Čačkanje nosa za neke je jedini način da uđu u sebe....

Kad jednom umre osoba koju ste voljeli, ne umire ljubav s njom.
Odlazak je težak, bolan, ostaje mjesto prazno i hladno.
Ruke bi i dalje grlile, usne ljubile.
Ljudi dodiruju zrak pored sebe, obraćaju se zidu, pričaju sami sa sobom.

Nedavno sam saznala da je poznanici poginuo muž.
Morala sam ju nazvati.
Ne živimo u istom gradu, a silno sam imala potrebu čuti kako je.
Jer...prije par godina, u razgovoru oko mog razvoda i života bez muškarca, rekla je kako ne može zamisliti život bez njega, bilo bi joj kao da joj je netko oduzeo ruke, noge, govor, vid.
Govorila sam da pretjeruje, uh, što sam ja mislila da ne mogu, ne znam, a vidi me, vozim ove tri prikolice najbolje što znam i po magli i po vedrom, svašta bude ali može se
A ona stalno govorila da ne bi ona to mogla, jer je on sve što joj treba od života, ljubavi, prijateljstva.
Sve.
Mislila sam, možda sam ja malo ljubomorna na to što imaju, pa relativiziram, ko da je on nešto posebno.
A bio je zbilja drag, vrijedan, pozitivna osoba, dobar čovjek.
Imali su svoj mali svijet, mali svemir, dovoljni jedno drugome.
Zato sam se zabrinula kako će sada.
Jer je on zbilja bio centar njenog svijeta.
Prošlo je tri tjedna od pogreba.
Ona spava u njegovim majicama.
Sestra je preselila privremeno u njen stan jer ona ne može sama.
Ne ide na posao.
Koliko će još moći biti na bolovanju...i to je pitanje
Tiho veli : " Svjesna sam ja kako moram nekako dalje, ali svako jutro se probudim sa istim pitanjem, zašto?"
Samo sam joj rekla da zbilja mislim kako ona to može, samo nek negdje nađe snagu u sebi i skupi svu tu ljubav koja su godinama njegovali, a sada se čini daleko.
A nije...i dalje je tu.
Sinoć sam je se sjetila dok je Josipa pričala o Karlu.
I pjevala o ljubavi.
Uvijek sam voljela Josipu i njenu glazbu, još kao klinka.
Njene lude instalacije na glavi, njene odjevne kombinacije, njenu hrabrost da radi i živi po svom, bez obzira što ljudi govore.
Ona je radila po svome.
Jedino mi ta ljubav za čovjeka kojeg više nema dugo mi nije bila jasna.
Ljubav je konkretna, ljubav je potrebno gledati u oči, strasno grliti, jutrom poljupcima buditi, satima razgovarati, tješiti kad dođu teški trenuci, sretno plesati kada je sreća u zraku.
Što sam starija shvaćam da se može i tako.
Živjeti i kad čovjek umre.
Jer ljubav se ne da samo tako.
Nju ne zatrpamo zemljom koja lupa o lijes.
Ne ona koju smo davali i primali i dušom i tijelom, svakim dahom.
I ljubav je odluka.
I život je odluka.
Iskreno se nadam da će moja pretužna poznanica naći način da krene dalje.
I bude sretna jer je silno voljela i bila voljena.
Baš kao u Josipinim i Karlovim pjesmama.
:))

Odličan koncert Josipe Lisac.
O D L I Č A N!
Dva i pol sata čiste glazbene ekstaze.
Jedna i jedina.
Diva...
I nije njezin život hir.
Samo se usudi živjeti po svome.
I pri tom se beskrajno igra i zabavlja.
:))

Prenose mediji kako je jedna žena napisala pismo ljubavnici svog supruga i ukratko joj objasnila da je njen, još zakoniti, bivša pijandura, da je godinama pio, da je sebičan ljubavnik, da imaju kredite za školovanje djece, da krasna kuća u kojoj sada živi nije njegova, nego sve dijele na pola u slučaju rastave, da on ne zna s lovom i da ima čudnu familiju, koja ju neće prihvatiti i voljeti...i da je bacila njenu maskaru i grudnjak ( koji je smrdio po alkoholu, tako je napisala) koje je našla u njegovom autu.

Na kraju našeg braka, ja sam naslutila da postoji Neka Tamo u životu mog supruga.
Naš brak se turbulentno kotrljao u provaliju i nije mi padalo na pamet loviti se za izbočine na stijenama ili grane koje su povremeno stršale...nije bilo korijenja koje bi držale to grane, stablo i mene.
Priglila čvrsto djecu, ostatke sebe, one neke koju sam prije poznavala i dotakla dno provalije prašnjava, malo izgrebana, ali preživjela i pogledala gore da vidimo kako se možemo polako, drugim putem, nekako vratiti.
U nekim trenucima sam i razmišljala kakva je to žena kojoj je ON takav dobar.
E, onda mi sine...i on tako razmišlja o meni.
A nekome ću biti možda biti divna i krasna, jer gleda drugim očima, malo drugačiju ženu, nakon one provalije i tumbanja.

Zapravo sam se pitala zašto ova gore nije napisala pismo zahvale dotičnoj, ako je ovaj njen zbilja takav i jedva čeka riješiti ga se.

Srećom, nismo svi isti...

I to je krasno u životu :)

Biti stalno budan i dosljedan.
Razmišljati kao oni.
Gledati njhovim očima.
Aaaaa...
Još ovaj treći pubertet da odradim, ček, četvrti, ako računam i svoj...i.na konju sam.
Ok, možda ne na konju, al ću moći malo odahnuti.
A ovaj mi se čini gadna kombinacija predhodna tri.
Količina manjka samopuzdanja jednaka količini arogancije i bunta.
Nemam ja pojma.
O svemu ovome.
O svijetu.
Njenom.
Veli ona.
A mislia je da sam više cool od ostalih roditelja jer izlazim, družim se, nisam mama koja sprema, kuha, čita ljubiće i gleda sapunice.
I zašto joj ja želim određivati s kim će se družiti, to je ipak njen privatni život...
Nanjušila ja da se nakon škole ne ostaje sa starom ekipom, nego nekim novim klincima.
Kojima nije fora učiti, koji vise po klupama u parku bez cilja, kojima su idoli starija ekipa koja puši najskuplje cigarete, voze dobre aute, a tek punoljetni.
S ovom okrenula ploču i rekla.
Da, mješat ću se jer mi je to u opisu posla.
I jer si još u osnovnoj školi.
I jer ne vidiš dalje od svog nosa.
I jer i dalje radiš ono što te vodi prema rubu.
I kućni pritvor se nastavlja.
Bunt je i dalje tih.
Mobitel je i dalje pod ključem.
Komunikacija sa okolinom svedena na nužni minimum.
Uopće mi se ne sviđa što to radim.
Ali, drugačije jednostavno ne shvaća.
Možda je ovo loše što radim, ali drugo nije upalilo...

Dobro vam jutro:)

Mama ovca se malo ispovijedila, ne zamjerite...

Nakon duže vremena ugodan susret sa muškarcem sa iskrice.
Ugodna tri sata.
Brbljavo.
Nasmijano.
Šarmantno.
I... dalje vam neću ništa napisati.


:))

Ili navike koje ritmički ponavljamo...
Buđenje, trljanje očiju, provjeravanje u glavi raspored, kad koju trebam buditi.
Voda za kavu.
Tuširanje od 2 minute.
Palim radio da čujem jel se i svijet probudio.
Zamotana u mekani frotir ispijam toplu kavu i uživam u svom jutru dok ne počne stampedo.
Jel hladno vani,dragi mi blogeri?

Ja se tek spremam izaći u petak :)

Imam tri kćeri.
Meni su sve najljepše, naravno, bez iznimke.
Ali, ova najmlađa je najljepša, tako okolina veli.
Ima najljepšu kosu, najskladnije tijelo, jako je gracilna, ima pune usne.
Mali bombončić.
Ona je popularna, pola klinaca iz razreda u nju zaljubljeno i vrlo brzo joj to "lupilo" u glavu.
Napuhuje se ko balon, a još je i šoraju pubertetski hormoni.
Ubitačna kombinacija.
I naravno, žuri joj se odrasti.
Dosadno joj je biti dijete.
Ona bi se šminkala, hodala u potpeticama, šopingirala, jednostavno bila bi mala dama bez obaveza.
I već sad mi se čini da bi mogla pokušavati na kartu ljepote prolaziti kroz život.
Jel mi se to sviđa?
Nikako.
Grozim se toga...
Al, ajd ti objasni maloj hormonalnoj bombi, obožavanoj sa svih strana, da ljepota nije jako bitna.
Da je bitno biti Čovjek, dobar prijatelj, pouzdana i odgovorna osoba, da je bitnije ono u glavi, nego ono na glavi.
Da ne pričam o tome kako je ljepota varljiva.
A ono da je ljepota u oku promatrača, to joj uopće neću ni spominjati.
Sad ju imaš, sad ju nemaš.
Ko i godine i mladost, prolazi, koliko god se mi trudili zaustaviti vrijeme.

Kad sam prisiljena čekati kod dermatologa, naručena, naravno...
I onda dobijem par poruka sa Vi.
Hoćete li tipkati sa mnom?
Bila bi mi čast da mi se javite...
Jako mi se sviđa kako razmišljate...
Bla bla.

Iako je to valjda pristojnost, meni...bezveze.
Kako ide sljedeća : bila bi mi čast da mi popušite???

Kako mi se čini, načekat ću se.
Onaj koji je ušao prije 10, još unutra :(

Ona mesna tržnica?
Tamo valjda pale na prvu poruke tipa :
Udovica, potentna, grudi bujna četvorka, vatrena, crvenokosa, traži društvo za doček Nove Godine.
Ili :
Oženjen, diskretan, zdrav, obdaren, imam prostor, šaljem fotke golog tijela na mail.

Ima i ovdje sexa na prvom dejtu, sigurna sam, i obdarenih, potentnih,vatrenih, diskretnih, s prostorom ili bar grijanim sjedalima u autu, ali...nikako takve poruke ne prolaze na prvu.
Ove vatrene udovice možda i prolaze kod muških.
Ali, ma koliko bio obdaren, maštovit, dobar, nikako da progutam takve poruke.
Nikako.

Kako ću dočekati novo ljeto...
Najradije bih se zašuškala pod poplun, spekla brdo kokica i gledala fimove koji su na "čekanju".
Možda tako i bude ako si unajmim sobu u hotelu.
Klinkama obećala prepustiti stan ovaj put.
Njih dvije i nekoliko prijateljica.
Ja potpuno zaboravila na to, a one danas već krenule s planovima.
Možda ću pobjeći k svojima, ima soba za nas putnike namjernike.
A možda mi sutra uleti neodoljiva ponuda za gledanje filmova u dobrom društvu.
Tko zna...
Vidjet ćemo...

Liječila tugu, vidala ranjeno srce, tražila zaborav halapljivo posežući za novim rukama, usnama, dodirima.
Zaborav je trajao puna dva sata.
Gađenje malo dulje.
Tupilo najdulje.
Pametan uči na tuđim, glup na svojim greškama.
Nekad poglupim, srećom, ne prečesto.
Vrijeme je najbolji saveznik.
I strpljenje.

Brisala prastare poruke, pa me sjetilo na tadašnju glupost.

Ukrala sam naslov za blog iz filma Woody Allena.
Ako niste pogledali, toplo preporučam.
Nije njegov najbolji, ali je zanimljiv, duhovit, allenovski spetljan, meni dobar.

No, da ja svoje velim.
Malamaza me potakla na ovo, jučerašnjim blogom.
Zašto je bitno da je potencijalni partner jako dobro situiran.
Razumijem ove mlade curice koje su okružene imperativima bili u brandiranoj odjeći, imati najnoviji model mobitela, upoznati dečka koji vozi dobar auto...
Nedavno mi reče prijateljica, pritisnuta ratom kredita, gubitkom muževa posla, odlaskom kćeri na fakultet u drugi grad, da joj sad krivo što je nije u djetinjstvu usmjeravalo kako se bogato udati.
Pola u šali, pola u zbilji.
Rekoh, kriv je odgoj.
Da, učilo nas radu, disciplini, poštenju.
Zaostale relikvije koje još puše samo naivčine.
Jasno mi je da smo umorni od pretakanja šupljeg u prazno, da bi se voljeli ustati ujutro i reći : uzimam neplaćeno mjesec dana, odlazim malo u toplije krajeve odmoriti dušu i tijelo.
Ali, tu smo gdje jesmo, klatimo s onim sto imamo, što zaradimo.
I dalje se pitam, što će nekoj ženi u zrelim jako situiran muškarac?
Da ju razmazi?
Da ju napokon odvede u zemlju bajki?
Da ju može osvajati skupim nakitom, vožnjom i večerom u balonu dok sunce polako zalazi?
Mene sada može osvojiti iskrenošću, spremnošću da bude samo moj, hrabrošću kad veli da plaća alimentaciju, ali može zaraditi i za svoj pristojan život.
Nikad nisam čeznula za materijalnim.
A davno su me prestali fascinirati skupi pokloni.
Kriv je odgoj.
A onaj visoki tamni stranac, samo nek ima 10 kg više i 100 kn više od mene u novčaniku.

Da skinemo sva sjećanja, zore, noći, zagrljaje, ugodne i neugodne tišine, sve one nevidljive fine niti koje su nas čvrsto držale skupa.
Gledam te sada potpuno drugim očima.
Nisam gladna tvojih usana.
Ne treperim iščekujući tvoj zagrljaj.
Ne radujem se vikendu kada ćemo se smijati samo našim pričama.
Ne prebirem nervozno po ormaru tražeći najbolju kombinaciju za koncert.
Znam da sam imala plavu majicu potkošulju, preko karirana košulju i najdraže traperice.
Istom košuljom sam brisala nas znojne, od skakanja u deliriju.
A onu sam tvoju crnu majicu, sa onim čudnim natpisom, trgala s tebe opijena energijom, glazbom, mirisom Drave...
Pamtim i one mučne tišine.
I zidove preko kojih nismo mogli, znali, htjeli.
Zaustavili smo se na vrijeme, da ne povrijedimo još više jedno drugo.
Sve one lijepo i samo naše, nije bilo samo naše, topilo se kao led na vrućem dlanu.
Tako to ide kad umre ljubav, a ostanu živi ljudi.
Izvana isti, a iznutra zauvijek promijenjeni.
Dovoljno daleko smo se odmakli, da nas ne dotiču tišine onog drugog.
Puno je godišnjih doba prošlo, život nas opet zbližio.
No, ne onako kao prije.
Nikad više tako.
Uvijek si govorio da si dobar jedan na jednu, ali u većem društvu se ne snalaziš.
Nije istina.
Ostao si isti šarmer, duhovit, nenametljivo zabavan, osoba uz koju nikad nije dosadno.
Izvana si ostao isti, za druge.
Ja znam kakav si i ispod majice i ispod kože, do kosti.
Nedavno me pitali, nakon izuzetno ugodne večeri, koju smo oboje proveli u istom društvu, što se ono, onda desilo s nama?
Baš dobro izgledamo skupa.
A ti tako drag i zabavan.
I duhovit.
I pametan.
I dalje se znamo smijati skupa.
Razumijemo se.
Da ne znam ono o zidovima i kostima, i ja bih isto pomislila.
Ali, sada vidim.
Ti si divan u društvu, ali nisi dobar jedan na jednu.
Potrebno je bilo puno vremena da sve jasno vidim.

U zadnje vrijeme na pvt mi samo šalju kako sam preozbiljna u zapisima.
Previše razmišljam.
Filozofiram.
Ko želi tipkati s takvom ženom, a o upoznavanju da ne govorim.
Znači od danas, red viceva, smiješnih fotki, pa opet vicevi...
Sve po željama :))

Ona ima 40 godina.
Jednu dužu vezu iza sebe.
Sad je već sama 5 godina.
Živi za sestrinu djecu.
Nedavno smo se malo družile nakon posla i prvo put malo otvorenije razgovarale iako skupa radimo 4 godine.
Pita me kako to da stignem sve pored djece i obaveza.
I kako to da imam bogatiji sexualni i društveni život nego ona.
Kad sam u vezi, moja ekipa s posla zna.
On dojde, donese mi sladoled, kavu, doveze me na posao ako mu je usput.
Uzmem dan GO da spojim vikend da bih bila s njim.
Ne skrivam.
Kažem da sam s ekipom bila u Industrial Vintage Baru na dobroj glazbi.
Odem u Studio smijeha.
Frendica ima pozivnicu za modnu reviju, odem s njom.
Imam svoje babinjake.
Volim ljude, volim društvo, volim muving.
Ona se pitam kako sve stižem.
Nekad improviziram.
Razgovaram s djecom dok skupa kuhamo ručak.
Stižem zato jer mi stan nije savršeno spremljen, ne izgleda kao iz časpisa.
Kupaona mi nije kao apoteka, ne perem prozore svake subote i ne hodam s čarobnom krpom na ramenu.
Ne peglam čarape i ručnike.
Ne provodim dane pred TVom i pred ogledalom satima.
Budim se u 6 ujutro da ne izgubim jutro i liježem oko ponoći da bih sve stigla.
Jer volim vidjeti, čuti, sresti, upoznati, doživjeti, okusiti, dodirnuti, upiti sve oko sebe.
Ne želim da život pored mene prođe, a ja pola toga prespavam.

Ona moja kolegica s početka priče ima istu frizuru od kada je znam.
Isto se šminka.
Ne pokazuje guzu, ima uvijek duge bluze, veste, majice, a jako dobro je građena.
I zgodna je.
Pametna.
Sposobna.
Ja to vidim.
A ona ne vidi.
Ne usudi se.
A veli kako joj je krivo što nije prije 10 godina nešto drukčije.
Napokon je digla ruke od sebe, uparene.
Od muškaraca.
A meni se čini da nikad nije stisla zube i do kraja riskirala.
Pa mlađa je od mene.
Ja mislim da imam vremena za nekoliko novih početaka, sa brakom iza sebe i djecom uz sebe, a ona već odustala.

Jednom sam pročitala da je najveća tragedija promašiti život.
Biti u strahu od samog života.
Od pogleda, od tuďih mišljenja, od što ako?
Mene to malo naljuti, kad se ljudi boje živjeti svoj život kako im onaj unutarnji glas govori.
Jebeš takav život, ako se stalno okrećeš preko ramena i imaš figu u džepu.

Daleko sam ja od divne, krasne žene.
Često u strci, šminkam se u pet minuta, izvlačim iz ormara u zadnji tren majicu i hlače, zovem doma na putu za posao, da klinke ne zaborave isključiti pećnicu na vrijeme, ulećem na roditeljski sa zakašnjenjem.
Ali, ne opterećujem se već dugo što će tko reći.
I baš mi je tako dobro...