke naše granice koje postavljamo sebi i drugima.
Na poslu, kao roditelji, prijatelji, bračni drugovi, ljubavnici.
I da, uzimamo si pravo da postavimo letvicu na razinu svjetskog rekorda ili na razinu koju preskoči dijete u vrtiću.
I to bi bila osobna odgovornost.
JA očekujem nešto i ja sam odgovoran ako to ne postignem ili ne dobijem a ne netko treći jer nije dorastao mojim kriterijima.
E sad...
Ide li letvica niže ili više drugi put, opet naša odluka.
Je li moje dijete krivo ako nije upisala prirodoslovni smjer, a matematika joj nikad nije išla?
Nije nitko kriv, ali mogu se ljutiti samo na sebe jer sam imala nerealna očekivanja.
Jel žena kriva ako je u startu rekla da ne želi više djece, bez obzira na predivan odnos koji njih dvoje imaju?
Ona ne želi rađati nakon četrdesete i točka.
On može reći kako je ona kriva za raspad veze, jer ne želi s njim dijete, ali on je imao očekivanja bez obzira na njen izbor koji mu je bio poznat od samog početka.

Treba biti oprezan sa letvicama...

Svako malo, dok se vozim u tramvaju ili busu čujem razgovore klinaca, uglavnom srednjoškolaca.
"On ti je elita "
Pitam svoje klinke tko spada u taj čarobni elitni klub.
I dobijem opise klinaca koji imaju dosta novaca, svaki dan imaju kod sebe 50, 100 kn, nisu baš najbolji učenici, izlaze na IN mjesta, dobro se oblače, popularni su među većinom, mogu imati dečka ili curu koju požele.
E sad, jedna se na to samo nasmije i odmahne rukom :" Ma glupi su uglavnom, samo imaju love i mogu se praviti face".
Ona je i tako osobenjak,uvijek je išla van svih struja,solerica sa vlastitim stilom i idejama i njoj nije problem ako nije u čoporu.
Ima najbolju prijateljicu i super se kuže.
A druga je nedefinirana, vidim da se malo bori u sebi, njoj su elite zanimljive, malo bi bila popularna, malo su joj bezveze.
Kod nje u razredu i društvu svega toga još nema ali kad priča o starijima iz škole, kuži se da bi radije bila sigurna u odabranom društvu, popularnom.
Pita ona mene kako može ostati svoja, a biti prihvaćena u društvu.
To me pitala uplakana, nakon svađe sa prijateljicom.
Detalje nisam ni tražila, razgovarala je sa sestrom.
Velim joj kako je to i nama odraslima teško.
Ostati svoj, drugačiji, originalan, autentičan, a biti prihvaćen.
Kad tako razmišljam, čitam i gledam što se klincima dešava radi toga što nisu dio čopora, što ne igaju po nametnutim pravilima, što se usude biti svoji, nisu to dječja posla.
To se djeca okrutno i nadmoćno igraju igre moći sa životima vršnjaka s takvom lakoćom da je to jezivo.
I sve se na kraju svodi u roditeljstvu, razgovor, razgovor, razgovor.
I kad ste umorni i kad boli glava i kad ste opterećeni poslom i brigama, razgovarajte s djecom ili bar pustite njih da vama pričaju dok peglate, skupa idete do dućana, s treninga, šećete psa, vozite se u autu.
Nekad se smrznem od priča koje čujem.
Nekad se nasmijem.
Ali, slušam i tu sam.
I za najbanalinije priče i za one jezive o trudnoći jedne petnaestogodišnjakinje.
A ovo je počelo kao priča o eliti...

Velika je.
O da!
Trudim se biti u društvu zanimljivih, duhovitih, inteligentnih ljudi.
U reali možeš birati prijatelje, ljude s kojima ispijaš kave, čajeve, s kojima ljetuješ, ljubuješ, ideš na koncerte, gledaš filmove, razgovaraš satima.
Kad zalutam u virtualni svijet, podsjeti me koliko ograničenih ljudi ima i koliko gluposti ima u svim oblicima.
I ja svašta trkeljam ovdje, ali mislim me nešto i razumijete i da nekad ubodem pokoju neglupu misao.
Da ne kažem pametnu.
E da...svašta ovaj blog istrpi, pa i mene ovakvu malo začuđenu.

:)

I nema tri točke ovaj put.
Niti fenomenalan sex nije bliži put prema ljubavi.
Samo je fenomenalan sex.
Strast nije ljubav.
Zajednički interesi nisu ljubav.
Uživanje u istoj glazbi nije ljubav.
Držanje za ruke i govorenje pred drugima : "Srećo moja, jedini moj" nije ljubav.
Odlazak na romantični vikend kao iz ljubavnih filmova nije ljubav.

Dobih sinoć poruku od jako zaljubljene prijateljice kako je prekinula s Njim.
Ona uletu u vezu odmah, srcem, dušom, glavom, plućima, nogama, rukama, radi po noći da bi s Njim bila po danu.
Ili radi cijeli dan da bi mogla kod njega prespavati i izležavati se do podne.
Okrene nebo i zemlju radi ljubavi.
Koja je trajala cca mjesc i pol dana.
Veli jutros : "Jebote, kakva ljubav! Bio odličan sex, jako dobro se ljubi, sav mazan, šarmantan, bio na godišnjem 10 dana pa smo guštali svaki tren, kad je počeo raditi odjednom, strah ga da se ne zaljubi i sad zbilja ne zna kako će naći vremena za nas, možda jednom tjedno.
A ja mislila, to je to. Tako mi i treba kad idem odmah ko sivonja, mislim da je to Ljubav, a to bila zgodna avanturica.. "

Kolegica prije tjedan dana otkazala vjenčanje !
Par dana na posao dolazila sva nikakva i onda se na kavi nakon posla " raspala".
Nakon pola godine veze se zaručili, zaljubljeni do ušiju, ne vide dalje od te ružičaste magle koja ih okružuje.
Toliko puta sam joj htjela reći " Ajajajaj, ajd malo stanite na loptu, prerano donešena odluka koja ti mijenja život, ajd se upoznajte malo bolje " ali nisam se osjećala pozvanom iako bih nakon raspada braka i par veza možda mogla iz vlastitog iskustva reći. Ali nisam, a drago mi je da je radije " spušila" tisuću, dvije kn kohe su dali za rezervaciju sale i glazbe nego da se lupa cijeli život. Možda se oni pomire, ali sipa iz nje kako je tek sad vidjela da se u nekim bitnim situacijama nikako ne mogu dogovoriti, da ona ne može preći preko miješanja njegove sestre u organizaciju vjenčanja a on samo šuti, da joj nije jasno zašto ne stane iza onoga što su se njih dvoje dogovarali, da joj nije jasno.gdje je ta ljubav na koju se zaklinjao prije par mjeseci...bla bla bla...

Ja sam samo dvojici rekla " Volim te!"
A sad znam da sam samo za jednog to zbilja osjećala.
I on za mene.
Sve drugo...ne znam, ali nije bila Ljubav, samo neki njeni iskričavi, presjajni dijelići koji su mi tada trebali.
I ja sam ljubila do kraja, najbolje kako sam mogla, ali sa odmakom vidim neke stvari puno jasnije.

Ljubav je puno, puno više.
Bar se meni tako čini...

Djevojka ima 23 godine i zaljubljena je već dvije godine.
Zbilja mi je lijepo.
Oni bi živjeli skupa...i sad je nastala panika u njenoj obitelji jer je on Arapin.
Otac se toliko i ne protivi al majka, ni čut!
Nije mislila da je tako ozbiljno, nema veze što je vrijedan, dobar prema njoj, ima jako dobar posao, jos se uz to i školuje, ima krivu boju kože.
I plače majka, protivi se, radi dramu.
Sjetila se ja njene drame tamo sa njenih 18 godina.
Ona je muslimanka, njen tadašnji dečko, moj susjed, Hrvat, katolik, 23 godine.
Poskrivećki su ljubovali od njene 16 godine.
Nismo bile jako dobre prijateljice ali sjećam se te priče.
I nastala je drama kad su roditelji, i njeni i njegovi saznali za njihovu ljubav.
Čak su se i našli da vide kako bi ih rastavili.
U manjem mjestu, takve zabranjene ljubavi ubrzo postani nesto o čemu svi pričaju.
Mi klinci smo imali svoje mišljenje, a i odrasli.
Da smo u Bosni, rekla bih, čaršija je brujala o njihovoj ljubavi.
A njih dvoje i dalje ljubovali, jos tajnije, ali ni trena nisu odustajali jedno od drugoga.
Čim je ona završila srednju, željeli su negdje otići, ali onaj crni oblak rata se nadvio nad svima nama i bacao planove za budućnost u neizvjesne vode.
A postojao je tajni plan njenih roditelja da ju pošalju teti, što radi rata, što zbog toga da ih razdvoje.
E sad, jel veća "sramota" udati se za pogrešnog ili imati dijete a ono nema oca.
U najveće nevrijeme, ostala je trudna.
Rodila djevojčicu, vjenčali se i otišli daleko od svih.
Danas imaju jos dva krasna sina.
Žive u Francuskoj, dobar brak, dobar život...
Ali, sada se ono dijete, plod zabranjene ljubavi, zaljubilo u krivog.
Kao i njena majka.
Dok sam slušala njenu sestru, koju povremeno viđam, dok priča o svemu tome, obje se čudimo njenom protivljenju.
Pa sve je to prošla i sama.
A njen argument je da su bila druga vremena i da to nije isto.
I da ona ipak bolje zna.
Pa nije otišla u Francusku da joj dijete na kraju završi sa Arapinom, mogla je nekog iz naših krajeva ili nekog Francuza upoznati.
Mogla je, ali nije.
Mala je pametna, veli njena teta i napravit će po svome jer je počela raditi i neovisna je.
A majka kako želi.
Nemam pojma o svim detaljima, ali je nevjerojatno koliko smo strogi prema drugima, pa bila to i vlastita djeca, a sebe ne vidimo ni tada ni sada.
Sjećam se kada me najstarija kćer pitala tamo sa 15god što bih rekla da mi ona dođe i kaže da ima curu.
Malo sam ustuknula, rekla, pa sigurna sam da svi imamo faze kada se preispitujemo,svoju sexualnost, da u našem društvu i mentalitetu homosexualcima osobama nije lako ali da će uvijek imati moju podršku.
Naravno da sam ju pitala jel ima curu.
Nije imala.
Rekla sam da su to vrlo slojevita pitanja i situacije i da pazi ako drugačije gleda neku od prijateljica.
U sebi sam priželjkivala da nije tako, unaprijed razmišljajuću sa koliko problema bi se morala boriti ako je zbilja tako.
Rekla je :" ma samo pitam, ne sviđa mi se nitko tako, imali smo raspravu u školi na tu temu"
Gledam ja one pankere klince kad prolazim Podhodnikom i silno su mi zapravo simpa, simpatičniji od onih nalickanih curica kojima se žuri odrasti, koje nabadaju u ultravisokim štiklama i lakiranim torbicama, hodaju sa nosom do oblaka i idu na in mjesta.
Ovi pankeri sjede čoporativno, njih 10ak uz 2, 3 litre crnjaka i par kola i vjerujem da se bolje zabavljaju nego one lutkice.
Možda je to samo misli ono janje u meni koje se uvijek radije družilo u parkićima uz gitare, nego na izlazilo na in mjesta.
Što sam htjela reći?
Kako smo deklarativno vrlo otvoreni i demokratični ali padamo na testovima kada se radi o našim bližnjima ili o našoj koži.

Reče Saračević kao sukomentator utakmice HR - Bjelorusija...
:))))

Nedavno mi se javio jedan iskričar s kojim sam bila u vezi još u prošlom desetljeću.
Bilo je lijepo dok je trajalo, nekih godinu dana.
Kad je počelo previše objašnjavanja, vrtnje u krugu, ozbiljnih pogleda, osjećaja tuposti nakon susreta, samo smo čekali tko će prvi izgovoriti ono što je visilo u zraku.
Nismo se zamrzili, nismo spalili mostove, ali svatko ostao na svojoj obali, a voda preduboka i nemamo niti jedno želju plivati jedno drugome ususret.
Zna on da ja pišem blog.
Veli kako baš lijepo pišem, jasno, duhovito, jednostavno.
I sretan da nije nigdje pročitao "sebe" i "nas".
Uh, svašta bi se ti dalo nadrobiti i lijepog i manje lijepog.
A ja baš razmišljala, kad mi je počeo pričati o blogu, hoće li prepoznati kako je jedna priča baš o njemu.
I kako u još nekim pričama ima nas.
U malim dozama.
Ne kuže ljudi.
Jer vide ono što žele.
Ne čuju ono što MI govorimo, nego ono što ONI žele čuti.
Tako je i sa istinom i laži o kojoj je sinoć mai pisala.
Ima istina i "istina".
I kad istinu izgovorimo glasno, nekad se o drugog odbije jer on ima spreman štit svojih slika i iluzija i naša istina ne dopire do njega.
Jer on ima svoju istinu.
Davno sam naučila da nisu svi ljudi iskreni.
I da nije pametno polaziti od sebe.
Onda se tek razočaramo.
Ja sam se nasmijala na njegovu konstataciju da nigdje nije pronašao sebe.
I nisam ga razuvjeravala.
Jer i dalje ne vidi.
I ne kuži.
Čak kad je napisano, a ne samo izgovoreno.
Zaključak, pametno je bilo odustati tada.
I mahnem ja njemu na njegovoj obali i nastavim šetnju sama.

Mislim da nas je sve manje.
Solera.
Ovdje.
Ja ne odustajem od sebe uparene, nikad.
Ali već duže mi je jasno da ovdje nema "kruha"za mene.
Jučer si malo dala truda pa prebirala po posljednih 50ak prvih poruka koje sam dobila
Njih 34 oženjeno ili u kompliciranoj vezi.
Možda mi profil privlači te zavezane, ne znam.
No, u odnosu na moje prve dane iskrice, ovdje je sve manje solo solera.
A i od njih se da probrati joštugućih za bivšima, sa kilometarskih repovima, onima koji ne žive skupa već duže ali radi djece jošnisupapirnato...
Reče netko na onom našem druženju kako mu blog ubi šanse za nekom vezom.
Treba se tome studiozno posvetiti, ako hoćeš nešto "ubost".
Valjda sam otipkala svoje onih prvih par godina.
Nakon bloganja nema pipkanja, bar ne ovdje :))

Jutro vam, dragi moji supatnici ;)

Kad si klinac zbilja se sve čini moguće.
Bar se meni često tako činilo.
Baš sam napunila 17.
Nisam imala dečka.
Imala sam super društvo.
Solidne ocjene u gimnaziji.
Planove o fakultetu psihologije.
Nisam se puno šmikala.
Samo maskara i ruž boje mesa.
Omiljena odjeća traperice i majice.
Mislim da sam u to vrijeme imala toliko popularni minival.
Glazbu sam otkrivala uz ujaka i tetu.
Obožavala sam satima mijenjati ploče na gramofonu kod bake, u ujakovoj sobi.
Baka je radila u vrtu ili oko krava, pravila maslac, sir, vrhnje.
Imala sam malo i osjećaj krivnje jer bi me mama posla na selo uz obavezne riječi : "malo pomozi baki, nemoj samo čitati knjige i skitati okolo".
Gutala sam knjige, da i to spomenem.
I ujakove stripove, skrivene u sobi.
Djed je bio pokojni već par godina a baka je zemlju, blago i svu brigu oko radova morala preuzeti na sebe.
Teta je radila, ujak studirao, a moji roditelji i drugi oženjeni ujak su uskakali pomoći baki.
I ja sam bila dovoljno velika da mogu svašta raditi.
Mlađa sestra i ja vikende provodile na selu.
Ona da se nesmetano igra, a ja da malo pomognem.
Baka je znala reći neka ja pospremim malo kuću, a ona će sve vani.
Tako sam otkrila Stonese, Davida, Queen.
Stavila bih ploču i mela kuću, prala suđe, spremala krevete, ložila vatru, prala prozore.. sve uz rock glazbu.
Doma sam guštala uz kazetofon ili walkman, ali zvuk gramofonske ploče je bio nešto čarobno, bar meni.
Kad smo nas tri skužile da Bowie dolazi u Zgb, skovale smo ratni plan.
Prijateljica je imala rođendan u ožujku, ja početkom travnja.
Žicat ćemo lovu od rodbine i skupiti dovoljno da imamo za ulaznice i kartu za vlak do Zagreba.
Treća je imala bolji džeparac i stariju zaposlenu sestru koja joj je uvijek davala lovu.
Trebalo je nagovoriti starce.
Moji su me puštali i na more bez njih po cijelo ljeto, ali kod rodbine ili prijatelja.
Prvi izlasci su bili u pratnji starijeg bratića.
Sve je uglavnom bilo ok, jer bismo otišli svatko na svoju stranu, a skupa se vraćali.
Ja sam imala iluziju slobode, a oni su me puštali u kontroliranim uvjetima.
Svi sretni i zadovoljni.
Ali za taj koncert se nikako nisu dali nagovoriti.
Jel zbog toga što sam uporno htjela probušiti još koju rupu na uhu, prestala trenirati te zime...
Nemam pojma.
Nisu me pustili.
Nijednu od nas.
Zaključak je bio da smo u osjetljivim godinama, tko zna što se može desiti, nismo punoljetne, zvrkaste, malo buntovne...blablabla...
Ja sam samo čula blablabla i cvilila uz walkman u svojoj sobi.
U inat njima sam dobila jedinicu iz kemije.
Koju sam nakon dva tjedna ispravila.
U inat njima sam kupila cigarete i zapalila u parkiću.
Dušu iskašljala do suza i po peti put zaključila da cigareta nije za mene.
Dala ih najboljem frendu.
Njima u inat sam hodala po stanu i sve ih kažnjavala svojom šutnjom.
A ja bila ljuta i vrištala u sebi.
Oni bili sretni što ne pričam više o tom vražjem koncertu.


Demantiram naslov.
Uopće nije sve lako kad si mlad.
Samo su lepršavije iluzije, bliži su nam snovi i lakše poletimo.
I neka je tako.
Život bi beskrajno siromašan bez takve light mladosti.
:))