Čačkanje nosa za neke je jedini način da uđu u sebe....

Kako se ljubavi rađaju.
Kako se suprotnosti privlače.
Kako se ljudi sreću i prepoznaju i oduševe jedno drugim.
Gledam nas sinoć, prerazličite.
Godinama, svjetonazorom, karakterom, temperamentom...
I bi nam dobro, nije to prava riječ, bi nam fenomenalno.
Jer smo došli otvoreni, spremni za dobru zabavu, upoznati nekoga.
Netko je možda imao i malu tremu, kakav ću ispasti, hoće li me prihvatiti, šmugnut ću nakon pola sata ako mi bude neugodnjak.
Ma klinac, nismo se dali doma jer nam je bilo dobro.
Ako se i pošoramo ovdje, to je samo zato da nam ne bude dosadno.
A i sex nakon svađe je tako mmmm, koliko me pamćenje služi.
E blogeri moji, koliko životne radosti u svima nama ima.
Prštalo sinoć na sve strane.

Nije subota.
Nije pivnica.
Nema blogera.
Samo ovca ispija radler.
Ostalo od novogodišnje veselice.
Radler, knjiga, tablet, ključić od susjedinog stana.
Žena putuje po svijetu, a ja joj zalijevam cvijeće i grijem kutnu u boravku.
Milinaaaaa :)))

Pjeva Balašević.
Ni ja ne volim zimu, ni snijeg, ni promrzle prste i ledeni nos.
A jednog davnog siječanjskog dana, sva virozna, sa herpesom na usni, sjela sam u kvartovski kafić čekajući prijateljicu.
Grijala ruke i nos iznad vruće šalice čaja.
Pored mene je uz svoju ritualnu kavu i cigaretu sjedio moj susjed.
Malo sam o njemu znala.
Samo da je doselio, sam, prije par mjeseci.
I da je živio u zgradi do moje.
Sretala sam ga u liftu dok idem kod ove koja sada kasni.
Nasmijao se, pozdravio i pitao jel se može preseliti za moj stol, jer njemu stalno puše dok otvaraju vrata.
I da se napokon upoznamo, svako malo srećemo jedno drugo.
Čim je počeo razgovor, ja sam znala da ima u njemu nešto.
Jeste se kad zaljubili na prvi pogled?
Ja sam tad...nakon 5 minuta razgovora.
Samo sam mislila o tome kako se ljubi.
I kako se krasno smije.
I uopće mi nije smetalo što puši.
Mislim da sam totalno blesavo izgledala, ko zatelebano tele.
U jednom trenu mi je sinulo da mi je friz bio koma, uglavnom raščupan od kape.
Da imam na usni herpes i da svako malo ispuhujem nos.
Lude žene!
I još mislim o ljubljenju.
Došla ona moja u pravi čas, susjed se zahvalio na društvu i stolu i otišao.Prije odlaska je rekao da moramo otići na pravu cugu, da se bolje upoznamo.
Druga cuga, nakon tjedan dana.
Da skratim, od tad se više nismo razdvajali
Kasnije mi je priznao da nije ni primjetio da sam imala herpes, ni kakva mi je kosa, nego je uživao u mom društvu, da sam sam brbljala i smijala se.
Pričali smo tih pola sata kao da se poznamo dugo.
Ne znam što me okuražilo.
Njegova direktnost?
Bila sam opuštena, kao da pričam sa starim prijateljem.
Često se sjetim tog zimskog dana.
To su valjda oni trenuci kada je sve bezveze, kada razmišljate što ćete sutra kuhati, jel trebate uključiti mašinu bijelog ili šarenog veša, kad imate roditeljski, srijeda ili petak i uopće vam nije ni u peti da će vam život krenuti u sasvim drugom smjeru.
Zbog jednog susreta.
Jednog kašnjenja.
Zbog stola za koji ste sjeli
Zato ja ne volim zimu.
Niti januar.
Jer me sjeti kako dobro može biti, a onda vam drugi glupi trenutak sve to odnese.
Nitko nije kriv.
Što je sve otišlo.
Tako je moralo biti.
Tako je lakše preživjeti one druge trenutke, kad se lomite.
A ne znate gdje boli.
Jer...boli sve.
I da, možda sam zbog toga danas nešto direktnija.
Pa posegnem.
Usudim se.
Da se ne bih kajala.
A ovi trenuci, poput čaja i pravog ili krivog stola, malo ih je.
Čuvam ih.
Duboko u sebi.
I griju me.
Kad mislim da je najhladnije.

Volim pjesme Vesne Parun.
Ali ovo Stablo !
Aaaaaaa...
Nisam htjela nagrditi donji zapis, ali imala sam potrebu napisati nešto na temu.
Budi!
Ma, ako sam ja korijen, vjetar, kiša, studen, žega...ne mogu biti i stablo i još k tome plaho, ustreptalog lišća.
Zajebi!
A ti put pod noge i traži neku drugu.
Možda je ona tvoje željeno Stablo.
Hoćeš li poželjeti da bude Sunce?
Da te grije kad je u duši studen...
Da te obasja kad je u srcu tmina...
A onda otići bez riječi, jer je bilo pretoplo i presjajno?
Rekoh...zajebi!
Previše sad imam godina, da bih pala na te fore, budi za mene.
Budi ti za mene.
Tu.
Pored mene.
Samo budi.
A ako budeš, skupa ćemo i plaho i burno.
Ako oboje budemo to što uistinu jesmo.
A ne ono što ja želim od tebe.
Ili ti od mene.
Ako ti nije dovoljno to što jesam, bolje da Nas niti nema.

:)

Super su mi bombastični naslovi na raznoraznim portalima.
" Nećete vjerovati što mu se desilo jer je odlučio upoznati ženu preko online dating sitea!"
Dobrostojeći i mladoliki vlasnik malog restorana vjerovao je kako tipka sa "atraktivnom plavušom" , razočaran je otišao sa večere sa već pomalo sijedom ženom, 7 godina mlađom od njega, koja ne posvećuje svom tijelu toliko pažnje kao što je on očekivao. Drugi susret sa nešto mlađom ženom ga je još više šokirao, jer mu je direktno dala do znanja ju zanima sex. U njegovim godinama, on bi prvo romansu, prijateljstvo, a o sexu će razmišljati tek nakon nekoliko susreta.
Fakat šokantno što je jadan proživio ovaj vitalni muškarac !

" Štakori napuštaju brod!"
" Pale preteške riječi!"
Nakon predugih pregovora između HDZ-a, SDP -a, MOST -a, počele unutarstranačke svađe i prepucavanja.
Baš šokantna vijest za ovu našu državicu.
Takve i slične "šokantne" čitamo već godinama.

Bili na kolačima moj bivši, naše cure i ja !
Nakon dugo, dugo vremena.
Lijepo razgovarali.
O školi, dečkima, planovima, sjetili se nekih prijašnjih godina, bez gorčine i tihog optuživanja.
Moja najstarija je samo prokomentirala da je baš guštala vidjevši tatu i mamu skroz opuštene i nasmijane.
Može se i to.
Samo treba staviti stvari na pravo mjesto i dati vremenu da odradi svoje.

Da, jesam.
Kad mi netko to napiše u poruci, aludirajući kako vjerojatno nešto nije u redu sa mnom jer, očigledno, nisam nikoga upoznala, zapitam se ima li smisla uopće odgovoriti.
Veli dalje, nisam još našao svoju srodnu dušu, pošalji mi fotku, možda si to baš ti.
Ako pošaljem fotku dekoltea, uvjerena sam da bih baš ja bila ta!
Duša, srodna, najsrodnija.
Znam da sama neću ostariti.
Imam veliku obitelj, klinke, puno prijatelja, rijetko sam sama.
Uvijek u pokretu.
Što sam starija, sve sam manje zabrinuta jer nisam "uparena".
Ima trenutaka kada zagrlim jastuk misleći na nekoga.
Da je bar tu.
Umjesto jastuka.
Da diše...i samo šuti.
Nasmijem se kolegici na poslu kada veli :"Ajd, bar te nitko ne gnjavi, imaš mir, ovaj moj poludio pod stare dane."
Najčešće bismo ono što nemamo.
Takvi smo mi ljudi.
Nesavršeni, komplicirani, tvrdoglavi, zatvoreni, nejasni, nerealni...i htjeli bismo da nas baš takve netko prihvati i zavoli kao da smo najdivnije i najposebnije biće na svijetu.
Gle čuda!
I to se dogodi, pa jedno vrijeme živimo malo u oblacima.
Oko nas ljudi čvrsto nogama na zemlji, čude se našim zagonetnom osmijehu, pjevušenju, zaraznom raspoloženju.
Dobro je da ta šetnja po oblacima ima rok trajanja.
I da s godinama više paše čvrsto tlo u ugodnom društvu.
Opet ja trkeljam.
Svašta ovaj blog istrpi.
Što sam htjela reći?
Da polako prihvaćam da ona moja Ljubav koje više nema tu, traje u meni.
Da se zbilja teško mogu tako opet s nekim zamisliti.
Možda imamo pravo na jednu Pravu Sreću, a ostale srećice griju povremeno.
Stalno o tome razmišljam u posljednje vrijeme.
Nisam više mlada.
A ni stara još, da bih rezimirala, podvlačila crte, svodila računice...ali sve mi nekako na to dođe.
I onda se nasmijem sretna, jer sam zbilja bila sretna i voljena i u oblacima i na zemlji.
Znam da će biti još i šetnji i treperenja i pokoji leptir, ali neke stvari se dešavaju samo jednom.
I vjerujem u to.
Osim ako me netko ne razuvjeri.
Razoruža uvjerljivim argumentima.
:))

Moje cure i ja svake godine imamo svoje rituale za božićne blagdane.
Nemamo tradicionalnu jelku.
Uvijek neka drukčija instalacija ukrašena lampicama i ručno izrađenim ukrasima.
A počelo je zbog psa, kad je bila štene, da ne napravi previše štete takva mala, razigrana.
Svidjelo nam se i odlučile kako ćemo tako svake godine.
Na Badnjak ne jedemo bakalar, jer ga ne volimo.
Volimo krumpir salatu i kuglice od tune u bijelom umaku.
Poklone si dajemo na Badnjak nakon večere.
Kad su bile mlađe, dio poklona za bratiće, sestrične, tete, ujake su redovito bili iz naše kućne radinosti.
A izrada je trajala negdje od listopada.
Nakit, okviri, kutijice za sitnice, pletenina, decoupage vaze, slike, svijećnjaci, razni likeri, sapuni, ukrasni jastuci...
Na Božić se skuplja cijela obitelj kod mojih roditelja.
Oko ogromnog stola.
Svi se držimo za ruke dok moj otac zahvaljuje i blagoslivlja sve nas.
Jedemo u dvije smjene jer nas je puno.
Prvo unučad jedu, onda oni uzimaju darove i odlaze u svoju sobu, svojevrsnu graonicu kod bake i djeda.
Nakon tradicionalnog ručka, pijuckamo, razgovaramo, moj otac u polusnu u svojoj fotelji tiho drijema.
Moj otac nije čovjek od puno riječi, ali nakon kratkog sna voli ispričati neku anegdotu iz svoje mladosti, klinci ga obožavaju slušati.
Često ga podsjete da im ispriča onu priču kad su on i brat zapalili jelku ili kad je ministrirao u crkvi jedne zime skoro svaki dan radi jedne Jele koja je pjevala u zboru.
Čak je pristao glumiti u predstavi za Sv.Nikolu, sve radi nje.
Sav jadan bio kad mu je rekla da će u časne.
Onda je iz protesta bježao od crkve, ko vrag od tamjana, jako dugo.
Jela nikad nije otišla u časne.
Udala se za njegovog prijatelja.
Nakon ručka redovito svrati ujak sa ženom.
Danas je donio vijest da će drugi put postati djed.
I da se mlađi sin ne vraća iz Kanade.
Tamo je bolje.
Otišao je za djevojkom prošle godine ponukan neuspješnim traženjem posla nakon diplome.
I lijepe i malo manje lijepe vijesti.
Ne staje život na Božić.
Samo mi malo zastanemo i podsjetimo se što nam je važno.
Meni, moja obitelj.
Glasna, brojna, nesavršena, sa svim mogućim manama i vrlinama.
Ali je tu.
U njoj nalazim mir, kad je sve oko mene nemirno.
Zato je dobro nositi nešto staro iz obitelji i stvarati neke nove priče koje će neko tamo u budućnosti pričati svojoj djeci.

Oprostila mu je prije nekoliko dana..
Došao je sa velikom čokoladom, tužnim očima, slatkim riječima, obećanjem da će ovaj put iskreno, bez fige u džepu, ne biti ljubomoran na njenog frenda i njihovo druženje ( i tako mu ona sve govori )...
Sve su joj prijateljice rekle da svi zaslužuju drugu šansu, ok, njemu je ovo bila treća.
Preko jedne manje krizne siruacije je prešla, uz upozorenje -znam što si napravio, ali neka ti bude jer mi je stalo do tebe.
Želim biti s tobom.
I sad je njegovo " Oprosti mi" naišlo na plodno tlo.
On šarmira, zapjeva, trepće okicama, tako da se lako zaborave ružne scene, suze i tuga, a podsjeti kako lepršavo, veselo i lijepo zna biti.
A sinoć, crni oblaci, sva tuga ovog svijeta u njenim tužnim očima jer - on ima drugu.
Već dva tjedna !
I onda kreće monolog : " Muški su svinje, nikad se više neću zaljubiti, pa zašto je molio da se pomirimo ako je već imao drugu, koja sam ja budala, zaaaaašto?!? "
I u plač..
Puštaj sve i budi uz nju.
Ne pomaže previše pričati, nego samo biti tu.
I reći nešto u stilu : " Lakše je preboljeti i zaboraviti takvog, nego nekog koji je bio dobar, radi kojeg nisi plakala, danima razmišljala što i kako učiniti. Znaš da je govno, pusti par dana neka prođe i bit će lakše "
" Kažem ti, nikad se više neću zaljubiti !"
I opet u plač....

A zaljubit će se još nekoliko puta, sigurna sam
Jer ima samo 15 godina.
I njena tuga je sada najtužnija na svijetu.
A sutra?
Sutra ili prekosutra će već neke druge oči biti najplavije i najnasmijanije.
I dobro da je tako.
:))

Nikad nisam bila neka plesačica.
Ja više divljam solo kad mi dođe da se malo razbacam.
Al ono u paru kako to rade normalni ljudi.
To mi slabije ide.
Kak se to radi na plesnjacima, savršeno uigrani koraci, pokreti u skladu sa melodijom, par kao da lebdi par centimetara iznad poda...
E, nekad mi dojde da se prešaltam u neki romatični film i zaplešem.
Malo kao Prljavom plesu.
Malo kao u Kraljevima Mamba.
Malo kao...
Nemam pojma.
Ponestalo mi scena iz filmova u glavi.
Samo bih se nekim plesala.
Malo, za promjenu.
Umori i ovo divljanje solo.
Eto, priznala...
I ostala živa.
:))

Volim ja snažne i tople ruke.
I miris oštrog muškog parfema.
I nasmijane oči.
Boja?
Nebitna, neka su tople i duboke...
I volim kada ima ugodan glas, šarmantno koju prosijedu.
Nesavršeno ugodno kilažu, al može preskaktivati po dvije stepenice,da se nakon šeste ne uspuše.
Paket ugodan oku.
Može i bez mašne i sjajnog papira.
Ali...
Ja bih zagrebala ispod površine.
Tamo gdje malo boli.
Gdje nije uvijek ugodno.
Tamo gdje smo skrili strahove, ljutnje, tuge, strasti, ljubavi...
Tamo gdje se samo neke pušta.
:))

Volim kad mi nježno primi lice dlanovima dok me ljubi...
To volim.
:)

"Halo, kokoši, ne možeš u tenisicama na spoj.
Jesi ti luda?
Kosu pusti, nemoj je vezati onak blesavo, izgledaš ko časna tako.I nemaš klempave uši, to samo ti vidiš, nitko drugi.
Kokoš! "
Slušam svoju kćer kako objašnjava prijateljici kako se treba srediti za izlazak s dečkom.
I ko da me vremeplov vratio u davnu '88 kad sam se spremala za kruženje po Korzu i šetnju uz Savu sa jednim Marinom.
On mene pozvao van, preko prijatelja, mog susjeda.
A gledala ja njega mjesecima..
Stojim ja pred ormarom, najdraže traperice, levisice 501, a koje druge. .majica sa natpisom koju sam nažicala od tete, da mi ju donese iz Trsta i dolje, marte.
Naravno, tu je najbolja frendica, koja se križa i rukama i nogama na moj izabrani outfit, moram izgledati ko žensko, zavodljivo, da me poželi zagrliti, poljubiti.
Pa, imam minival, malo ću se igrati kosom, našminkat ću se, staviti parfem.
Ajd sve nekako, ali marte kod nje ne prolaze.
A ja u Clash fazi, buntovnoj, stavila tri naušnice u jednu rupu u uhu, jer me tada još bilo frka probušiti još koju rupu, treba starcima doći na vrata.
I tak se nas dvije natezale kakva ću ja ići van s Marinom.
Naravno, ja tvrdoglava, napravila po svom.
Stari me iskrcao kod Vesne i rekao da će me pokupiti oko ponoći, pamet u glavu i nek pazim nek ne radim gluposti.
On čeka na dogovorenom mjestu, dogovor gdje ćemo na sok, pa... dalje.
Danas nemam pojma gdje smo i što pili, znam da smo šetali uz Savu, on je pričao o svojoj košarci, planovima da ide u Ameriku jednog dana u NBA ligu, ja slušala sva opčinjena, negdje kod Vatrogasnog doma me poljubio, prvo u obraz, pa onda smo se malo dohvatili, ne znam kuda bih s rukama, on visok, ne mogu ga zagrliti kako bih htjela.
Srce tuče, puno cura bi htjelo biti s njim, a on baš mene ljubi...
Tu pored Save, gdje se rađaju i umiru prve ljubavi.
Gdje se povuče prvi dim.
Popije prva piva.
Sjedi na keju uz društvo s gitarom.
Tu, mene, malu čupavu, ljubi onaj o kome sam samo maštala.
I tiho uzdisala, kada bismo se mimoišli gimnazijskim hodnicima.
Nisam tu noć spavala, sretna, presretna...
U ponedjeljak u školi uopće ga nisam vidjela.
Tek nakon zadnjeg sata, u prolazu je dobacio da žuri na trening, ali će me nazvati.
Nije nazvao.
Nakon tri dana mi je moj frend,onaj susjed, preko kojeg me i pozvao van, malo uvijeno rekao da Marin ne misli izlaziti sa nekom klinkom pankericom.
Šok, nevjerica, ljutnja, tuga...
Jebi se ti, Marine trećašu, košarkašu, šminkeru !
I na sljedeći spoj sam išla u martama.
S drugim dečkom.
Tvrdoglavo svoja.
Ovaj put bez mini vala.
Lijepa je mladost.
Moram pitati kćer kako je prošao spoj njene frendice.
I jel išla u tenisicama.
:))

Zašto je Centar grada u suncu, a mi u Novom Zagrebu u magli već danima?
Zašto cure hodaju golih bubrega, a na glavi im debele vunene kape?
Zašto ljudi sjede na kavama i svatko gleda svoj uređaj?
Kava se hladi, riječi ne izlaze uz usta...

Popodne će me već nešto drugo malo mučiti...

:))

Samo sam malo pomolila nos ovdje.
A negdje u sebi, daleko od tuđih pogleda, preslagujem misli ko kockice u tetrisu.
Neke stare misli i ove nove.
Next level...
Život žuri, ako se ono od prije nije složilo kako treba, nastane frka.

New game?
Nema toga...samo jedna neprekidna igra.

I nikad ne znamo kakvog je oblika i koliki je sljedeći izazov...
Samo daj, uklopit ćemo nekako.

Dobro vam jutro, uz kavu sa par kapi mlijeka.

:)))

Čeznem za bijegom...
Od posla.
Obaveza.
Kuhanja.
Djece.
Susjeda.
Prijatelja.
Buke.
Strke.
Pobijegla bih malo u tišinu i divljinu da se malo ispričam sama sa sobom.