HIPOKRIZIJA

advent štros(žutilo)

posljednji dan prošle godine bje ujedno i najljepši dan cijele godine! to sam shvatila danas dok je sve prošlo i došla nova! koja je uvijek ista, počinje s bečkim koncertom, već 50 let! i što reći? bilo je prekrasnih dana, trenutaka...ali i ljutnje, nerazumijevanja i tuge!

vratih se u svoj dom, koji sam pohodila ovih dva tjedna povremeno u posjetama...tek toliko da upalim grijanje i uzmem par stvari! izbivanje je završilo na plus 11 stupnjeva danas? užas, ali grijanje uključeno, srce zamrznuo i sve je opet kak ima biti! tu sam...a gdje bih bila?! tiho sam se izvukla iz našeg kreveta i zagrljaja danas popodne, ostavila zgužvane plahte (ne sjećam se od čega) i...vratila se u stvarnost.

bilo je lijepih dana /adventskih/ sa kuhanom rakijom od marelica, kuhanim vinom, buncekom i pregršt poljubaca! toliko puta sam već bila na tom zege adventu, ali nekako svaki put bje drugačije. ali lijepo. a potom je došla Stara u zebnji i pregršt optužbi, ljutnje i razlaza? šteta bilo hrane i razum je prevladao.! nevjerojatno je kako dan može krenuti loše a završiti kao najljepši dan godine?

danas, opet ispočetka! sumnjam da ću tako skoro imati tako lijepi dan? ali, prekrasno je kad imaš ruku u ruci, kad na Novu imaš koga poljubiti, zagrliti, otplesati, ljubiti se...dugo..sočno...onako kako samo ljubavnici znaju! i šampanjac se pio u dvoje, a onda usnuli jedno drugom u zagrljaju. to su stvari koje se pamte! istina, haljina bje prastara, s jednog dočeka prije šest godina koji me razgalio, i do ovog, bje moj najljepši doček ikad! normalno, uz neke detalje (vidljive i nevidljive crvene boje) za sreću. kažu, na novo leto treba imati nešto crveno! sada je i ovaj najljepši dan stare godine spremljen u ropotarnicu sjećanja uz onaj prvi, davni...ali kako kaže proust, žive dulje ..... valja nastaviti živjeti...sutra...petak još i više.
opet ću vas malo zasuti fotkicama...što mogu kad se volim fotkati. nije fer da puknem fotke i svog dragog, jer sam sigurna da bi mi kakva iskričarka uskočila u film? takvi dečki se ne sreću i kad sam sretna. znam, ne volite tuđu sreću jer biste ipak svoju koju niste imali često, ako ikad? lijepo je biti nekom nešto, lijepo je biti nekome sve.

rečenica, "ne mogu zamisliti život bez tebe" daje mi nadu da će priča trajati i ove godine. ali, tako je krhka ta ljubav i sve što čovjeka čini sretnim. dovoljan je trenutak da sve ode bestraga. ja uđoh u ovu s nadom da će biti i dalje lijepo...da ćemo biti. dođe mi da zapalim svijeću na kemnitima, ali znam da mi ne bi olimp uslišio želju. jer, tko zna, možda bih baš samu sebe najprije izdala? kakogdo, još je jedna iza, ova koja dolazi bit će bremenita...zdravljem, ljubavlju, svjetskim pizdarijama...prijetnjama opstanku čovjeka kao rase. svaki dan treba naprosto ostati...živ!
želim to još malo sebi, želim vama...a i svima nama da trajemo i budemo, najviše što možemo, čak i kad ne možemo!
Idila je završila, kao i stara godina. Danas je Nova…valja krenuti ispočetka. natočih si finog španjolskog merlota i nazdravih...danima...godinama i svim bojama života!


advent zrinjevac


nova, doček

divno je biti nekome nešto
Link

ovih dana, moj dragi i ja pohodili smo reciklažno! skupilo se ponešto otpada iz prethodnih života pa je valjalo to odložiti. ja inače, redovito čistim svoj život, ali on baš i ne bje taj. pa je valjalo prilično toga očistiti tj odstraniti. ni približno koliko je trebalo, koliko sam htjela i željela ali više nego što je on mogao i očekivao! u to ime (reciklaže) recikliram i jedan stari zapis (fejs me podsjetio na njega) od prije šest godina na današnji dan (2019.) pa ću ga puknuti i danas. mora da sam zaljubljena u svoje pisanje, jer eto, stalno se ponavljam!
no, kažu da je " Repetitio est mater studiorum" (ponavljanje je majka mudrosti).


"c/p
evo malo starog štiva za novo leto pod bor! nemam ništa nit dodat nit oduzet! Alzheimer me i dalje nije posjetio, uživam u penziji, prijatelji oko meni osim jednog dragog mi koji je u međuvremenu otišao zauvijek, vezice oliti žniranci i dalje povremeno svrate u moj život...ove godine ću opet utabanim dočekom i..... that's all folks!

(29.12.2019.g.)
danas je točno godinu dana kako sam zadnji put radila! ova godina je za mene bila poprilično teška! počelo je već u siječnju sa dvije operacije, kćeri i zeta! oporavak je bio dug i težak, no zadnjih dana je konačno dobro! konačno se vratila normalnom životu, počela raditi, osmjeh ne silazi s njezina lica. i zet je dobro, kažu da je rak izliječen!

i ja sam ljetos imala jednu bezazleniju operaciju koja je uspjela posve dobro i riješila moj problem! na osobnom planu dogodio je prijelomni događaj koji sam čekala 40 godina. otišla sam sa 1.1. u mirovinu i mogu reći da je stvarno tako dobro kako ljudi pričaju! tek sada shvaćam, ne koliko vremena sada imam, već koliko ga prije nisam imala. jurnjava je bila obilježje mog života. u ovoj sam imala i jednu vezu i dvije vezice! reklo bi se tri jebača ha ha malo jača! pregršt druženja sa prijateljima, poznanicima....sve u svemu osim djeteta, prilično dobra godina zame! čak sam se i dugova uspjela riješit zahvaljujući pozamašnoj otpremnini.

i znate kaj sam još otkrila ove godine? to da volim svoju samoću, prigrlila sam ju i uglavnom uživam u njoj! redovno odem van na izložbe, kazališta, kino, plesnjak...no više ne jurim bezglavo u društvo samo da nisam solo! istina, teško je ponekad i bolno kad nemaš s kime podijeliti tugu ili radost, ali sve više to dijeliš sa sobom! i nekako si smiren, sretan i zadovoljan! nisam još posve odustala, ali kako je ovih dana prošla i 12. godina mog soliranja, recimo da sam izgubila svaku nadu da ću srest stvorenje koje mi odgovara. što ne znači da opet neću učinit neki kompromis, neku vezicu radi sexa, radi priče ili čega got što se u određenom trenutku pokaže prikladnim?

mogu sve, ali i ne moram! to je taj dobar osjećaj, taj balans...ništa ne moraš osim onoga što želiš! definitivno, u ovoj godini nije bilo ljubavi za mene i za nekog od mene! i sve u svemu, ovo je bila dobra godina! nakon šest godina izlazaka i dočeka, odlučih ovu biti doma! bila sam karakter pa sam odoljela raznim pozivima..naprosto sam odlučila biti doma! ta predvidivost nekih događaja sve mi više paše! no, iskočim ja još uvijek tu i tamo iz svakodnevice...ko ona ribica iz vode! no izroni su sve kraći i sve pllići, a dubine sve dalje! svijest o tome pomaže mi živjeti. jedno je kad znaš tko i što si i to prihvaćaš a drugo je kad si u nesvijesti i nemaš pojma kaj ti se u stvari uopće događa jer nisi u stanju zaviriti use! osim nase i podase! svakom njegovo!

anyway, i ova Nova će biti kako doliči! i što sam starija svjesnija sam kako je novac važno sredstvo sreće! moš kupit ponešto što te veseli.....eto, u frižideru se "ladi" šampanjac neki talijanski, neko fino francusko vino, nešto janjca, sarmica pod obavezno...ostaci kolača...i bok te veseli! u stvari jedino čemu se radujem je i ovaj put novogodišnji koncert bečke filharmonije! jedino će se juhica krčkati i ometati te zvukove radeckog i dunavske plave valove...davno su mi rekli da sam morti ja trebala živjeti u nekom drugom vremenu, kad se slušao jazz, blues i kad su žene bile...dame? no ipak, draže mi je ovo vrijeme s obzirom na moju feminiziranost!

jesam li vam rekla da ću se početi baviti politikom? onako, volonterski sa žutim prslukom na cesti! iako nisam sigurna koliko i u tom društvu nisam ispred vremena? pa ipak, vrijedi pokušati! u Novu s novim entuzijazmom svih prethodnih! A kako se "Nijemac" i ja još ne družimo, valja stvarati nova sjećanja! tko zna što će biti sutra ako me on posjeti? film "zauvijek alice" mi još odzvanja u glavi..tnx no tnx! kak ono vele...činim što mogu, a desit će se što mora! sretna mi...sretna vam..Nova!
p.s. neki (slavni) razotrkivaju sise, guzove i slične im "pertinencije" javno...a je eto razgolitih se....ljudski! jer, sve što je ljudski nije mi strano!"

p.s.p.s.
ovih dana uskoro mi ističe premium pa rekoh, ajde da puknem još koji zapis dok mogu i imam plaćeno. ovo je prvi od nemjeravana dva!

Moje prvo badnje veče koje pamtim bje uprvo ovdje, na iskrici, davne 2006.g. kada me kćer ulogirala na ovu stranicu! Otada sam tu, gotovo svako badnje veče. Jer, nisam vjernik tako da mi ono ništa ne znači, osim nešto bakalara na bijelo, neka čaša vina i uglavnom bez društva. Iščitala sam danas donin blog, ošla spavat iza ponoći ali kao što vidite pišem ovaj blog a davno smo zakoračili u Božić!
Što reći? U sitne sate biti budan nije nešto. Osobito ako su razlozi stupidni. No, sve u životu valja respektirati i uvažavati, pa tako i nesanicu duha i tijela! Ali, uzroci nesanice su obično dublji i sežu ne samo vremenski u prošlost već i u svakom zakutku tijela valja ju potražiti? Uskoro mi ističe premim pa je ovo moguće i jedan od mojih zadnjih zapisa, barem ovako javnih! One druge, "tajne", samo za sebe vjerojatno ću s vremena na vrijeme pisati i dalje za sebe.

I ovo badnje veče ću vjerojatno pamtiti po posvemašnjoj ljudskoj gluposti, jadu i bijedi ljudskog uma i tijela. No, unatoč finom bakalaru, punjenim papričicama, pršutu, siru i zalijevanju dobrim francuskim vinom, ovo je ispalo šit! Takav šit da ću teško to moći popraviti ovih dana? No, hoću i moram.

Ja kad nešto dogovorim, nastojim to ispoštovati. Onak, čvrste sam riječi i djela. Ali, ponekad čovjek naprosto ne vidi svrhu, jer bi ostankom samo još više se uneredio! Uneredit ću se i odlaskom, ali možda je jedino rješenje bilo ne ići.
Božićni darovi razmijenjeni, božićno drvce još uredno stoji na stolu, aranžman svježeg borovog granja uredno krasi jedan stolić, borek okićen crvenim lapicama i kuglicama (ha ha obožavam crvenu boju) svjedoči jednom grotesknom pokušaju života i suživota! Bilo bi lijepo da je bilo. A još veče prije kleli smo se na ljubav, život gotovo do smrti. Avaj!

Ona patka će sigurno biti još grotesknija sutra, a janjetina za Novu danima će se vući po zakucima stana svojim miomirisima. Ne može se i neće se nikome biti klaun, reče jedan čovo večeras iz čega sam ja zaključila da niti ja ne želim biti nikakva klaunica. Nikome, osim povremeno sebi! Zabavljala sam se uvijek sama u svom životu i organizirala i tulume, gotovo i orgije ali nikad nisam smatrala da sam klaunica. Osobito ne ona zbog ljubavi. Davno sam pisala ovako u neku sitnu uru. Nema niti sada razloga, jer ovaj circus maximus mora završiti. Kak i priliči, pod cirkuskom šatrom razapetom ovdje na zapadu grada. Cirkus je gostovao u vašem gradu cca pet mjeseci i vrijeme mu je ići doma. Dom je tamo gdje sam ja! Raspustila sam sve cirkusante, prvenstveno uključivo sebe, pa ću zagasit svjetlo i sići s trona ljubavi koja to nije mogla biti. Jer, da jest ne bi bilo cirkusanata i zabavljača, čistačica i kuharica, konobara i...i…nepotrebnih suza i pogleda (kak bi rekli moji sinjani: uništa)!
Nema slike, osim one znane o rukama na leđima (koje impliciraju poslušnost i muk)…i jedne pjesme, nekako mi baš ona pala sada u sitne sate na pamet. Bez zavjesa, meni čudan prozor, čudan kraj, tuđi ljudi, krajevi…ni emocije više nisu moje! Valja poći sad!

Link
Hotel California - Eagle

u ovoj nestašici na blogu (danima već nikakvih zapisa, jad i bijeda od bloga), evo da puknem jedan svoj dobar zapis na koji me podsjetio fejs prije šest godina, na današnji dan 2018.g.
c/p

Svaka gotovo da jednako počne... pogledom u klizna krila ormara koja su u pravilu poluotvorena! I onda okretanjem u krevetu...čas na jednu pa na drugu stranu. Uvjerava me danas moj frend Đ. da to nije blagdanska depresija. Odnosno ako i jest da joj se trebam oduprijeti? Iako mi nije rekao zašto joj se ne bih prepustila? Rezultat je gotovo isti, tj nema ga. Sekvence nekih filmova ovih dana su mi došle u misao i nekako ne mogu zaspati! Jedna od njih je da je važno koga mi volimo a ne tko nas!? Gotovo bih se složila...iako je tako tužno kad nas ne voli onaj koga mi volimo? Tko nas voli, a mi ne, to nas ne boli. Više nas smeta. I nije točna V. konstatacija da je novac samo za glupe ljude? Dobro dođe i pametnima, Dapače njima je i potrebniji. Dobar je to osjećaj kad si zadovoljan i kad te ne jebe lova. I kad znaš što ćeš i koji osjećaj zadovoljstva (ali ne i sreće) njime obasuti sebe i svoj život. Ali iluzija je ..ili pak laž (u V. slučaju) reći da ljubav nije bitna. Jest...i te kako, baš sada ..baš zato kad odu svi da imamo koga voljeti. I ne može se kupiti...to je nešto, kak veli J....u darivanju. Iako ću se potruditi ovih dana naći razliku između darivanja i....davanja? Radi nesanice koja me prati...od vremena do vremena. S istim počecima i završecima...danas sam se pokušala sjetiti jednog susreta prije 10 godina. Ime mu je bilo ..B! Bilo je to na jednom kolodvoru...tad i tako...i nikad više! Ko u filmu Jack i Jill...francuzi znaju napraviti film. Život mi se još uvijek odvija ko na traci...tri dana jurnjave a potom mir i muk! s tim da ja sada određujem ritam. Bilo je i dalje tu. Kuca, iako uglavnom zalud. bilo je puno više ushita, uzleta...nije da nemam krila, nije da je obronak strahotan....samo...naprosto...to, čega nema! Iako zbog toga čega nema, imam nesanicu! Ovih dana sam promatrala zalaz...onaj zimski! bitno je drugačiji od ljetnog. kroz ogoljele krošnje drveća jedva da se probija...i brzo zađe. nebo se ne žari, samo nešto malo rumenila! no, dovoljno da obasja nebo i cijeli obzor! kao i osmjeh sretnog čovjeka. i žene!"

u međuvremnu, neka sreća mi se smiješi! možda i ja postanem ovih dana sretna žena-čovjek? valja se spakirati za taj put, zima samo što nije!

/photo credit: Aligned by Pierre Pellegrini/

kasnim par dana, ali mislim da je na vrijeme, dragi Tin (15.prosinac godišnjica smrti velikana hr pjesništva Tina Ujevića)
jer tvoja poezija je uvijek na vrijeme!

"Kamo su pale godine?
u kakvu rupu, crni jaz?
Vrati mi sebe, Gospodine,
u suši hladni mlaz.
Kamo su pale plodine?
u kakav mrak? u kakav mraz?
Od svega osta kita riječi,
taj bezutješni spomenar.
Prazninom svaka slovka zveči
i kori: ti si opsjenar.
Riječi su mrtve. Trule. Svele.
A zvuk je možda smisao.
Kaži mi, rujni arhanđele,
zašto sam sve to pisao,
na se kidisao
i nisam izbrisao?
Pala su ljeta u jaz zvuka,
pjesme su pjesnika razočarale.
Danas se liječim znakom muka,
riječi su svoju riječ rasparale.
Leti na vjetru, pljevo ljetine!
Gubi se s virom što je lud zaplesao.
Saopći tamnoj duši svjetine
sreću što sam (sa sebe) prah otresao.
Da, zvuk je možda smisao.
A smisao je nesmisao."
(T.Ujević: Kostur vremena)

(svijest)

Jesi li primijetio da sam odšutjela datum naša četiri mjeseca od prvog susreta? Nije da se nisam sjetila, ali nisam tebe podsjetila. I meni to više nije važno, kao ni tebi. Napredujemo u nevažnosti i jedan i drugi.
Jesi li primijetio da više ne šaljemo poruke i ne zovemo, iako ne spavaš više do podne i budan si već u osam sati zbog majstora? Jel ti „dragana“ nadomještava moje poruke u sitne sate, onako prijateljske? Meni moj prijatelj donekle, jer s njim pijem kavu i pričam skoro pa svakih par dana. Surogati ljubavi! Zar nam je to dovoljno nakon tolike naše ljubavi? Očito tebi jest. Tebe nema. Ne znam gdje si, iako znam da bauljaš između majstora i posla. Ne tražiš me, iako me trebaš, kažeš?
Jesi li primijetio da smo sve manje zajedno bilo kako, pače, nikako!
A reče koliko jučer da me trebaš?
I ja trebam tebe, ali ne kao misao da znam da postojiš, nepostojeći! Trebam tvoj dodir, tvoj pogled i dubinu tvojih plavih očiju koje skrivaš iza očalica. Trebam zagrljaj i poljubac. Tvoje riječi utjehe i ohrabrenja. Trebam našu priču, naše sate, naše dane! Tko ih je ukrao?
Nema ničega od toga?
Jesi li primijetio da sam sve tiša i utihnula? Jer, neću se više ja boriti za tebe i nas. A ti niti znaš kako niti hoćeš. Znam, pedeset godina nisi i ne znaš kako. Ja sam ti pokušala pokazati, ja sam činila umjesto tebe misleći kako ćeš vidjeti, osjetiti, znati…što i kako?
Jesi li primijetio kako odlazimo? I što si učinio da onaj naš smijeh koji toliko često spominješ, vratiš? Bar na trenutke! Ti koji si me molio da te naučim kako voljeti, jer si me zavolio. Ti koji si želio biti i molio me da budemo, da ne odlazim, a onda ti odlaziš svaki dan, nedolazeći. Ti koji si odustao od nas a da nisi niti pokušao? Jesi li? Koliko? Kako? Jel se ponekad pitaš što si činio da nas bude, osim što si me volio? Da bi ljubav stanovala ovdje, treba joj pružiti dom, utočište i svaki dan je ponovo i iznova njegovati.
Jesi i primijetio da ne stvaraš nikakve više prilike za bilo što, a kamoli smijeh?
Jesi li primijetio da je prošlo tjedan dana od zadnje moje mail poruke, na koju si odgovorio tek tri sata nakon primitka, kad je već bilo kasno za moj prijedlog iz maila?
Jesi li primijetio da više ne smišljam i predlažem naša druženja…izlete, izlaske, događaje?
Jesi li primijetio da više skoro o ničem ne pričamo osim o našim problemima (susreti i bivanja) ali ne dajemo rješenja, jer ti nisi u stanju ništa učiniti da bude drugačije, barem do sada?
Jesi li primijetio svo ovo vrijeme moje sitne znakove pažnje prema tebi? Slušam te, gledam, čujem! Kada si me zadnji put pitao, kako sam, što radim i kako ispunjavam svoje puste dane?
Kada si mi zadnji put donio cvijet, a znaš koliko mi to znači? Kupila sam si i ovaj tjedan buket prekrasnih ruža, neka ih. Sreća je u malim stvarima, jer velike se ne događaju više.
Ali, kada i ako izostanu i male, a velikih nema, čega ima?
Jesi li primijetio da si ti mene naučio kako da te ne zovem, ne tražim, ne budem, kako da te ignoriram? Ja tebe nisam ničemu naučila, jer ti si i dalje sam sebi dovoljan. Jedino što sada nisi manjkav takav kakav si bio cijeli život i kad sam te srela, jer imaš ljubav, voliš me. To što ti je dovoljna misao i neka pusta želja, a to si ti, moram i ja to prihvatiti.
Tebi je to dovoljno, shvatila sam to.
Ne, nisi primijetio! Ja jesam. Avaj, koja korist od mog primjećivanja?
Ovakvim tempom i načinom, postat ćemo znanci koji povremeno popiju kavu i pričaju o vremenu, politici i ostalim tricama i kučinama.
Ovih dana sam se slučajno vratila nekim svojim zapisima od prije 20 godina! Tako su aktulani, objavit ću ih ovih dana…tek toliko da podsjetim sebe što se zbivalo u mojoj glavi, umu ali i duši prije 20 let.
Danas mi je posve jasno zašto je i 20 godina nakon isto! Zato što sam ja ista, žena koja je u stanju boriti se i ginuti za „pravu stvar“ a to je ljubav prema bližnjem, i partneru, kad se dogodi. Nikad se nitko nije tako borio za mene!
Da malo parafraziram i citiram Tina;
„…moj pesimizam nije pesimizam nemoćnika, već pesimizam moćnika i mogućnika…takve uzvisine duha s kojih misao dodiruje zvijezde.“
„…Patnja proizlazi iz nezadovoljene žeđi (a ja ludi žeđač u mahnitom hodu) za saznanjem, što je samo druga metafora za „grabežljivost mozga“ tj. težnja za apsolutnim. Ali, apsolutno ne postoji, i rezultat traženja jest osjećaj uzaludnosti i uzroka boli. Odakle dolazi patnja nego iz traženja. Postojati znači biti žedan. Ponekad za svjetlost moraš riskirati mrak..:“
“…jer meni treba odgovor, i ljubav, ili sveta smrt…“
Moram izgubiti naivnost i razočaranje u ljude!
Na koncu, ne znam da li da se tješim il da strepim? Vrijeme će pokazati da li je stvarna prepreka bio tvoj posao ili je ipak stvar do tebe?


(Iako sam rekla da ovo moje obraćanje tebi neću objaviti jer sam ti sve to pročitala, ipak hoću! Da ostane traga tome što sam sve rekla i primijetila. Da me podsjeća na moje primjećivanje i pokušaje promjene. Jer, u pravu je Borges kada kaže da ono što doživi jedan čovjek, doživljavaju svi ljudi.
Pa tako će možda i ovo moje lamentiranje nekome poslužiti da razbistri svoje misli, svoju vezu…možda će neke ljude potaknuti ne samo na razmišljanje, već i na činjenje? Ako i jedna veza bude spašena od propasti povodom ovog zapisa, ja sam ipak sretna žena).

Ti nisi sretna žena, reče jednom. Al, kad ponovi, razmisliti mi je o rečenom? Jesam li ja sretna žena? Ne nisam! Jer, da jesam, ne bih brinula...niti o tebi, niti o meni. Ne bih maštala. Ne bih željala biti s tobom. Ne bih iščekivala naš susret. Ne bih toliko toga što sada činim, da te usrećim. Sretna žena živi svoj život bez puno obaziranja na sve oko sebe, jer je sretna. Sretna žena je učinila nekog sretnim i to joj je dovoljno. Žena je inače sretna samo ako su sretni dragi joj ljudi oko nje.

Zašto nisam sretna žena? Možda stoga što stalno imam surogat sreće? Sreću tražim izvan sebe umjesto u sebi. Za sreću mi je potrebna druga ruka, a ne samo moja. Za sreću mi je važno da čujem glas osim svoga. Ljudski glas.

Sretna žena ima lijepe oči, poput ovih naslikanih! To je ona ista žena, koja sada nije sretna. Je li ikada ili tada bila? Jest. Često. I sada i tada.

Ali, sreća dođe iznenada, a još nenadanije prođe. Ne možeš je uhvatiti i zadržati. Osjetiš je u trenu, prepustiš se i taman kad poželiš još, iščezne. Zbog nerazumijevanja, prijevara, izdaje, nemogućnosti, odsutnosti...milion je razloga za ne biti sretna žena. Jedan je dovoljan za biti.

kako biti sretna žena u ljubavi? Rasprši se tih sitnih maslačaka sreće po cijeloj livadi života! Ali, vjetar ih raznese ne razne strane i poneki se zaustavi, opstane....poneki odnese bujica obližnjeg potoka. Poneki završi u rupi koju je netko drugi za nešto drugo ispkopao? Tek poneko sjeme padne na plodno tlo i naraste...novi maslačak! Tako i sreća u ljubavi. Dovoljan je tek povjetarac da ju raznese u milion komadića. A opet, jedan je dovoljan da nastane novi maslačak. Tako je zapisano od postojanja.

Ljubav nas "tjera" da se dajemo, bez ostatka. A onda ostatak preraste "domaćina" i preuzme cijelo tijelo i od svega ostane samo...ostatak!

I odložim dar od ostatka onkraj puta i nastavim dalje, i dalje. Dok opet ne dođeš do neke livade s maslačcima. Sretna žena ubere ga i rasprši tisuće "helikopterića" željna igre leptirića!

Nisam sretna žena iako sam nekoć imala lijepe oči kao naslikane. Nisam sretna žena iako sam ljubljena i voljena bila to the end. Nisam sretna jer ne znam biti sretna. Kako biti sretna uz toliku sreću ljubavi? Moraš ostaviti ljubav ako želiš biti sretna, ženo!
P.s. sretnu ženu kad je nesretna zagrli njezin čovjek!

Mumbai je grad u Indiji od 12 miliona stanovnika, sa okolicom, kaže 19, šesta najveća anglomeracija na svijetu! Ne volim Indiju i nikad ne bih tamo mogla živjeti (imam neke svoje razloge i kanone)! Mrzim ratove, čak i one obrambene i ne mogu se nikad složit da je bilo koji rat opravdan? Pa zašto onda već u naslovu suprotstavljam ljubav i ratove (ovi punski su mi onak verbalno fejkavi pa zato baš njih kao moto za sve ratove)?

Sinoć sam dva sata uživala u dobrom filmu. Višeslojan, kakva samo ljubav može biti. Žene u glavnim ulogama što je još uvijek prava rijetkost. Tri generacije Indije. Kamera fenomenalna. Kako se od običnih vizura i scena može stvoriti fantazija. Zato je valjda film i dobio zlatnu palmu u Canesu! Ali, kako svaka bjelina da bi se spoznala mora imati i crne boje, tako i u tom filmu ne može jedno bez drugog. Mogla se osjetiti a ne samo vidjeti sva ta raskoš tradicije, suvremene Indije i ljubavi, koja je vječna. U svim vremenima i uvjetima. Ne samo muškarca i žene, već ljudska. I patnja, koja je imanentna čovjeku.

A ratovi? Otišla sam popodne i tek post festum justros čitam fly-ev blog na temu propagande i za mene posvemašnje ljudske gluposti koja čak ne zaslužuje da se čovjek referira na to, toliko je Putin i ta situacija groteskna.

Zašto je moja opaska o „amputaciji mozga“ tako pogrešno protumačena od tvoje strane Fly, nije mi jasno? Jer, u kontekstu u kojem sam ju spomenula (jasno je da ta pojava „amputacije mozga“ ne postoji, već je metafora, a jedino što postoji je termin „Dijagnoza moždane smrti jednaka je smrti osobe”), jasno je da govorim o ruskom narodu (prvenstveno) pa i HR narodu, koji zbog te “amputacije mozga” bira vođe kao što su Putin, Plenković i slični po svijetu! Ja u tom svom izričaju nikako nisam išla ad hominem već kao što rekoh, bje metafora za suludo ponašanje pojedinih naroda! Čudi me da nitko nije elaborirao tu metaforu I stvarno se zapitao zašto dobar dio svijeta i naroda funkcionira upravo na tom principu? Imaju mogućnost izbora (na stranu one države i državice čisto kolonijalne koje nemaju demokraciju), ali ove koje imaju, čine LOŠ I POGUBAN izbor za sebe osobno i za cijeli narod biranjem Putina, Plenkovića, Orbana i sl (što se trenutno događa u Francuskoj)!

Čista dekadencija zapada I propast kapitalizma! I da, nisi u pravu Fly (ili nisi dovoljno informiran ili si ipak za kapitalizam I imperijalizam) kad kažeš da do danas nije izmišljen bolji tip upravljanja državama i svijetom? O da, postoji to…I to je ODRAST! No, kako napraviti salto mortale svog mozga i naučenog, I kako se dobrovolljno odreći imanja u korist biivanja? Teško, priznajem! Možda je nama koji nikad nismo imali ali smo bili, lakše?

Pa onda takvi “voždovi” vode svoj narod u ratove, pa onda im daju odličja, čestitaju na izgubljenim ekstremitetima. Pa nagledali smo se i čuli o svim tim obilascima generala nakon bitke, još od Napoleona, 1. svj. rata koji je bio rat zbog i za teritorij imperijalnih sila, gdje su ljudi bili topovsko meso tamo po rovovima, pa 2.svj. rata u kojem je opet jedan cijeli narod bio zaluđen (amputacija mozga) i nije vidio to što je trebao vidjeti da se radi o istrebljenju čovjeka a ne ideji “više rase”!
Za mene je svaki rat krvav, nepotreban I besmisleni, jer nema opravdanja da bilo tko gine za tuđe ciljeve (uglavnom materijalne). Na svu sreću ima naroda koji nikako ili dugo već nisu ratovali pa se pitam kako to njima uspijeva? Ipak je moguće!

Pa i ovaj naš “domovinski” nije bio potreban? Jer, da smo imali našeg Havela (npr Gotovac, Savka, Tripalo I slična obrazovana škvadra), umjesto Tuđmana, Šuška I njegovih Ere koji su posezali preko Drine, ne bismo imali ovaj, ne oslobodilački već poharalački, rat. Ali, za provedbu te “priče” trebalo je ubiti Rajhl Kira, Kraljevića i druge a ostaviti Glavaše i slične.

Jer, dok su naši mladi bili na bojišnici, ostavši bez posla, drugi povlašteni su zgrabili sve što je vrijedilo, donijeli zakone o privatizaciji i pretvorbi i opljačkali sve što je ovaj HR narod stvorio u 50 godina, preko noći! Kome je trebao ovaj “domovinski” rat? Ok, oni koji su bili napadnuti (Vukovar, “Vojna Krajina” i sl) trebali su se braniti uz svesrdnu pomoć cijele HR (ali svu koja je stizala iz dijaspsore a ne trpat u svoje džepove i švercat oružjem). Istina je da se nismo sami obranili ne bismo dobili pomoć svijeta. EU (više Ameri) nam je pomogla tek kad smo se sami obranili. Šteta svakog života, šteta svake razorene I spaljene kuće, namjerne žrtve Vukovara…ali, nitko nas nije tako i toliko poharao kroz povijest kao upravo zadnjih 30 godina “NAŠI HRVATI” ma gdje bili!

“Pomogli” su i razni Čermaki, Gotovine, Krstičevići, Rojsi, Raići..koji su od gologuzih koji su otišli u rat za svoje ciljeve, stekli i postali milijunaši, a Todorići, Kutle, Tedesci, Gucići kao produžena ruka vlasti “opelješili” sve što je postojalo od industrije i vrijedilo. Koja je cijena ovih “naših dječaka” koji su izgubili ruke, noge…zaboravljaš da je i njima njihov “vožd” dao odlikovanje, nagradu u vidu beneficija, nezaslužene mirovine…sve je isto, samo su odore drugačije!
Zašto naši stradali dečki nisu upitali za zdravlje (dok su oni ratovali i ostajali bez ekstremiteta) kako su neki Čermaki, Raići i slični stekli tvornice. I zašto nisu nikad pitali aktualne predsjednike (Milanović i Plenković) gdje su to oni bili 1991.g. i kako su opće došli u Ministarstvo ino poslova? Jel možda preko svojih tateka državnih funkcionera one SKJ države?

Vidiš, Fly (ja ću opet o sebi a ne o drugima) ja sam svojih 44 godine staža uvijek posao dobila putem natječaja, a moja kćer doktorica znanosti eto i danas ne može dobiti posao (fala bogu da joj ne treba) u HR bez HDZ-SDP iskaznice! Jer, pazi sad, cura je diplomirala sa 5,0 na Filozofskom…doktorirala..,.bez mecena I članske iskaznice. Valjda bi i ona trebala napravit “amputaciju mozga” i biti podguzna muha i poslušnik da bi mogla uopće raditi u nekom državnom arhivu, muzeju ili slično? Putin je i te kako na djelu i ovdje u HR, samo mu je ime drugačije i viđamo ga svaki dan u liku Beeroša i silčnih, koji kradu novac od potrebitih. Možda ne treba (ni roman) pomagati gladnima i starima, možda se samo treba pobrinuti da ovakvi ko Beroš ne uzimaju od bolesnih i starih?

Ponekad bi bilo dobro da ljudi nauče (to se inače uči u osnovnjaku) čitati s razumijevanjem, ali svi smo cijepjeni kak jesmo a neki su i docjepljivani!
Na koncu, drago mi je Fly, da si na kraju svog zapisa tj komentarem malo poučio romana o povijesti…I da je nekoć istok i jug bio kolijevka civilizacije a zapad zapuštena selendra bez kulture , a u stvari napredovao upravo na pljački, krvi i suzama ostalih (robova). Danas nam se to vraća pa “robovi” alias izbjeglice samo dolaze po svoje, a mi se čudom čudimo (EU) i ne shvaćamo što nam se događa? Samo se sve ponavlja i ona stara priča “PAMTI PA VRATI!”

crna smokva, meni najdraža


human rights festival (kaptol centar, boutique)


i kaže on meni da me ne zove kad imam svoj program? a program mog kompjutera je poput one marine perazić, ou je! da čekam na moj program s njim, mislim da bismo završili negdje 2070.g. na nekom filmskom festvalu?

često sam nekoć odlazila na te festivale filmova (češki, francuski, izraelski, pa i ovo sada kaj sam vam podastrla su sve sjajni filmovi) i bilo bi sjajno kad bi otišli? pitam se koliko vas (ako itko bude i otišao? ) ovaj film jhe dobio zlatnu palmu ove godine u Canesu. istina, kaptol centar je na bregu i valja se popeti, a kad si na bregu valja i sići! priča filma je teška, kakva i može biti u Iranu! žena je tamo..ajme, bolje da ne započinjem priču! ovakve kao ja žene bi tamo mam giljotinirali ne, to su nekoć raditi u francuskoj, u iranu zakapaju i kamenuju žene)! tko je vidio da se žena pokazuje, tko je vidio da žena prosvjeduje, tko je vidio da žena protuslovi muškarcu (kaj veli slovka na to, jel su i žene grješne)? i tko je vidio da žena ima svoj raspored? to može imati samo ON!

na početku filma je priiča o toj smokvi koja nikako da rodi. istina, našla sam nekaj slično ali mislim da je ova priča malo preveć kršćanska i mislim da su je kršćani preuzeli od iranaca (perzija) jer zna se da je perzija postojala daleko prije. dake, priča ide ovako nekako:
"Jedan čovek je imao smokvu posađenu u svom vinogradu, i dođe da traži rod na njoj, ali ne nađe. Tada reče vinogradaru: vidi, ima tri godine kako dolazim i tražim rod na ovoj smokvi, ali ne nalazim. Poseci je; zašto da još slabi zemlju? Ali mu on odgovori i reče: gospodaru, ostavi je još ove godine, dok okopam oko nje i nađubrim, pa će možda roditi; ako pak ne rodi, poseći ćeš je u buduće.

"Poenta priče je da Isus nudi svojim slušaocima još jednu poslednju priliku za pokajanje."

dakle, ne možeš biti u programu ako ga ne ponudiš? ako ne daš nekom priliku da nešto podijeliš s njim, ne možeš ni očekivali plodove, kaj ne? eto, toliko od mene za večeras.

p.s. ulaz na festival je besplatan!


raspored filmova po danima

malo čagice

bilo je toga još, ali nesmijem tuđe fotke stavljati! btw baš smo pričali o tome kak bi bilo dobro da još neki ljudi dođu...dobra mjuza, dobra atmosfera (uvijek je tak u vintiću), možda zbog mladih ljudi? ali, starci obično čagaju bez komplekas (naše društvo) i dobro se zabavljamo! malo cuge, izlazak i život je odmah ljepši! ne morate baš svaki vikend sjediti doma i gledati tv npr ples sa zvijezdama...možete i sami zaplesati!

"Ti si nešto najdivnije što mi se moglo u životu dogoditi! I najbolnije." Tvoja ili moja rečenica? Kakogod, s tim moramo živjeti. Najdivnije bismo trebali živjeti, još ovo malo što nam je ostalo. Najbolnije ćemo zamotati u rite i načiniti čamac od bala tako da ne mogu potonuti, te pustiti niz Savu. Nek završi preko Dunava u Crnom moru, kamo i spada sva ta rijeka boli...a Crno može u Indijski...sve do Tihog! Kad tamo dođe može se vratiti preko Atlantika do Sredozemnog i Crnog, opet ...ali nas i naše tuge više neće biti. Za taj put potrebno nam je cca 60 dana. Otkazni rok teče! Krenimo danas, ljubavi! Jer....
"Molila si da te oslobodim vezanosti za tvoja očekivanja. Odvezao sam te, i sada te svezujem za moja očekivanja. Tvojima ću nahraniti gavranove, mojima ću nahraniti tebe, ptico pjevice." (V.Krmpotić)

ovo stoji na oglasnoj ploči tramvajske stanice Trešnjevački plac! bravo maestro!

kako je dobro kad nas netko može i u ovim nekim poznim godinama iznenaditi! ili kad sami sebe možemo iznenaditi! pa sam ja tako iznenadila samu sebe jučer. a onda me i on iznenadio!

najprije sam ja pozvonila dvaput /nakon bespoštedne prepiske i uzajamnog optuživanja/ ali odgovora nije bilo (kak ide onaj refren atomskog skloništa...za ljubav treba imat dušu)?

ali, kad ti je stalo ne odustaješ. ustraješ, makar i u ludosti! eto, to je bilo moje iznenađenje mene same. vrijedilo je.

sva sreća, već je pala noć, jer smo nedugo ispratili sunce u zalazu, hrvatskog sokola bez broja. kafiću ne znam ime, ali znam da nemaju bog zna kakvu kavu!

ali, iako je početak obećavao, rastanak je bio uobičajen. bez obećanja, dapače....


e sad dolazi najbolji dio priče!

na rastanku, bez poljupca uđoh u tramvaj! jebene dvije stanice nas dijele. i sjedim ja u tramvaju da preživim te dvije jebene stanice nakon rastanka. jesmo li slučajni prolaznici koji smo se sreli da bi se opet za par sati razišli?

i sjedeći tako, s leđa, nadamnom nadvila se sjena...i čovjek koji se saginje da me ljubi? on! da, on je ušao u isti tram iako smo se rastali na peronu. ostala sam paf. to mi se u životu nije dogodilo. istina, ne putujem često niti dugo tramvajem, ali ipak...

zagrljaj, poljupci...boli nas kiki što smo starci koji se ljube u tramvaju. čak mu ne znam niti broj (tramvaju)? izašli smo zagrljeni, ljubeći se do moje kuće...i ostali do jutra!

eto, to ja zovem iznenađenjem. i smjelošću. kad sam ga pitala, pa kako to da je post festum ušao u tram, reče: vrata su stajala otvorena predamnom, ti si otišla bez poljupca...i ja sam morao ući u taj tram i oprostiti se od tebe! to je ljubav. pa makar sutra bili i slučajni prolaznici. jučer...danas...bili smo si ljubavnici!


Link

pijem svoj popodnevni kofi. neuobičajeni petak. solo doma, bez ikakvih planova za ikud. niti mi je tko na pameti da bu mi došel. pobrinula sam se da nema iznenađenja! iako još uvijek najviše samu sebe iznenadim. no, danas sam dobila baš jednu nemoralnu ponudu! inače sam korisnik telemaha. na mobu sam probala sve (kak veli sajberica, izluftirala sam si i zguštala sve mobilne operatere, od t-coma, preko A1 do telemaha) ali sam trenutno vjerna telemahu. a njima sam se podarila i prije skoro dvije godine u digitalnoj tv, internetu i fiksnoj liniji. taj sport sa njima me mjesečno košta skoro 70 eura! za popizdit skupo, ali svaki grijeh se plaća, jel tak sajber?

i danas me zvao telemah, očito kuže da se ugovor bliži kraju, blagdani stižu i oni nude svašta. pa tako npr nude slijedećih šest mjeseci besplatno (jedan euro), a potom novi ugovor na 24 mjeseca. zvuči vrlo primamljivo, ko da ti netko pokloni 70 eura svaki mjesec!

i rekoh ja, ok, ali dajte mi malo vremena...i surfam ja tako odlučna istražit kaj se nudi (kaj ne sajber) i nać si novog partnera? kako je A1 jedan od mojih bivših, odlučila sam malo pronjuškati. čak sam napravila i neki upit, ali nisam baš bila zadovoljna rečenim.

ali, vidi vraga...zvoni mob! i opet A1. ovaj put nude nešto drugo? godinu dana besplatno, hrpu filmskih programa (kaj je meni jedino bitno), pride HBO max i netflix...wow...čak će mi i raskid ugovora sa telemah pokrit do 150 eura! voila...to ja zovem nemoralnom ponudom. i teško da ju neću prihvatit (jel bi ti sajber)!
danas sam bez slike i bez tona...brojim šuške koje ću zaradit (12x70) a da prstom neću mrdnut, kaj veliš na to sajber?

uf, baš sam promiskuitetna, stalno mijenjam partnere! mogu i tebi preporučit kojeg, sajber, samo znaš kaj, moraš bit u odnosu 24 mjeseca! sumnjam da ti to moš?

eto, da malo ja dotičnu spominjem jer ona mene malo malo pa uzme u usta...ja sam danas ispljunula sve kaj sam imala...nebum više, časna pionirska!

Link

lagano umiranje pablo neruda

Link
Lagano umirem u tvome sjećanju (ITD)

Link
arsen dedić otkako te ne volim

Nisam otkrila bolje mjesto od ovoga (fejs nije to)? Ne idem u crkvu i ne ispovijedam se! Nemam prijatelje s kojima mogu pričati o esenciji života.

Nemam niti svog čovjeka kojeg mogu nazvati i onako ljudski se požaliti…nije važno na što. Ako sam se raspala npr….ili mi curi voda…ili me boli pička! Nemam ja svog čovjeka!

Djeca ne žele pričati o mom životu jer imaju svoj. Ja imam isto svoj, al imam i lufta. Osobito s večeri kad utihnu zvukovi. Gotovo da čujem semafor iza ćoška? Nemam kome reći (ne želim) al imam što! U moru patnje i sranja (ne toliko mog već ovog planetarnog) dva lijepa događaja razvukla su me u osmjeh! Prije točno šest godina na ovaj dan (petak) dobila sam prvi papir (dva čak) početka kraja. Moj novi ugovor za otkaz ugovora o radu! Postajem tehnološki višak i dobivam otpremninu. Idem u penziju! At least!

Nešto što sam žarko željela konačno se i ostvarilo. To je valjda bila i posljednja dobra stvar u mom životu, valjda se zato i sjećam na to danas. Konačno ću moći spavati, zapisala sam tada! Danas, šest godina nakon, I dalje ne mogu spavati, ali ne zbog ure koja me budi ujutro već stoga što zaokupljam moj um ljudima, događajima, stvarima Kojima uopće nije mjesto u mom životu.

Povremeno se budim u šest sati ko nekoć. Istina, zaspim opet, ali zadnjih par mjeseci se budim svakih uru-dvije!

Možda se čudim kaj ura ne zvoni? Dril koji su provodili nad nama cijeli život živi i dalje šljaka. Kak ide ona poznata Arbeit macht frei !

Nekako se tješim da sam generacija koja je veći dio života živjela u Jugi (danas sam na prethodnom blogu podijelila jednu forwardušu koja je prilično istinita o mojoj generaciji). Zašto sam u toj državi imala dojam da nisam samo jmbg već i čovjek? Pa su nam obavezno uz novo ljeto ili odlazak na godišnji uvaljivali neke poklone, za nove godine kalendare, rokovnike i ostala sranja. Cijela moja bliža i dalja obitelj znala je da ću ih darivati svim tim nepotrebnim a ipak tako dragim glupostima?

Čemu sam se ono još obradovala ovih dana? Tome što sam sate I dane ljubavi provela s dragim čovjekom! Kako stvari stoje, nema dotični vremena za mene…nas! Kaže, imati će. Tko preživi, živjeti će.

Sustigla me danas moja dugotrajna samoća I depresija. Mene, koja sam uvijek bila i ostala dežurno obiteljsko spadalo. Onak, cirkusant par exellance! Tko ili što mi je ukralo osmjeh?

Btw, veći dio ovog teksta je moj tekst objavljen prije sedam ljeta, tj. 2017.g. a pogleč kako je danas prispodobiv?

Jel vam se dragi (bivši ili sadašnji nebitno) pojavio odnekud na vratima? Hm...ja još uvijek vjerujem u čuda, iako mi se nikad nije dogodilo? Ali, dogodilo se upravo večeras, dok sam napisala blog, on je bio pred vratima. HEUREKA! Eto da se i meni prvi put dogodi nešto u životu. Možda sam ja fulala jer nikad nikom nisam (osim jednom) dala ključeve svog stana? Pa kažem ja prije sedam godina u tom tekstu još neke stvari, koje su danas pase.

A znate što je dobro na ovom mjestu? To što uglavnom svi šute i ne usude se petljat u tuđi život. Bar ne tak, javno u face! Tko će imati muda ovdje napisati da se raspao osim npr mai (sare), done...ima li još tko? Nitko!

To će oni učinit drugi put na drugom mjestu, drugom zgodom, onak zabašurit, pa općenito...tak da svi misle da znaju na koga se odnosi,, al onaj na kog se odnosi...nema pojma! To je specijalnost bloga(fejsa) i licemjernih ljudi! Dovedena do savršenstva! Kao i moje pisanje i seciranje. Šteta, iako je meni to posve dovoljno, da ostavim to tu! Ili negdje drugdje? Pada mi na pamet neki jambo plakat? Eto, da imam love (onak na bacanje) zakupila bih si neki jambo prostor...i tam pisala svoje “svakidašnje jadikovke”! Kad volim, volim bez ostatka. Zato se i raspadnem.

Sigurna sam da bi tako bombardirajući (veličina je bitna) ljude ipak postigla da ih dignem iz ovog zombijata, od države, grada, planete, čovjeka.

Čitam Ivančića kako kaže da nas drilaju. Ja sam tipičan dokaz neuspjeha! I on. Mislimo svojom glavom. Idemo protiv struje, iako kažu da struja neće poskupjeti? Jebe mi se, iako nisam dugo već. Vrijeme je. Iako bojim se teško, osim ako se ne spustim na nivo vrtićke grupe i nađem tipa koji može jebat? kome je to toga, jer meni sigurno nije. Ali, još sam živa žena i želim svog čovjeka! Zašto te nema, čovječe, iako te ima? Nemaš vremena, kak reče moja kćer, sex je precijenjen. Otprilike sa 45 i manje, a mi smo sedam banki! Podijelila sam Sinišine (Glavaševića) riječi i ovaj put, odnosno pismo mrtvom čovjeku!

Ima li to smisla, pisati mrtvom čovjeku? Jednako kao i živom koji je zakopani mrtvac. A zakopalo nas sto godina unaprijed. Mene i mojih sto godina samoće, tebe tvojih 40 godina ničega. Ištem čovjeka a njega nema! Bavi se spašavanjem svijeta, kako reče...ili, hrani svinje, okopava vrtove…tak svejedno što čini, nečineći!

Do koljena sedmog će otplaćivat neko davno prošlo svršeno vrijeme svojih brakova, zabluda, imanja, bivanja...svega što je bilo jer to je jedini razlog...da neće niti biti.

Neće tada znat nit svršit jer će im sperma bit uglvnom nepokretna. Kao i kod japaneza. Japan će doseliti i kod nas (žuti, obojeni...ha ha ovo se u međuvremnu ostvarilo koliko ima magranata).

Razvijenost se širi...nezaustavljivo! Sve u svemu, stanje je redovno. Ja pišem a vi čitate! Voljela bih da je obrnuto, ali teško da ću to dočekat. Zašto je tako teško izrodit opet nekog pisca...na ovom prostoru npr? Dovoljno je da samo netko od vas bude iskren i kaže: raspao sam se! Život mi je zakurac. Volim te! Za široke narodne mase. Zašto mi Rudanica bila jedina žena koja misli? Možemo mi to, zar ne?
ah da, u svom stilu i skladu...malo ću vam svirati. znam, uglavnom ćete pobjeći...no to mi i bje namjera! sve su to elegije o smislu ljubavi, života...i svemu što smo proćerdali! zato smo valjda i tu...oni drugi i dalje lažu, mažu, glume...kako može praznina biti punina? možda tako da je nečija praznina moja punoća? Zar? Ta ja sam barem puna i dovoljna, ili bi tako trebalo biti? čija sam ja praznina, a čija punina? nisam više u stanju niti napuniti čašu, a kamoli je isprazniti. aluvij davno već stanuje ovdje...naplavina koliko voliš!
večeras ću uglavnom svirati...ova kompilacija teksta od prije sedam ljeta i danas...samo meni znači. ako se netko nađe, bit će mi drago. bolje nego da se izgubio!