Važno je umrijeti mlad - što kasnije....

Link
Link

Link

Link

Link
Link
Link

Link

Link
Link
Link
Link


Jezuš meni........kak bu dobro...:)

Link


.......da i ja malo 'prostrem'.
Malo mi šajba zamusana..:(

Link

Nisam se nikad vozila u lunapark-autićima. Vjerujem da sam time propustila neke kaplje adrenalina,
al' se trudim tu nespoznaju nadoknaditi vozeći svoj life-car. Neki su rasturali u lunaparku, a kad su
prerasli luna-karove, vole obnoviti adrenalinski osjećaj tu na blogu. Ja im ne zamjeram...

Moje razmišljanje je ovih dana vezano za šoferiju....onu, od kolijevke pa do groba, pa i dalje...ako je
moguće. Koliko smo svjesni tog putovanja...i koju ulogu biramo dok putujemo? Možemo biti koferi,
putnici, vozači..Ja sam prošla sve opcije putešestvija, a trenutno vozim svoj life-car s popriličnim
guštom. Još se jedino nadam da postoji i opcija 'ja letim'...al to ću vidjeti kad dođem do cilja.
Tu na Iskri...koferima i putnicima-stoperima ne stajem...Pogled mi zapne na podjednako osviještene
vozače, pješake, bicikliste...nebitno što upogonjuju, bitno je da to rade samostalno. A ima ih jako malo.

Što s vječnim putnicima? Ja bila....i nikad više! Ok, kad si putnik, barem si svjestan da te vozaju. Putnik
biraš biti onda kad se ne osjećaš potpun, kad nisi kompletiran. Doduše, imaš sve elemente, ali ti slika
bježi. Nešto u smislu...di mi je noga?...gle nemam dovoljno ruku!...čekaj...jel to meni fali glava...? A
kad su svi udovi na broju, fali petlja...U stvari, negdje te na tvom putu zveknulo, pa te zakinulo. Nemaš
Ja, potrebno ti je Mi, da bi postojalo tvoje Ja. I zato se bira uloga 'ja, putnik'. Sve što se na tom putu
dogodi, krivica je vozača. Meni se znao ukočiti prst od pokazivanja krivca. Sve dok njegova vožnja i
moj doprinos nisu stvar odveli u grabu. I onda skužiš tko je kriv. Uperiš prst u sebe, izbaciš
vozača, jer nitko, ali baš nitko nema pravo mene vozati kroz moj život. Ni roditelji, ni partner, ni djeca,
ni prijatelji. Koliko god bili dobronamjerni, nemaju to pravo. Prihvaćam sugestije i njihovu zabrinutost
zbog odrona zemlje na mom putu..al možda mi baš taj odron treba pasti na glavu, da bih ja bila više Ja.
Davno je bilo to vrijeme, kad sam dozvoljavala cimanje mog guvernala.

A koferiranje? E, to je izbor divljenja vrijedan. Svijest o životu...nula bodova. S pol stoljeća koferiranja,
imaš pun 'kufer' nečeg, nemaš pojma čeg', jer ništa nije tvoje. Sve je to tu netko drugi stavio. Napunio te.
Teško koferče koje više nitko ne želi vozati, a bome ni nositi. Život staje, al ti ipak umreš tek sa stotkom
u guzici, još uvijek začuđen, i duboko zakopan u pretumbavanju prošlosti.

E, sad poanta zapisa. Postavljam si pitanje...zašto je tako teško pronaći podjednako osviještenog
vozača. Na 'vratima' uvijek neka pi*kica. Pa mi onda 'slučajno' reklo (vraga slučajno)....
Sve sam to znala, al' nisam povezala. Stvar je u tome da i muškarci i žene imaju u sebi neku količinu
yin-yanga. A privlače se podjednako velike suprotne karakteristike. To znači da će velika žena, sa
velikim 'mudima', nepogrešivo privući veliku mušku pi*kicu. Sad još samo moram vagnuti, dal ću
amputirati...ili smanjiti visuljke....:). Sve u svemu, sebe moram korigirati u živo. Spoznaja o tome je
tek početak. Ugodan dan vam želim :)

Link


Vele da je život kolekcija dobrih 'trenutaka'. Ideja je sakupiti ih što više.
Ja velim da u ovoj laži postoji zrno istine. Kao što i u svakoj istini postoji zrno laži.
Teško mi je pisati blog kad sam zadovoljna. Dodajem ovaj blog i pogled kroz prozor
kao zrnce laži. Da bi zadovoljstvo bilo potpuno.

Link

Link
Link
Link

Jedan mojić-sebić i malo lakonotnih linkića.
Reala me raščerečila. Ali uspješno analiziram sebe, svoje reakcije i misli.
Prestala sam život maziti i paziti....nježno ga pipkati....počela sam ga hvatati
za gušu....Dominiram....a dominaciju ne volim ni u jednom obliku....
Jako sam si neprivlačna u toj ulozi....
Slijedi analiza i korekcija...(kad ulovim vremena).. ;)

Link

Link

Link

Link

Link

http://www.worldometers.info/hr/
Zgodan link koji pokazuje veselo množenje ljudske populacije.
Trenutno je zbog širenja rase koja nema prirodnog neprijatelja, planeta
Zemlja na rubu iscrpljivanja. Od postanka do danas, svašta je prošao taj
čovjek. Sve u cilju da bi se nahranio i napojio. Sakupljao je i lovio..pa kad više
nije bilo...sadio i tovio. I još nije dosta. Izmišljaju se čiribu-čiriba tehnike
proizvodnje i čuvanja hrane. Ok, treba većinu i nahraniti nekako. Najjeftinija hrana
je i najotrovnija, bez grižnje savjesti proizvođača, jer ljudski život nije na cijeni.
Tragom nekih članaka koji su na moju empatičnost sjeli k'o budali šamar...
mogu samo klimnuti glavom na neke pročitane činjenice. Kad bi svi u svijetu bili siti,
zadovoljni i cvrkutavi....ushićeno bi se razmnožili k'o zečevi.
Do hrane lako mogu doći oni najuspješniji. Manje uspješni su gladni. Siti sliježu
ramenima na njihovu glad...jer ako nisi u stanju sakupiti, uloviti, proizvesti, doprinjeti
toj hrani - umri. Glad, rat i bolest su trenutno jedini prijatelj ljudskom rodu da sam sebi
nekontrolirano ne otpili granu na kojoj sjedi. Bez obzira na te činjenice...meni i dalje
srce šapatom govori da je vrijedno svako ljudsko stvorenje i sve ovisi o sposobnosti
pojedinca. Svjetska empatija i suosjećanje se okreće najvrijednijim,
pametnim i sposobnim ljudima, a okreću glavu od onih koji nameću osjećaj krivnje
drugima zbog svog neimanja. Jer nitko ne želi uz sebe ili uz svoje dijete nekog
nesposobnog šugu. Sad bih tu trebala reći nešto duhovno...međutim još mi
zvoni onaj šamar u uhu.

Link
Link
Link
Link