Čačkanje nosa za neke je jedini način da uđu u sebe....

Jel uopće otvaramo vrata kad nekoga ne poznajemo ili se dovikujemo gledajući kroz špijunku?
Koga trebate?
Vas na nekoliko trenutaka.
Ne, ne bih ništa, hvala !
Ali, samo pogledajte što nudim.
Što god da nudite, nemam vremena, a niti novaca.
Ma samo odvojite koju minutu.
Hvala, zbilja ne bih ništa !
I ako ne otvorimo vrata, ili dovoljno dugo šutimo, pretvarajući se da nas nema s druge strane, otići će...
Nećemo ni znati što smo propustili.

Nekad mi se čini da niti ne želimo odškrinuti vrata, a o srcu da ne pričam..
Htjeli bismo puno, a niti par minuta ne dajemo.
Ni nekoliko trenutaka pažnje.
Ni nekoliko trenutaka tišine.
Ona mala špijunka i tako iskrivljuje sliku.
:)

Dugo smo samo šetali.
Razgovarali.
Nije on za ništa određeno.
A valjda ni neodređeno.
Nije prebolio, iako je prošlo dosta vremena od kad je zauvijek otišla.
Jebate, a ja si nikako posložiti kockice u glavi :" A što bi ti s njim, ha? Vidiš da niti sam ne zna, pusti to što mu usne izgledaju mmmm, baš za ljubljenje, što ima dubok glas, predubok, što koračate u ritmu i što ti se sviđa kako miriše, na neku livadu, valjda dobar omekšivač koristi.
Pusti to što se skupa smijete i nikad vam ne ponestane tema za razgovor. Ne bi on ništa"
Tako sam ja sebi govorila, a radovala se svakom susretu.
Nakon dva mjeseca skoro svakodnevnog viđanja, sjeli smo na klupu u hladu i njegova ruka se našla na mom vratu.
Šutjeli smo.
Lagano je prstima prelazio po mom vratu, potiljku, a ja sva ustreptala, dah zaustavljala, otkucaje srca osluškivala, upijala sve u tim trenucima, i topli zrak i njegov dodir i svoja suha usta...
Iako smo izmijenili puno strasnih dodira i poljubaca nakon toga, tih nekoliko minuta na klupi pod krošnjom i sada mi jedno od najupečatljivijih iskustava.
Da se naježiš...

Zaljubila sam se kada nije bilo vrijeme za zaljubljivanje.
Sve okolo ludo.
Divlje.
Nepredvidivo, ne znaš kako i kamo ćeš sutra.
Nije to bilo vrijeme za ljubav, samo za duboko disanje i u koračanje uz mantru : dan po dan, dah po dan.
Sve je oko nas bilo krivo, nismo ni mi bili pravi, ali smo se prepoznali u trenutku.
I kao lavina sve se pokrenulo, nije ništa rušilo oko nas, čovjek bi rekao isti čovjek, ista žena od prije nekoliko dana, ali ništa više nije bilo isto.
To smo mi znali.
Krali smo vrijeme za dodire, naše tišine i naše oluje.
Odmicali se jedno od drugog u trenucima, jer, hajdemo biti razumni, odrasli, nije vrijeme za nas.
I opet, susret,, kao da je prošao jedan, a ne stopedeset dana bez ijedne izgovorene riječi.
"Ništa se nije promijenilo, ja se svaki dan budio i pitao se što radis i kako si"
Nije to morao ni reći.
Oboje smo sve znali bez puno riječi.
I rekli, izgovorili naglas : " Zajebi krivo vrijeme, mi smo pravi"
Budemo polako.
Dan po dan, dah po dah...
O ljubavi koju smo osjećali i disali neću.
To ljubomorno čuvam za sebe.
Znate svi onaj osjećaj kad je sve baš kako treba, kad se osjećaš uz nekoga doma, kad nema straha od pitanja, odgovora, loših dana, krivih pogleda...
Puno je to ljubavi i sreće.
A onda svemir želi sve poravnati, pa veli ne valja ni previše sreće.
Čovjek se razbahati, misli kako može sve.
I onda...nas spusti na zemlju uz tresak i sve nestane u trenu.
Veli, sad ćeš živjeti dah po dah, dan po dan malo tugujući.
Malo od sjećanja, sačuvaj tu ljubav da te grije u dugim zimama.
I njeguj male srećice.
Ova velika, žao mi je, imala je rok trajanja.

I prošlo dosta vremena...
Male srećice griju kao ovo jesenje sunce.
Čim ono ode na počinak, ako nemaš topliji kaput, zazebe do kosti.

A jesam li vam rekla da mi se čini kako je pravo vrijeme za zaljubljivanje?
Cure sve samostalnije.
Imam vremena za sebe.
Nemam osjećaj krivnje da im oduzimam mamu kada se posvetim sebi, kao prije nekoliko godina.
Znam što i kako ne želim.
Znam svoje tijelo, svoj duh, svoje misli.
Zadovoljno gledam odraz u zrcalu i najčešće mi se sviđa što vidim.
Čak postoji i jedan zanimljiv,slobodan, par godina smo razlike, poznajemo se skoro godinu dana, povremeno srećemo u društvu, par puta bili i samo nas dvoje na cugi.
Izvana, savršen za zaljubljivanje a svemir ni prstom mrdnuti.
Ne treperim kad ga vidim.
Ne smješkam se ushićena kad povremeno dobijem poruku od njega.
Ugodno nam je skupa.
Ali...ništa više.
Glava veli, moglo bi biti zgodno, a srce ni makac.
Prava ja, pravo vrijeme.
Ili ipak nije...
Dok ima onoga što me i dalje grije, ne brinem.
Može čovjek živjeti od jedne velike i puno malih srećica.
I biti zahvalan za svaki dan i dah...

"Još samo da sazna da povremeno zapalim i nemam više pred njim ništa skrivati"
Veli žena od 45 godina.
Skrivala je od muža da već 20 godina svaki mjesec daje bratu oko 200, 300 kn.
Brat mlađi, uvijek mu pomagala a nije htjela prestati ni kad se udala.
Ali skrivala od muža, nije velik iznos, bude mu već rekla sutra, sljedeći mjesec...i tako 20 godina
Stisle ih financije, sjeli skupa da vide gdje mogu "odrezati" i malo po malo reče da je povremeno davala bratu ali više neće.
Misli se u sebi, bolje da mu ne kažem da sam davala svaki mjesec, nego samo povremeno.
I ovo je dovoljno.
A cigarete si neće uskratiti.
Još jedini gušt uz kavu koji ima.
Jasno mi je kako se može zamračiti 200, 300 kn mjesečno.
Malo smuljaš na frizuri, nije 100, nego 150, na placu nije 200 nego 300 potrošeno...
Ali pušiti skoro 20 godina a osoba koja nam je najbliža to ne kuži!?
Jel se vi povremeno poljubite?
Zar ti kosa ne smrdi po dimu?
Odjeća?
Gdje 20 godina uspješno skrivaš cigarete, upaljač?
Sva sam ta pitanja imala u glavi dok sam ju slušala.
Ali, ne poznamo se tako dobro, pa su pitanja ostala neizgovorena.
Možda se oni u dugim brakovima više ne ljube onako dugo, strasno...bar par puta godišnje.
Davno sam se rastala pa već zaboravila kako to ide.
Znam samo da mene takvo skrivanje "poždera".
Ne mogu.
Ne mogu spavati.
Ja skoro sve odmah kažem.
Valjda zato što puno pričam.
Zato mi nisu dragi ljudi koji ne vole puno razgovarati.
Nego su tihi, tajanstveni, povučeni.
Ne trebaju mi dati sve kao na dlanu, ali volim kad vole i mogi pričati o sebi.
Ne o sportu, politici, vremenu, glazbi.
Nego, o sebi.
Svojim mislima.
Strahovima.
Očekivanjima.
Navikama.
Manama.
Slabostima.
Tipkala sam dugo sa jednim oženjenim i sad mi se povremeno javi.
Odmah mu rekla da nema šanse da se ikad vidimo.
I znam da sigurno puno toga mulja da bi ispao jadan, žrtva, neshvaćen.
Ali stvari koje mi je pisao su strašne.
Ona je i dalje najbolja osoba koju on poznaje.
Imaju divnu djecu, ali on njoj neke stvari jednostavno ne može reći.
A ima tu svega.
I malo kocke...i malo više sranja na poslu...i neki demoni iz prošlosti.
Povremeno "uhvati" neku ovdje.
Kratko traje, jer ne žele oženjenog.
On njoj to ne može, ne smije reći.
Slomila bi se.
I oni bi otišli k vragu.
Mene jeza hvata od pomisli da osoba s kojom bih trebala dijeliti dobro i zlo, nema pojma što me muči, koje su moje navike, koje su misli s kojima liježem i s kojima se budim.
Valjda su to najmučniji brakovi.
U kojima nema svađa.
Drame.
Nego ljudi žive jedno pored drugog a vrijeme ih polako odmiče, a oni to ne vide.
Jer...ni drugima nije puno bolje.
Kad se nakon 20 godina pogledaju, slegnu ramenima i nastave jer...ni drugima nije puno bolje...

Da mi ovdje moj vršnjak napiše kako ide na posao skateboardom, vjerojatno bih ga odmah, nesvjesno, otpilila kao nekoga pod kategorijom No way!
Znam, sram me bilo...
A jutros hodam podhodnikom i prema meni klizi, na dasci sa kotačićima, baš zgođušan primjerak muškarca mojih godina.
S njim se, u mislima, vidim na kavi, na nekoj od osunčanih terasa ovih dana...

Pišem svašta.
Kad volim...
Kad sam tužna...
Kad sam ljuta...
Kad sam uzbuđena...
Kad sam sretna...
Kad sam zabrinuta...
Nekako vas puštam u svoju glavu.
U svoj doma.
S vama pijem jutarnju kavu.
S vama sam ušuškana u krevetu.

I nije mi problem pisati o svemu.
Zašto vi ne pišete?
Da, vi...
Vi koji ne blogate s nama.
Vi koji mi šaljete na pvt što mislite o mojim pričama.
Vi koji mi sugerirate o čemu bih trebala sutra pisati.
Pišite vi.
Rado ću vas čitati.
Ne boli kad stisnete ovaj sivi kvadratić dolje lijevo, pa se izlijete malo među nas...
Samo se otvori jedan malo drukčiji svijet.
:))

Ponekad kad čitam neke komentare imam vrlo jasnu sliku u glavi.
Sjede ljudi u birtiji i njih par, istih, stalno prigovaraju.
"Jebote, gle, kakav mu šank, raspada se, izbor pive katastrofa, konobarica bahata, ne prazni pepeljare.
A gazda, on je najgori,nema pojma kakvu kavu mu tu kuhaju, kradu na žestici, pušta svakave budale unutra.
Svašta!"
Uredno plate što su popili...
I vrate se sutra.
Opet popiju svoje, popljuju malo i odu.

Ko da je to jedina birtija u gradu...ili selu.

Zašto se curama više sviďaju "loši" dečki?
Jer su face?
Jer se suprostavljaju svemu?
Jer se usude biti drugačiji?
Ne boje se autoriteta?
Ne boje se posljedica?
Svađaju se kada dobiju jedinicu?
Potuku se samo da bi išli na "ribanje" kod pedagoga?
Jer im se svi u školi dive?
Ups...malo sam pobrkala.
Mojoj klinki se sviđa jedan takav "loš".
Pa smo sada imale razgovore o njenim lošim ocjenama.
Jer su se počele dešavati.
A mene ne zabrinjava toliko ocjena, koliko stav, pa što sad?
I više nije u društvu "dobrih", oni su joj dosadni.
Stava sam da djeci ne treba braniti prijateljevanje s bilo kime.
Ne možemo im birati prijatelje.
Možemo ih odgajati da prepoznaju dobro i zlo.
Da shvaćaju kakvo ponašanje je prihvatljivo.
Da imaju onog malog krilatog bijelog na jednom ramenu, koji pobijeđuje najčešće onog malog rogatog na drugom ramenu.
Ali, sa ovom moram drugačije.
U najosjetljivijim je godinama, a samo luduje za najzločestijim dečkima, onima koji puše, čija braća cugaju, već povremeno idu van.
Eno je, malo se duri u krevetu, mobitel na hlađenju.
Neka porazgovara sa malim rogatim i krilatim u samoći sobe, kad joj se baš ne razgovara sa mnom.

Slučajno smo se dotaknuli u prolazu...
I nasmijali namjerno.
Gledam tvoje ruke i razmišljam jesi li nježne dok grle.
Podignem pogled, a tvoje oči klize po mom licu, vratu...
Možda razmišljaš i ti o meni.
Pogledam u stranu i nasmijem se.
Kao djeca smo.
Zabavna igra, skrivenih pogleda.
Opet se slučajno pogledamo.
Ili je ovaj put bilo namjerno.
Tko zna...
:))

rujan 2007.

U mom susjedstvu živi čovjek mojih godina.
Invalid, ima jednu nogu osjetno kraću, teže se kreće, malo teže govori.
Živi sam.
Kad je lijepo vrijeme skoro svaki dan je na klupi pred zgradom, zapali cigaretu, čita novine, promatra ljude, djecu koja se igraju, upija sunce.
Tak sam ja njega donedavno gledala.
Pozdravimo se, ponekad žica vatre, ne pušim, pa ništa od toga, pita jesam umorna, valjda vidi kako idem s posla, vučem sebe i vrećice iz dućana, vidim ja vas i kad po noći šetate psa...i tak.
Obični razgovori.
Ponosan je.
Ne dopušta da mu itko pridrži vrata ako izlazi iz zgrade prije njega.
Dobro izgleda.
Zgođušan u licu.
Uvijek lijepo obučen.
Ponekad su s njim u društvu dvojica muškaraca njegove dobi, valjda mu malo skraćuju samoću, provodeći s njim vrijeme.
Skužila da pokušava u hodniku povesti razgovor, čak me i pozvao na kavu dva puta, ako imam vremena.
Zahvalila i produžila svojim putem.
Razmišljala sam kako mu nije lako.
Možda dane krati i ovdje na iskrici.
Ima potrebu za društvom, razgovorom, ženskim dodirom, nježnošću, pažnjom, uzbuđenjem, kao i ja koja ima dvije iste zdrave noge i može brbljati sve u šesnaest.
Malo me to i rastuži, al mi sine, život nije fer, svako neku drugu muku ima, zar ne?
Prije par mjeseci mi veli najstarija kćer kako je njenu prijateljicu uhvatio za ruku i nije ju pusti neko vrijeme kad mu je ova dala upaljač.
I milovao ju je po ruci, dok se ova nije trgnula iz stanja šoka i pobjegla.
I više ju ne čeka pred zgradom kad se nalaze za kavu.
Ja sam pomislila kako mala možda pretjeruje, klinke, bujna mašta.
Onda mi nedavno mlađa kćer rekla kako ju je "onaj susjed s klupe" pitao koliko ima godina, jel može mu pomoći nešto u kuhinji podići, palo mu.
Naravno, zbunjena, rekla da žuri doma.
I par susjeda mi je reklo da se ne osjeća ugodno u njegovoj blizini.
Lijepo sam djeci objasnila da je njemu dosadno i sam je, sigurno nema nikakve loše namjere, da ga samo pozdrave i ne komuniciraju previše.
Rekle su ok, mama al ti si naivna, nismo mi glupe, on ti se svim ženama i curama uvaljuje, sam ti ne kužiš.
Izbjegavamo ga mi, skužile smo kako nas gleda.
Smrzla sam se od njihovih riječi.
Povremeno ih pitam jel ih susjed što ispituje, ma ne brini, sve ok.
Kuže one sve.
Ma kužim i ja.
Samo gledam uvijek u ljudima prije svega dobro.
I tu me sinoć pitanje našeg blogera tapea jel mi mislimo jel on dobar zapravo malo steplo
Ljudi koji su kao moj susjed ili naš bloger tape izazovu u nama prvo malu dozu sažaljenja, htjeli mi to priznati ili ne, bar na prvu.
Jer, eto, život im u startu podmeće pa se moraju boriti sa više muka nego mi zdravi.
No, jel nam to sažaljenje ne dopušta da vidimo čovjeka kakav jest, jer po defoltu, mora biti dobar, ne može biti nikako drugačije?
Zar sljepac ne može biti pokvareni manilpulator?
Nit smo svi Majke Tereze, a bome samo je jedan Nick Vujčić.
Ljudi smo, svi krvavi ispod kože.
Neću napisati što mislim jel tape dobar.
Ali da mi se nije svidio njegov zapis, nije...
Napisao je da mu nije toliko bitno što zapravo tko misli, a izazvao negativnu energiju kod nekih ljudi kad je dobio iskrenost.
E, to mi se nije svidjelo.
I nije ovo jedna lijepa priča za subotu ujutro, ali...takva je kakva je.

Da mogu tipkati na poslu...
:)
Vidim, spavate.
Ja ispijam kavu opušteno.
Uživam sama.
Glazbica.
U mislima sam se ubrzala na 9 navečer, s društvom, za našim stolom sa pivicom i novim pričama.

Razgovaram nedavno sa sestrom i njenom kumom.
Kuma rastavljena, pa friško zaljubljena.
Crkuće.
On je, naravno divan, pažljiv, duhovit, razuman, ukratko sve ono što njen bivši već dugo nije.
I silno joj nedostaje, doda uz uzdah.
Otišao je k roditeljima na desetak dana u Slavoniju.
I zbilja joj nedostaje.
Što ti je ljubav !
Koliko god je predivan osjećaj, uvijek se nekako patnja i tuga uvuku na mala vrata.
I onda mi sine...
Kako je divno što mi nitko tako čeznutljivo ne nedostaje.
Ono...da pomalo boli njegovo odsustvo.
Prekrasan osjećaj.
O da...
:))

Razgovaram nedavno sa sestrom i njenom kumom.
Kuma rastavljena pa friško zaljubljena.
Naravno On je divan, pažljiv, duhovit, razuman, ukratko, sve što njen bivši već dugo nije.
I onda uzdahne kako joj nedostaje.
Otišao je k svojima u Slavoniju na desetak dana.
I baš joj jako jako nedostaje.
Eto što ti je ljubav.
Koliko god je krasan osjećaj, uvijek se taj faktor tuge, patnje nekako uvuče na mala vrata.
I onda mi sine...
Kako je divno što mi nitko tako čeznutljivo ne fali.
Ono...da boli njegovo odsustvo.
Prekrasan osjećaj.
:))

On ima 86 godina.
Liječnik je, u mirovini.
U načelu je zdrav, samo malo slabije čuje i teže se kreće po stanu, uz pomoć hodalice.
Živi sa kćeri.
Ona je blizu 60.
Radi godinama u pravnoj službi jedne naše velike firme.
Nakon posla kuha sebi kavu, zapali cigaretu, daje ocu jogurt sa udrobljenim kruhom, smješta ga udobno u njegov krevet a ona sa šalicom kave i cigaretom odlazi u svoju sobu.
Nakon nekoliko odgledanih emisija, pomaže ocu da čovjek prije odlaska na.spavanje obavi toaletu, daje mu tablete, skuha mu čaj, malo porazgovaraju.
Kad se otac smjesti za spavanje, pas, mala mješanka se smješta uz njegove noge i kćer može nastaviti svoj večernji ritual.
Priprema što će obući sutra za posao, tuširanje, krevet, knjiga...
I tako opet sutra...
Upoznala sam ih preko prijateljice.
Ona je patronažna sestra, počela je kod njih dolaziti prije par mjeseci.
Prijateljica naviknuta na svašta u svom poslu, bila je ipak zgrožena situacijom u stanu kada je prvi put došla.
Doslovno se jedva probila do pacijenta.
Kroz brdo časopisa, knjiga, odjeće, kutija.
Isti dan je ugazila u pseći drek, nasred dnevnog boravka.
Nakon obrade pacijenta, sjela je sa kćeri u boravak da porazgovaraju što i kako će ona raditi kada dođe svaki put.
Moja prijateljica svoj posao jako voli, s takvom stručnošću ali i ljudskošću i toplinom brine za svoje pacijente.
I pravi je mudrac, dobar psiholog.
Nakon nekoliko posjeta pitala je ima li nekoga da joj pomogne u brizi oko oca, osim jedne starije susjede, koju je svaki put zatekla u stanu kako donosi ručak od doma.
Osjetila je kako kćer silno voli svog oca, osjetila blagost u njenim riječima dok govori o njemu, ali i nemoć da sebi pomogne.
I tada se otvorila.
Imala je idiličan život.
U tom krasnom peterosobnom stanu živjela je kod svojih roditelja, ona, kćer jedinica, sa svojim mužem i njihovom kćeri.
Majka nikad nije radila, skrbila je za svoju malo.obitelj a otac je zarađivao dovoljno za pristojan život.
Završila pravo, zaposlila, udala, rodila kćer.
Ona i muž su radili.
Majka je kuhala za sve njih, vodila kućanstvo, brinula o unučici, nekako je sve funcioniralo.
Dobro su se svi slagali, oni su imali svoj dio stana, privid odvojenog života, unuka je češće spavala kod bake i djeda u svojoj sobici, nego uz roditelje.
Sve je krenulo niz brdo prije 4 godine kad se njena majka razboljela i vrlo brzo umrla.
Ona, koja nikad nije kuhala, brinula za kućanstvo, razmišljala što će i kako sutra pripremiti, odjednom je pala u depresiju.
Muž je očekivao svaki dan ručak, kao i prije, popodnevne razgovore sa ženom uz kavu.
Sada se ta žena odjednom našla u puno uloga u kojima se nije nikako nalazila.
Previše se od nje očekivalo.
Tuga za majkom, žal za prijašnjim životom, kćer koja završava fakultet i jedva čeka otići od doma, muž koji svaki dan sve više kasni s posla, otac koji s nikim ne razgovara.
Rezultat, kćer odlazi sa dečkom van granica, muž ju ostavlja i traži razvod braka.
I tako ona već par godina živi kao robot.
Prekrasan građanski stan u centru, sada izgleda kao da ne žive ljudi u njemu, kao da je vrijeme stalo.
Samo su si prokrčili put od kreveta, do kupaone, male kuhinje...
Prije dva mjeseca moja prijateljica im je poslala svoju susjedu, mlaďu udovicu, koja dolazi svaki dan po 3, 4 sata.
Pomalo sprema, svaki dan im skuha.
Gospon otac se rasplakao kad je prvi put na stol stavila mahune i faširance.
Ne sjeća se kad je tako fino nešto domaće pojeo, a kuća miriše kao dom.
Oni su zahvalni za svaki ručak koji ona skuha, za svaki odlazak u dućan, pometen pod, raširen veš, raskrčenu terasu da mogu uživati na suncu kao nekad.
Kćer i dalje ide k psihologu, i dalje je u depresiji radi svega, radi, to ju spašava da ne razmišlja previše o životu.
Kakav je bio...i kakav je sada.
Imala sam potrebu napisati istinitu priču u kojoj nema previše romantične ljubavi, uzavrele strasti, dramatičnih odlazaka.
Ima samo života.
Onog koji svaki dan živimo.
Ispočetka.

Nedavno sam sa prijateljicom raspravljala o muškarcima s kojima smo se viđale, izlazile, davale šansu ta tu nešto bude.
Obje rastavljene, ona malo starija od mene, djeca nas sve manje trebaju, stoga, kao imamo više slobodnog vremena pa...
Mogle bismo se baciti na glavu, pa ludovati kao nekad.
Ok...možda smo malo starije, malo iskusnije, malo manje ružičasto gledamo na svijet oko sebe i čak primjećujemo vlastite greške u koracima.
I tako se dotaknemo muškaraca koji jesu ili nisu "materijal" za vezu.
Ja sam svjesna da se puno bolje mogu razumjeti sa nekim zaposlenim tatom, mojih godina.
Nerealno bi bilo očekivati da se za mene zapali neki slobodan ko ptica, nevezan, odgovoran samo sebi.
Ok, može se čak i zapaliti, možemo se skupa smijati, zezati, ići na kave, kino, koncerte, voditi ljubav, ali vjerojatni bi bilo kakav ozbiljniji razgovor otišao u.. k krasni.
Jučer je Coco predbacila Budu što on sada ima predodžbu s kakvom ženom želi provoditi vrijeme.
Ispao je isključiv, po njenom mišljenju.
Meni se čini da je on krajnje korektan.
I otvoreno veli kakav je njegov "materijal" za vezu.
Kad postanemo svjesni koliko i kako možemo sebe nekome dati, shvatit ćemo kakvim ljudima dajemo zeleno svijelo da nam priđu.
Nedavno mi je jedan prijatelj, poznamo se skoro 10 godina, pitao, zar ti se nikad nisam činio privlačnim?
Rekoh, puno puta, u početku, ali sam te elminirala jer sam ja zaposlena mama, tada sa malom djecom, a ti vječiti solo igrač.
I super je što mu to nisam pokazala, jer nikad ne bi bilo ovog prijateljstva.
Ja bih se tada i zaljubila, znam sebe, nešto bismo se i igrali, pa vjerojatno s gorčinom svatko na svoju stranu nakon nekog vremena.
Ovako...mozak dao crveno svijetlo i odnos usmjerio na drugi kolosijek.
I tako je trebalo biti.
Ni sad on nije materijal za vezu.
Drag mi je, ali sad on gleda cure 15 god mlađe, a one njega baš i ne.
Ne...kao materijal za vezu.
A on bi sad sve.
Djecu, obitelj, psa...cijelu sliku.
Sretno nam.
I meni i njemu.
I vama.
Da prepoznamo sebe i druge u pravom trenu.
:))