HIPOKRIZIJA

kad napišeš nekom (istina onak pripit): volim te još...nema ti druge neg da se...otrezniš!

takva mi je upravo stigla poruka u inbox! razmislit ću? kažu, treća sreća!

kojeg nije bilo! samo zvuk (poznati) mobitela i opet poznati glas. samo sam ručaka i bila pri kraju , pohane tikvice i picekovina. to jedem tri puta godišnje i baš taj jedan put zazvni mobitel. i on.. čekivala sam krešendo nakon sinoćnjeg mog komentara glede bolesti? no, kad ljudski kažeš čovjeku što ga ide, pametan čovjek shvati. valjda i prihvati? u stvari, u živtu čovjek treba znati tko mu istinski želi dobro, čak i kad se tako ne čini? popit ćemo i kavu, jednom od ovih dana! prije odlaska. kada odlasci više niisu dolasci, razumljivo je okretanje zvijezdama i cvrkutu ptica. ona i ja i danas ćemo u šetnju. jedna rečenica od jučer naročito me kosnulaa: ja nikom ne trebam osim sebi. i njoj, sari!

i tako...red derneka, red tugaljki, red rada i reda...i opet ispočetka! gotovo ko ova moja novogodišnja sarmica! svaki drugi dan. a čedo me pokušava utješit, đuro mi opet šalje zahtjev za friendship a nit nismo prestali bit frendovi...i tak...još samo čekam da iz snijega koji dolazi počnu žabe iskakat. e tek tada ću vjerovat...da sam normalna!

napisala sam danas blog pod tim naslovom. a onda, ne znajući što i zašto se dogodilo, svve je otišlo u vjerat. stoga sam odlučila ubuduće zapise uvijek pisati na predlošku. kako se ne bi dogodilo to kaj se danas dogodilo. i to ne prvi put. pa sada imam predložak, koji je istina malo proširen. pod gornjim radnim naslovom. istina, dotični se pretvorio (zapis a ne on) u nešto posve drugo, puno šire, puno veće, puno teže. eeto, to je problem kad nešto pišeš s predumišljajem. dok samo bacaš misli na papir (a ovo nije papir al kao da jest) toga nema puno. čim se osjetiš sigurnim, postaneš ekstenzivan. tako je i u životu. no, ovo nije život. ovo je tek imitacija.

koliko nas netko može razočarati? onoliko koliko nam znači! mene npr kad mi moj bivši, kojeg sam pozvala u svoj dom i ugostila ga tri tjedna (nije mu nit ptičjeg mlijeka falilo) prošle godine za božić i novu...nije u stanju ove godine nit božić nit novu godinu čestitat? valjda tako to ide u životu...svakom prema zaslugama? a kako je i moj arsen pokojni, pustit ću si njega...prekasna njegova pjesma...još uvijek mislim da činiti dobro i voljeti čovjeka nije grijeh!

Link

nakon nagrade, valjda stiže i kazna? jel jedno uvjetuje drugo? gdje si, što si i da li si? kao ja? ili te ima? jer mene nema!

danas sam postala prvi put mama...prije ohoho godina! nagradila sam sebe sitnicom a kćeri ću upravo odnijet naramak ljubičastih tulipana...al čekam na red? kokice se peku, samo što nisu. u petak se izgleda sprema veliki tulum u holivudu..cijelo društvo? neka...volim ljude, volim zabavu a i vrijeme je da zaboravim muke. bar na kratko. onda, sve opet po starom. dobro je da sam ovih dana kao u nekom mumificianom odijelu. ništa me ne dodiruje niti dopire do mene. ili je to sve samo privid?

prethodnog bloga, i nadalje pijem kavu kao i obično u ovo doba, pišem kao i obično u ovo doba, jedino kaj ovaj blog gotovo nitko ne čita? nit komentira. no, kako i inače zadnjih par godina više ne općim (verbalno) gotovo s nikim, ispada da nit nema razlike? poslala mi kćer danas sms...reci kad da se vidimo da ti kupim nešto za n. g. (jer božić ne slavim)! svjetska je...svaki put kad zasere, vadi se jer ima osjećaj krivnje post festum. a ja ne prodajem a nit kupujem ljubav. ja volim, al nemam kog! i tak...razmisllit ću dal da mi plati frizera (pramenove i još ponešto) ili da mi kupi špeceraj? jer, to mi nedosaje...poklone, darove i ostale krpice sam davno već samoj sebi ispoklanjala. kao i sve drugo. a još uvijek čekam da me netko iznnadi? ima li toga? koga? uf, ja sam nepopravljivi optimista s pesimističnim ponašanjem!

http://atma.hr/ne-pozurujte-stvari-sve-ce-se-dogoditi-kada-treba/

nakon finog odojka (to jedem dva puta godišnje i baš mi paše), poneke čaše bambusa, dobre pjesme a još bolje svirke...blamaža! ha ha...bilo bi smiješno da nije žalosno! eto, ne zaslužih u šest mjeseci poruku, al ju danas zaslužih. čudni su puti gospodnji?

nit ovaj put!

hm...love, inspirativan si mi, pa da znaš da hoću napisat blog na temu roditelja i djece. moj otac vojničina uglavnom je dijelio pravdu (već sam u ranoj mladosti osjetila razliku između muškog i ženskog spola) remenom i to seletivno! sinko jedinko bje svetinja a mi ženskadija od djece, pogodne za kažnjavanje. zarana sam naučila što je red, rad a bome i poredak u obitelji! znalo se da je na čelu stola mjesto za oca, hranioca i alfu. to što je on pio i pod stare dane postao notorni liječeni alkoholik, hm...bje dobra pouka. tako da se cijeli život nisam napila. tko kaže da iz loših stvari ne možemo dobro naučit? iako nisam voljela oca, poštivala sam ga. i danas ću za njega reć ne da je bio pijandura i propalica već otac koji me odgjio. no, zato sam prvom prilikom pobjegla iz roditeljskog doma glavom bez obzira...u drugi grad. i počela samostalno živjeti, našla si posao i raskinula sve veze s roditeljima. kojima sam se onda opet vratila...sticajem okolnosti...i ostala živjeti s njima i svojom obitelji ciglih 8 godina. otac je ubrzo i umro, a majka je konačno počela živjeti! nisam joj to zamjerala...dapače, bilo mi ju je drago vidjet kako pod stare dane (70 godina) dolazi s prosllava novih godina u jutarnjim satima, odlazi svaki vikend na plesnjak etc...u djetinjstvu sam se uvijek osjećala kao pale sam na svijetu, unatoč velike obitelji. bila sam drugačija od vršnjaka, brata, sestre...imala sam neki svoj svijet koji sam nalazila u puno knjiga koje sam čitalaa. i svojoj mašti i pisanju. takva neshvaćena furala sam kroz cijeli život. roditeljske ljubavi ne bje, sem na kapaljku.. i svi mi djeca patimo upravo zbog toga. roditelji misle da daju puno i previše, al ljubavi djeci nikad dosta. pače, kao djeca jedva da se sjećamo tih i takvih davanja. koja nas onda određuju kroz cijeli život. jer, mislimo da nismo dovoljno dobri i da nismo zaslužili roditeljsku ljubav? nju često i u zrelim godinama kupujemo od roditelja, time da im udovoljavamo i pokušavamo učinit sve kako bismo im bili...ono što nismo u djetinjstvu? a oni pojma nemaju za naše traume? i otuda svi prijepori, sve frustracije. ne volimo dovoljno sebe jer mislimo da nismo dovoljno dobri pa stoga nism zaslužili nečiju (roditeljsku i inu) ljubav! no, ima jedna bitna razlika između roditeljstva nekad i sada. nekoć su se roditelji poštivali ma kakvi bili...kao profesori i još neke profesije. danas djeca kažu ovako: a zašto bih te poštivala? zašto zaslužuješ da te poštujem samo zato što si mi roditelj, ak to nisi zaslužila? danas je priča obrnuta...danas roditelji trebaju zaslužit poštivanje svoje djece...valja to zaslužit? donekle se slažem, no tko je taj tko sudi i prosuđuje? objektivno? ima li toga? ili to dođe posthumno...kad djeca sama postanu roditelji, kad odu, ne daj bože djeca prije roditelja etc...eto, love...pokušala sam ukraatko napisati što mislim o svojim roditeljima...nisam voljela kakvi su bili, al sam ih poštivala! možda je to gore neg li što moja djeca mene i oca vole, al nas ne poštuju! neke nove i druge vrijednosti...ala novac...egoizam...postali su važniji od odi roditeljstvu? na koncu, jedna sam od onih koja smatra da manji dio dobijemo od roditelja (kostur) a potom gradimo i zidamo sami sebe! to smo što nosimo, istina, u genima...al smo više to što smo učinili i htjeli da bude od nas. na koncu, drago mi je da sam odgojila misleću djecu koja misle o svemu, pa i o svojim roiteljima, bez obzira kako?
p.s. zatvorit ću komentiranje jer mi nije do lamentiranja i slušanja tuđih savjeta i priča...naprosto nek svatko piše svoju priču.
i da...lijep je sunčan dan danas, unatoč mojoj virozi...i radujem se petku!

sam dobila, jer mi ističe premium! i kao i uvijek do sada, obično sam se znala pitati: jel ima smisla da uplati premium (najkraći) za slijedeća 3 mjeseca? što ako se zaljubim? što ako sretnem nekog tko je vrijedan moje pažnje i odlaska s iskrice? jbt ko da sam židovka (a ne samo napol slovenka)? normalno, da ga obično uplatim. i normalno da se pokaže ta odluka ispravna. čak i kad imam nekog dulje od mjesec dana, što je zadnjih godina nemoguća misija? a ne bih htjela biti ovdje i biti s nekim. to nije fer, barem tako pričam već godinama. a godinama sam tu i često s nekim, bar na mjesec dana. ha ha...u čemu je onda kvaka? pa u tome što obično tada ipak ne brijem (tolko) ovdje...dođem, napišem blog, pročitam poruke, ponešt i odgovorim i thats it! i ljetos sam tako imala jednu pričicu na ljetovanju s dragim, i dogodilo se nešto što mi je do tada bilo nezamisliv: otišli nas dvoje na izlet...na rastoke! tri krasna dana...pa potom i na more...pet dana zajedničkog bivanja. no, s večeri umjesto da divanimo i pijuckamo vinčeko negdje na obali, on gleda glupe serije a ja ni manje ni više...napisah blog na tu temu? tada sam def. shvatila da nas dvoje osim sexa nemamo ništa! no, nisam ovo pisala zbog toga, već onak uz kavu, šmrkava kakva jesam (mozak mi grozničavo radi) želim gerin blog apostrofirat i nešto kaj sam na njem napisala! o amorovim strelicama i bježanju od emocija? morti mi je okidač i ovčina kava...prva? jbt nikad nisam prvim kavama pridavala važnost...tek druga, treća su bivale važne? bilo kao palac gore ili kao palac dolje...normalno, važno mi je da se meni tip sviđa (jer obično se ja njemu sviđam...znam da ovo zvuči prepotentno, al je istinito) i da se ja poželim s njim nać opet? što ću s ova tri dodatna dana premiuma? vjerojatno ću se vratit na mai jer tamo mogu pisat bez premiuma...možda se neko vrijeme suzdržim od uplate? možda zbog, prve....druge...treće kave, čaja, kolača...hm...glasa, pogleda, poljupca...priče...pjesme...možda? sunce je na zalazu ponad plješivice! fališ mi, iako te ionako nema? ha ha...možda ću kad te bude, slavit tvoje odsustvo? tako često mi se čini...deja vou....a nije dobro nit što ćeš ovo možda čitat? kamo da se skrijem (ko srna gonjena od lovaca) ak više nemrem nit na blogu? uh...teško mi sllušat ovu stvar...no, ipak...živa sam! a sve je ionako samo privremeno, stalna samo mijena jest! umara to prepoznavanje istih pogrešaka, istih promašaja, a samo su...ponašanja? uvijek sam dopuštala da sam možda u krivu, al uglavnom nikad nisam bila. čak i kada sam bila (bilo me)! sve je to od vrućice...iako mi je hladna glava al još vruće srce. koliko sutra bit će drugačije?
tuti fruti...nasloni glavu...
Link

upravo je prošao najteži dio dana, tjedna...onaj nedjeljni ručak! s krasnim pogledom ka plješivici i sljemenu obično nedjeljom ručam sama. i taj događaj unatoč proteku vremena i nadalje mi je gotovo nepodnošljiv. osta još samo pokoji gutlljaj druge čaše vina. rekoh ti, umjesto da ti pričam kako mi je, nappisat ću blog. potom ću čitat vegu, sigurno ima i mene u njenom blogu. nema da omane! no, da se vratim današnjim divljim (oliti oboritim) oradama, blitvi i...samovanju! kad potječeš iz velike obitelji (četvero djece) onda ti je privatnost poželjna. nikad nisam imala svoju sobu do li tek u srednjoj školi kad se jedna sestra već zaposlila i otišla od kuće. odrastanje u obitelji punoj djece nosi želju za imati svoj plejs samo za sebe...za čitanje, za igru, pa i za dragog dovesti! potomm su došla i vlastita djeca...koja su imala svoju sobu, ali ne i ja kao roditelj svoju spavaću? moji starci su oduvijek imali svoju spavaću sobu pa mi to bilo čudno (ja sam bila ta koja sam svoj sexualni bračni život uškopila na uštrb dječje sobe) jer sam ja svoj prvi bračni krevet i spavaću sobu imala upravo nakon...dva braka! no, živt je takav...djeca odu, supruzi odu...ostanem sama sas svojim pogledom na plješivicu i sljeme. nedjeljom on je baš samotan. godinama često poziivala sam kćer i zeta na ručak, gotovo svaku nedjelju...radila bakanalije, potom prestala. iz nekih mojih razloga koji baš i nisu moji. ova druga kćer sa svojimm suprugom bje daleko zahvalnija na mojim pozivima i bakanalijama, al nema je više u blizini...živi u jednoj evropskoj metropoli i uglavnom se čujemo prek skypa. imam ja još uvijek obitelj, pače...ona se i proširila...unučicom! al nemam s kim objedovat nedjeljom? ljubavnike i "važne" ljude koje sam nekoć češće pozivala k sebi na fini ručak, uglavnm sam prestala. tu i tamo, netko to i zasluži a ponekad sam i ja dobre volje...pa pozovem! ili frendove...no sve rjeđe. zato mi valjda toliko i nedostaje moj čovjek? manje jedem, zato sam valjda i smršala koju kilu? pogled na plješivicu je i dalje isti, fina klopica također, but...ja sam stvarno spremna opet za...život u dvoje? stoga naslov laže, ima i te kako ima na zapadu nešto novo! čežnja za tobom!