HIPOKRIZIJA

Kao što vidite, ostah bez teksta!

uz jutarnju kavu, imam potrebu napisati par riječi, tek toliko da ne prođe nezamijećeno, od mene barem! dakle, to jest život. jer, ne živi se život tako da ga ne živiš! posegneš, kreneš...i to je poanta. živjeti ga, pa potom i odživjeti! i da, možda će proći i tih 17 bez života, ali sa jednim drugim smislom koji moraš! možda te to i drži, kao što je mene držalo, dok me držalo. a onda polako popusti i opet kreneš ljubiti, voljeti...tražiti srodnu dušu! to ti je imanentno, isto kao što je onim drugima bauljanje po dostavi, pesima i ostalim "životnim srećicama"! svatko nek živi svoj...pri tome vidjeti tuđi, ali ne živući ga. eto, imam jednu frendicu 50 i više godina. ona je cijeli život, nakon kalvarije od braka, ostala solo. i nikad nije imala nikog...i nije htjela nikog. i to je njezin izbor! hm...danas kad ju gledam, gotovo da je rezultatski, jednako...njezino nikad nikog i moje...uvijek željna, žedna i voljna života! i ja sam solo. ali...ali...postoji bitna razlika...baš ovo što kažeš, želiš život i imaš ga u sebi. a da li i koliko će se ostvariti, makar i u 70-toj...gotovo da nije bitno. ioanko smo svi sami. ja sam cijeli život provela u traženju smisla u dvoje, u čovjeku, prijatelju, drugu...ljubavniku! i sretoh ga nekoliko puta...ali ali...nema ga! i nebitno je (iako je bitno i bolnije) je li otišao ovako bestraga skončavši životni luk ili je naprosto odjahao u suton. u srcu ostaje i duši ostaje ožiljak...ali znaš da je bilo, da je trajalo i dok je bilo tako imalo je smisla! na koncu, tako gledano, ništa u životu nema smisla jer kad tad ćemo otići i neće ostati nikakav trag nakon par generacija da smo uopće postojali? ali jesmo...i trajali dok nas je bilo. eto, to je meni neka ne satisfakcija, već utjeha. ili naprosto pomirenje...probala sam, voljela sam, živjela sam! i sutra se spremam na jedan "sunovrat" (koja prelijepa biljka ali i životni zajeb) , ali...ali...kako znati što je to ako nisi gledao, njušio, dodirnuo? a nije proljeće kad cvjeta, već je zima...života!

What's Love Got To Do With It

Link

Ti bi još volio? Još uvijek sanjaš ljubav i zanos! A moje sve ljubavne priče su završile! S tobom! Možeš tako godinama ić od ljubavi do ljubavi, s ljubavi na ljubav. A onda jednom odustaneš. Odeš. Ne možeš više, jer ne želiš! I onda počneš uživati u lijepim malim stvarima života kao što su nečija zaljubljenost u tebe! Nije loš osjećaj ali zna biti naporno? Ili uživaš u zajedničkim izletima i druženjima. Ručkovima. Seks može biti jako dobar ili pak loš, gotovo da ti je svejedno! Nema drame. Krojiš sastanke i rastanke kako tebi paše. Radiš prioritete u životu i slažeš ljude u vrstu…najbliži, bliski…i svi ostali! I nemaš grižnju savjesti, jer vidiš i znaš da i takav (bez duše) daješ više nego li većina s dušom! Gdje si se izgubio? Zašto? Kad ti ljubav svaki put donese toliko patnje i boli, čak i više no što možeš podnijeti, zastaneš! Kad ti trebaju godine da se oporaviš, ne i zaboraviš, već naprosto potisneš i počneš opet samo živjeti a ne i voljeti, shvatiš da je trenutak ljubavi i sreće satkan od milion suza i patnje, dana, mjeseci, godina! I kažeš sebi: no more! I tako živiš, day by day! I svrate mnogi u tvoj život i svi oni ištu nešto, ali ti shvatiš da ne išteš više ništa do li malo smijeha, neku toplu ruku, neki fini ručak, neki dobar izlet…buđenje uz nekog. Može li to bez ljubavi? Može! Nije isto. Nema one force, onih ushita i krila, onih jecaja u zagrljaju strasti. Nema više niti priča u kojima si posve inn! Ali nema ni svega onog drugog kada ljubav mine. Nema zalupljenih vrata, napisanih oproštajnih pisama, razvoda, pas mater i sl. Miran razlaz…bilo mi je lijepo, bilo mi je drago, ne bih više, nemojmo više etc etc. Je li to ljubav s predumišljajem? Daješ se onoliko koliko misliš da treba i da je dovoljno! Jer nitko ne zaslužuje, ne više, već…. Nada! Niente! Zero! Kakav je život s tim? Dobar! U ovim godinama zadovoljan si dobrim. Čak i ne znam što bih s odličnim jebačem? Kuharom? Tipom koji me želi voditi na putovanja po svijetu, npr Kubu? Postoji li uopće stvorenje s kojim bih htjela biti dulje od sedam dana? Davno već mi je jasno da bih željela imati nekog svog…neko biće s kojim se razumijem, s kojim mogu pričati priče, ne radi priče već istinski. Voljela bih se i maziti od vremena do vremena. To uključuje i seks i buđenje uz nekog. Ali…ali…kada i koliko mi paše! Kako uskladiti sve te svoje potrebe i želje s nečijim tuđim? Teško. Svi mi funkcioniramo na način da volimo ugađati sebi. Uglavnom tako i funkcioniramo da smo sebi prvi i jedini! Djecu apstrahiram jer uglavnom su u ovim godinama negdje drugdje! Tko ostaje osim nas? Mi sami! Svatko gleda sebe i svoje porebe…pa kad mu se ide u kino, zove nekog. Pa kad mu se pije kava zove nekog. Pa kad mu se ide u šetnju ili na ples…zove. Neki pišu pjesme pa tako zovu i prizivlju? Neki crtaju i glume dvorske lude, pa prizivlju? Neki naprosto šute i skrivaju se misleći kako je neisticanje nazanimljivije? Svi mi funkcioniramo kad mi osjetimo poriv za nešto! Ok, ponekad i nas zovu i traže i pitaju nekaj. Dobro je kad se to poklopi i s našim interesom i voljom, ali često je drugačije. Često druga srana nema potrebu niti želju kao mi…za ništa od toga kaj npr mene zanima i veseli? Tko je važniji? Mi ili oni? Jasno je tko! I sad se opet vraćam na ljubav. Što je ljubav? Traženje naših interesa i sebe samih u drugima! Ako nam se to u velikom postotku posreći i nalazimo, sretni smo i dešava se ljubav! No, kako to obično biva u ljudskim odnosima, najprije primjećujemo kompatibilnosti a onda post festum izranjaju različitosti. Pa one rastu, pa one prerastu nas same! Razlaz. A ja sam odlučila razići se i prije susreta! Dakle, mogu biti s nekim tko ne ište ljubav, tko nije priljepak i ne traži simbiozu. Volim svoje interese, sklonosti…volim svoj život i teško da ga želim i mogu mijenjati! Mogu li prihvatiti nekog sličnog? Mogu. S vremena na vrijem! Predzadnji zajeb je bio u tome što, kad sam srela jednog takvog s kojim sam imala puno zajedničkog pomislila kako bi to moglo biti to the end? A nije. Više niti to ne mislim, što ne znači da se nisam opet zajebala i pomislila kako bi bilo lijepo imati nekog…takvog? Zato više ne planiram dulje od dan ili tjedan, ali zato si taj dan ili tjedan posve isplaniram i uživam (ili patim, jer godine donose sve više patnje a manje gušta) u svakom trenutku! Ta organizacija lijepih dana i sadržaja gotovo da mi je postala opsesija. Nije mi više gotovo niti važno s kim već što? Iako ovo što normalno uključuje s kim, jer ne može biti bilo tko! No, sve u svemu, sve je pase, starost je pokucala na vrata i sve sam tiša, sve manje želim, mogu a i činim! Čovjek se nekako pomiri sa svime i sa sobom!

i tako smo mi skoro pa osvojili broncu? ali nismo, jer smo četvrti! odostraga! pa kaže EU ljestvica najboljih i najlošijih plaća u EU, gdje smo mi zauzeli četvrto mjesto ODOZADA! bravo mi! ali, zato imamo jedne od najvećih poreza na plaću (i penziju)! ali, kako je to ono što ste htjeli, neću vam kvariti gušte i zadovoljstvo. uživajte u stečenom i osvojenom četvrtom mjestu!


https://www.index.hr/vijesti/clanak/ovo-je-prosjecna-neto-placa-u-hrvatskoj

/2583848.aspx?index_ref=naslovnica_vijesti_ostalo_d_0


btw čitam i o velikom IT kvaru u svijetu pa se pitam, jesam li ja to neki zloguki prorok, jer sam upravo prije dva dana spomenula kak ćemo ak kihnemo tj ak crkne sva informatika i mi crknuti?

btw vidim da još uvijek traje i diskusija kod slovka o porezima...pa se nekak pitam, koliko vas na prošlim a i na svim prethodnim izborima nije glasala za postojeći sustav poreza (hdz-sdp) i koliko vas nije uopće izašlo na izbore, jer kaj bi se vi inkomodirali i mućnuli malo svojom glavom. i još izabrali nekog tamo za koga nitko nije čuo, osim možda vas i još ponekog? jer, da bi mogao nekog drugog izabrati moraš upogoniti i svoj mozak, pročitati i nešto drugo osim oglasa, reklama i čitulje o umrlima. upogoniti i svoje ostale resurse za nešto drugo osim za svoju rit? znam, lakše je ...use, nase i podase! idem poradit na ovom...use!

neki smijeh me danas uhvatio, jer sam popila prvu iskričavu kavu nakon jeseni prošle godine! ups...no coment! ali, nekako me to (a i ova poruka koju sam dobila od izvjesnog martela glede spominjanja mog nicka na đusinom blogu) ponukalo da danas napišem jedan blog! jer, pisao ne pisao, tinta se suši! pa tako i ja...pisala ne pisala, vrijeme mi prolazi u hibernaciji. sezona kiselih krastavaca u punom je jeku!

kao i tolike godine do sada. neki se (većina) roštilja na moru, ja se hladim u klimi i pokušavam misliti? iako, nije baš neka korist od toga. pače, bolje bi bilo da sam rugoba i glupača, valjda bi mi se karte bolje posložile i podijelile? ovako, ispada stalno da sam ja predobra za sve njih! barem ove koji sa 60 i kojom preostanu, jer je većina tih mojih vršnjaka i okolo, zauzeta 20 let mlađim ženama! pa se izbor nas generacije svede ili na 10 let mlađe ili na 10 let starije! a priznati ćete, nije to neki dobar izbor (ja se uvjerila u to)!

dakle, baš sam išla pogledati i fakat, nisam iskričavu kavu popila već više od 9 mjeseci! to je još jedan dokaz (kak veli patricia) da iskrica umire, iako ja mislim da je posve umrla! stoga, kako nemam adekvatno (čitaj: egal) društvo za pijenje kave, ćaskanje i slično, ostaje mi jedino da ovdje kratim vrijeme i pišem blogove. neko veče sam tak dobro svršila sama sa sobom, gledajući jedan dobar film! ha ha...mogu ja još svašta, ali uglavnom sama sa sobom! toliko glede sexa na iskrici (što meni i đusiki spočitava ovaj tip u poruci) iako priznajem da se nisam sexala s tipom s iskrice ima već evo pune dvije godine! što ne znači da se nisam sexala zadnji put s nekim prije dva mjeseca (izgleda da to neke ipak zanima, iako mene uopće ne jer kad me zanima sex, ja si ga priuštim)!

da se vratim da ovog tipusa (poslao mi je vrlo uljudnu i pristojnu pvt poruku) kojeg smo đusi i ja spomenule? zanimaju me oni ko neki lanjski snijeg! navodno su dvojica...jedan iz ove slavonske županije a jedan iz splitske! ovaj iz splitske je čak samog sebe krstio idiotom, tak da ja nemam više kaj dodati! a dotični me osocira na jednog tipa odavdje (s kojim sam čini mi se nekoć i kavu popila pa ga odbila potom) koji mi se stalno javljao, ali s različitim nickovima. i jednom ja ne budi lijena, kupim dosje! ajme majko, 18 nickova...pa je potrajalo dok sam ih sve blokirala! sigurno je u međuvremenu otvorio bar još neki?

pa se pitam, kak to uopće učinit da imaš nekoliko nickova? ja eto ovaj jedan jedini (onaj stari mai su mi blokirali, a ostali su obrisani). kaj da otvorim deset novih mailova pa se prijavljujem na iskricu sa različitim nickovima? zamorno i glupo! ali, u sezoni kiselih krastavaca, možda umjesto pisanja nove abecede, priđem otvaranju nickova...umjesto svako jutro jedno jaje, svaki dan nick jedan!

kakve veze slonić dambo ima sa ovime kaj sam napisala? ima!

On mi je dao naslov, jer upravo ovih dana se u njegovom Šibeniku održava omaž njegovog rada u memorijalnom prostoru u Šibeniku! Obišla sam svojevremeno taj prostor, odgledala i jedan albanski film u njemu (Košute) i žao mi je što ovih dana nisam bila tamo.

A neću biti nigdje, jer sam danima već nigdje. Hiberniram, vegetiram i sve ostalo što uz to ide. Jebem ja ljeto kad jedino gdje mogu ugodno biti u zatvorenom prostoru, u klimi i iole podnošljivih 26 stupnjeva! Ok, okupala sam se ja danas u rijeci, jučer tri puta, noć je bila friška. Ali, ali…i ta rijeka umjesto da osvježi i da malo zacvokoćeš kad ulaziš, izmjereno jučer 28 stupnjeva! Pa tolko nisu nit oni starački bazeni u toplicama? A more si mislim da je ko pišolina ovih dana! Ok, vjetrić pirka i sve to, ali ljudi moji…koliko ste sati bili ovih dana vani? Tko ovo može izdurat? I tko to može volit?

Da se vratim na Arsena. Nema čovjeka kao ja! Ok, neki ljudi vole pričati i imaju dara. Ok, neki ljudi ne vole ljeto i vole jesen, planine. Ok, neki ljudi vole ples, izlete. Ok, neki ljudi vole jesti fine stvari i biti aktivni u životu! Ok, neki ljudi nisu škrti i uživaju u životu. Ali…ali…većina ljudi (govorim o muškarcima) su….neuredni i zmazani. Uvjeti u kojima žive su jeza. Kužim da netko ne može sam počistiti kuću, stan, vikendicu ili kaj već…ali ali…može to platiti ženi koja to može učiniti umjesto da živi u ćumezu! Ok, to je turcizam, ali ne mogu se sjetiti neke prikladne naše riječi? Ok, i ja sam olabavila zadnjih godina pa više ne ližem podove, suđe, prozore…jer nikad niti nisam! Otkad nemam pesu, stan je tako čist da nemam kaj niti čistiti? Ok, povremeno ipak treba ponešto usisati, prebrisati i tak. Ali, ali…kako mogu ljudi živjeti u ćumezu?

I zašto je to muškarcima nemoguća misija? 90% njih, no priznajem ima cca 10% koji drže do osobne higijene, paze kakvu će obleku stavit na sebe, cipele nisu one s kapicom iz borova, ali ali…kad je kuća ili stan u pitanju…samo kaj žohari i štakori ne hodaju po…suđu, špajzama, zahodima i sl. ok, vikendice služe za odmor…ali i njih trebaš bar dva puta godišnje očistit, posjetit, nešto napravit da ne zgleda kao da je ali babina pećina? Nemam pametnija posla, nemam nimalo volje za bilo kaj napisati, ali Arsen mi je bio povod, jer, nema čovjeka kao ja! Nije stvar niti do suđa, niti do čistoće, niti do vikse…stvar je do čovjeka, bilo prijatelja, bilo ljubavnika bilo poznanika! Nema takvog i šlus! Ok, ok…i ovo sam upotrijebila namjerno deset puta…i da, ok je da ga ovdje nikako ne tražim! Ima i drugih mjesta, mogu jedino uzet lampu i otić u bačvu i tražit…čovjeka?


Link

Ljubav moja...Sara!
tu je imala dva mjeseca (prije 14 godina) kad je došla k meni iz Dumovca i zarobila moje srce godinama i...danas kad je više nema, ona je tu!

bravo francuzi i francuska! bravo i poljska (koja je isto to učinila na prošlim izborima)! jedino mi, HR i hrvati ostajemo gmizati pod desničarima? to ja zovem odgovoran narod i pojedinci, kako oni koji su izašli na izbore tako i političara koji su se ujedinili kontra le pen!

https://www.index.hr/vijesti/clanak/debakl-desnice-na-izborima-u-francuskoj

-stizu-reakcije/2580391.aspx?index_ref=naslovnica_vijesti_prva_d


Link

zeleno...zeleno

Dva i pol sata hoda kroz kanjon Kamačnik definitivno mi je danas osvijestilo da to više nije za mene! Osam i pol tisuća koraka u jednom danu nadomak sedamdesete je ipak preveć! No, sada barem znam kaj mogu tj ne mogu! Više se neću gurati na neke duge staze, jer su mi ove kratke posve dovoljne.

Ne samo u vezama već i u šetnjama! Pola sata čisto dosta. Nema više Sljemena (barem ne na duge staze), nema više Kraljičnog (ionak je zatvoren već par godina), nema više Glavice, nema više Maksimirskih pet jezera! Čega ima? Pa ipak sam ja to danas prehodala. I zaradila ručak (pastrva) koja je bila dobra ali daju drveni beštek, kak ne bi mi starčeki valjda učinili harakiri? Rekla sam im da ću ih tužit googlovom vodiču tj meni! I drugi put nosim beštek sa sobom!

Ali, štrudla od šumskog voća im je bila super! I lijep je to park šuma i rijeka, ali brate mili ne trebam potegnut skoro 100 km da bih šetala…Sljemenom? No, dobar poziv se ne odbija, kao i mogućnost izleta. Otkad sam ostala bez auta i kako sam pala u neku depresiju koja me drži već skoro godinu dana, primoram se dići i otići iz kuće! Često nije važno kamo niti s kim. Važno je da se gibam, po nekoj drugoj od uobičajenih putanji! Mislim da je to staračka depresija, nemaš više volje nikamo niti s kim! Naprosto, svugdje si bio, sve si vidio, doživio…slijedi samo ponavljanje? A priznati ćete da ponavljanje nije uvijek majka mudrosti!


pitam se pitam, kamo bi me mogao odvesti ovaj most?

Čak mi je teško zamisliti i osobu ili mjesto kamo bih ja željela ići i biti? Nema toga, nema takve! Hm...nije li to depresivno? Nije možda kao u onog Ace Stankovića i za knjigu, ali za moj blog je!

Evo par fotki, tek toliko…ova zelena boja odmara…dušu….tilo…um! Pa ipak, stalno se pitam kad ću ohanut od same sebe? Eto, već slijedeći tjedan planiram Sljeme, pa opet Pokupsko…ljeto stvarno nije moje doba, bježim od sebe, od vremena, od ljudi…a put u pakao popločen je najboljim namjerama.

Ponekad mi se čini da sam sebi sama najveći neprijatelj i da ne trebam imati druge? Ali, dok čitam i gledam vas, shvatim kako sam dobro i kako mi je dobro! Samo tako nastavite, meni odmah bolje čim dođem ovdje!


rječica

ubavo mjesto skradin


(moja malenkost pliva kraj "inkriminirane" crne Gatesova jahte

Cit.

"U knjzi o tehnoogijama starog Egipta pominje se jedan drevni egipatski prevarant. Ovaj prevarant je uništio sarkofag napravljen od nekog iznenađujeće tvrdog kamena.
Napravio je rez na pogrešnom mjestu. Testerom za bakar je pilio kamen i izabrao je pogrešan smjer piljenja. Ali je nastavio marljivo raditi umjesto da stane. I ovaj primjer velikog, ali nepoželjnog truda, zadivio je arheologe. Postoji mnogo kontroverzi o tome kako je točno kamenje piljeno u starom Egiptu.

Ali ne radi se o tome, već se radi o činjenici da je čovjek nastavio radnju koju je trebalo prekinuti!

Vidio je da je pogriješio, ali nije stao! Zaista se trudio da stane, testerio je i testerio. Možda mjesec dana, možda dva (možda tri ha ha, moja opaska ).

Pokušao je svladati neuspjeh marljivošću i upornošću. I tako je ostao neispravan sarkofag koji je još uvijek bio koristan nekoj mumiji.

Ali odgovorna, vrijedna osoba ne može stati. Ona nastavlja da djela u pogrešnom pravcu ili ide u pogrešnom smjeru. Takva osoba misli da je sve u trudu i radu. Misli da mora brže hodati i energičnije sjeći. Truditi se još više, misli da mora još više služiti toksičnoj osobi, davati još više pažnje i sredstava nekom tko je iscrpljuje, mora uložiti još više novca u posao za koji nema nade. No, ako sve pođe naopako, ako je odabran pogrešan pravac, rezultat će biti samo neispravan „sarkofag“ u koji će vaše nade biti pokopane.

Ali, „uporan i vrijedan“ čovjek nastavlja da „siječe granit“ j nastavlja da ide u pogrešnom smjeru i ulaže još veće napore koji ga samo odvode do cilja.

Marljivost i upornost pogoršavaju neuspjeh! "

Ova priča mi se činila tako poučnom ovih dana! Pa sam konačno i ja prestala "marljivo i uporno pogoršavati neuspjeh" i konačno odustala od pogrešnog smjera! A kažu da je najbolje "popraviti" pogrešan smjer tako da kreneš u...suprotnom smjeru!


(more, ah more i prazne plažice)

Pa sam zato u par dana obišla ubavi Skradin koji ovih dana baš i ne vrvi gostima, što je meni jako pasalo! Ova tirkizna voda gdje se Krka miješa s morem je prekrasna! Pa te uzvisine okolo, pa kanjon Čikole, pa okolica Šibenika (ovaj put s druge strane), pa Drniš (sretoh Budišu oca). Jel možete zamisliti da u Drnišu prvoklasna teletina ispod peke i krumpirići, sa salatom, kruhom i vinom i pivom koštaju slovom i brojkom 26 eura? Pa gdje toga ima? A na moru (npr u Skradinu cijene duple). A susrela sam se u ovih par dana i sa posvemašnjom ljudskom glupošću, koja traje još od stare ere! Kako je taj naš puk primitivan i vjerski zatucan?

Ali, sve u svemu, osim što je izlet od par dana zagore i mora bio poučan, bje tu i gušta! Turista nema, jedva tu i tamo...poljaci, česi...njemaca nema, austrijanaca nema. Čak nema niti slovenaca? Niti gužve danas na cesti a vikend je? Pa smo potegnuli iz Dalmacije prema staroj Riječkoj cesti na dobru janjetinu u Zdihovu! Nekoć smo tamo pod obavezno stajali na vrućoj janjetiti! Bila je i danas više no odlična! I onda starom karlovačkom do Zagreba! Josefina, Karolina, Luizijana...sve je to pase! Svi samo jure autoputom a nemaju pojma kak smo nekad putovali na Jadran!
Ove rode sam uslikala ponad janjetine, mama i podmladak? bilo ih je duž stare Karlovačke nekoliko! Eto, toliko od mene ovih dana mog vegetiranja i hiberniranja!



rode u Zdihovu¨

p.s. btw slova, jel vrijedi ova jahta i moja malenkost kaj pliva kraj nje? ali to ne bje u Skradinu već u jednom ubavom mjestašcu kraj Šibenika

Imala sam jednog dragog prijatelja i dugo godina smo se družili. Obično petkom na čagici, a nakon čagice dugo godina (dok nije nabavil auto) dolazio je k meni spavati jer je živio van Zagreba i nije bilo baš veze za otići doma npr iza ponoći? I tako smo funkcionirali dosta ljeta. Subotom, nakon čagice, spravili smo neki ručak zajednički i nakon toga razlaz!

No, onda je on ušao u vezu, preselio svojoj dragoj i nakon par godina priča se raspala. Razlog, ljubomora (njezina, tako je on rekao)! Nažalost, oboje su patili iza toga i sjebali si prilčno život. On tako da je nastavio očijukati preko fejsa i interneta sa tim nekim frendicama (to je bio jedan od razloga razlaza) i posve je prestao izlaziti van. Život mu se počeo sastojati od priče: kuća-posao-kuća! I obolio čovjek na srce uslijed premalo kretanja i virtualnog života. Loše hrane kako se obično hrane muškarci koji žive solo. I sve to je uzelo danak. Nema ga više, a imao je tek 55 godina života!

Zašto ovo pišem? Pa možda zato što sam kamo god se okrenem, okružena ljudima (poglavito muškarcima) koji upravo tako žive! Žive virtualni život. Oni će svako veče biti na nekom sajtu…iskrica, badoo, tinder, facebook poznanstva, grupa ova ili ona, razgovori ugodni ovi ili oni u grupama na whatsap!

Sve je tu, šarena laža života koji to nije! Jer, to gotovo ništa ne košta (osim nešto minuta, ali više se nit ne zove na normalni mobitel već sve na whatsap? Jebem ja vas! I njih koji su vas na to natjerali. Nema više real life života! Ne ide se u kino, ne ide se u kazalište, kakva čagica, kakva šetnja, izlet, ne daj bože otić na neki koncert u gradu. O sexu da ne pričam, samo se gleda kak to netko drugi radi a sam ste posve zaboravili i ne možete jer ne prakticirate!

Sve u svemu, kurac od života i život od kurca! Da bar i to? Jer, nemrete virtualno jebat a i to vam paše! Za to ne treba napor, može se trkeljat kolko te volja, oblizivat se, lizat, svršavat…sve virtualno i verbalno i ništ ne košta! Ne treba čak napravit niti napor za kupit viagru ili neki gel za ženu ili obični kondom? Sve ide ko podmazano! Na žalost ili na sreću, nemrem ja to! Kad mi netko počne tri večeri zaredom pisati samo poruke i hitat lire a da pri tome ne ostavi svoj broj (ali onaj pravi a ne whatsap), gibam u vidu lastina repa! što da ja radim s tobom dulje od tri večeri tipkanja? Pa kako pa zašto, pa on bi, pa ja sam super….o tempora, o mores!

Ako je vama to ispunjen život, meni nije. Ja ću radije s večeri biti solo i bez ikakvih nus proizvoda u vidu zvuka, glasa ili što već. Dapače, uživat ću u svojoj tišini, nekom filmu ili pisati blog i kvalitetno pričati sama sa sobom! Znat ću da sam solo i da se ne zavaravam! I da, srce mi je zdravo, bubrezi još na mjestu, prostatu nemam a i rodnica mi nije posve suha! Za onaj pravi, stvaran seks. Virtualni sam davno prestala i ne mislim ga započinjati osim sa samom sobom! Pa ne treba mi tipus za virtualni seks, to mogu i sama!

Nisam još abdicirala...niti umom, niti tijelom a bome niti duhom!



Link

Grb pod kojim su se Radnići borili, a svoj plemićki nažalost izgubili

Kažu neki, čitam, nije im za čitat to što ja napišem na svom plaćenom prostoru (blogu) I ne samo da se nemreju suzdržat ne čitat već se nemreju suzdržat niti komentirat? Pa ću vam ja pomoć, tako što ću vas stavit na ignore i mogu vam onemogućit komentiranje ak vi nemrete odoljet komentirat, sve kako bih vam pomogla?

Eh, mozak mi se već danima odmara! Tu i tam nekaj sitno pročitam, napišem al u osnovi hiberniram! A i kontakti su mi se sveli na par ljudi. Iskrica mi jedino još služi za pisanje bloga. Ne sjećam se kad sam s nekim odavdje popila kavu, a I ono što jesam od drugdje, bilo bi bolje da nisam? Što da čovjek radi s ljudima od sedam banki (ili tu negdje) koji ne znaju nit ko su, nit odakle dolaze a još manje kamo idu?

Ali, zato sam jučer uživala u “ljetnikovcu na zlatnom jezeru”! Kupa, Letovanić, ubava kućica I pregršt dobre vibre! A danas pak u društvu svoje prekrasne kćeri. Obje smo zaključile (kaže da je sve više snobica i da uopće ne želi ići na mjesta gdje ide raja) da Kotač nije restoran, već pečenjara! U koju odeš pojesti roštilj I dobiješ nivo konobara, usluge, klope…sve za pečenjaru! A nekima je to restoran i kao nedjeljni ručak? Njoj može biti da si može priuštiti biti snob i to svaki dan sve veći! Rekla sam joj, sram te bilo, ali budi!

A kad smo kod snobova, eto da i ja malo danas budem “snobić”! Malo ću se špinčit svojim “kočijašima, konjima I konjušarima, gotovo od “stoljeća sedamnaestog ili čak četrnaestog"
Neki dan sam se okrznula o svog oca u zapisu o usranim nogometašima i neki su se našli jako prozvanima jer sam pitala gdje su njihovi bili nekih godina? Sorry, ali u mene nema svetih krava. Normalno, ljudi tj nickovi mogu reagirati (psovkama, vrijeđanjem, a mogu i osporavanjem činjenica)? O svakom mogu pisat na svom plaćenom prostoru a ljudi normalno mogu to prijavit…adminima, policiji I slično? Jedini je problem što ljudi nekako baš I ne znaju čitat ono kaj piše već izmišljaju?

I koga muči npr što jedna blogerica kaže da je krema, elita ili kaj god hoće? I koga muči kaj ja pišem za svog ćaću gdje je i kako bio kad je bio? Pa svatko nek piše o svojoj eliti, ćaći, materi a može I o zamorcima? Ja više nemam kućne ljubimce pa stoga pišem o sebi svojima, objavljujem svoje fotke I koristim svoje vijuge! Ako vam bilo što od navedenog nedostaje, slobodno odite na Hrelić i tamo bute ziher našli one rešoiće sa onim zavojnicama i žarnim nitima (ili kako se to već zove)….pa si uštekajte gdje već imate štroma? Ja se još uvijek palim ovdje, na svom blogu, pišem za sebe a primite moje saučešće kad vas zabole i “zabole” kaj i o čemu pišem?

Isprika na ovako duljem uvodu, ali mislim da je bio nužan!

Pa da krenem…IN MEDIA RES!

Čitajući niži tekst (a on je samo dio bogate povijesti) jbt, kako onda ne bih o svom ocu kao vojničini, jer iz priloženog je vidljivo da je familija Radnić stara dalmatisnka porodica koja je ratovala odvajkada, još za Venecije, tamo davnih nekih 1700 I nekih godina! Lijep je osjećaj kad nađeš svoje korjenje…a biće to I zato kaj mi je jedna doktorica znanosti u familiji (užoj) a I jedan Radnić od dotičnih u široj! Uskoro ću se riješit svoja dva prezime mojih ex muževa I konačno si vratit svoje djevojačko, Radnić!

A ovih dana sam nekako uspjela otkrit I porijeklo mamima prezime Kotzbek! Znam od prije (još iz Juge) kad smo išli u Graz da sam često svraćala u Šentilju na groblje, gdje su mi baka I deda! A ovo kažu povijesne knjige prezime je porijeklom iz Bavarske. Nije bitno, nije ili je plemenito ili hoch…moje je! Najviše volim kad me ovi kaj su jučer dotepli iz pripizdine tjeraju odavdje gdje moj neki praotac još u 18. st ratovao! Istina, države su se mijenjale ali vojnici su uvijek ovdje na ovom prostoru bili na cijeni. I služili kojekakve gospodare. Čak I danas ne služe sebi I svom narodu već nekim vlastodržcima koje je istina narod izabrao?

Pa kaže,

Cit.”… u vrijeme mletačke uprave nad pretežitim dijelom Istre, Dalmacije i Boke kotorske važna je sastavnica pojedinih lokalnih sredina, kao i mletačkih stečevina u cjelini, bila vojna povijest. O toj problematici napisano je pregršt radova I osvijetljeni su brojni izrazito važni čimbenici. Međutim, prebogato gradivo iz Archivio di Stato di Venezia te iz Državnog arhiva u Zadru nije ni približno
dovoljno istraženo i ostavlja brojne mogućnosti za istraživanje, raščlambu I znanstvenu prezentaciju. U ovome radu fokusirali smo se na jednu od obitelji koja nije potpuno nepoznata, ali čiji su članovi, iako velikim pregnućima I priznanjima od strane mletačkih vlasti, u historiografiji ipak bili tek samo djelomično obrađeni. Članovi dalmatinske obitelji Radnić podrijetlom, životom i djelovanjem bili su vezani za područja od Dalmatinske zagore (Drniš) do Skradina, Trogira i Zadra. Bilježimo ih od kraja 17. stoljeća, točnije 37 M. Andreis, Trogirsko plemstvo, 261. 38 Carl Georg Friedrich Heyer von Rosenfeld, Der Adel des Königreichs Dalmatien, Nürnberg,
1873., 75. Dalmatinska obitelj Radnić u vojnoj povijesti Dalmacije...od Morejskog rata, pa sve do prvih desetljeća 19. stoljeća.

Radnići su bili zapaženi sudionici mletačko-osmanskih vojnih sukoba, ali i istaknuti časnici i zapovjednici mletačkih profesionalnih postrojbi u mirnodopsko vrijeme. Njihova je poglavita
prisutnost u vojnoj povijesti bila vezana za konjaništvo, odnosno elitne mletačke prekojadranske postrojbe Croati a cavallo.

U navedenim su vojnim snagama Radnići obnašali visoke dužnosti tijekom više pokoljenja, a posebno su, ponajviše zahvaljujući sačuvanom gradivu, bili obrađeni Ivan i njegov sin Antun Radnić, kapetan i na kraju karijere (Antun) pukovnik. U radu je, koliko je to bilo moguće na osnovu postojećih saznanja i istraženosti gradiva, obrađena i njihova uloga u društvenoj povijesti sredina u kojima su djelovali, kao i njihov osobni odnosno obiteljski život i rodbinske veze.
Sveukupno se može kazati kako se u ovom radu, koji se nastavlja na prethodna istraživanja prisutnosti i djelovanja dalmatinskihi bokeljskih obitelji u mletačkim prekomorskim kopnenim postrojbama, težilo
dodatno rasvijetliti i pojasniti još jednu u nizu sastavnica hrvatske vojne povijesti kasnog ranog novog vijeka, ali i hrvatsko-mletačkih odnosa u cjelini.
Sastav posade satnije kapetana Ivana Radnića (pukovnija Šimuna Nassija), načinjen u Zadru 1. ožujka 1718. (Archivio di Stato di Venezia, Inquisitori sopra l’amministrazione dei pubblici ruoli, b. 825, Cavalleria Croati, Reggimento Colonnello Simeone Nassi, Compagnia Capitan Zuanne Radnich…”

Desetjeće i više hodala sam na čagice udruge 50+ svaki petak. I kad sam tamo čagala, nisam pričala s ljudima, nisam pušila i tako su moja poznanstva (za razliku od ostalih) bila na minimumu oliti rezervi? I nikako da ja upoznam nekog u toj Udruzi?

I onda konačno večeri jedne, pristojan dečko (kojeg sam znala iz viđenja), nakon plesa, pozove me na cugu. I sjednemo nas dvoje i započne razgovor! Odmah me osvježilo, to što bi trebalo bit pod normalno, da me dečko pozvao sa strane na cugu da pričamo! Jer, kako ćeš nekog upoznati ako ne pričaš s njim?

I tako smo se nas dvoje izdvojili i cijelo veče bili sami sebi dovoljni! Bje to jednog toplog ljeta na Šalati! I tako je priča krenula. Razmjena mobitela, izlazak na kavu, pa opet kavu, pa šetnja, pa kino…i kak to već stoljećima ide! Dečko je bio jako fino odgojen (mamin sinko jedinko), rođeni Trešnjevčanin, kuća kraj placa, vanjska trgovina, nekoliko jezika za razliku od uobičajenih iskričavih upoznavanja i priča. Nisam mogla doći k sebi! Pa gdje toga ima?

I priča je postajala sve ljepša…od branja trešanja po Trešnjevci, smokava, cvijeća…svašta je taj dečko meni donosio svaki dan na naše druženje! Ja sam se tek oporavila od jedne moje velike nesretne ljubavi i nisam baš bila voljna samo tako se zaljubiti? On je! I to mi je uskoro i rekao. Molila sam da ne pretjeruje, da malo sporije, da ne prenagljuje i tak…bilo je to zalud. Znate ono, kad se u nekog zatelebate.

On je imao cca 55 a ja malo nešto preko 60! i lijepa priča je počela…otišli smo zajedno na more. Nažalost, tu su počeli problemi, jer smo u sedam dana ljubavničkog boravka na moru bili kao ostarjeli bračni par? No, kad postoji volja i želja da nešto uspije, čovjek se i trudi! Oboje smo se trudili, poštivali, voljela sam ga na svoj način! Otišli smo i čoporativno (prije našeg mora) na pet dana na more i otuda i ova fotka!

Ova fotka je preljepa priča u stvari! Ne znam što tko vidi na njoj, ali ja znam kakva je priča bila! Dakle, Novalja, lipanj, vrućina, plaže…more…sunce i mi! Mi smo bili par unutar družine! On me obasipao nježnostima i pažnjom na svakom koraku…osjećala sam se kao princeza! Kako je nastala fotka? Pa tako da smo bili na plaži i on mi je namazao noge da ne izgore (imam jako svijetlu put i klonim se sunca)! A u Novalji nema hlada ni za lijeka,barem ne na ovom dijelu gdje su one čoporativne plaže sa mjuzom i slično (bili smo i na Zrču)!

I u jednom trenu, stavila sam svoje noge na njegovo poprsje (ja sam provokatorica i strastvena žena ha ha neki će mi opet zamjeriti kak se drznem reći za sebe tko sam i što sam), a on ih je naprosto prihvatio svojim rukama! Bje to krasan pokret brižnog muškarca a ta scena (ne ono kako izgleda već osjećaj koji je u meni sve to izazvalo) žene i muškarca kako su jedno drugom položili ruke i noge, bila mi je vrhunac ljubavi, strasti, nježnosti!

I pitala sam ga jel mogu fotkat, sa malim plavim Nikonom, zver od fotića! I onda sam ga potom pitala (jer sam skužila da je fotka antologijska unatoč „opaskama“ o ružnom tepihu, dlakavosti i ostalim glupostima vas tu na blogu) jel mogu fotku objavit, jer je meni NENADJEBIVA! Na fejsu, se razme! I bje tako…i na iskrici!

I eto, jedna krasna priča (ona koju sam ja doživjela i o kojoj nisam i danas prestala maštat da je moguće da se dogodi taj bliski dodir muškarca i žene) koja nema veze sa rutavim poprsjem, lakiranim noktima, čukljevima.... već simbolikom…jer da su jednako tako bila gola muška prsa, fotka bi bila antologijska…kako muškarac nježno primi ženske noge na sovjim prsima! To je i nježnost, i strast…i cijeli onaj svemir između muškarca i žene! Tko to ne shvaća, a ja mu neću crtat, iako sam vam nacrtala cijelu priču! A sad opet „uživajte“ u njoj!
Sve vam mogu napisati, nacrtati…ali ne mogu proživjeti umjesto vas!

(ovo mi je jedna od najseksi fotki koje imam)
kak se ono veli, i mi konja za trku imamo! pa je eto ovo jedno od mojih najboljih, ak ne i najbolje poprsje? a i noge su moje...i danas su to dugi fini prsti i noge kakve rijetko koja žena ima (ha ha...oni koji me "vole" voljet će me i više)!

ali, nekako se uvijek potrefilo da dečko koji je imao tijelo bogova imao je pamet "sirotinje" (mislim na umnu a ne na materijalnu sirotinju)! čast izuzecima! i da, godinama već nemam ja s kime razgovarati. sve mi to postaje jasno ovih ljetnih dana, kada kao i dugi niz godina, hiberniram u srpnju i kolovozu! uglavnom tu u zagrebu, jer tamo gdje mogu otići mi se čini još i gore. o moru nit ne razmišljam. dakle, godinama već (a nije da nisam imala vezu prije koju godinu koja je trajala i dvije godine, pa još par veza i vezica zadnjih osam godina) nemam ja s kim pričati!

s večeri (čak i kad sam bila na moru), ili on gleda TV ili ja kartam ili pišem blogove....razgovora nema! kad sam s nekim dulje od tjedan dana, shvatim svu prazninu mišića! jer njih ima ali njega nema, jer njega nema iako ga ima! smislene i prave razgovore vodila sam davno, davno...prošlo je skoro i dva desetljeća, što ne znači da nisam srela par ljudi s kojima se dalo pričat, ali je priča kratko trajala...tek do prvog nesporazuma!

tak da, ovih dana sam zaključila da je gotovo jednako jesam li solo ili sam u društvu (muškom) jer žensko isto davno već nemam! što sad? ne kanim napisati još jednu abecedu (bilo je to sjajno ljeto kad sam ju napisala mislim 2010.g.), ali ne znači da ovo neću ovdje biti više no što želim! a kad sam već kod želje, eto da malo i ja svoje želje i žal za nekim ne tako davnim vremenima podastrem!

ja kao i obično, pišem o sebi, svom životu, dilam svoje fotke a ne tuđe...i tak. eto, ova npr mi je iz vremena mojih pol stoljeća kad sam još žarila i palila sebe i druge! prošlo je od nje sad će i 15 godina! a i ovo muško poprsje nije tako staro...svega sedam godina, ova cura je i tada imala 60 i koju preko!

vrijeme vam prolazi, dragi moji iskričari...trošite se...kako duhom, tijelom tako i umom! nemojte sve svoje nosit sa sobom u crnu zemljicu, iako će iz vas niknut neka lijepa biljčica, njome će se nahranit neka životinjica...i milioni godina ići će dalje i vi (svi mi) s njima! nije pesimizam, samo priprema za otići! kak je danas dan (odoše i usraše nogometaši) ajde da sad malo pokazujemo noge, bedra, ramena, sise, guzice i ostale pertinencije? pamet će valjda nadoć s prvim snijegom, ako ju ne pokrije šaš i trava?

Opet izgubiše od Italije ko i onomad kad su im usraše predali Dalmaciju, Istru, Rijeku, otoke i još koješta!

A onda im je došao pad Italije 43. pa onaj "usrani"Tito, ušao u Trst i oslobodio sve to od Italije pa i pol Italije. Pa je onda Zona Trst (A i B) bila aktualna skroz do tamo sredine 50-tih! Eto, dragi dečki danas dok ste tam trkeljali kod Brkate na blogu cijelo jutro (fly i dovla) da ste se manje izrugivali partizanima (ups kak reče ono fly, "preobučenim četnicima") nama antifašistima (tome kaj sam neki dan rekle: smrt fašizmu a sloboda narodu), možda bi vam i danas pomogli ti partizani ili njihovi potomci da svladate talijance?

Onih istih partizana koji su se u Italiji (osobito oko i za Trst) borili upravo najviše protiv Talijanaca i Draže i njegovih četnika! Tak barem kažu povijesne knjige, ali biće neki ovdje znaju kak je svojta ratovala na drugoj strani?

E sad, pitam ja i ove nogometaše koji usraše, možda da su danas manje tepli oni tam kod brke o četnicima i partizanima, možda bi nam i rezultat bio bolji?

Jer, gdje ti je otac bio, ne 90. (moj pokojni u zgb pod svojom crnom zemljicom) već 45? da, tebi koji si danas cijeli dan izrugivao se ovdje na blogu Italiji, partizanima, Trstu. Moj ćaća je bil u partizanima i ratovao protiv četnika i oslobađao upravo taj Trst od talijanaca i Dražinih četnika…a tvoj (dovla, fly)? I držali su partizani taj Trst desetljeće i više, a tek 197ineke sklopljeni su osimski ugovori koji su defiitivno regulirali Trst i YU! E deca deca, ne treba se zajebavat na kostima tolikih. Jel su vaši med usrašama skinuli uniformu pa onak gologuzi krenuli put Bleiburga ko i ostale usraše te godine praveći se da nisu nit ratovali, a sad se potomci čude i izruguju uzviku: smrt fašizmu, sloboda narodu? Koje su na konjima ganjali Franjo (ne Tahi nego Tuđman i ostali 90.tih živući partizani ala Manolić, Boljkovac, Bobetko)?


No, kako sve ionako ostaje u nogometnoj sferi, eto vam dotični usraše današnji poraz od Italije i odite lijepo doma!

Sretni kaj imate Istru, Dalmaciju, Primorje i sve otoke…pa možete lijepo iznajmljivat odaje, ljetovat, gradit kuće i slično…sve zahvaljujući usrašama koje su zgubile rat, a a talijanci zgubili rat, ali dobili tekmu! Jebemu, pa neće opet partizani ić oslobađat Trst? A onda neki četnici "preobučeni u partizane" zaposjeli Lijepu našu, održali referendum, izabrali eto već 30 g. demokratsku vlast, odselilo njih pol miliona zadnjih 30 godina van a onih više od miliona od nekad nije se nit vratilo! Eto, toliko od mene na ovaj prevažni dan!

Kak veli Lana smijeh je lijek, a tko se zadnji smije, najslađe se smije! I znate kaj, nisu mi nit talijanci nit ostali crnokošuljaši pokvarili ovi dan! zagreb classic ide dalje! zelena trava mog doma je i dalje zelena, a da mi pasemo suverenu travu, pa to znamo već 30 let!

p.s. zatvoreno za posjetitelje, više danas ne radimo!