Važno je umrijeti mlad - što kasnije....

Link

Odrastanje započne u onom trenutku kad se prestanemo
opravdavati za svoj život drugima.
Kad nas prestanu dirati napadi drugih.
Dok se opravdavamo nekom za nešto, pokazujemo
nesigurnost u vlastiti put kojim kročimo...
Put ne mora biti najispravniji, ali je naš i mi znamo
zašto je takav.
Kritika je subjektivno mišljenje kritičara, temeljeno na
iskustvu jedne osobe iz njezine osobne povijesti. Kao takva
mi nikad nije bila korisna. Ili je bila odraz ljubomore, ili
način dodvoravanja. Ali je uvijek bila pokazatelj onog što
muči i koje su namjere dotičnog kritičara (još uvijek govorim
o kritiziranju mog, nečijeg života).
Kritiziranje i sistem šalji dalje potječe iz odnosa dijete-roditelj.
Dijete ima stalni strah od kritike, stalno je u pozi obrane od učinjenog.
I tako nauči da kritiziranjem drugih dobiva moć (nekad roditeljsku).
Ja sam imala drugi način odrastanja. Bila sam prisiljena sama
odlučivati, padati bezbroj puta, roditelji nisu kritizirali....
Bili su nijemi promatrači mog odrastanja.
I znam da su mi pružili maksimum. I bili uvijek uz mene
ako zatražim pomoć. Jedino što ju ja gotovo nikad nisam tražila.
Isti model sam primjenjivala i u ogoju vlastite djece.
Samosvjesni, pošteni, uspješni, kreativni ljudi. Ponos na njih
nastojim obuzdati, što mi malo teže ide, jer je ipak zasluga njihova.
Ja jednostavno drugačije nisam znala odgajati.
Po tom obrascu zaključujem kakve su roditelje imali kritičari tuđih života...
Možda i nisam u pravu, a mislim da ni neću saznati. Nije mi ni bitno.
Ali bi njima trebalo biti važno......

Link

Da nema Mjeseca, život na zemlji bi bio puno drugačiji:
Ne bi bilo pomrčine.
Morske mijene bile bi manje i bile bi pod Sunčevim utjecajem.
Noći bi bile mnogo tamnije od onih na koje smo navikli.
Dan bi trajao tek šest do osam sati.
Nagib Zemlje pri vrtnji oko svoje osi s vremenom bi jako varirao.
I mogli bi konačno spavati. :)

Link

Novija istraživanja mozga pokazuju da su za empatiju
najviše zaslužni zrcalni neuroni.
Kod neempatičnih ljudi ta su sićušna neuronska zrnca
zamrljana. Neki faktori izgradnje ovise o urođenom
temperamentu, te ranim iskustvima u obitelji.
Nitko i ništa ne može kod takvih osoba otopiti ledenu
santu. Ako na trenutak i osjete empatiju, to doživljavaju
kao veliku slabost.
U kontaktu neempatičnog muškarca i empatične žene, priča
ide ovako - ona vjeruje da će empatijom i dobrotom otopiti
njegov nepostojeći empatijski kapacitet, a on iskrenost i
izloženost žene koristi kako bi mogao zadominirati njome.
Iako ja znanost doživljavam kao trenutni skup obrađenih i
do sada neoborivih argumenata, ipak ću u širokom luku
zaobilaziti dotične sa zaflekanim neuronima.
Moje iskustvo i znanstvena potvrda govore isto.
Zaobilaženje zaflekanih predlažem i ostalim empatičnim
ženama. Osim ako se ne odlučite za jednokratnu upotrebu.
Jer kod jednokratne upotrebe zaflekanih, fleke su
irelevantne. :)


Link

Link

Link

c/p
"Kairos se smatra bogom sretnog trenutka, onim koji se pojavljuje jednom u životu,
dajući čovjeku mogućnost da ga “uhvati za čuperak”.
Onaj koji u tome uspije, smatran je sretnikom kojem se ispunjavaju želje.
Kairos se nečujno i hitro kretao među ljudima pružajući im priliku da ga uhvate.
Samom svojom pojavom Kairos poziva na budnost, oprez i odvažnost.
Jer, oni koji zaobilaze probleme, koji su plahi i strašljivi pred životom,
koji se boje djelovanja i promjene, ne mogu uhvatiti Kairosa. Izazovni, raskuštrani
čuperak na njegovoj glavi pruža mogućnost, ali jedino o čovjeku ovisi hoće li u jednom trenutku djelovati.
On sam mora izabrati. Ako pokuša, može uspjeti ili ne, ali ako odluči ostati “na sigurnom”,
ne riskirati, nikada neće uhvatiti taj božanski trenutak.
Kairos provocira, izaziva čovjeka da čini hrabra i smjela djela, da voli, da se žrtvuje za druge…
Upravo zato, čuperak mu pada niz lice i može ga se uhvatiti jedino sprijeda, ako se čovjek s njime suoči.
Zato nimalo ne čudi što je ovaj božanski mladić straga ćelave glave,
jer ako jednom preleti, nemoguće ga je uhvatiti.
Situacija, pravi trenutak u kojem nam je pružena šansa da reagiramo,
odvažimo se i djelujemo – prošao je jednom i zauvijek."

Malo mitologije za razbibrigu. Sad mi je jasno zašto primjećujem dugokose muškarce :)
Ako ponekog očerupam, nadam se da neće zamjeriti :P

Link

Link

Kud svi tud i moj 'mali' frik. Gušta na svoj način.
Malo hrani oči i uši..., ostalo neću spominjati..., nije za javnost.
Frik (luđak, čudak) je osoba koja se bavi neuobičajenim stvarima, npr. hobijem
van normalnog nivoa i kojoj ta stvar može činiti čak i životnu svrhu. Freak također
označava i određen, najčešće neprilagođen stil života.
Tako veli Wiki....
Frik mi kaže da Wiki laže.

Link

Link

Link

Dobro je da ova naša rijeka još uvijek teče svojim koritom.
Jer narod bez vođe je kao rijeka bez korita. Razlijeva se
svuda i sve poplavljuje dok napokon ne presuši i ne prestane
postojati.
Još smo strastveni,ali od stare slave se ne živi.
Živi se danas, a gledajući današnjicu nemamo što slaviti.
Jer, nisu nas 'oni', sami smo se....i još uvijek sami sebe...
Čak i ćorav vidi razne samisebe 'dicipline'.
Ne razumijem osobe koje kad otvore oči u novom danu,
uz kavu počinju djelovati 'pljuvanjem u dalj'. Koliko god
precizni bili u pljuvanju, sebe najviše popljuju u toj disciplini.
Zabrinjavajuće-koliko samovažnih emocionalno nezrelih osoba
bez integriteta..
Svjesna da postoje, svjesna da ne mogu utjecati na mene,
otvaram oči u novom danu i usmjeravam svoju strast prema
pozitivi, dobroti, izmamiti osmjeh, dati osmjeh....
Iako mi je treći link izmamio suzu u oku, znam da sam dobro.
To želim i vama.

Link

Link

....baš me upregnulo, ali super sam.....:))

Link

Link

Link

Link

Život je unaprijed izgubljena bitka u kojoj na kraju
svi izvuku deblji kraj. Nema pobjednika.

Jedino je važno na koji se način borimo.
Sa stilom i poštujući kodeks časti....
Ili smo dezerteri, kukavice i ljigavci....
Koji stil izabrati?
Vitez ili seronja?

Link


Oprostite na ovoj temi. Fulala sam temu sajta. Ipak pišem. Golu istinu.
Možda vas ne zanima. Lakše je ne znati. Lakše je ne vjerovati. Čak sam
ljuta na sebe što me dira i smeta...što nisam ko noj s glavom u pijesku.
Ali čujem i vidim i jebeno ne mogu vjerovati.
Prema preporuci nadležnog inspektorata SVAKODNEVNO se primjenjuje
kod čišćenja ogromna količina otrovnih i po zdravlje opasnih kemikalija.
U doticaju s kožom izazivaju opekotine, a nakon primjene svi zaposlenici
imaju glavobolje i mučnine. SVAKODNEVNO
Samo u tom radnom okruženju, u godinu dana
tri mlade osobe završile na bolničkom liječenju. Uzrok nije utvrđen.
Bitno da proizvođači sredstava rade punom parom, posao cvjeta, jer su
sredstva 'po preporuci'. Preporučitelj ima moć i kažnjavati one koji ne koriste
'preporuke'. Lančano, liječnici imaju opsežnog posla jer ne mogu utvrditi
pravu dijagnozu. Onesposobljene je lako zamijeniti - puna 'burza' zdravih,
mladih, koji jedva čekaju....
A pouzdano znam da postoje bio, ekološka sredstva podjednakog učinka,
bez štetnih posljedica, podjednake cijene.
To je samo jedna kap u moru onog što radimo SVAKODNEVNO na putu
prema svom sigurnom istrebljenju.
Slova, možda ti kradem temu. Osjećaj bespomoćnosti je gadna stvar.
Ova mini 'fukushima' je tu, vidljiva, pokraj mene.
I želim vjerovati da 'iznad popa ima pop'.
Da bih vjerovala, odoh to i provjeriti...

Link

Link

Malo yoge na moj način. Bitno da je udobno tijelu.
Izbaciš misli. To najdulje traje. Kad mentalna buka ode, nastupi ništa.
Jedino dišeš.
Prva misao koja me obuzme je zašto to češće ne radim.
Nakon toga imaš direktan uvid u smeće, gluposti i besmislice.
Dobar bullshit detektor sivih stanica.
I dobro je da ne treba odlagalište za otpad.

Link

Link

Link

Link

Link

Rijetko odlazim na mjesta gdje bih nekom slučajnošću mogla sresti osobu
koja bi me oborila s nogu i s kojom će ostatak mog života započeti.
Realna, prizemna, ovozemaljska, ali lepršavog duha ne isključujem mogućnost
tog susret. Puštam mašti na volju....kada me i ako me obuzme.

Često si znam postaviti pitanje: da li je prirodno biti sam ili nije? Bez dvojbi
uživam u jednoj i drugoj situaciji. Trenutni odgovor: da, prirodno je biti sam
me sasvim zadovoljava i veseli. I slijedom tog zaključka nehotice kreiram
život u tom smjeru.

Čekam sudbinu? Ne. Slučajnost susreta sa osobom mog života je nevjerojatno
mala. Da bi se to dogodilo, moram se pobrinuti da se to dogodi. Nitko mi neće
pasti s neba, samo za mene. Ja to trebam željeti i trebam usmjeriti život u tom pravcu.
Milijuni ljudi su kroz povijest umrli, izginuli od bakterijskih bolesti, kuge, genocida
sve dok nešto nije učinjeno da slijedeći naraštaji ne umiru. Nije nam s neba pao
penicilin i puška i itd. Trebalo je nešto poduzeti. Da se nije poduzimalo, još
uvijek bi bili u kamenom dobu.

Ista stvar je sa svime što želiš u životu.
Akcija daje reakciju.
S neba mi jedino može pasti crijep na glavu.
A i ta je vjerojatnost nevjerojatno mala. Z sada ne poduzimam akciju. Paše mi
ovako. A jednog dana kad osjetite u mom pisanju čangrizavu frustriranost, lijepo
bih vas molila da mi na pvt sugerirate opuštajući sex u cilju moždane relaksacije.



Link

Link

Link

Link

Iskrica..dejting sajt. Weblog - trebala bi biti avangarda navedenog.
Već sam pomislila da sam u zabludi. Da nitko ne bludi.
Da nitko ne ljubi. Da je samo štuc i pljuc.
Bilo mi je interesantno danas pročitati neke zapise :)

Link

Link

c/p

“Živio jednom jedan bračni par koji je imao dvanaestogodišnjeg sina i jednog magarca.

Odlučili oni malo putovati, raditi i upoznati svijet i tako krenuše na put.

Kad su došli u prvo selo ljudi su komentirali: Pogledajte vi ovog neodgojenog dječaka.

On sjedi na magarcu dok njegovi siroti stari roditelji vuku magarca.

Žena tada reće mužu: Nećemo dozvoliti da ljudi tako loše pričaju o našem sinu.

Muž je skinuo dijete s magarca i sam sjeo na njega.

Kad su došli u drugo selo ljudi su mrmljali: Pogledajte ovo, sram nek bude ovog čovjeka kad pušta da mu žena i dijete vuku magarca dok on sjedi.

Odlučili oni da će žena sjesti na magarca, a muž i sin će držati uzde.

Došli oni tako i u treće selo gdje su ljudi ponovo komentirali: Jadan čovjek!

Cijeli dan je radio, a žena mu je sjela na magarca. I jadan sin! Tko zna što ga sve čeka s takvom majkom.

Tada odlučiše da se svo troje popnu na magarca i nastave put.

Kad su došli do slijedećeg sela čuli su mještane kako komentiraju da će jadnom magarcu puknut leđa zbog prevelike težine.

I tada oni svo troje siđu dolje i odlučise hodati pored njega.

Kad su prolazili kroz slijedeće selo, nisu mogli vjerovati komentarima ljudi koji su im se smijali:

Pogledajte ove tri budale… hodaju, a imaju magarca koji bi ih mogao nositi.”.

POUKA :

“Uvijek će te kritizirati i pričati loše o tebi što god ti napravio…. teško je svima ugoditi, a i teško je pronaći osobu kojoj ćeš biti dobar upravo takav kakav si.

Pusti selo neka priča…

Pjevaj, smij se, pleši, ljubi i uživaj u svakom trenutku svojeg života… ”

“Ako na svom putu do cilja budeš zastajkivao da kamenom gađaš svakog

psa koji na tebe zalaje … nikad nećeš stići do cilja..”(Dostojevski)