HIPOKRIZIJA

iako ne potječem baš iz radničke, već činovničke obitelji, oduvijek sam se smatrala radnicom, iako sam i sama bila činovnik a ne radnica! no, za mene je svatko radnik tko živi od svog rada i za taj svoj rad dobiva plaću! volim se hvaliti da sam 40 i više godina radila i zaradila svoju mirovinu od koje relativno dobro živim!

stoga, sretan vam praznik rada! čitam ovih dana neke ljude o tome u kakve kvazi proslave se dotični praznik pretvorio? roštilj, grah i slična ića i pića, ko nekoć dan žena! kaj bi radnici danas marširali za svoje bolje plaće, za bolji standard, za stanove koje si ne mogu priuštiti, protiv inflacije, protiv vlasti koja je svaki dan sve gora etc etc?

čak je i Tomašević preuzeo stari uhodani princip od Bandića. Šteta i jadno je to da se sva prava radnika svedu na bijedu od porcije graha. nikad nisam hodočastila u maksimir jer mi je to bilo ispod časti da pojedem porciju graha (koji ne jedem niti doma), ialo neki kažu da običaje valja poštivati? potpuno promašeno! da su npr radnici prosvjedovali ulicama grada, države...ja bih im se pridružila, pa ako moram pojesti porciju graha, pojela bih je!

da se vratim na moju proslavu. dragi i ja smo skromno obilježili ovaj dan, baš neradno! šetnjom, ručkom i boravkom u prirodi!
prekrasne divlje vode (žumberačko gorje) koje sam obišla po stoti put, ali svaki put sam oduševljena tim okolnim brdima, šumom, bistrom rječicom i...dobrim pastrvama! nekoć davno, ovamo smo dolazili iz zagreba po svježe pastrve koje uzgajaju u svojim bazenima! dragi me opet fotkao i baš sam zadovoljna sobom...uz vodenicu, magarčića (ona je) te cijele panorame divljih voda!

u povratku, lagana šetnja, potom kava i kremšnite u samoboru. razme se, nekaj i za doma! uživali smo na suncu (malo sunce malo klupica u hladu) i imala sam dojam da je cijeli samobor (a morti i zagreb) izašao van na samoborsku šetnicu i kafiće?

nekoć, davnih godina bje na taj dan roštiljanja, izleta par dana po lijepoj našoj no ovaj puta smo nekako odlučili ostati doma! možda i stoga što mi sutra opet unučica dolazi? nemam srca odbiti je pa makar bio i prvi maj!

čitam blog i kao i obično, slažem se sa donom...eM-omom, slovkom i još ponekim, a krelceta tko ga ne zna, skupo bi ga platio? jasno je meni u čije diple ti sviraš, krelče!

sve u svemu, dobro sam, ubav dan, dvoje starčeka (opet smo se ljubili, kak se samo ljubimo prođu me i sada srsi, držali za ruke i sl). potom razlaz, no tu smo.

evo još malo fotki, kako običan dan može biti prelijep doživljaj! ja sam uživala, pa ako navratite, uživajte i vi u ovim lijepim fotkama.


vodenica

panorama

p.s.
onu s magarcem vam neću hitit van kak vam ne bih pokvarila raspoloženje ili možda vas dovela u napast da komentirate nešto ružno?

jučer je u moj dom ušla radost u vidu ovih crvenih tulipana! nisu crveni makovi, simbol maja koji stiže ovih dana! nekako je sve lijepo i dobro, barem u mom privatnom životu! društvo, država, EU, svijet, rasulo i posvemašnje sranje. no, na to ne mogu utjecati nego onoliko koliko mogu!

u tom istom mom domu, caruje i ljubav! moja i tvoja, naša. ništa novo niti spektakularno. samo još jedan fini ručak, dodiri, pogledi, kava uz cigaretu. hvala ti što si uspio riješiti se cigarete! to je veliko postignuće. malim koracima ka velikoj našoj sreći. svibanj je pred vratima...dani puni sunca, topline...bacili smo se svijetu pod noge i uživamo! samo to i samo toliko. ponekad čovjek ostane bez teksta od ljepote duša.

ja i kućica

svašta se izdogađalo ovih dana (od glupih amera i još glupljeg trumpa), a i uže u obitelji (pa kćer jednu manju operaciju, pa dragi opet bolnica), i život neminovno ide, prolazi, odlazi...ali donosi sve što donosi!

nas dvoje se volimo još više sada nego prije. još smo više zajedno i lijepo nam je. ne znam što bih da njega nema? ne zna što bi on da mene nema?
a ovako zajedno, malo smo opet šetali maksimirom! nažalost, u međuvremenu je ono nevrijeme srušilo sva ta neka stabla pa je bilo jezivo hodati tamo po šumi oko 4. i 5. jezera! ogromna stabla u jezeru, preko staze, pobacana svuda okolo kao da je neki veliki div došao i iščupao pa potom zavitlao ta stabla posvuda?

skroman ručkić u submarine (ali fini su im burgeri i salata) uz obaveznu pivicu, potom moja josefina (ameli), a onda kvartovska kava u "našem" okulto baru. sve smo to popratili nekim fotkicama, pa evo ih par! znam da se ponavljam, ali nemam što novo reći. život nam se sastoji od lijepih trenutaka zajedništva...bilo da smo kod jebenih doktora ili da smo u ovakvoj ubavoj kućici od breze! do nekih većih pregnuća i postignuća (stari smo), pozdravljam vas sa zdravo i živo, vaš gavrilović ivo!

nas dvoje (bila slika ali više nije)!

u prošlih par zapisa baš sam se raspisala! znam ja da to nitko ne čita i nije nikom zanimljivo, ali meni je zanimljivo pisati. ovaj puta ću biti kratka. bila sam ovih dana u knock downu, ali danas sam dobro! kćer je imala manju operaciju tam u bijelom svijetu (zamjena pacemakera), ali kako je srčeko u pitanju, normalno da sam brinula.

doma sam, u svom kutku! danas namjerno nisam šalabajzala, osim do placa. šparogice pod normalno. sve u svemu, dobro sam. čak sam danas i cicke na izvolte (UZV) dogovorila sa starim znancem, prek reda. sram me, ali bila ja na šalteru pod redovno i kažu oni na šalteru, taj moj doktor tek u lipnju prima narudžbe. pa je radio sms na whatsap.

a inače sam ovih dana bila vrijedna, jedno pet narudžbi mailom za godišnje preglede. imala sam sreću, jedan u svibnju, a jedan u srpnju, a ostalo je nešto i za jesen. čitam blog i mislim si svoje. više ne trošim riječi zalud...na ovu državu, društvo, glupe hrvatine...etc..naprosto uživam u svom životu!

između liječničkih pregleda (ha ha). za vikend opet šparoge, bit će koji dan i losos..sve u svemu, dobro se hranim, ali ne toliko zato što to želim (a želim) već više što moram. moje zdravlje podrazumijeva zdravu i dobru ishranu! a ako želim biti živa i pri tome ne invalid, moram! a još mogu i uživati u jelu. tko zna dokle ću?

kako god, sutra čagica u VIB-u, a vikend kod dragog! reklo bi se, stanje redovno.
do slijedeći put, pozdravlja vas sa zdravo i živo, vaš gavrilović ivo!

p.s.
e da, u međuvremenu još uvijek mi majstori za završne radove nisu došli, pa nisam stavila nit novu zavjesu (rolo) u blagovaonicu? kad će, ne znam...dala sam im malo vremena. ova mala komodic (nova) a koja sada spaja (ili razdvaja) blagovaonicu od boravka (umjesto bivše staklene stare stijene koju sam dala razmontirati i baciti)! meni se sviđa, uklopila se sa ostatkom boravka...i dobro dođe za neke sitnice i potrepštine.

sada konačno imam prazan stol na kojem je prije uvijek bilo svašta (od soljenki, pepeljara, ubrusa, lijekova i sl)...sada samo tulipančići od jučer! kak me samo razvesele svaki put kad ih pogledam! a pogled je i dalje jako dobar, dapače, ozelenjele sve te lipe i prekrasan je pogled kroz prozor!

malo tko piše o svojim zajebima ko ja? ali, čemu tajiti, kad ih ionako nemremo sakriti od sebe. pa tako čitam danas (kao i svaki dan) blog od jarca i on me podsjetio na jedan moj zajeb prije skoro tjedan dana tj. na veliku subotu! dakle, veliki petak krasne jadranske lignje u pećnici, moj dragi i ja smo uživali. a potom smo odšetali i do jarunskog jezera i opet tamo uživali na klupici na suncu. to su mali i sitni gušti, ali život znače! pa smo još u tjednu, negdje oko srijede namjerili otić (moja ideja se razme) na janjetinu!

pa mi odmah pao na pamet nk hrašće. istina, zna se da je najbolja janjetina u boraji, ali nemam više dečka šibenčanina pa da tamo idem na janjetinu. šteta (janjetine, a ne dečka)! i tako neda meni vrag mira, idem ja zvati njih još u srijedu znajući kakva je gužva, a kad se javio gazda i rekao da oni uopće ne rade (od petka do utorka), nisam se nimalo začudila. imala sam jednu frendicu iz hrašća i znam da su oni jako pobožni i da je uskrs blagdan najveći!

no, meni vrag ne da mira, pa ja išćčem dalje. i sjetim se ja onog jednog kaj hoda okolo i ocjenjuje rrestorane (putni kufer ili tak nekak slično) i sjetih se njegove jako dobre recenzije za nekaj novo na trešnjevki, janjetina i odojak, to go! i nađem ja to na netu, fakat piše odojak i janje to go!

i okrenem ja broj, al nitko se ne javlja! normalno, mislim si ja...tak to ide, ako si jako tražen nemreš se javit? al, ugodno me iznenadilo par sati nakon mog poziva, zove mene janje i to...oni zovu jer sam ja zvala! ma bravo, ja se razgalila, sretna, odmah bezeciram subotu za 13h kilu janjetine, cijena super (cca 40€). i dođe petak, oni opet zovu (baš na tom jezeru), kao gužva će bit sutra, ima puno toga, jel može u 14h, ali nek se pripremim za čekanje...etc etc...a ja velim, hvala ne bi hvala!
propade janjetina? ma brus! meni vađžnija janjetina od ičega za uskrs, uskrs postoji zbog janjetine!

ali, sjetim se ja davnog restorana dok sam još radili u obližnjoj firmi tam na trnju, bili smo u trnjanki non stop za gablece. ludnica je uvijek bila tamo baš za janjetinu. ja mislim da nema niti jedan sudac tamo iz palače pravde koji tamo nije izijo janjetinu?

i zove (ovaj put moj dragi) da bi rezervirao janjetine kilo za subotu u Trnjanki! ja strepim, sigurna kak nema mjesta...ojla...ima...može, u 13h, može sve....

i tako mi odosmo do trnjanke u subotu, nađemo parking (nemrem vjerovat), prazan restoran osim par ljudi koji sjede na terasi (čekaju za ponijet)...konobar super (dalmoš), janjetina vruća (skinuta u 13h sa ražnja), pa luk, pa pome (kaže konobar da su domaći, a bome i jesu bili super, skoro bolji neg janje)...pa domaći kruh...ma sve ok. čak i janjetina, koja je bila više ovca no janje! ali, nije beg cicija....kila...pa što ostane, ponesemo doma! pa onako, polakomili se za još, pa padne dogovor, ajde dajte još pol kile za van (krzma konobar, ne zna oće li bit, jedan naručio cijelo janje...etc...etc...ali eto njega kasnije, ima ipak to pol kile ...ha ha)...pa ostatak za doma, pa pol kile pride.

nas dvoje siti, zadovoljni...i kaže dragi račun! nećemo kavu, nećemo kolače...idemo negdje drugdje!

i stiže konobar (kešom) i vidim ja moj dragi je dobro (njemu nikad po faci nemreš otkrit jel zelen il žut)....vadi on novčanice ja brojim i nemrem vjerovat...ode konobar, ja pogledam račun...UPS...150€!!!!!

budale! kaj bi mi pitali koliko košta kila na telefon prije no što smo rezervirali? kaj bi mi pitali kad smo došli? ili kad smo naručivali još pol kile za van?

pa kaj je preveć, je preveć. dakle, kilo janjetine 80€...pa jebem ja Trnjanku i njezinu janjetinu! mislila sam cca 50-60€ bi bilo normalno, ali 80, pa još pol na 120...ko da je zlatno tele a ne neko janje koje vonja na ofcu!

zajeb? pa je, al što moš, šutiš, pokupiš se i kažeš...drugi put pamet u glavu i pitaj kolko košta janjetina! nije to boraja, to je jebani zagreb i trnjanka koja je uvijek bila poznata kao skup restoran za seronje od sudaca, oni su puni love!
no, kak ide ona prastara...svaka škola se plaća!

p.s.
a čitam jaru danas osim janjetine, piše i o ENDEHAZIJI! propala država koja je prodala istru, rijeku, dalmaciju i otoke! ma bravo jarče, budalo stara...nemaš pojma tko ti je gaće na štapu prodao, a partizani su te spasili i priključili matici domovini Hrvatskoj! eto, toliko za ovakve ko ti, polupismene i nepismene!

jedna rečenica iz Wasina bloga od jučer mi dala mislit
("Vezanost za stvari
i udobnost glavna su
prepreka zanimljivom životu.")

pa sam se u svoj svojoj stvarnosti zapitala je li to tako? hm...gotovo da bih se složila. al, onda odem korak dalje pa se zapitam a kakav ja to život vodim? i kakav uopće život mogu voditi stari ljudi u sedmom ili osmom desetljeću svog života?

je, ima onih koji još uvijek u tim letima osvajaju planine, lutaju afrikom, ševe svaki dan drugog komada...hm...hm...što bi još mogla biti postignuća (npr. molekularnog fizičara)? gotovo da sam i zaboravila na njih.

e sad, nije da nisam bila toliko toga, al nisam bila nikad avanturista. možda ponekad uletila u neku avanturu (općenito, životnu) a da nisam baš promislila, ili još gore, promislila pa uletila!

što ima ovih dana? četvrti stadij izgleda ipak nije četvrti već onaj prvi, pa opet sve ispočeka. no, nevjerojatno je koliko doktori nosom paraju oblake kad im čovjek tutne pod nos nešto što se suprotstavlja njihovom uvaženom i bahatom mišljenju! postaju samo sujetni ljudi koji prestaju biti dokatori i postaju zločesti. maltene ko vi ovdje na blogu. diploma ne znači da ima ikakve razlike. no, smirit će se valjda i veliki doktor, pa shvatiti da mu hipokrat nalaže da je pacijent prvi a njegov ego drugi ?

u međuvremenu, kad bacim pogled unatrag, odrekla sam se svega. evo, jučer jedan lijepi poziv na kavu starog poznanika (i više od tog), ali kako sam hunjavičava i curi iz svih otvora, odbila sam. jer, tada sam baš i bila na kavi sa svojim dragim!

a moj dragi skoro pa ništa ne radimo? u tom "ništa" toliko je sitnih nježnosti, znakova pažnje. otšarafi neki šaraf, neku karnišu zašarafa, odveze me, doveze, dotegli ove grozne "košarice" za uskrs. a jučer sam nakon pet dana (majstori i prehlada) konačno izašla i van, do frizera! pitam se otkuda mi samo volja, a nemam je za ništa.

istina, onih drugih, meni toliko važnih stvari (izlazak, kino, izlet, ples, brainstroming) nema ili gotovo da nema. da je dragi rekao da idemo npr na izlet u Toskanu, ne bih sigurno odbila. ili nekaj drugo i slično. ali, njemu nije do ničeg. čak sam i pitanje o Pragu morala dva puta ponoviti da bi odgovorio da sada ne razmišlja o tome. o čemu razmišlja, pitam se, pitam ga? ? pa zna se o čemu, jedino i samo o svojoj bolesti i enigmatici. jedino to postoji. ja ne odustajem od njega, ali izgleda da je on odustao od svega, osim gore navedenog. ja sam tu, ali to shvati tek kad me nema. i ja sam još tu, ali nekako se sve više podsjećam na neki film...onako filmski se udaljavam.

sinoć sam ponovo odgledala krasan film "oslikani veo"! kad ponovo gledaš dobar film, onda vidiš i sve ono što prvotno nisi...detalje, scene, prirodu, dijaloge...sve je nekako upečatljivije. u nekim sentencama sam našla sebe i svog dragog i našu vezu.

jel i ja nosom param oblake ako želim još malo...izleta, putovanja, razgovora, druženja! ne moraju padati zvijezde, ali imam toliko slobodnog vremena i toliko toga što ne želim. ono što želim, uglavnom ne mogu. stoga i taj dojam o nosu i oblacima. a nije, čvrsto sam na zemlji. dapače, i ja se pomalo i polako ukopavam.

čak imam želju opet i pisati o svemu. barem od vremena do vremena. imam jedan svileni šal koji sam ovih dana našla u nekom pospremanju i baš mi nekako paše ovih dana...nije oslikani veo, ali daje mi neki gard da izdržim sve ovo...ako ne baš stojeći, a ona ne niti na koljenima! u stvari, što preostaje staroj samoj ženi koja ima krasnog, povremenog, kavalira...s toliko mana?


evo me friško od frizera, u novom mom "penthousu"

bilo bi pretenciozno da još stavim i fotku, ali pogled je predivan! onako, šest metara u komadu prozora s pogledom na plešivicu, samoborsko gorje i medvednicu! nisam još stavila zavjese pa puca pogled. a nije da je to bilo preduskršnje pranje prozora već sam, da bih izgjbegla pranje, promijenila svu stolariju! ha ha...osim zapada, imam ja i sjever, ali tamo je mali prozor tako da nije vrijedan spomena. na njemu je one neke godine najviše curilo! neki dan, ni kapi (skoro), rekli su dečki doći drugi tjedan pa to još malo pokitati i silikonirati.

sve u svemu, uživam ovih dana! dragi mi je danas zašarafal karniše i još ponešto, tak da uživam ovih dana u pogledu! nisam samo promijenila stolariju (bila je drvena, smeđa) već sam hitila van i cijelu jednu pregradnu stijenu od kliznih vrata! sada imam open space, pogled iz blagovaonice na cijeli dnevni boravak...puca pogled! i da, ima daleko više svjetla, jer nema smeđeg drveta, nema pregradne stijene i mutnog stakla...sve je nekako...ogromno! kažem vam, penthouse na četvrtom katu! jedino kaj sam negdje zaboravila još tri sobe (ima samo jedna polak, spavaća) ali kaj će mi? za mene solo posve dovoljno, čak i da mi netko naiđe tu i tamo na spavanje (a naiđe), imamo jedan krasan francuz dovoljan za dvoje!

moj krasni stakleni okrugli stol sada ima više mjesta jer se prostire ne samo u skučenoj blagovaonici, već je zagazio i u boravak! već smo dragi i ja vidjeli jučer u lesnini jednu pregradnu policu za knjige...samo kao ukras i mala pregrada velikog prostora! a u kuhinji dolaze i nove zavjeste, rolo! panel iz boravka su relativno nove tak da ih neću mijenajti. ako išta mrzim, mrzim one klasične zavjese i one nabore i one štipaljke i one kvačice...ma jebi ti to! panel zavjese su zakon! istina, karniša veća od 3 m bila je skupa u p.m. pa i zavjese (šest komada) još toliko...ali danas vidim otkad imam nove prozore kako je to bio dobar odabir! svjetlosti u stanu ko u priči! uđživat ću još par mjeseci, a onda...kud koji mili moji! sva sreća imam dobre, nove, roletne i klimu, pa će biti hibernacija cijelo ljeto!

sve u svemu, dragi i ja se volimo, ljubimo (ja sam nešto virozna i šmrkava ali to nas ne smeta), dijagnoza je tu, čekamo ovih dana ili potvrdu ili demantij...proljeće je tu...promjena sata. sve u svemu, uobičajene trice i kučine. opraštajući se od mene danas, nakon finog ručka, rekao mi je...rekla sam mu, "što bih ja da te nemam? život ne bi imao nikakav smisao!" kak ono vele, još nitko nije živio a da je preživio! držimo se toga

lotršćak

kornjača, ribice
od nedjelje do nedjelje, iako je danas subota! a petkom sam (ko i sva stoka sitnog zuba) pohodila izložbu svjetlosti! i jedino što me se dojmilo bje ovo na Gradecu i Lotršćak! jad i bijeda od ovogodišnje svjetlosti i jedino kaj me se dojmilo bje bol u stopalima, kao rezultat 10 tisuća koraka po asfaltu. ali, kako sve tako i to?

prisjetila sam se nekih ranijih godina, nekih raskošnih sadržaja i uradaka, tak da mi je ovo sve skupa bilo blijeda slika. nije da se nisam potrudila, krenula od zrinjevca do trga, pa na europski, pa s europskog malo odjedila u Paladinu, pa put Zakmardijevih stuba (nekoć sam tu često hodočastila da se popnem na svoj faks) do Gradeca i malo Štrosa...sve u svemu, kako rekoh osim ovih par slikica (osobito videa na Gradecu) bilo je žali bože. u povratku, čak niti kuhanog vina nije bilo u Kavkazu (jebeš fensi kafić a nema što nema). mimohodno, vidjela i obnovljenu gornjogradsku gimnaziju (svojih dviju kćeri i pok. supruga), malo prošetala štrosom (nekoć sam tuda hodočastila na čagicu u armani), pa mimohodno uz Armani koji je zakovan daskama...nisu to bile staze moje mladosti, ali nekih bivanja prije desetak i više godina, jesu! na stranu to što je Zakmardijevim u krdima rulja išla dolje, a isto tako i gore...pa sve opet ispočetka kao u odlasku, tako i u povratku!

pa sam se pitala ( i mog dragog), kaj nam je to trebalo? jer ja sam bila inicijator i predlagatelj! rekoh sebi, ovo je zadnja svjetlost koja će me obasjati glede festivala. a vrhunac gluposti (one ljudske) bje ukazanje na Europskom trgu! neka budala je sklepala bajticu od plexiglasa i dala joj naslov: nešto kao mjesto za kontemplaciju? ajme, kaj stvarno neki "stvaraoci" misle da smo svi budale? Iako sam sigurna da većina nije nit pročitala tu glupost, ali su uredno sve fotkali...jer, treba se pokazat, treba objavit, treba vidjet i bit viđen!

i tako dani idu, oni loši, oni dobri, oni koji nemaju nit boje nit mirisa, već samo predstavljaju broj na kalendaru! dragi nije dobro, ali borimo se. ima još neke nade, ali kažu nada je dobar doručak, ali slab ručak! danas za ručak krpice sa zeljem, lungić, a prije svega juha od povrća! uvijek sam kuhala svo povrće u juhi (sa mesoom) a onda povrće bacala (često i meso, osobito pileći hrbat). no, nekako s ovog proljeća, počela sam miksati svo povrće iz juhe (počela sam dodavati obavezno brokulu) pa sada ta juha, onako gusta, uz dodatak vrhnja, ima prekrasan okus! svak po dva tanjura...i tako svaki tjedan, po dva dana. wow...kako je dobro kad otkriješ nešto novo u životu, a dobro!

a nas dvoje bismo jeli jer smo još uvijek gladni...ljubavi, dodira, riječi. hoće li biti dovoljno vremena? ili ćemo ga možda i proklinjati i željeti da sve završi? baca nas ta scila od nemila do nedraga, pa nas opet spoji, pa se nedamo, pa se grlimo i ljubimo, pa plačemo. važno je u starosti imati s kim plakati i pomoći onom drugom dok plače! mi imamo jedno drugo. to the end!

kormorani!

njih dvoje, raširenih krila! spremaju se poletit svakog časa? ili se samo sunčaju i suše? zlaćano maksimirsko jezero, nedjelja popodne!

i nas dvoje smo izašli u šetnju...četvrto i peto jezero! kroz šumu, uvelo lišće i ogoljele grane dva starca su polako kročila kroz ostatak života! dah proljeća je virio iz svakog kutka. sva sreća, malo ljudi, tek poneki zaljubljenik u prirodu. koja krepi i oduševljava.

nas dvoje kao jedno. držimo se za ruke, volimo, ljubimo...svakim danom sve više! jer znamo, svaki je dan kao onaj posljednji. i što reći? prva kemo iza nas. dobro je, dobro smo! zajednički vikend ljubavi, pogleda, suza i obećanja...to the end! ne postavljamo na glas pitanja: zašto baš mi, zašto, zašto...ali ona odjekuju u našim glavama. zar je stvarno nekom stalno (onom gore) da dvoje ostarjelih ljudi, koji su konačno našli jedno drugo, ovo malo uživaju prije odlaska? kome smo to mi ovakvi puni ljubavi smetali? sve smo odradili...i brak...i djecu...i posao! jedino što smo ostali sebi za sebe.

ali, glupo je pitanje pa nema niti odgovora. volim te, voliš me. no to nas neće spriječiti da odeš, da odem. tko će prije? po svemu sudeći, ti! koliko još? hm...valja biti svaki dan...i bit ćemo. ko ova dva kormorana, svaki čas spremna za let! u ništavilo, u novi život...u sve što jesmo i možemo biti. ljubav je ipak jača od života, jača od smrti...jer nastavlja i kad odemo, kad nas nema...ostajemo u sjećanju nekog bića kome smo bili sve. ti meni jesi sve. i ja sam tebi sve. i bez tebe bit ćemo si sve.

slijedeća šetnja dok se proljeće razmaše.

promocija

večeras su kćer i zet imali promociju knjige! krasan zajednički rad, kao i njih dvoje! kupih je po promo cijeni od 55 €! vrijedilo je...prekrasna monografijama o zagrebu kakav je bio nekoć, ali iz kuta razglednica! bila sam ponosna mama, fotkala ih i uživala!


knjiga s posvetom ponosnoj mami

i dragi je bio samnom! a i sa unučicom sam podijelila ponešto! sve u svemu, prilično naporan dan sa skoro 9 tisuća koraka! a bilo je i auta, i tramvaja...cijelodnevni špancir!
hvala ti čovječe! imam čovjeka uz sebe koji je uz mene! divan je to osjećaj. volimo se. i s njom, ljubavi, morat ćemo dalje kroz ove scile i haribde. možemo mi to, moramo mi to! na koncu, "Život se ne mjeri brojem udisaja, nego trenucima koji nam oduzmu dah" a u nas je takvih trenutaka u ovu godinu i pol bilo tako puno! neki ljudi ni u pedeset godina zajedničkog života (ili svog života) ne dožive to što i koliko intenzivno smo mi u ovih naših sitnih godina, nešto mjeseci etc etc

ponosna sam danas na svoju kćer, koja je kao doktorica znanosti našla za shodno zahvaliti svojoj mami u posveti! moram i ja samoj sebi reći, hvala ti ženo na takvoj kćeri...na tebi samoj! to ja zovem život, ma koliko trajao. važno je koliko si učinio...za sebe, za druge! ovih dana bilježim i neku godišnjicu majčine smrti...pa smrti mog drugog ex suupruga...eto, bilo je ljudi u mom životu kojima sam značila, kojima značim! dobar je to osjećaj! a bit će što će biti!

p.s. u petak nas čekaju neke staze! nisam još kročila njima, iako sam samo suputnik. vidjet ćemo, jedno teško novo iskustvo. no, kako ide ona prastara...što me ne ubije, to me ojača? mislim da me ovo neće ojačati, ubit će njega a potom i mene! romeo i julija naših dana?

i dok se tako ovih dana bavim sobom (kaže doturica da su nalazi ok, i onaj histološki i onaj drugi, te se vidimo za šest mjeseci), neki drugi meni dragi ljudi, bauljaju prostranstvima zbiljnosti i nemreju se sastati sa sobom?

pa sam i ja odustala voditi tuđe bitke! onak, povučeš se na rezervni položaj i promatraš! i uskočiš kad treba, kad te traže. morala sam naučiti ne boriti se umjesto drugih! a ja sam jebeni borac uvijek bila i ostala. za sebe, za druge...hm..čime sam ja zaslužila još jednog ljubavnog partnera s rakom pluća?

a nije da ovih dana nisam zadovoljna! nakon hrpe ponuda i kojekakvih podataka, kćer i ja smo izabrale najbolju ponudu? tako nam se barem čini, a kad bude sve gotovo, bumo vidli kolko je "najbolja"!

a ovih dana sam odgledala (u očekivanju i namjeri krasan film) Čujemo li se? Bradleyja Coopera kao režisera,
priča nadahnuta životom britanskog komičara Johna Bishopa – o muškarcu koji nakon raspada braka pronalazi novi glas, smisao i sebe na pozornici stand-up komedije.njihov brak se tiho raspada, Will Arnett i Laura Dern, dobro glume (Bradley se pojavljuje tek u sporednoj ulozi i jedva sam ga prepoznala...etc etc...sve u svemu, na momente konfuzan film (moglo se sve to i bolje uprizorit, ali kako je išao kraju, bivao je sve bolji i bolji! tak da preporučam. no definitivno sam zaključila da je doba filma pase! pitam se što ću ja bez filmova? morati ću naći neku novu zanimaciju? heklanje npr! nekoć, kao cura isheklala sam si badić (bikini), onak od konca...bio je fora, ali samo dok je bio suh! čim sam ušla u more, sav se obesil!

a više nit ne nosim bikini, tak da, uzalud mi trud!

btw ovih dana svjedočim i mojim vrijednim tićima (kćer i zet) koji su krenuli u izdavanje prve zajedničke monografije! bravo deca. kćer je maherica već godinama (objavila je hrpu knjiga ne samo zato što to voli već i zato što mora kao doktorica znanosti) a sad se i zet pridružio! stoga mi je simpa bilo ovo uvodno slovo moje kćeri (ona nije samo autorica već i dizajnerica knjige)...pa eto da se malo pohvalim! nažalost, rijetko mogu ovdje pročitat i vidjet da se netko nečim ima hvalit? kako to? svi ste tako uspješni, divni, krasni...a nigdje vašeg uspjeha? osim ako neki ne misle da je uspjeh početi citirati (bez navodnika) izreke na latinskom? onak, zidarska špahtla taman uz urbi et orbi! (malo sam zločesta, al kaj da ti velim wasy, stvarno je smiješno da ti hićeš latinske sentence)?

općenito sam malo zločesta ovih dana. zakaj? pa možda zato što ne razumijem ljude koji kad je stani pani, ništa ne poduzimaju...ni za sebe, pače, više za druge? to baš i nije logično i nije ispravno. kad smo ugroženi (bilo bolest ili nekaj slično) mozak bi trebao djelovati u obrani, samoobrani i sl! to nam je u krvi. no, neki su tak nonšalantni da to boli (mene) i ja kao borac ne mogu više lajati na mjesec, pa se i ja povučem! nek laje netko drugi, nek se srdi netko drugi...imam ja i svog posla! eto, toliko od mene...pozdravlja vas sa zdravo i živo, vaš gavrilović ivo!

p.s. tak mi je bilo drago pročitat donu i njezin zapis o nedjelji! mene uvijek ona asocira na valjkovu pjesmu: prokleta nedjelja!
no, više mi nedjelja nije problem. baš sam jučer nakon dugo vremena uživala u njoj, onako solo, bez ikoga...doma. bila sam se toliko ufurala u taj boravak doma bez ikoga da nisam čak mrdnula iz kuće...godilo mi je nakon tolikih dana izbivanja, odlazaka, truda, kuhanja, bedinanja, života za druge etc etc. dobro je ponekad maknut se od svih i svega! pa sam heklala, misaono!

ljubavničke ruže
i tako, bilo pa prošlo, moglo bi se reći, dva u jedan, moj ročkas i valentinovo! moj dragi me jutrom pohodio velikim i krasnim buketom baš onako ljubavničkih ruža! a potom krasan ručak u kvartovskom restoranu nemesis! završili smo, da ne kažem svršili, barem ja, sa desertom od datulja i karamela! uff. a s večeri smo se zavukli pod dekicu i odgledali neki krasan film...o dvoje staraca koji se vole (ljubav u new yorku)! izvrsna pok. deane keaton i morgan freeman.

vratih se danas u svoj dom puna okusa, mirisa, dodira! ljubav na najjače. još uvijek, unatoč proteku vremena od godine i pol, ne mogu vjerovati da sam ovdje, na iskrici, srela tako divnog čovjeka! da sam ga poželjela sama, ne bih takvog krasnog čovjeka našla.

nažalost, odgodili su mu operaciju do daljnjega (srijeda je D day za info zašto, kako etc) pa ćemo valjda tada znati što i kako dalje? malo smo zdvojni, osobito on, ali to nas nije omelao da proslavimo moj ročkas i valentinovo.

bit će što će biti. oboje smo (istina, on malo više od mene) zakoračili u osmo desetljeće života.

ovih dana se bavim i stolarijom, skupila sam sve ponude i sad kreće obnova! nadam se da me neće preveslati, fušeraj i sl? skupo u p.m. iako ja ne plaćam već kćer!

sve u svemu dobro sam, upravo maznula jedan kesten desert i čekam sutra! opet kuham kod njega, ovaj puta kiselo dinstano zelje, pečenice i restani! mljac. ubacit ćemo i malo bunceka, nek se nađe. uvjerila sam ga da mora puno i fino jesti kako bi svladao sva zala koja su ga znašla! a meni je gušt kuhati za nekog drugog osim sebe. a ljepše je i jesti u društvu!

ovaj tjedan ću počastit i neke svoje drage prijatelje, prijateljice...ima i poneki vodenjak osim mene...i tak. živim na najjače, bilo dobro ili loše! sve je to za ljude. sva sreća tu sam jako malo....dođoh i odoh (kak bi rekla moja dona)! pozdravljam vas i budite dobro!



p.s. uslikala sam se na svoj ročkas kako bih ovjekovječila bapca u osmom desetljeću (istina, tek sam zakoračila)! nije baš nešto za hvalit se, ali to sam ja!

i eto nas danas pri tihom državnom udaru! jer, plenković je suspendirao vlast u gradu Zagrebu! dakle, volja građana je suspendirana, gradonačelniku su uzete ovlasti (pogledaj kako policija zabranjuje rad komunalnih redara i sve ti je jasno)! Policijska država na djelu! a ti narode, bleji i dalje! nisu to više kruh i igre, to je posvemašnja glupost i blejanje stoke sitnog zuba! ali, nadam se da će Tomašević imati muda i sudski vladu goniti? ili jesmo pravna država ili smo banana država? ja znam da nismo pravna, jer pravo se primjenjuje samo za odabrane. ostala, stoko sitnog zuba kuš! i rmbaj dok ne krepaš! bravo narode. ali, za utjehu, moj glas nikad nije doprinjeo ovim golišavim carevima, još iz doba Franje Tahija (Tuđmana) koji je isto to pokušao sa upravom i vlašću u gradu jer mu nije bila po volji. ali, slomio je zube! nadam se da će i ova protuha (mamin razmaženko sa sk knjižicom) također slomit zube. ne na Tomaševiću, on je nebitan, već na nama, građanima ovoga grada! No pasaran!

normalno, svatko od nas ne očekuje ono najgore? bar se nada da neće baš njega ili nekog bližnjeg? a onda kad se desi nema natrag. valja se nositi sa tim izazovom koji znači živjeti ili mrijeti?

odlučismo živjeti. iako smo izgubili korak, čak toliko da smo krenuli stranputicom? ali, čovjek kad je na raskršću života i smrti, sam bira svoj put. ja sam htjela biti dio tog puta, biti uz tebe. ali, to moje značilo je na moj a ne na tvoj način. i tako smo se razišli u načinu. tvoja borba i moj eventualni gubitak pitanje jel će nas dovesti na put života? ili će biti uzalud vam trud, svirači.

možda je nada (dobar doručak ali slab ručak) u rečenici primarijus: još ćete vi trčati maraton! lako se njemu zajebavati. kad ti je dijagnoza karcinom, gotovo kao da te udario grom i munja, istovremeno! što dalje? kako dalje? i što nakon operacije? jel počinje agonija ili napredak..neki bi rekli svjetlo na kraju tunela? ne sviđaju mi se svi ti upitnici. a pored toga, izgleda da ću više biti promatrač nego li sudionik?

svatko se sa sranjima bori na svoj način. neki negiraju, neki se poistovjete s bolešću...neki prežive, neki žive...a neki i odu! sve je to za ljude, ali drugačije je kad si ti taj ljud. nitko od nas se ne zna nositi sa račinom, osim kad to mora. hipotetski, sve je na stolu, vuku se karte...ili se odustaje? svaka nova karta može značiti ili poraz ili pobjedu. skoro ko ajnc.

i što reći? tijelo će ovih dana biti izloženo milionima razloga da opstane, da se bori! hoće li? ili će odustati. ili će agonija se nastaviti. danas je početak kraja jedne divne priče, ali svaka ljubavna priča, osobito ona velika, postaje tragična! jer, ne bi bila velika da nije tragična. izgubiti voljenog je jedan od najvećih stresova i izaziova u životu. ne znam kada više patimo, da li kada smo mi na redu da nas sahranjuju i opraštaju se ili kada mi to činimo za nekoga? možda se ipak smiješi taj maraton? možda se smiješi još pokoja godina lijepog života? hoćemo li to prebroditi zajedno? možemo li to? danas si odlučio to prolazit bez mene?

ok, poštujem tvoju odluku. ne razumijem, ne odobravam, ali prihvaćam i poštujem. u ovoj situaciji to je najmanje što mogu učiniti. to što ne mogu činiti sve šti želim, nije niti bitno. nisam centar svijeta. on ima dijagnozu. istina, ja ih imam nekoliko...ali hendlam ih. do kad? možda do tad kad sve više nieće imati nikakvog smisla? loše je počela ova godina, ali tko zna, možda će jednom ovo vrijeme biti i jako dobro vrijeme. ovisi što sijedi? optimist u meni bi rekao, možda ovo nije početak kraja, možda je ovo novi početak!

uvijek kad mi je bilo teško, vraćala sam se ovom mjestu. i kad su mi kćeri bile životno ugrožene na operacijama srca u USA, i kad mi je suprug umirao, i kad sam sama bolovala i tugovala... ovdje mogu reći sve i sutra već sve osporiti. ovaj moj prostor je moje najbolje rame za plakanje i razumijevanje! jer, ne može mi se suprotstaviti ne može mi proturječiti, ne može me poslati u P.M...tu sam svoja na svome i jedino tu mogu sve! čak i kad ne mogu ništa! ne moći ništa, ponekad je sve! čekanje? na godoa koji neće doći. ili je već prošao? kako god, vrijedilo je ovo zapisati, možda je to dugo već, jedan od najboljih i najpotrebnih zapisa ever? jednog muža i veliku ljubav s rakom pluća sahranila sam prije više od 15 godina. što me čeka? u stvari, nije niti bitno. samo da bude namah i bez puno petljanja....kad tad svi ćemo otići! ruke na leđa drago moje tijelo i idemo dalje...u život il smrt!

Nakon mjesec dana izbivanja, čak mi je i miš otkazao poslušnost? A lap se gasi sam od sebe, čim ga napustim? Jbt kaj su te spravice postale osjeljive ko i ljudi? A kako i ne bi, ovdje jedva da je 20.

Polagano pijuckam kavicu, zapalivši onu moju jednu cigaretu i polako tipkam. Valjda, moj zadnji blog? Ne stoga što mi premium ističe za dva dana već stoga što ove godine bilježim 20 godina od mog dolaska na iskricu (badnjak, 2006.g.)!

Ne ni zbog toga što je dvadeset godina puno! Možda samo zato kaj sam nakon dugih putešestvija, nevera i burnih dana i noći, našla svoju mirnu luku. Jer, ovdje sam došla naći partnera, utjehu, ljubav! Našla sam tri u jedan. Konačno, nakon 20 godina. Ne vjerujete mi? Pa pitajte one koji znaju.

I dok mi dogorijeva ona jedna, posljednja iz kutije od prošle godine, ispijam poneki srk moje esspreso de longhi kave! Volim dobre stvari, pa tako i dobru kavu. Od svoje 17-te pijem kavu. Rekla bih da sam kavi najvjernija, skoro ko i sebi.

No, da se vratim na iskrica dejtanje i bloganje! Blog i bloganje sam otkrila 2007.g. i otada se ne skidam. Bilo je tu raznih mojih nickova (nike45, rosejacktitanik, k-amelia, menibezmene, mai sarai) i eto me na sari! Valjda ću tu i skončat?

Nije ovo neki pledoaje niti oproštaj s vama (ili samnom ovom), već naprosto zamor materijala. Recite mi vi (jer ja ne znam o čemu) o čemu da ja više pišem ovdje? Ta u 20 let sve sam već ispisala. I moje ljubavi, i moj sex, i moja politička uvjerenja i svjetonazor. Sve sam istresla.

Nije me doma bilo četiri tjedna! I bilo mi je prekrasno. Moj drag i ja smo po cijele dane bili zajedno, osim par soliranja što njegovih što mojih (unučice). Danas je i godina i pol kako postojimo nas dvoje. Stvarno više nije reda da sam tu (on se davno već deaktivirao).

Čak smo i pravi borek okitili. I radili na pospremanju, i vani i unutra! Naš odnos je postao najbolji što je moguće. Sada valja samo odražavati postignuto a to je najteže.

U stvari, danas mi je najteže u domu svome postići 20 stupnjeva? Nikako da dobacim, iako sam blizu. Kako veli Arsen, valja ponovo učiti...ne hodati...već biti solo! Ide to nama, samo smo se par puta čuli i porukica par razmijenili. Tu smo iako nismo. Jedno za drugo, mislim to the end.

Nemojte mislit da je naš zajednički „medeni” mjesec bio idila. Dapače, naišli smo mi na neke scile i haribde na koje baš i nismo računali, osobito ne on. Pa je tako bilo par posjeta bolnicama i grdih pregleda, zabranjeno pušenje i još ponešto. Slijede nalazi? Nadamo se da ćemo ih preživjeti! Zajedno.

Ja sam prvi put u životu donijela novogodišnju odluku! Ova godina će biti prva godina u mom životu (nakon 17.te) bez sexa!

Dakle, da rezimiram! Srela sam ovdje na iskrici čovjeka kakvog sam sanjala cijeli život. Istina, snovi se ne ostvaruju, ali kako je dotični najbliže stvarnosti, eto mene u snovima! Tako smo si dobri, tako smo si taktilni, tako smo si...uf...ni u mladosti nisam bila tako spremna zanj! A ni on. Našli smo se. Ljudi, nađite se. I znate kaj, naći ćete se samo ako to zaista želite i ako ste uporni i trudite se. Ja jesam, i trudila se i bila uporna, te uspjela! Sad mi je važnije da imam nekog nego li ikad u životu. Nemate pojma kako život i u ovoj dobi može biti lijep, jednako je jutrom se buditi uz dragu osobu ili zaspati kao i nekoć, prije 50 let! Dapače, sad još i bolje, jer uglavnom ničega nema, ničem ne služiš, nikom nisi potreban...već samo sebi! i imaš konačno vremena za sebe i njega. Unatoč puno vremena, nemaš vremena za pizdarije!

I kaj da vam više pišem. Kak ide ona prastara, po poruci se nisu najeli vuci, pa se niti vi nećete zasititi mojih lijepih događaja, osjećaja, života. Imajte svoj.

Možda ću ja svoje želje za Novu prekršiti (ono sa sexom), pa tako napisati i još koji blog, ali mislim da premium više neću uplaćivati. Nemam besplatno (uzalud ti trud lea) bloganje, iako sam ga sigurno zaslužila koliko sam ovdje pisala. No, život nije po zaslugama. Plati, pa klati. Nije mi to problem, ali mi se više neda. Nemam s kim blogati, nemam zašto pisati jer sam sve ispisala. Naprosto sam došla to the end. A glede dejtanja, i tu sam došla do kraja, jer sam ovdje srela svog princa! Ima on čak i nešto konja. A ljudi do kojih mi je stalo, kojima je stalo, naći će me u real life.
Stay well

p.s.
neki će se pitati zašto ova slika? a možda baš zato kaj je to suri orao, ptica samotnjak iz velikih visina. uništava štetočine a poznat je i po svom letu snubljenja! nekako mi drag i prispodobiv kao moj oproštajni avatar

Link

Eagles - Hotel California