HIPOKRIZIJA

normopati? Što je normopatija? To je nezdrava želja da budemo poput drugih!

Sinoć sam gledala jedan dobar, ali po temi uvrnut, film! Francuzi ko francuzi, ne mogu oni bez nastranosti i ekscentričnosti!
Pa je tako glavna glumica upotrijebila gornju riječ, rekavši svom suprugu (oboje intelektualci) da nek ne bude normopat!
Moram priznati da nisam imala posve jasno značenje te riječi, iako sam ju dobro protumačila u konetekstu u kojem je izrečena ta tvrdnja. Pa sam išla to potražiti i pojasniti (još uvijek učim i znatiželjna sam), pa evo dijelim s vama, dragi moji normopati!

Neću vam reći sadržaj i kraj filma, ali bilo je dobrog sexa (između maćehe i posinka), čak toliko i tako da sam i sama se poigrala sa sobom! Ali, nije to više za mene, a to sam priznala i svom dragom danas...onak na ručku na gornjem gradu s pogledom na katedralu, između oso buca i bunceka.
Pa smo se oboje složili da ćemo o toj epizodi (a i sadržaju filma, kojeg sam njemu ipak ispričala radi konteksta) razgovarati drugom zgodom, ne med tanjurima i čašama, s pogledom na Kaptol!
Potom Jozefina u Ameli pa smo oboje imali dojam da sjedimo negdje u Parizu, na Champs Élysées (šan ze li ze) i ispijamo svoj caffe!

No, da se vratim na normopatiju. Zanimljiv članak koji dijelim cijeli (uf, znam, teško je čitat, davno ste bili u osnovnjaku), ali možda nije loše da ovu domaću zadaću pročitate, pa potom možete i sastavak napisat na temu...vi kao kalupi?

Ne brinite za mene, kao što vidite ja se trudim biti stalno malo drugačija, čak i pretjerujem (kad ste zadnji put svršili pred tv ekranom?).
Evo, i dok ovo pišem trudim se biti vam zabavna na blogu...baš onak, ko pravi normopat!

A sada citirani tekst:

„Mi nismo kalupi. Nismo obvezni biti poput drugih, da se rastopimo poput šećera u šalici kave. Naša individualnost čini nas jedinstvenim i vrijednim, međutim, do danas svjedočimo - iu mnogim slučajevima žrtvama - vrlo izražene normopatije. Dakle, ta gotovo opsesivna potreba da budemo poput ostalih, često nas pretvara u objekte unutar jasno materijalnog društva.
Mogli bismo reći da ovaj fenomen nije nov. I očito nije. međutim, pisci i psihoanalitičari, poput Christophera Bollasa, ističu da utjecaj tehnologije mijenja naše razmišljanje, pa čak i osobnost. Ono što vidimo na ekranu mobilnog telefona ili računala, na primjer, iznenada ima ogromnu snagu.
U posljednjem poslu Život u eri zbunjenosti ova referenca u modernoj psihoanalitičkoj teoriji pokušava nas upozoriti na vrlo specifičan aspekt. Velik broj Normopaths već živi oko nas.
To su ljudi koji se nisu ni najmanje produbili u vlastitom identitetu, koji nisu radili samospoznaju i koji žive samo s jednim ciljem: postići društvenu validaciju.

Taj cilj prolazi ostaviti po strani vlastitu individualnost i pokušati uskladiti silu s onim što oni razumiju pod "biti normalan". Tako, oponašajući gotovo ono što rade, kažu ili misle da su drugi u svojim grupama na društvenim mrežama, u onom što se događa ili u tom krugu, često zatvorenom, prijateljima ili zajednici, dobiti usporedbu psihološke ravnoteže i mira.

Izlazak iz norme, nemogućnost da se uklopi u taj izmišljeni i nemogući kalup, neizbježno ih vodi u veliku patnju. Čak i više, U svakom Normopathu postoji i trajni osjećaj sjeta, egzistencijalne praznine. To je očigledan trag uma koji se nije usudio rezati pupčanu vrpcu, koja nije uspjela individualno razviti svoju vrijednu osobnost..
"Normopatija je abnormalni impuls ka navodnoj normalnosti".

Normopatija je nezdrava tjelovježba
Postoji nešto što je znatiželjno. Volimo reći da smo jedinstveni i posebni. međutim, većinu vremena pokušavamo biti poput drugih, uklapamo se u ono što je "normativno" i očekivano. Inače, ako se odlučimo za vlastiti glas, da djelujemo u skladu s našim željama i motivima, neće nam trebati dugo da se istaknemo.
Albert Ellis, poznati kognitivni psihoterapeut, govorio je to ključ sreće leži u učenju da budemo sami u svijetu koji je gotovo uvijek nepravedan. Nekako, bilo da to želimo ili ne, prisiljeni smo nositi se s kritičnim glasovima, s velikim i malim poteškoćama, i naravno s nepravdom.
Norma, s druge strane, ne bavi se ni s čim, pretpostavlja i dopušta da se ponese. On samo oponaša, posluša i popušta. Zato što je normopatija strašno pasivna i dolazi do racionalizacije i davanja valjanih djela i dimenzija koje su ponekad potpuno nelogične. Doktor Christopher Bollas, na primjer, govori o slučaju mladića koji je pokušao počiniti samoubojstvo samo zato što nije bio dobar u nogometu kao njegovi prijatelji..
Tipke koje definiraju normu
Pojam normopatije skovao je psihoanalitičar Joyce McDougall, jedna od najvažnijih referenci u području dječje shizofrenije. U svojoj knjizi Molba za mjeru anomalije uvela ovu riječ kako bi u osnovi definirala strah od individualnosti.
• Oni su ljudi koji žude za društvenim odobrenjem u svakom trenutku ostavljajući po strani svoj identitet, pa čak i njegovo dostojanstvo.
• Gotovo ne shvaćajući to, na kraju stvaraju lažni ja. To je entitet usmjeren samo izvana, živjeti magnetizirano na ono što se događa u najbližem okruženju: prijatelji, zajednica, društvene mreže ...
• Tako u studiji koju su proveli Howard Gardner i Katie Davis ističu da su neki od naših mladih ljudi oni koriste ono što su definirali kao "aplikaciju mentaliteta" (mentalitet aplikacije).
• Neki adolescenti upravljaju svojim životima na isti način na koji se kreću svojim aplikacijama: s nekoliko opcija, koristeći iste alate koje koriste drugi i izbjegavajući neočekivane rizike.
• Normopatija je sinonim za patnju. To je nešto o čemu bi trebalo biti jasno. Budući da normopatija pati, uvijek se osjeća izgubljeno i prazno. On je nepismen u emocionalnom svijetu i još ne zna kako se nositi s frustracijom, razočaranjem, neuspjehom ...
• Vaše razmišljanje je operativno. Taj mentalitet app ne dopušta mu da razmišlja, a još manje da zna kako se ta vrata otvaraju u unutrašnjost, ne samo zanemarena, već i neistražena..
Što radimo s normopatijom?
Normopatija je "bolest" koja se liječi primjenom individualnosti. Normopatski je pojedinac koji poriče svoj unutarnji život da bi se posvetio isključivo vježbanju površnog, praznog, najsumnjivijeg oponašanja, sve dok ne postane objekt. Prije ili kasnije doći će patnja, vječno nezadovoljstvo.
Tada će ova vrsta profila morati tražiti pomoć, krenuti na putovanje gdje će raditi na samopoštovanju, identitetima, vrijednostima i osobnostima. Tada će doći trenutak kada autentična pupčana vrpca konačno će biti izrezana, ustati kao slobodno biće sa svojim vlastitim otiskom, s vlastitim glasinama, ritmom i posebnostima. Normopatija se može izliječiti, i to će učiniti kad postane potpuno svjestan da ne postoji ništa tako nenormalno kao što je opsesija da je normalna.”

po jutru se dan poznaje


očekivano! ali, napravit ću jedan mali osvrt, jer kao i uvijek, obavila sam svoju glasačku dužnost. ali, ne samo to...izabrala sam ono što sam htjela. i vidim da se neki još uvijek čude (ko picek glisti) kaj je to zagrebačkim građanima da opet biraju vlast možemo i T.T.?

po to je da smo prvi i najveći grad u hr po svemu, po financijama, po pameti, po mladosti...jednom rječju po sposobnosti, a ne podobnosti. nikad hdz nije (od 2.000.g. naovamo) imao vlast u zagrebu, pa neće niti sada. istina, ja sam mislila da će T.T. (neki nemreju niti čut njegovo ime i prezime pa sam obazirva da im ne izazovem nesanicu) pomesti ostale već u prvom krugu, što mu je nedostajalo tek za par postotaka.

pratila sam tu prljavu kampanju, hadezenjare su se služile svim i svačim, od njihovog "dečka" do ostalih smicalica. koliko puta se samo plenković i njegova svita prešetavao zadnjih mjesec dana po lijepoj našoj? o mom trošku za korist hdz-a, pa im ipak nije uspjelo. barem ne u tri najveća grada (čitaj više od pola HR), zagrebu, splitu i rijeci. osijek je ionako prestao biti veliki grad po broju stanovnika. palanka, rekli bi mi građani. iako onaj radić mi se čini kao kulturan i ne baš hadezenjara.

i dobro je da na lokalnoj razini ljudi biraju ljude uglavnom sa imenom i prezimenom a manje stranke. a sdp je fakat konačno izgubio rijeku. čudi me da nije i prije, jer onakvi metulazemi ala komadina, pa ovaj filipović...pa to je bilo ruglo grada poput rijeke.

i tak, sinoć me prikovala hrt uz tv, ali nisam grizla nokte. imala sam uspješan radni vikend. ha ha...konačno su mi obje "rolete" pale, a treća samo što nije! moj dragi je stvarano ok dečko i glede majstorije. sve u svemu, dobar ponedjeljak.

a glede drugog kruga, ha ha...drago mi je da je metla proradila i da će svi otić u ropotarnicu. a valjda i ova selak-raspudić? jer, kak se veli, dvaput je dvaput, ali triput i više, e to je draga moja, nedostižno i tebi i svim ostalima. nadam se da će neke face zauvijek nestati sa političke scene i da ih više neću morati gledati i slušati njihov proljev (kalinić,, lovrić. bernardić, herman). hermanu čak niti cijela njegova partija nije pomogla i čovjek u gotovo milijunskom gradu dobio svega nekoliko desetaka tisuća glasova, ko i raspudić!

sve u svemu, zagreb nije i neće pasti a ostatku hrvatske je bog ionako rekao laku noć. možda se kroz koju godinu vrati cca 200 tisuća mladih hrvata u slavoniju pa onda i ta slavonija progleda. i znate kaj, drago mi je da su most i DP doživjeli potop. možda uskoro zapaušteni HR narod shvati da ipak može neke stvari mijenjati i određivati? ja to neću dočekati, ali ta misao me veseli.

mi u zagrebu smo počeli te velike promjene u zgb prije četiri godine, rijeka je počela sada...a onda ste vi ostali na redu!

ovdje je bila fotka, ali sam je izbrisala, jer sam dovoljno i podrobno opisala moj doručak
(na travi...kod tiffanyja)

svako moje jutro počinje ovakvim doručkom! već godinama, otkako sam u mirovini i otkad se bavim svojim šećerom. 40 godina nisam to mogla, već sam jutrom nešto bacila u kljun (obično je to bio mix nekoliko voćki), potom kava u kafiću i neko pecivo iz pekare.
otkako sam u mirovini evo već osma godina, i otkad sam počela brinuti o svom zdravlju (od covida) doručkujem. svako jutro isto...prepečeni integralni tost, mliječni namaz, šnita pureće šunke, pola šnite pršuta i pola šnite sira! uz to obično jedno kuhano (ni utvrdo ni umeko kak bi rekel oliver) jaje. uz to obavezno banana (cijela, iako bih smjela tek pola) i šaka borovnica. nakon svega, moja kava sa šlagom i stevijom. uz kavicu, jedna marlboro slim cigareta. nek se dimi. normalno i šaka šarenih tabletica (vidjeste ih na stolu, kaj ne).

tako se trudim oko sebe već nekoliko godina. nakon scila i haribdi (operacija srca mojih dviju kćeri u USA), kako bih popravila štetu koju sam učinila dugi niz godina što od stresnog posla, života s ljubavima ali i dotičnih scila.

istina, sinapse i sada jure, elektriziraju moju glavu i kosu na 220 v, ali sve je nekako sporije, manje. sužene su nam sve mogućnosti kako starimo, što je i dobro.

svedeš se na par rutinskih događaja u danu, potom ponešto drugačijih u tjednu ili mjesecu. sve si tiši. no, to ti sve više i paše, iako ponekad te opsjeda dosada od sve te rutine. iskočiš ko ribica iz vode, a potom opet uroniš u svakodnevicu.

odmjerenost i umjerenost postaje tvoj zaštitni znak, ali ispada da si živahniji i življi od tolikih mlađih? neki dan sam čula dobru foru...većina ljudi živi tako da ima takvu rutinu od života (kuća, poso) da se niti ne trude bilo što promijeniti! a nisu niti svjesni?

p.s. napisala sam jedan bolji zapis ali kako sam ga direktno sebi diktirala u pero, otišao je u nepovrat. pa sam sve ponovila...još uvijek dobro pamtim, ali svejedno, prva misao je najbolja. no, i ovo je dobro.

ako ništa, kad počnem zaboravljat, da se podsjetim. možda je to i jedini razlog držanja mojih zapisa odvajkada? doći će vrijeme kad će vrijeme i zaborav brisati moju memoriju. do tada.....

a vi, kako vi hranite sebe? tilo...dušu...do slijedećeg obroka, ugodan vam ostatak dana

Link
Frank Sinatra - Strangers In The Night


Prva mjesečnica bez nas! Deveta. Onih prethodnih osam bje s nama. Sretoše se dva stranca na današnji dan. I ništa čudno, nije uopće odavalo dojam kao nešto važno, dapače, dvoje ljudi iz susjedstva popit će kavu u tom istom susjedstvu.

Ti u poludugim kratkim hlačama a ja sa štiklama koje sam obukla u wc-u ne tako dalekog šoping centra. Jer, željela sam ostaviti dojam, kao i obično. A to su bili dani mojih početaka angine pektoris koja nikako nije dopuštala hodanje u visokim petama? To si i primijetio, čak i pitao...imaš štikle?

Tada nisi znao činjenicu preobuvanja u wc-u šoping centra, ali rekoh ti kasnije. Kasnije, ne puno, pače, vrlo skoro postali smo nešto drugo do li stranci. Sve je išlo tako brzo, nevjerojatno. Začuđeni, oduševljeni, pomalo prestravljeni ali sretni! I počela se odvijati najljepša ljubavna priča dvoje staraca nadomak sedam banki (ti si ipak godinu napredniji).

Zašto smo danas stranci? Zašto se ne vidimo, ne čujemo. Pišemo si mailove! Ja tebi, ti meni. Ja tebi zamjeram previše pive i posla a ti meni previše prijatelja (i prijateljica). Ali, ne zaboravimo svakako reći da se volimo...pače, napisah:
„...Starost je okrutna, ne daje ti nikakav izbor. Ili gotovo nikakav. Ja ipak biram tebe. ....Ali znam da bez tebe mi nema života. On bez tebe nema nikakvog smisla niti svrhe. Biram tebe, biram nas uprkos i unatoč tvojih loših tvojih navika koje ne mogu prihvatiti, prihvaćajući...”

istina, trebalo ti je tri dana da odgovoriš, ali reče tj napisa: „...zavolio sam te kao nijednu ženu u životu, predao ti se onako iskreno, potpuno, dječački....Upoznala si prostodušnog, naivnog, dobronamjernog čovjeka koji ti se otvorio bez ostatka. Isprva sam mislio da dijelimo te osjećaje, maštao kako ćemo se zajedno veseliti, smijati, skupa tugovati, patiti, međusobno se pomagati, plakati ako treba, tješiti se, možda se i posvaditi (ne tvrdim da je sve izostalo). ”.

Gdje smo danas, devet mjeseci nakon? Ego! O kako to gordo zvuči. Dva starca koja jedva hodaju, jedva opslužuju sebe, vole se...ali...ali! Ja tebi, ti meni. Nesporazum? hm...ima i toga, ali kako bi bilo da ljudi razgovaraju? Da ljudi ne zaključuju samo tako, vidjevši samo sebe i onog drugog pogrešno. Tko si ti? Tko sam ja? Znaš li, znam li? Znam da znaš, pa ipak...znaš da znam, pa ipak. Boli, tako boli. A molila sam te da se ne povrjeđujemo. Starost je sama po sebi okrutna, nemojmo biti okrutni jedno prema drugom. A jesmo!


I liječimo bol, ja ovdje blogom a ti tamo u woody-ju. Umjesto da smo jedno s drugim.

U boravku, bijele ruže, još od prošlog ponedjeljka, kad je sve i počelo. Jedan pogrešan sms i ode sve u honduras! I umjesto da dvoje ljudi razgovara o tome, muk, tajac.

Danas, novi buket ruža, u blagovaoni, ovaj puta žutih! To sam samu sebe „počastila”.

Sjećaš se sigurno da sam svih ovih osam mjesci uporno nekako htjela obilježavati svaki mjesec našeg bivanja na dan susreta? Stalno si primjećivao da pretjerujem....ali, jel danas i tebi jasno zašto? Zato što sam znala da će doći dan kad više nećemo imati priliku to obilježavati.

Kada ćemo zbog nerazumijevanja, prijevara (ne onih m/ž već ljudskih) i ostalih trica i kučina izgubiti sve, i sebe i ono drugo! Čemu? Kome? Ne znam, ali uskoro to neće biti niti bitno. Tješi me da ovo nećeš niti pročitati. Ili hoćeš. I shvatila sam da iako su nas riječi povezale, da su nas one i rastavile. Jer, ne razumiješ moje riječi, ja ne razumijem tvoje. Pače, često ne samo da ne razumijemo već i krivo razumijemo. Eto, npr onaj sms...posve pogrešno si ga protumačio? I što bih ja sad trebala? Upotrijebiti opet hrpu riječi da objasnim što sam htjela reći a ne što si ti shvatio. Ili što si ti htio reći (ili možda i rekao) u svom mailu? Očekuješ odgovor? Neće ga biti. Zašto? Jebeš odgovor, tvoj ili moj. Koja su prava pitanja? I zašto ih uopće više postavljati. Jesmo li umorni i od pitanja i od odgovora?

Umjesto razgovora kojeg nema (znaš, ljudi razgovaraju), pustit ću tri stvari, pravi „dernek” od linkova i mjuze (skoro pa najdraže, barem ova jedna) koje će barem malo ocrtati mene...nas! I neku fotku ću zakeljiti...jer, jedino što mi je preostalo od nas su sjećanja. I ljubav, koja još uvijek stanuje ovdje!

Link
Frank Sinatra - My Way

Link
ZDENKA KOVAČIČEK - Žuta ruža

Evo da malo ovjekovječim i svoju pobjedu na današnji dan! Pa je ova faca s placa otišla danas na plac a rezultat toga su ovi prekrasni božuri! I moja nova friska! Pale su i dvije oborite oradice sa blitvicom! Uz to španjolsko crno vino iz Lidla! A jagodice purgerice budem kasnije, smažem mjericu u jednom danu, ali malo je preveć svaki dan dati 3,5 eura za to. Kratko i malo zadovoljstvo koje će brzo minuti.
Jedino desert nije nešto, palačinke od čokolade iz Dubravice, iako su i one bile posve dobre. Sve u svemu, dobar ulov. Istina, to me sve koštalo u P.M. puno, više od 100 eura, ali tako je kad živiš u jebenoj državi od svog rada! Znam, nekima idem nakurac, ali što ću vam ja. Idem i sebi pa zato i odem do placa i budem faca s placa, odma je lakše. Ako za ništa a ono za stotinjak eurića! Teško li je potrošit ovu sirotinju od pemzije koju većina prima?
Kakogod, uživajte u danu. Ja sad idem plakat za ovih 100 eura i gledat ostalih par stotina kako dočekat iduću mirovinu...koja je tek za hm hm...20 dana? uf...tko će preživjet do tada? U stvari, živim danas kao da ću sutra umrijet. Sad idem malo umirat od dosade (dosada je stanje uma).Čak sam i jarinu pedersku priču pročitala i moje čestitke. Pedere može samo drugi peder tak dobro ocrtat, tak da svaka čast!

oslobođenje Zagreba (svibanj 1945.)

livada

ja u trenutku

si me ljubio ovih dana! Toliko puta mi reče: volim te! I uzvratih svaki put. Koja je to ljubav? Nedoživljena, neproživljena! Sretala sam mnoge ljude, neke voljela...ali nitko me nikad nije volio kao ti. Imam dovoljno godina da mogu reći da se ne sjećam da sam ja ikog voljela više no tebe? Možda drugačije.

I tako dan za danom, dok kupujemo na tržnici i dogovaramo što i kako, ti si najbolji na svijetu. I dok odemo nekamo na neki izlet, ti si jedini koji brine o svemu, od dekice na travi do ručka. Benzin nikad nije bio niti kao pitanje. Rijetko pristaneš na fifti fifti, ali ponekad ja inzistiram. Kažeš, ti skuhaj, ja ću namirnice. Donijeti, odnijeti...sve ćeš ti. Ni treći kat nije problem. To ti je jedina mana. Moj četvrti s liftom izgledniji je za pod stare dane. To sam ti i ponudila! Pristao si na tu priču, ali kasnije.

Pa odemo na obronke Ivanščice, Petihrast sa mahovinom i dekicom...i nas dvoje! Otkrivamo neka nova mjesta, samo naša. Trakošćan smo onako, mimohodno ostavili za neki drugi put. Glupo je otić iz grada u kojem vrvi u Maksimiru i na Sljemenu, a onda utrčat u gungulu. Pametno smo samo produžili. Općenito, toliko toga volimo isto, toliko toga ne želimo isto. Ponekad se pitam, jesmo li brat i sestra? A nismo, jer brat i sestra se ne dodiruju kao mi. Ne ljube se dan i noć, s večeri prije sna, jutrom nakon. U zagrljaju, obgrliš me. Rekoh ti i danas, i jučer...i toliko dana prije, ti si moj oktopus!

Obožavam bit u zagrljaju svog muškarca. Moćan si, onako visok i prav, baš za mene. I što reći još? Dok se mazimo, grlimo, ljubimo...ne odvajajući se danima, krenemo nešto i radit! I onda opet sklad...jedan zamisli, drugi učini. Jedan krene, drugi ga slijedi. Nažalost, ja sam sve više „nadzorni organ” jer sve manje fizički mogu. Ali, spojile su nas intelektualne mogućnosti a ne fizičke. One su nas otpeljale na „stranputicu” i najezdu, duha na put, kak reče Hadrijan i Margarit, knjiga u kojoj je fenomenalno prikazana ljubav i ta igra puti!

Mogla bih povikati kao M. Delić: „Ljudi moji, je li to moguće?” Tko će mi odgovorit, osim tebe, osim mene!

Ako smo ostavili iza sebe one scile i haribde (uskoro ćemo to znati posve), živjet ćemo vječno. Namjerno sam izostavila upitnik, jer vjerujem da jesi. Da jesmo. Zajedno ćemo promijeniti svijet, jer već jesmo. I nije da više to moram reći nekom ili na glas, znam da me čuješ, znaš da te čujem. Tvoj pogled, to tvoje plavo duboko oko, tako kako me gledaš, tako kako me ljubiš...mogu sutra umrijeti!

Ionako ćemo umrijeti, nadam se ne uskoro, zato valjda i živimo tako, svaki dan, svaki naš dan. Ništa više nije važno osim tebe, osim nas. Razum opominje, jer tako obično se vole ovi klinci od dvadesetikoje, ali, mi se upravo razumom volimo. Može nam bit, pa i jest. Samo sam to zapisala, ne da bih pamtila, jer svaka moja sinapsa pamti, svaki moj atom poznaje i prepoznaje jedino tebe. Pamtim kako ne bih zaboravila, danas, sutra u zagrljaju nekog Alzheimera? Osim toga, volim čitati o svojom ljubavi, post festum. Kada mine, kak veli Proust, žive duže i od tih duša...

Ovo mjesto (blog) je postalo opskurno mjesto (znam da ne znate, ali pročitajte si značenje) puno zavidnika, ljubomorka, polupismenih koji su u većini, pa onda pametnu manjinu teroriziraju svojim besmislenim tiradama koje nisu niti za čitanje a kamoli za komentiranje? Svi prezreni koje mori čežnja, želja...usudite se upotrijebiti duh?! Naprosto, produžite dalje od mene.

I da, nek vam utjeha bude da se pravim važna, da izmišljam i fingiram...ali...ali...negdje u prikrajku svoga mozga znate da je sve što jesam i što ću bit, istina! Moja, ali ne i vaša. Laži ostavljam vama, nisu vrijedne mog vremena i zapisa!

Svi vi kojima je ad hominem rasprava jedino kaj znate, uz uporabu Argumentum ad baculum (vrsta pseudoargumenta) ostanite van ovog mog bloga, daleko vam kuća bila! Probajte, nije teško me zaobići, dapače, vrlo lako! Moj svemir i vaš su različite planete koje nisu čak niti u istoj galaksiji. Tu čak niti ljubav ne može pomoći?


A svi ostali ljudi željni ljubavi i života, pametne ljudske besjede, rasprave, dobro ste mi došli i još vas bolje našla. Volite i živite, želim vam svu vašu sreću, ma što to bilo.

I da, zaboravih reći, ovo je tako općenito i potrebno baš na ovom mjestu. „Mudrost i obrazovanje je stvar duha, a ne stvar slučajne okoline” (T.M.)

P.S.
Toliko puta si mi rekao da si me razočarao, ja sam te opovrgla! No, danas, post festum ne mogu ne pitati se:

„Može li žena voljeti muškarca kojeg više ne poštuje? Koliko je ljubavnih priča završilo poput moje nakon godina trajanja, u jednoj noći, zato jer je žena odjednom vidjela muškarca onakvim kakav stvarno jest?”
Muškarci ne vole nužno one koje poštuju, a kod žena je obrnuto. One poštuju samo one koje vole!" („Djevojke iz Riyada”)


Link
Solomon Burke - Together We Light Up The World

Link


https://www.index.hr/vijesti/clanak/ai-laze-o-tome-kako-razmislja/2663908.a
spx


Piše: Nenad Jarić Dauenhauer
13:20, 27. travnja 2025.

O, ta uska varoš, o ti uski ljudi,
O, taj puk što dnevno veći slijepac biva,
O, te šuplje glave, o, te šuplje grudi,
Pa ta svakidašnja glupa perspektiva!
(A.G.MATOŠ)

crnilo

"Sprovod pape Franje

(Vedrana Rudan 28.04.2025)

Pretpostavljam da je medijima teško izvještavati sa sprovoda, posebno kad učesnici sjede. Još kad umre papa.

Kužim, ali ipak nisam očekivala toliku količinu gluposti. Svi su nam portali pogreb predstavili kao modnu reviju s posebnim osvrtom na odjeću koje su nosile dame i poneki gospodin.

Zašto je to bilo bitno? Je li itko od modnih mačkova očekivao da će prve dame osvanuti u mrežastim čarapama, korzetu i zečjem repu na guzici, a predsjednici država u bemudama sa raskopčanim šlicom?

Nisu, A opet, nije im bilo lako. Trebalo je crnu bezobličnu mrlju pretvoriti u Vijest!

Aleluja. Neke prve dame i premijerka Italije Vatikanu su pokazale zube. Talijanska premijerka Meloni na sebe je, umjesto crne haljine, navukla hlače, a francuska prva dama je pokazala koljena i reklamirala Vuitton.

Yes! Bravo, cure. Tako se ratuje s krvnim neprijateljem.

Naš je predsjednik sjedio u prvom redu, on je reklamirao rejbanke i evropsku velesilu. Koji uspjeh za dečka iz Glavica kraj Sinja.

Saznali smo i koji je komplet nosio papa. Posebno se naglasilo da nije imao papuče nego iznošene cipele.

Sve skupa ispod svakog nivoa.

Srećom, baš ni na jednom portalu nije osvanula opaska da je papi na pogrebu bilo manje ljudi nego će ih biti na Thompsonovom koncertu.

Sve je bilo crno, ali ne baš tako crno.

Doduše, ima li na ovome svijetu dovoljno crnila kojim bi se mogla definirati uloga Katoličke crkve u povijesti svijeta?
Čitanost: 1,864"
c/p

(ha ha...kaže čitanost gotovo pa dvije tisuće)! valjda ću doprinjeti ovime što c/p još kojih desetke čitača, makar u potaji? kakogod, danas vam poklanjam crnilo! ja sam beba prema njoj, toj satiričarki svjetskog kalibra kapa dolje. ne zaslužujete, al neka vam?

a ja! o da, ja sam jako dobro, iako me niste pitali. uživam u dodirima, ljubavi i svemu što čini dvoje ljudi! naročito je važno kad se jave prijepori to riješit? mene je danima mučila jedna činjenica koju sam već dugo ignorirala, ali sada me prehitila. i morala sam sve reći. i on je sve rekao. a onda su uslijedila djela. istina, tek je početak ali ako netko ima i nađe razloga promijeniti svoj život nabolje i ostavit se nekih poroka, ja sam sretna žena. jer, uspjela sam "spasiti" jedan život! možda i dva, jer pomalo sam sebična. želim ga život i zdravog za sebe! I sebe za njega.

i još jedan ha ha...vidim da se jarac već danima rita i nikako da se izriče! ja jesam, i ne bih više, ali nekako me ova umiruća žena podsjetila na to kako i sama mislim. istina, ja ću valjda još poživit pa je opasno tako biti iskren a živjeti? osobito na blogu. sva sreća što blog ipak nije moje društvo, moj život...samo "bijeli papir" na kojem nižem svoje niske od bisera! volim tu ženiu i ostat će veliki prazan prostor kad ode. šteta. žena par excellence. nema više takvih bardova pisane riječi, barem ne žene.

al pari su joj dečki npr dežulović, ivančić i još poneka škvadra negdašnje stojedinice! Ali, brine se ova država da takvi koji znaju pisati ne pišu, pa im ukidaju 200 tisuća eura jer pišu kontra "splita", umjesto da pišu kontra naroda? ali zato će država ovih dana izdvojiti stotine miliona eura za potporu tiskanim novinama ala večernji, jutarnji i ostali papirnati, kako bi mogli nastaviti izlaziti.

i opet ja moram platiti u tuđi džep, zakaj? nek plati tko hoće čitati tiskane novine. ali jock, zna država ako ubaci u nečiji vlasnički džep (moje) novce da će ti isti papirnati i šuškavi uzvratit tako da će hvaliti vlast i lijepo pisati o plavim odijelima, debelim trbusima, reybankama i ostalim svinjarijama.

ali, kak se šika, mi ćemo šutjeti o tom, a progovarat o minornim stvarima i licemjerno zazivati boga da nam pomogne? e moji dragi, ni bog vam neće pomoći jer si nećete sami. ja nemam svoga boga pa mi nema tko niti pomoć. i ne treba mi, ja to činim sama...s mojim čovjekom! da, trebamo se i to smo si ovih dana priznali. dobar je to početak prema kraju! ali, prije kraja uglavili smo toliko toga od života! ne brinite, javit ću vam se (bez mikrofona) s mjesta događaja, dvorac Trakoščan je prva štacija! Uživajte u meni, jer ja uživam u sebi!

p.s. pisat ću vam ovih dana i o AI i pizdarijama koje se događaju s tim izumom? nije baš nešto dobro, ali otom potom...možda će slovka zanimati i nadam se da će ponešto više o tome i on reći? do tada, uživajte u čitanju mojih blogova!

(ruže su crvene, ivica šerfezi)
Link

"Osmijeh koji ne mogu zaboraviti...

Hej Sara, nisam mogao ne primijetiti tvoj osmijeh. Izgledaš kao netko tko zna uživati u životu,
pa moram pitati: koja je najluđa stvar koju si ikad napravila?"
reče mi 24.godišnji dečec.

pa mi dao mislit? stvarno, kad sam zadnji put napravila neku ludu, ne mora biti najluđu, stvar?
hm, možda nije najluđa, ali je netom učinjena ovih dana, ona luda!

kao što već rekoh, dok možeš sebe i druge iznenadit, znači da si još živ. ne samo fizički, već iznutra!

dva i pol sata sjedila sam u polumraku tuđe sobe, s balkonom! možda zato što ja nemam balkon, upravo na njemu si me zatekao! htjela sam ja tebe iznenadit, a iznenadio si ti mene? groteskno! šaljivo? ludo? sve to i ništa od toga. naprosto sam htjela znati. ne čekati sutra. slijedila sam poriv ko žedan u pustinji, ko utopljenik na dasci. željela sam znati, iako sam znala da će me to što ću saznati ubiti. emocije, želju, nadu! sve je ošlo u honduras? a niti ne znam gdje je ta daleka zemlja, negdje tamo na tihom ili onom drugom oceanu? nemam više niti globus da si pomognem i shvatim kamo sam otišla.

što imam? jutros me preplavilo sjećanje na 35 godina samačkog života. nejde meni zajedništvo, osim u pokušaju. čitam jutros na blogu da je ema jedina žena koja se nije posvadila? hm...ja bih se zabrinula da sam ta? u životu mi je uvijek moto bio, reci! reci pa makar crkla. jer, ono što ostaje između ljudi neizrečeno, raste, preraste...njih same.

ja se svadih sa pok. mužem godinama dok ga više nije bilo. rekla sam mu sve što sam imala i tako se pomirila s njegovim odlaskom. ne znam kako je otići a ne reći? kao da sam znala da pepeo mu rasut po kamenjaku neću moći skupiti u neku suvislu posudu i držati je kraj kreveta na noćnom ormariću. jel to onda nosiš cijeli život ili barem neko stoljeće, do slijedećeg života?

kakogod, mladiću, napravila sam toliko najluđih stvari u životu da mi je ovaj život bio prekratak! sad ovako, osvrnuvši se, izgleda mi da ništa drugo nisam niti činila nego li ludosti?

jer, najveća ludost života je ne živjeti a većina ljudi upravo tako živi, neživeći?

jednako tako, najveća ludost je voljeti i ljubiti, a ja sam to stalno činila. i danas činim zbog ljubavi ludosti.

hm...voljela sam se po stijenama, u dubinama plavog mora, na kuhinjskom i radnom stolu....ulazila i izlazila iz svog bića, dopuštala drugom biću ulazak i izlazak uz zajedničko bivanje! što je najviše (osim rođenja i odgoja novog čovjeka) osim ljubavi? i nema tu fizičke ili one druge, emocionalne...sve to izvire iz mozga, on vodi naše tijelo, emocije i sve što jesmo. ili pak nismo.

tada iznova stvaraš, razaraš i obnavljaš sebe i onog drugog! zato valjda i jesam i danas tako vitalna, jer ko feniks svaki put iznova se rađam. tko to nije doživio, preživio...nije niti živio! ginuti za drugo biće, ginuti od ljubavi..eh...imala sam toliko života. otuda valjda i taj osmjeh, koji nije tvoj, njegov...on je samo moj! ali, hvala svakom živom (i neživom) stvoru i pojavi na ovom divnom svijetu, koji mi je omogućio da postoji.

čak i dok ovo pišem u ovo sumorno subonje jutro. hvala na pitanju, listu lovora (jučer), dobro sam iako pamtim i bolje i lošije dane. proći će, jer sve prolazi. možda je to jedina utjeha. jer, ništa nije gore od izvjesnosti trajanja i nemogućnosti izbora.

p.s. nije baš uobičajeno, ali ovaj svoj blog sam naknadno uređivala. časna pionirksa, nebum više

c/p
"Sekularna država" je pleonazam
Goran Sunajko
Država je tako ona apstraktna vlast koja se ne temelji na božanskom pravu (jus divinum) nego društvenom ugovoru koji nadilazi religijske, vjerske i svake druge osobne ili partikularne interese. Osobito nakon Francuske revolucije dolazi ne do razdvajanja crkve i države, kako se obično govori, nego do odvajanja države od utjecaja crkve kao procesa sekularizacije, pa legitimnost vladara ne proizlazi više iz božanskog prava (papa više ne potvrđuje vladare), nego najprije iz skupštine u kojoj sjedi elita (aristokracija) s pravom glasa, a kasnije, nakon uvođenja općeg prava glasa, narod (državljani) na izborima. Otuda je jasno kako je sintagma »sekularna država« pleonazam, jer ili jest država (pa je implicite sekularna) ili uopće nije država!

U postmoderni, koje smo suvremenici, taj se znak jednakosti između politike i države postupno ukida pa se sfera političkoga, s političkih stranaka koje formiraju vlast, širi i na društvo (interesne skupine, sindikati, poslovni subjekti, udruge, civilne inicijative), što je jednom Hegelu samo sto godina ranije bilo nezamislivo.

Država (vlada) gubi monopol na politiku koja se sada odvija sve više u društvu, što svjedoče gotovo redovni pregovori vladâ s poslodavcima, sindikatima, udrugama ili civilnim inicijativama i prosvjednicima. Nužno je razumjeti da su sve te sfere također političke, ali nisu državne. Demokracija danas, stoga, nije zamisliva bez civilnog društva, koje sve više utječe na državne odluke, ali je ono demokratsko samo ako je odvojeno od države te ako zastupa temeljnu odrednicu demokracije – jednakost, a ne nejednakost zahtjevom za isključenjem određenih društvenih skupina od općih prava.

Nadalje, konfesionalni vjeronauk u školama koje su državne (javne) izravno je zadiranje u neutralnost države, bez obzira na Vatikanske ugovore kao međunarodne ugovore (koji obvezuju), izbornost predmeta u školi ili velik broj izjašnjenih vjernika na popisu stanovništva.
Vjersko obilježje (poput križa ili raspela, polumjeseca ili Bude) u učionicama državnih škola koji stoji uz državni grb narušava neutralnost države jer bi u tom slučaju trebalo iznijeti obilježja svih ili barem većine konfesija kako bi učenici druge vjeroispovijesti također razumjeli državu kao svoju, kao onu koja i na simboličkoj razini jamči njihova državljanska prava. U protivnom bi učenici druge konfesije ili agnostici mogli pomisliti da, osim jednakih prava koja uživaju, ipak postoje oni koji su poželjniji, "jednakiji" od njih. Odnosno, mogli bi pomisliti da su državni grb i religijsko obilježje istovjetni na način da pripadanje državi (državljanstvo) implicira ili treba implicirati i pripadništvo konfesiji obilježje koje je izvješeno na zidu. Hrvatsko je društvo, u to nema sumnje, u vjerskom i kulturnom smislu većinski katoličko, no odlučno je to da ta činjenica nema veze s pojmom većine ili pojmom države, koja u državljanskom smislu treba osigurati neutralnost zbog onih koji su u manjini.

Pojednostavljeno, to znači da bez obzira koliko se državljana na popisu stanovništva iz bilo kojeg razloga izjašnjavalo kao vjernici katolici, državna neutralnost postoji zbog onog jednog državljanina koji se tako ne izjašnjava. Tek tad može se govoriti o liberalno-demokratskom karakteru države jer je volja pojedinca zaštićena od volje i svjetonazora premoćne većine, od "tiranije većine", kako to naziva Alexis de Tocqueville.


Tako su sovjetski komunizam i njemački nacizam kao jedina dva totalitarizma u teorijskom smislu ukinuli državu te svoj partikularni svjetonazor nametnuli kao opći.

Stoga kada se u javnom diskursu govori da nametanje sekularizma ima korijene u komunističkoj ideologiji (sto je svakako dio marksizma), onda je riječ o potpuno pogrešno postavljenom problemu jer nema veze sa sekularizmom.

Prema teološkim argumentima, primjerice Tome Akvinskoga, Bog je vrhovno dobro (summum bonum) sa svim atributima savršenstva te za vjernika to nije upitno, što ostaje dio poštovanja prema nečijoj vjeri kao i prema javnoj religiji (kršćanstvu, katoličanstvu), što u nas jamči i Ustav. No, u državi žive i oni koji nisu vjernici, oni koji su pripadnici neke druge konfesije ili naprosto oni koji vjeruju, ali ih iritira prevelika zastupljenost religijskog sadržaja u društvu ili raspored satnice vjeronauka, što nužnim čini neutralnost države kako bi svojom širinom obuhvatila jedne, druge i treće te svojom neutralnošću jamčila što širi pluralizam. Stoga je zaista presudno pitanje treba li djeci konfesionalni vjeronauk, koji podrazumijeva i vjerovanje u Boga određene konfesije, ili im treba religijsko obrazovanje (religijska kultura) koje će ih poučavati o vjeri, odnosno religijama. Odnosno, odlučno je pitanje može li se vjera naučiti ili se o njoj može samo učiti? 

Iz svega ovoga važno je zaključiti da država nastaje iz razloga koji i sama danas štiti, a to je pravo odabira. Primjerice, hoće li netko biti vjernik ili ne, hoće li roditelji djecu upisati na vjeronauk ili ne, što je moguće jedino ako se shvati da država nije religijska, niti je religija državna jer u tom slučaju prava na odabir više nema, a država ne prestaje time biti sekularna, nego prestaje biti država, neutralni jamac pluralizma, ljudskih prava i jedino mjesto sprječavanja nametanja partikularnih stavova kao općih. Očuvanjem države kao apstraktne i neutralne vlasti, jamčenje liberalnih i demokratskih prava nije stopostotno, ali je najviši mogući jamac slobode, jednakosti i mira. Za vjersku je zajednicu to također jamstvo da se država neće miješati u autonomiju i načela vjerskih zajednica, što je jedini jamac demokratske suradnje između civitas Dei i civitas terrena.

Dao si mi naslov, al zaboravih! Pa sam odgledala krasan film, naslov mu bje OVDJE! I eto naslova. Zanimljiv film, kaleidoskop života, početaka...kraja nekoliko života. I daje mislit, jer svaki život otprilike završi jednako, ponavljanjem i spoznajom! Pet prekrasnih dana nas. Nije važan prostor, gdje smo, zašto smo...važno je to kako se silno volimo! U pogledu, u dodiru u svemu što činimo zajedno. Suncokreti s tržnice, pogled na Zagreb s Glavice, kava u Egoistu, kod Medenog, zajednička spiza na placu...Ili pak šetnja do Pointa, tako nebitno. Hm...dobro reče moja kćer, „mi koji Uskrs slavimo jelom”!

Iako smo na našem jelovniku najviše imali nas! Ali bilo je i drugih delicija. Ovaj put sam najviše uživala u bakalaru na bijelo. Janjetina je bila tek prosječna? Možda sam fulala, jer sam više ljubila tebe nego li pazila da se dobro ispeče?

Kakogod, ljubavni dani, besane noći...ostavljaju traga! Toliko i tako da tražim razloga kad odlazim da se posvadimo, da ti počnem zanovijetati...da prigovaram...jer ne mogu od tebe otići samo tako? Shvatio si. A tek koliko riječi bje ovih dana. I zelenila, hvala bogu nigdje ljudi, osim tu i tamo sretneš nekog tko voli prirodu i na Uskrs! Divno je bilo. Dogovorili smo, načelnu, već slijedeću predaju! Čak smo i Paklenicu posjetili kao naše ljetno odredište. Predivno je kad naiđeš na drugog čovjeka tko ti je blizak i nije stran.

S kojim moš pričat, smijati se, plakati...priznala sam ti, ti si moj drug! Ovo su dani i godine kada strast iako bukti, jenjava. Započeti vrhunci ne moraju nužno biti i završetci, osobito ne oni uz glasne uzdahe! Smijemo se našim pokušajima. Pa se opet volimo, ljubimo, ovaj puta ne u pokušaju! Kako je biti najviše što možeš biti? U stvari, kako ne biti tebi? Svijali smo se jedno oko drugog ko bršljani. Noći su nam bile kratke, a dani još kraći. A samo bje pet dana u pitanju. Kako je dobro poslužio Uskrs u komadu! Za nas!

Ovih dana je otišao papa! Veliki čovjek, veći od crkve kao institucije. Nadam se da će ga crkva znati cijeniti i nastaviti u 21. stoljeću, a ne vratiti se u kameno doba.
Dobro reče na blogu Ricambi, rajetina i mediokriteti vladaju svijetom, pa i crkvom. Čast izuzecima.

No, kad imaš svoj kozmos ne brinu te druge supernove, galaksije, sjeverno ili južno nebo. Znaš da ćeš skončati u tom svom svijetu onako kako ti i priliči. Tko će koga nadživjeti, ti mene ili ja tebe? Voljela bih prije otići, jer bez tebe, čemu...kome...zašto? Nije patetika (ili ne daj bože romantika, koje se krelec grozi), ne nalazim više razloga poslije nas. Točka! Što ne znači da neka priča ne ide dalje. Uvijek ima neka priča koja ide dalje, do svog kraja!

A nekako, kao da je i ona, naša ljubav otišla s našim razlazom? Uvijek ista priča. Nikad se ne svadimo dok smo skupa, svađe i prijepori počinju dan poslije? Armagedon! Svaki put. Ovaj put naročito. Hoće li nam ovo palo drvo biti brvno i put? Natrag k nama! Ili je i ono stranputica kao toliki putevi do sada?

Jer, znaš, čovjeka se drži za riječ a volove za rogove?

e nećeš manijače na onaj prethodni, V. Gotovac mi je svetinja, evo ti novi blog, opet c/p pa orgazmiraj!



"Koji dan! Na račun mi je sjelo 50 eura uskrsnice. Nekoliko stotina tisuća umirovljenika svršava dok plastičnim zubima gricka jaja i luk. Vjerojatno će Hrvatska televizija na zagrebačkim ulicama presretati sretnike 70+. Euforična reporterka 20+ pitat će neke od mojih vršnjaka što im znači 50 eura. Svi će svršavati od sreće.

Pred sto sam godina i ja radila ankete kad bi se u državi dogodilo nešto veliko. Snimatelj i ja skočili bismo pred užasnutog prolaznika. Ako je odgovorio kako treba njegov se glas čuo na radiju, krivo misleće bismo izrezali. Zato moja susjeda koja će potrošiti svoju uskrsnicu na plaćanje analize mokraće u jednoj privatnoj bolnici, 46 eura, neće osvanuti na ekranu. Kakve veze ima Uskrs i pišaka?

Ima jer me ova anketa vratila u prošlost kad sam radila na Hrvatskom radiju. Posao je bio uglavnom dosadnjikav, posebno su bile naporne govorne vježbe. U ono mračno doba su čak i klinci koji su se javljali sa tržnice morali ići na satove pravilnog govora kod ugledne spikerice pokojne gospođe Polić. Ona nas je pokušavala pretvoriti u ljude koji govore književnim jezikom.

Možda sam zato alergična na našu ministricu kulture koja nikako da krene na govorne vježbe nego nas maltretira svojim unjkavim glasanjem na jeziku koji nije ni dubrovački ni hrvatski… Želim reći da se od naših divljih ministara ne može očekivati da svoje glasanje artikuliraju u nešto što bi bilo koliko toliko uhu ugodno. Divlji, neobrazovani kriminalci ionako imaju kratak rok trajanja. Ali ministrica kulture?!

Znam da ćete reći da ne serem, koga danas u Hrvatskoj briga za kulturu? Ne pratite medije. U ovoj zemlji ne teče samo med i mlijeko ( čitaj: uskrsnica) dešavaju se ovdje i velike pizdarije. Niste čuli da hrvatskim piscima, pjevačima, slikarima, kiparima, Hrvatska plaća staž i socijalno i tako svake godine budžet ošteti za nekoliko milijardi eura?

Najdrastičniji je primjer svima nam mrski krivograditelj i neviđena lopuža, Mile Kekin se zove, koji pjevajući mlati silne pare, a država mu plaća doprinose. Zato mi umirovljenici imamo bijedne mirovine, dječica u školi za marendu jedu smrdljive hrenovke, sjedači i sjedačice u saboru primaju samo 4 tisuće eura mjesečno umjesto 20 tisuća.

Ali to nije sve. To čudovište je Srbin, zove se Milan ili Milutin, njegova žena sere da nije. Svi se sjećamo mrske srpske pjesme Oj, Milane, jabuko sa grane, jabuko sa grane, brala bih te al’ ne smem od nane. U ostatku pjesme Srpkinja prestrašena od nane moli Milana da joj, kad u vojsku pođe, samo maramicom mane i još mu poručuje, neka puknu svi naši dušmani, moj Milane. Mi, kao ne znamo na koga je mislila kad je poželjela pucanje dušmana? Ha, ha.

I takvom Milanu ova država plaća staž? ?!?!?! Jebemti ovakvu državu da ti jebem. Srećom, imamo onu ministricu koja će stati na kraj i Milanu sa grane i svim ostalim milanima i milankama koji su pišući, slikajući, pjevajući i kipareći ovu zemlju doveli na prosjački štap.

Nisu svi umjetnici Srbi? Ma nemojte. Da su Hrvati ne bi se bavili pizdarijama. Aleluja! Ukinut će se pomoć zločincima koji muzu obješenu hrvatsku sisu i tako će nas Hrvate dovesti ne na granu, na njoj neka vise Milan i njemu slični, nego na ZELENU granu.

Slažem se. Smrt umjetnicima! Samo… Ne bi li Hrvatsku od dušmana trebao obraniti netko tko zna govoriti hrvatski?"

/Vedrana Rudan 15.04.2025/

a potrudit ću se pa nać i neki tvoj komentar pod istim nickom na moj raniji nick, da vidiš kako si me oblijetao, često komentirao i slične muške gluposti?
cit:
roman10:
nike blago tebi i ja otišo i našo poljski wc
29.05.2010.
ma daj nike nakon dve pive i had ti izgleda ko neverlanroman10d.laku noć ti želim
29.05.2010.

a na temu orgazama, evo i jedan moj blog s jednog nicka iz tih davnih 2010.g. cit (opet), posvećen mom pratitelju romanu! sjećaš se romane, kaj ne i znaš o čemu govorim?

kako dići dik?

sviđa mi se misao večeras iz jednog bloga...o hitleru i pedofilima! jerbo da je to tako danas...mi žene u najboljim godinama (mislim na one iznad 40 - 55) mogle bismo doći do svog alfe i omege. ovako, ako pogledam bilo kojeg pedesetogodišnjaka no chance da mi uzvrati pogledom. jer oni, što je za njih posve normalno al za hitlera nije bilo, gledaju one koje su mlađe od njih najmanje 20 i više godina.pa reče jedna cura (isprika za ovo cura) ovdje na blogu da je to sve pedofilija (po hitleru). sumnjam baš da su oni ti, jer ipak su to naši muškarci, ali da se definitivno vraćaju u svoje rane radove, to stoji. iako on baš i ne, ili sve teže. no ti i takvi potpomognuti medijima i nekakvim istraživanjima (koje provode isti takvi) doista misle kako je to posve normalno, dapače....poželjno. pa se onda čudom čude kako ih potom te iste djeve mlade ostave jer normalno da nisu dorasli poslu kojeg su se primili...i tako nastaje višestruka šteta. tim mladim djevama pokvare najljepše godine života (to sam iskusila na vlastitoj koži pa znam), a potom učine nažao i onim drugim ženama, u najboljim godinama...koje tada maraju tražiti mlađe dečke koji mogu jer oni drugi, stariji...više ne mogu! devijantno neko ponašanje pedesetogodišnjaka an generale! bilo bi smiješno da nije žalosno...jer vjerujte nema ništa tužnije od sredovječna muškarca kojeg je ostavila mlađahna žena. ne samo da im se srušio svijet već im se obrušio i on...strmopizdio definitivno i trajno. nikakve viagre niti veli jože nemreju to podić? a kamoli dić!

(moj blog, 18.11.2009.)

MOJ PORTRET U JEDNOM DANU - Vlado Gotovac
Poštivam stidljivost onih,
Koji zavolješe neke neobične stvari.
Gospodina s mrenom na očima,
Slabim sluhom i opipom,
Koji se čudi sebi iznutra.
Prijatelja izvaljenih koljena,
Koji nekom starom pantomimom
Izražava svoje sumnjive misli.
Lijepe su mi ljubičaste pjesme seoskih krčma
I jedna ruka,
Koja suvišno visi niz stolove;
I neki veslači,
I neke propale skitnice,
Koji su prosjačkog sveca
Smutili licima i alkoholom.
I drag mi je moj umor blijedih boja,
Što prolazi kroz moje oči, ruke i noge.
I poštivam skromnu glavu svoju,
Koja klima o zalazu sunca.
Poštivam stidljivost onih,
Koji zavolješe neke obične stvari.
Luđakinju malu pred kavanom,
Koja rastjera posjetioce,
A ima samo tanke ruke i noge.
I strah svoj volim,
Jer moja mama želi da živim.
— Pažljivo, a ne s ljubavlju,
Prelazim ulicu!
Na pločniku
Toliko sam strpljiv,
Da mi ruke razvlače ramena.
Upozoravam se na igračke u izlozima,
Ali ne mogu se smijati.
I onda poblijedim od mira.
Na uglu sam se udobno smjestio u popodnevu
Oznojen i slab od očekivanja.
Onaj dolje, koji cvili prošnju,
Od strpljivosti ima ruke teže od mojih.
Zato sam nekom svecu
Zabunom ponudio novac.
— Ja sam danas 22 čovjeka
S ovješenim sjećanjem.
Kroz park
Ovom sam dječaku bio prijatelj
Prije osamnaest godina.
Tako znam, da svaki dan
Ne sretem sve prijatelje.
— Uokolo starci nesigurno guraju riječi
Kroz nekoliko zubi.
Nisam mekog srca
I nikoga nemam da zovnem.
Odlazim bez pratnje
I nimalo svečano.
Ulazeći u rastanak
Vrata su moje kuće samo za mene napravljena
I sve do moje sobe jedne su stepenice.
U cijeloj ovoj građevini izražena je pakost samoće.
Moja kuća — kuća bez susreta.
Pod prozorom klecaju dani skromni i slabi.
Ni za jedan dan, koji se ponavlja
Ne treba čistiti cipele.
Za svaki dan, koji se ponavlja
Previše je par očiju.
Kad su mi misli počele gubiti sigurnost,
Praznina mi se popela na glavu u neugodnom društvu.
Zaključio sam bez imalo strave:
Ah, mi sasvim živimo bez čudaka.

povrtnica koja će vas oduševljavati obiljem i nezahtjevnošću u ovoj našoj Blitvariji

E vala, kak ono vele…tko rano rani, dvije sreće grabi! Pa sam ja danas ugrabila pregršt sreća! Jutrom ranim već bila u bolnici na zapadu grada (moja bolnica otkad pamtim) i to nisam mogla vjerovati, pisalo je 7,30 i u to doba su me i zvali!

Neugodan pregled (bar po čuvenju nekih), stress uzv, bio je više nego dobar, odličan čak, reče doktor da imam super srčeko!

A popodne drugi doktor, opet uzv! Istina, nisam bila tak nervozna već pače, i preveć opuštena, tak da sam jedva skužila da me doktor zazvao po mom djevojačkom prezimenu? Ha ha…štos mu je bio jako dobar. Inače imam dva prezimena, niti jedno nije moje već od ex muževa pa sam na ovo svoje pravo gotovo i zaboravila. A dotični me upravo po njemu pamti, jer smo ljubovali nekoć davno, ima i više od pol stoljeća!

Ali, taj moj doktor i ja smo si još uvijek dobri, prisjetili se nekih dana, događaja i razmijenili fotke…dece, pesa etc etc. Baš me razgalio. A i pregled jer su cicke BO! Sve je danas super!

A dragi mi razmotao moj poklon u vidu srebrne strijele zvane lap! I dogovorili smo potpunu predaju za sutra (ha ha)!
Bila samm sretna ko malo dijete, a više sam se radovala novom bežičnom mišu nego li novom lapu!

A onda, kao šećer na kraju, zvao me neki nepoznati broj? Pa sam mislila jel bi se javile ili ne? A kad tamo poznati glas, al ga nemrem baš prispodobit? I veli on, plavojko (tak me zval) pa kak si kaj, čitam tvoje blogove sve su dulji…pa rekoh, idem te nazvat! Malo se snuždil kaj nisam znala tko je, kaj sam zbrisala broj (brišem nakon par mjeseci nekomunikacije a kamoli dvije godine)…ali sve u svemu, bilo nam je drago kaj smo se čuli! Čak i dijagnoze razmijenili. On je naime, stari anginopektoraš, pa zato furt hodi po Sljemenu! I on me utješio, jer već desetljećima tak ima problema sa srčekom i tu dijagnozu pa ipak hoda, pače…živi život! A i ja ga živim!

I tako sam ovo nanizala u hipu i dahu, jer stvarno, sretnog li dana.
U subotu će i godišnjica, ups mjesečnica! Otići ćemo na isto mjesto ko i prošli put (fina teletina u Samoboru), kako bismo proslavili sami sebe! I našu osmomjesečnicu! Divno je nekome biti netko, divno je nekome biti sve!
Valjda mi život vraća to kaj dajem! Neki ljudi očito znaju cijeniti neke ljude, dok neki pak ne?!

A kad smo kod vas, malo ću prispodobit opet Krležu, ali ovaj put ne „na rubu pameti“ već „banket u blitvi“!

Nekako me ovo naše poprište na blogu od jučer podsjeća upravo na gornju priču („Banket u blitvi“) pa ću vam citirati ono što mislim da je prispodobivo vama, nama….pa nek se svak nađe? A i slika blitve je tu, uz dostojan komentar!Ja sam vas našla (blitvini), a nađoh i sebe davnih dana već!
pa kaže priča (ko na blogu)

“….Romanom teku potoci krvi, a na kraju svega na blitvinskoj pozornici, kao u nekim Shakespeareovim tragedijama, ostaje hrpa leševa. Sukobi između Blitve i Blatvije, kao i njihovi vjekovni identitetski sporovi, jasno aludiraju na Hrvatsku i Srbiju, a tome pridonosi i navođenje stihova blitvinskih patriotskih pjesama, poput romantične domoljubne budnice »Još nam Blitva ni propala dok mi živimo«, legionarske pjesme »Marširala, marširala blitvinska brigada« ili himne »Oj, Blitvini, još nam živi glas naših djedova«. Zato je djelo tumačeno i kao alegorizirana historija jugoslavenskih odnosa. U svakom slučaju zemljopisna identifikacija i nije potrebna jer »Blitva nije zemlja nego stanje, udes, prokletstvo«.
p.s.
znam da ne čitate, ali kaj vam ja mogu, čitajte…ja čitam, (pamtim, vratim…i tak, živi bili i živjela nam Blitvarija uz domoljubne pjesme!