Važno je umrijeti mlad - što kasnije....

Link

Namibija - obalna pustinja - jedina na svijetu.
Klima se nije mijenjala posljednjih 80 milijuna godina.
Link

Sjeveroistočna Indija - mjesto gdje mostovi sami rastu.
Link

Alberobello - grad u Italiji - Trullo kuće
Link

Link

Sad sam u Peruu...a vi ote kam vam drago...

Link

Prodati patku - ponekad to volim...

Kupiti patku - zašto ne?...nek se ljudi vesele..

Prodati kravu za rogove - i to vrijedi probati..

Hodati po maču - zvuči opasno.., i mislim da nije za laike

Jahati tigra - mmmm....zvuči primamljivo..

Ali sjediti na dupetu i razmišljati duboko filozofski o
bitnim životnim stvarima je čisto
gubljenje vremena i šutiranje vlastitog života..
Trostruki aksl niz strmopizdinu ne možeš opisati
iz kuta dok čohaš dupe, uljuljkan u svojoj
nespoznajnoj sigurnosti..To ja sama sebe malo šamaram....:)

A sad idem nahraniti tigra...



Link

Link
Link
Link
Link
Link

Link

..........je jedino što sebično zadržavam za sebe.
Ne volim je podijeliti. Ne želim da je netko vidi..
Jedino je detektiraju i vide samo pravi prijatelji.
Samo oni kojima je stalo.

Link

Kasno opuštanje od prilično napornog radnog dana.
Uz čašicu i muziku.
Mmmmm.....
Hmmmm.?...malo se zanio svirajući.....
Valjda ne očekuje da ću plesati......

Link

Link

Imam muškog prijatelja, koji jako voli žene. Kad smo se upoznali
prije 15-stak godina, on je igrao ulogu lovca, a ja sam bila lovina.
Jedino što je on ulovio, bilo je moje prijateljstvo. Njega je
zaintrigiralo - zašto ne padam na njegove dobro isprobane
načine zavođenja, a mene je živo zanimalo što to jednog
muškarca tjera da leti sa cvijeta na cvijet, a nije pčela....
I tako je počelo odmotavanje klupka znatiželje - za mene i
za njega.
Uglavnom, on je imao notesić u koji je zapisivao svoj ulov.
Kada je stigao do broja 500, prestao je s upisivanjem, ali ne
zato što nije bilo ulova, nego zato što više nije bilo mjesta u njoj.
Otvarati novi notesić bio mu je prezahtjevan izazov. Većinu žena
iz notesa uopće nije trebao zavoditi. One su birale njega.
On je bio i ostao jedini muškarac s kojim sam mogla bez zadrške pričati o
muško-ženskim ljubavnim zavrzlamama.
I tako sam umjesto sexa dobila istinu koja mi je pomogla da
shvatim zašto muškarci vole biti pčele.
A istina je vrlo jednostavna, plitka i razumljiva. Oni, tj. takvi
primjerci su sladokusci.
Sladokusac ulazi u slastičarnicu..., a oči i sline sve govore...
Slijedi izbor najprimamljivijeg kolača. Danas jedan, sutra drugi,
prekosutra treći....i jednostavno, dok se god ne isprobaju svi
ponuđeni kolači, sladokusac nije zadovoljan....
Ponekad zapne na jednom kolaču, danima bi ga jeo, oduševljen
je, ali zasićenje brzo dođe...., a i neki novi mu je zapeo za oko.
I ja volim kolače, one prave...(da ne bi bilo zabune)...i točno sam
dosegnula onaj osjećaj užasa kad bi mi ih netko zabranio ili dao
da jedem samo jedan....
I sad kome zamjeriti? Sladokuscu što je sladokusac? Ili kolačima
što žele biti najljepši i najbolji u izlogu?
Ja sam njemu objasnila da meni jelo može biti savršeno izgledom
i širiti opojan miris, ali ako je bljutavo, bez začina, zalogaj ispljunem.
Draži mi je post. Ali postoji problem. Dok ne probam, ne znam.
Sladokusce razumijem, ali ipak izbjegavam....sve dok postoje oni
koji više vole pojesti karabatak....:)


Link

Link

Link

...osim ako ne udari neki tornado. To ipak ne bih voljela osjetiti.
Okrećem još jedan list u mojoj črčkarnici tj, "dnevniku", još jedan list
mene koji nitko neće vidjeti ni pročitati. Ima još puno neispisanih listova
u njemu i nisam sigurna koji su mi draži..? Oni ispisani ili oni koji očekuju
biti iščrčkani...Na jednoj strani iskustvo, na drugoj nada...
Možda će na nekom od njih, na margini lista biti nacrtano, onako
spontano i nespretno - malo srce. I opet, onaj tko zaviri u moju črčkarnicu,
neće znati da je ono pokazatelj sve primljene nježnosti, pažnje i ljubavi
od nekog.
Traženje i težnja za tim ogromnim, malim likovnim pokazateljem me ipak
nikad nije zavela da ponuđenu, serviranu fatamorganu doživim kao stvarnost.
Sve je stvar od osobe do osobe koliko ih mogu zadovoljiti riječi u pisanoj ili
izgovorenoj formi, kada je riječ o nježnosti, pažnji i ljubavi.....
Meni su riječi vjetar. Najviše vjerujem djelima. Ono što govoriš djelima,
pokazatelj je tko si, što osjećaš i koje su tvoje namjere.
A primljenu nježnost, pažnju i ljubav mogu detektirati i slaboumne osobe.

Link

Link


Malo zahladilo, pa čeprkamo po interijeru. Ja se začitala....
......dio iz mojih črčkarija pisano na današnji dan, prije deset godina....
Mislila baciti, ali odustala, nek bacaju drugi..., nekako ne mogu baciti dio sebe..

Prvo pogled, pa let, pa do samog dna. Poneki udarac, izgrebana
površinska rana, ponekad se zagrcneš. I svaki put se iznova raduješ
novom letu......ako isplivaš....
Raduješ se jer shvaćaš koliko je prethodni bio lijep.
Novi skok, predivan let, let koji je zasjenio sve ostale. Odjednom- tup udarac.
Duboka bol....,nepodnošljiva bol...Toliko jaka da joj se prepustiš i čekaš
da te zgromi. Opustiš se i pustiš da boli.
Iznenadna bujica osjećaja...Počelo je nekontrolirano izvirati, poput
prerezane žile iz koje lipti rijeka krvi, rijeka koja je iznenada dobila novi
tok i s radošću skreće iz korita...Sve dosadašnje spoznaje izgubile su
smisao. Besmislica je gubila život, a nešto novo dobivalo je crvenu
boju života. Svi ponosi i glupi principi nisu bili dovoljni da zaustave
erupciju vulkana, čija srž je bila u samoj duši.
Osjećaj gubitka bio je za mene novo rađanje.


Link

Link
Link
Link

Savršeno posložena zbunjoza. Kao i naš život. Budimo
se u isto vrijeme. Ista rutina ponašanja. Ista rutina kretanja,
tamo i natrag. Sve van rutine nas izbacuje iz takta, iz tračnica,
iz samonametnutog pravca kretanja. Omiljena stolica...,isti
kafić, frizerka,...blog....
Buntovnik u meni ima vraškog posla. Ima 'odriješene ruke' da me
izvadi iz mog fraktala i ponudi nešto drugo na izbor.
Ali moj um se opet i opet uljuljka u novo ponavljanje.
Nastupi predvidljivost. I buntovnik je predvidljiv. Opet me baca
u ko zna kakav kaos, kojeg ću ja pokušati posložiti u
blaženu rutinu....Trebao je biti neki sexy zapis na redu?
Eto, dobila fraktale koji me već izbezumljuju...
Jaako dobar osjećaj.
Možda spoznam tajnu svemira..., a onda sam naježila...

Link
Link
Link
Link

Okinulo me. Ja sam ona lijeva.
Ono desno je moj dobro kontrolirani ego.

Link

Link

Kolodvor nije destinacija. Samo je raskrsnica puteva. Sjecište pravaca.
Odabereš cilj i otputuješ.
One koji ne putuju, koji su zapeli, prepoznajemo po tupim facama,
grozničavim očima u kojima još bljeska slika zadnjeg vagona odlazećeg vlaka kojeg
nisu ulovili. Tužno. Jer vlakova uvijek ima.
Kome smeta putnik namjernik? Samo onima kojima je kolodvor dom.
Samoimenovanim čuvarima izgubljene prtljage i ostavljenih snova
po koje se nitko neće vratiti.
Žive na raskrsnici svjetova, a svijet spoznali i vidjeli nisu.
A kolodvor je i tvoj i moj i ničiji.
I zato, pinklec na rame i put pod noge....
Kolodvor će i dalje biti tu i čekati svoje putnike, dobrih i loših namjera.

Link

Link


Tema?
Odustajem od analize.
Previše lonaca i poklopaca.

Link

Link

Do nadjbuljih i njaičtsijih itsnia pirje se dđoe oesjaćjem
ngeo rzašimaljenjm.
Mlao mi se petle jizek.