Važno je umrijeti mlad - što kasnije....

Link
Link

Ko klinka sam se voljela igrati u ruševnom dvorcu mog malog zavičaja.
Kad sam ubola ove sličke, pale su dvije asocijacije...spomenuti dvorac i
Iskroblog. Dvorac su obnovili...restaurirali...Trebalo je puno truda i novaca,
al' sad je pravi spomenik kulture. Meni je bio poligon za igru i onakav
razrušen mi je dao više ljepote nego ovakav upicanjen.
Za restauraciju Iskrobloga bi po mojoj odokativnoj procjeni trebalo samo
truda i malo tolerancije i mrvu zajebancije i dobre volje i zrnce pameti i
čašica radosti i još poneke hrpice mrvica....
Al' ovaj spomenik (ne)kulture je svojevrsno blago. Tu bez dileme
vidiš kakvih sve ljudi ima. Bez namještene, blještave fasade vidiš interijer.
Fino izabereš...jel bi rađe da ti komad žbuke padne na glavu ili biraš
periferniji dio, al' s trulom podnicom...O špranjenju i pričepljivanju da ne
govorim. Pravi poligon odraslih, za igru 'tko jači taj kvači'.

Link

Link

Link
Link

Link

Link


Sad nisu bitne reakcije drugih.
Energija zemlje je pokazatelj samog sebe.

Link

Link

Link

Link
Link

Link
Link
Link

Link

Link
Link

"Današnjim svijetom promiču spodobe, prikaze, neosviješteni voluntaristi i hitronogi, hitroumni materijalisti.
Današnjim tehnologiziranim svijetom u kojem je maksimum prilagodbe, što znači i novovjeke slobode,
postignut najvišim stupnjem ovisnosti o o v i s n o s t i, vladaju novi vidici, novi pogledi, a ti novi pogledi
su bolesni jer su zatrovani htijenjem, žudnjom, iščekivanjem. Tek kada ni za čim ne žudimo,
tek kada je naše gledanje čisto promatranje, razotkriva nam se duša stvari, ljepota.
Kada razgledavam šumu koju želim kupiti, unajmiti, posjeći, staviti pod hipoteku ili u kojoj želim loviti,
ja ne vidim šumu, nego tek njene odnose prema mom htijenju, mojim planovima i brigama, mojoj lisnici.
Šuma se tad sastoji iz drveta, mlada je ili stara, zdrava ili bolesna. No, ako od nje ništa ne želim, zagledam
li se „nepromišljeno“ u njenu zelenu dubinu, tek tada je ona šuma, priroda i raslinje, tek tada je lijepa.
Nešto slično je i s ljudima i njihovim licima. Tek kad ljude prestanemo promatrati sa svim tim
voluntarističkim predrasudama, tek tada oni postaju priroda, postaju lijepi i čudnovati,
postaju dio jednog univerzalnog misterija na kojeg je upravljeno puko promatranje.
A promatranje nije ništa drugo doli vrhunski osjećaj: ono je najviše i najpoželjnije stanje naše duše
koje se zove nepožudna ljubav.
Kao dio jednog veličanstvenog misterija, kao kotačić jednog dinamičnog univerzuma,
kao reagens jednog apsoluta Sveprožimanja, duše ima svugdje. I u kamenu i u cvijetu,
i u zraku i u mjesečevu krateru. Ali, kao što ne doživljavamo kamen nego životinju kao nositelja
i izraz kretanja (mada i u kamenu ima kretnje, života, stvaranja, propadanja, titraja), tako i dušu tražimo
ponajprije kod čovjeka. Tražimo je tamo gdje je najočitije ima, gdje pati, gdje radi.
A čovjek nam se čini zakutkom svijeta, nekom posebnom provincijom kojoj je sadašnja zadaća razvijati dušu
kao što mu je nekoć bila zadaća osoviti se na dvije noge, odbaciti životinjsko krzno, izumiti oruđe, stvoriti vatru.
Nebitno je zamišljamo li „dušu“ kao nešto božansko ili kao neku propulzivnu tvar,
mi je svi ipak poznajemo i visoko cijenimo.
No, današnji čovjek kao najplemenitiji, najviši i najvrijedniji predmet promatranja,
obavijen je nekom prisilnom atmosferom, obrambenim slojem, mrežom satkanom od samih odmaka
od duhovnosti, mrežom nakana, strahova i želja koje su listom usmjerene na nebitne ciljeve,
koje ga odvode na stranputice duhovnosti. Zabluđen, on dušu odvaja visokim ogradama,
ogradama straha i stida. Samo ljubav lišena želja može probiti te mreže i te ograde,
a svuda gdje je ona probijena gleda nas duša.
Uzmimo jedan primjer iz svakodnevnice. Svi mi jutrom ili dnevom odlazimo u trgovinu.
Pokušali smo biti bretarijanci, ali nije nam uspjelo.
Jutro je, hladno je ili prohladno, ili je malo toplije, no svježiji je dio tog dana,
dana probuđenih tijela i zagonetno razbuđenih duša.
„Dobro jutro susjede“, čujemo sa strane. Naše ruke su još prazne, naši glasovi su još hladnometalni,
naši pogledi su unezvjereno-ispitivački, blude po vrećicama onih koji su nas preduhitrili
i već se vraćaju iz trgovine, ne znajući da mi znamo kako oni ni jutros nisu znali „ubosti“
najjeftiniji štand prehrambenog pazarišta.
„Kako ste spavali?“, dopire nam s ivice svijesti.
„Hvala na pitanju, loše“ ili „Hvala na pitanju, dobro“. „A vi?“.
Aaaa, vrlo slabo, noćas me ponovo giht mučio“.
Sve same konvencije, sve same uštogljenosti, sve neizrijeci duše, sve mrtvoukočeni osmjesi,
sve one nesrušive ograde, sve lažna prenemaganja, sve poze, sve patetična ljubljenja
mliječnobijelog čela Usuda, sve malograđanštine, sitnograđanštine, bljutavograđanštine.
Sve klown do klowna, sve pajac do pajaca, sve jutarnja smotra zaprljanih čistunaca,
sve visokodogmatizirani plač do plača.
A da smo gihtoidnog samo dodirom ruke, bez i jedne jedine riječi, na sredini pločnika,
zaustavili, te na njegov prezačuđeni pogled prinijeli prst svojim pa njegovim usnama,
upozoravajući ga da posluša najelementarniji krik, najprirodniji šapat grizodušja koji dolazi
iz obje naše duše......................................................................
...............................

..........................................................s v e b i t o g j u t r a b i l o d r u k č i j e."


Autor: Zlatko Tomić, književnik
kopipejstala vjerna čitateljica janardana

Link
Link


Bio je izazov. Ne iskriti blogove....polako otići..korak po korak.
A onda je bila istina. Mjesto nestalo. Mjesto fali.
Ne jako, ali fali...Sad je opet sve ok. Do nove istine ili izazova...:)

Link


Eh, sad kad smo se tako lijepo izborili s energijom Vatre...ulazimo u period
kad se energija Vatre, transformira u energiju Zemlje. Nema dominacije ni
yin ni yang energije. Pet elemenata pjevuši u harmoniji. Ovo bi trebao biti
najplodonosniji dio godine. Tj. za sve ono za što smo se borili, sada slijedi
nagrada. Beremo plodove u miru s osjećajem blagostanja, potpunosti.
To je onaj osjećaj u nama. Tu je...a probleme i teškoće rješavamo jednim
pokretom ruke, onako u ležernom prolasku kroz njih.
Poremećenu energiju Zemlje vidimo kroz organizam koji se ponaša ko
vlak pomaknut iz tračnica. Statičnost, lijenost, tromost, slabost prema porocima,
a dosadni smo i sebi i Bogu. Brige nas tiskaju, a nismo se u stanju ni pomaknuti.
Jedino mozak radi sto na sat...paraliza tijela s hiperaktivnim mozgom....
Ali ima lijek....2-3 tjedna, luk, mrkva, kupus kupljen kod kumice na placu za
sitne novčeke, pa onda kuhan na dugotrajnoj, laganoj vatrici...pa to pijuckati
svaki dan....
Da,.....znam, znam.....*ebala me i Vatra i Zemlja....da me *ebala.....:)
...zato sam i dala recept.....:)

Link

Link

Link

.....za vlovit malo jednostavne koreografije.....:)