Godot samo što nije

U 55. godini života počinješ razumijevati neke obrasce koji te godinama mučili, a tek sada im možeš dati ime. Jedan od najbolnijih je ovaj: ljudi koji biraju poznato ništa umjesto nepoznatog nešto.

Nedavno sam imao iskustvo s jednom ženom - inteligentna, elokventna, draga osoba s kojom sam mogao razgovarati o svemu. Naši razgovori bili su duboki, iskreni, puni razumijevanja. Kada smo bili zajedno, bilo nam je lijepo. Prirodno, spontano, pravo. Mogao bih reći - rijetko lijepo.

Ali eto paradoksa: unatoč tome što smo živjeli samo 40 minuta vožnje jedan od drugoga, u šest mjeseci je bila kod mene samo jednom. Samo jednom. A ja sam se zbog nje čak i doselio u njen grad.

Nije bio problem u kemiji - bila je. Nije bio problem u razumijevanju - postojalo je. Nije bio problem u želji - osjećala se. Problem je bio u nečemu što bih nazvao - nepostojanjem volje za srećom.

Zaljubljena u limbo

Shvatio sam da je ona, kao i mnoge druge koje sam upoznao na dating platformama, zaljubljena u određeno stanje - limbo. Taj čardak ni na nebu ni na zemlji gdje možeš imati sve prednosti bliskosti bez ikakve odgovornosti za nju. Gdje možeš filozofirati o ljubavi i odnosima, analizirati ih do u tančine, a pritom ne moraš riskirati da se dogodi - ljubav.

U tim dubokim razgovorima o odnosima i vezama, u tom teoretiziranju o tome što znači biti s nekim, krije se paradoks: što više teoretiziramo, to manje praktiziramo. Što više pričamo o tome kakav bi odnos trebao biti, to manje ga stvarno živimo.

Strah od sreće

Počeo sam se pitati - zašto je tako? Zašto netko bira poznatu prazninu umjesto nepoznate punoće?

Odgovor možda leži u tome što sreća zahtijeva hrabrost. Poznato ništa je sigurno. Znaš što očekivati. Znaš da nećeš biti povrijeđen jer se ništa neće dogoditi. Znaš da možeš kontrolirati situaciju jer je ne dozvoljavaš da preraste u nešto stvarno.

Nepoznato nešto, s druge strane, znači prepustiti se. Znači reći "da" životu unatoč tome što ne znaš kako će završiti. Znači riskirati da te netko stvarno upozna - i možda se zbog toga udalji. Znači riskirati da se zaljubiš - i možda ostaneš slomljenog srca.

Vrijeme ne čeka

Ali evo što me ljuti: vrijeme prolazi. U 55. godini to osobito jasno osjećaš. Svaki dan koji provedemo u tom limbu, svaki dan koji ne kažemo "da" onome što bi moglo biti lijepo, svaki dan koji biramo sigurnost praznine umjesto rizika punoće - taj dan se neće vratiti.

Sjećam se kako smo oboje, svaki u svojoj kući, znali da ne znamo što bismo sami sa sobom. A mogli smo biti zajedno. Mogli smo stvarati uspomene umjesto da analiziramo zašto ih ne stvaramo.

Vještina življenja

Možda je tu problem: zaboravili smo da je življenje vještina koja se mora vježbati. Kao što nećeš naučiti plivati ako nećeš ući u vodu, nećeš naučiti ljubiti ako nećeš riskirati ljubav.

Neki ljudi postaju toliko dobri u izbjegavanju života da zaborave kako se živi. Postaju eksperti za objašnjavanje zašto nešto neće funkcionirati prije nego što su to uopće pokušali.

Poziv na hrabrost

Ako ovo čita netko tko se prepoznaje - netko tko također bira poznato ništa - ovo je poziv. Poziv da sljedeći put kada ti se netko svidi, kada s nekim imaš lijep razgovor, kada osjetiš tu rijeđanu kemiju - ne pobjegneš u analizu već se predaš iskustvu.

Jer na kraju, kada ćemo biti stari i kada ćemo gledati unazad, nećemo žaliti za stvarima koje smo pokušali a nisu uspjele. Žalit ćemo za onima koje nikada nismo ni pokušali.

A možda će se dogoditi ono najgore od svega - možda ćemo shvatiti da smo propustili ljubav jer smo bili previše zauzeti objašnjavanjem zašto nije moguća.

---

*Vrijeme teče. Neka teče s nama, a ne mimo nas.*

Link

Martina je stajala na semaforu na križanju Vukovarske i Držićeve, zureći u crveno svjetlo kao da će je ono osloboditi još jednog kaotičnog dana. Bila je 46-godišnja voditeljica financijskog odjela u velikoj korporaciji. Već godinama se budila uz zvuk alarmnog sata, vozila na posao u isto vrijeme, jela ručak za svojim stolom i vraćala se kući kasno, iscrpljena. Nije imala vremena za sebe, a kamoli za ljubav.

Nije da je nije željela. Samo... jednostavno nije znala gdje bi je tražila. Ili kada. U njezinom svijetu, ljubav je bila luksuz – kao produženi vikend u termama: nešto što stalno planiraš, ali nikad ne ostvariš.

Te večeri, kad je napokon sjela u tramvaj broj 5, kraj nje je sjeo muškarac. Nije ga odmah pogledala. Bila je zadubljena u poruke s posla, koje su stizale i nakon radnog vremena. Tek kad je ugasila ekran, osjetila je nečiji pogled. Podigla je glavu.

On je prvi progovorio.

"Uvijek je gužva na ovoj liniji, ali ponedjeljkom je posebno veselo."

Martina se nasmiješila, više iz pristojnosti nego zbog šale. Ali onda je ipak pogledala bolje. Muškarac je bio otprilike njezinih godina, možda par godina stariji, s pomalo umornim, ali toplim očima. Imao je knjigu u ruci. Prava, papirnata knjiga.

"A vi čitate knjige u tramvaju?" pitala je.

"Kad nemam mailove kao vi," odgovorio je i nasmijao se. "Marko, inače. Radim u oglašavanju. Tekstopisac. Pokušavam ostati normalan, koliko je to moguće."

Martina mu je pružila ruku. "Martina. Financije. Pokušavam isto."

Sljedećih šest stanica pričali su o svemu i ničemu. O vremenu, poslu, ljudima koji glasno pričaju na mobitel u javnom prijevozu. Kad je došla do svoje stanice, poželjela je da nije.

"Možda se opet sretnemo?" rekao je Marko dok je izlazila.

"Moguće," rekla je i nasmiješila se, ne znajući da će od tog dana ponedjeljkom birati upravo taj tramvaj.

Link

Kako upoznati nekoga u autobusu – slučajnost ili namjera?
Svaki radni dan završava na isti način: sjednem u ZET-ov bus 269 i vozim se kući. U toj rutini, među licima koja svakodnevno viđam, pojavila se jedna mlada dama koja mi je zapela za oko. Ne znam ništa o njoj, osim da mi se čini privlačnom i da, baš kao i ja, ide s posla kući.

Ovo nije priča o ljubavi na prvi pogled, nego o onome što slijedi nakon što netko privuče našu pažnju. Pitanje je jednostavno: kako uspostaviti kontakt, a da to ne bude nametljivo ili neprirodno? Svi znamo onu izreku da su najbolja upoznavanja ona koja se dogode slučajno. No, može li se slučajnost isforsirati ili je svaka namjera unaprijed osuđena na neuspjeh?

Slučajnosti i namjere
Mnogi će reći da je najbolje kad se upoznavanje dogodi spontano – kad se, recimo, dogodi kvar autobusa pa svi izađu i počnu razgovarati, ili kad netko slučajno ispusti knjigu, a vi je podignete. Ali što kad se takva prilika ne ukaže? Treba li čekati sudbinu ili ipak postoji način da se pristupi osobi koja nam je zanimljiva?

Prije par dana, primijetio sam nešto zanimljivo – nakon što sam ušao na svojoj stanici, vidio sam kako se ta dama osvrće po autobusu, kao da nekoga traži. Lijepo je, u biti, maštati da njezin pogled traži baš mene i da se pita jesam li danas u busu ili ne.

Iz osobnog iskustva, a i iz razgovora s prijateljima, znam da većina ljudi osjeća nelagodu pri pomisli da nekome priđe u svakodnevnim situacijama, pogotovo u javnom prijevozu. Dodatno, često se na društvenim mrežama mogu vidjeti objave žena koje jasno poručuju da nisu tamo da bi ih netko "osvajao". Vjerujem da bi i ova dama iz autobusa mogla slično reagirati – ona je tu iz istog razloga kao i ja: ide kući, umorna od posla.

Gdje je granica između pristojnosti i nametljivosti?
Iako je lako reći "samo priđi i predstavi se", stvarnost je složenija. U autobusu nema privatnosti, ljudi su umorni, često zamišljeni ili zadubljeni u svoje misli. Pristupiti nekome u takvom okruženju može biti riskantno i lako se može pogrešno protumačiti.

S druge strane, postoje načini da se kontakt uspostavi nenametljivo. Osmijeh, kratki pozdrav ili jednostavan komentar o svakodnevici mogu biti dobar početak. No, ako druga osoba ne pokazuje interes ili ostaje rezervirana, važno je to poštovati i ne forsirati daljnji razgovor.

Zaključak
Možda su najbolja upoznavanja ona koja se dogode slučajno, ali ponekad je i slučajnost rezultat male hrabrosti i dobre procjene trenutka. Važno je biti svjestan konteksta i poštovati tuđe granice. Ako se prilika ne ukaže – ništa strašno, život ide dalje, a možda baš sutra, na istoj liniji, slučajnost odigra svoju ulogu.

Ovo je još jedno razmišljanje iz svakodnevnog života, iz perspektive muškarca od 55 godina koji zna da su i male stvari – poput vožnje autobusom – ponekad dovoljne da pokrenu veliko pitanje o odnosima i komunikaciji.

Link

Nedavno sam, kao muškarac od 55 godina, odlučio napraviti mali bijeg od svakodnevnog tempa i posjetiti jedno od najneobičnijih mjesta u Budimpešti – Muzej flipera. Smješten u podrumu obične zgrade, ovaj muzej nosi titulu najvećeg muzeja flipera u Europi i, vjerujte mi, to nije bez razloga.

Ulaznica za cijeli dan igre nije samo karta za zabavu, već prava propusnica za povratak u prošlost. Više od 160 automata, od onih najstarijih iz sredine prošlog stoljeća do modernih čuda, stoji spremno za igru. Nema gledanja iza stakla – ovdje ste pozvani da zaigrate, da osjetite pod prstima hladnu tipku i čujete onaj poznati zvuk kada kuglica pogodi metalni bumper. U muzeju možete ostati cijeli dan, pa čak i više puta izlaziti i vraćati se – kao da ste dobili neograničenu kartu za vremeplov.

Ono što me najviše pogodilo nije bila samo količina aparata, već osjećaj da sam na trenutak zaista pobjegao iz današnje žurbe. Zvukovi flipera, svjetlucanje lampica i miris starog metala vratili su me u dane kada smo imali vremena za igru, druženje i smijeh – bez mobitela, društvenih mreža i stalne žurbe. Prisjetio sam se vremena kad smo sate provodili uz fliper, kad je svaka partija bila mala avantura, a pobjeda razlog za slavlje s prijateljima.

Muzej flipera nije samo nostalgično utočište za nas koji pamtimo osamdesete, već i mjesto gdje djeca danas mogu otkriti čari igre koja je prethodila svim modernim videoigrama. Gledao sam roditelje kako podižu djecu na stolice da mogu dohvatiti tipke, parove kako se izazivaju na partiju, i ljude svih generacija kako na trenutak zaboravljaju na vrijeme. Svi su, barem na nekoliko minuta, ponovno postali djeca.

Ono što ovaj muzej čini posebnim je atmosfera. Svaki aparat je održavan s ljubavlju, a osoblje su pravi entuzijasti koji s ponosom pričaju o svakom eksponatu. Ovdje fliper nije samo igra, već simbol jednog sporijeg, opuštenijeg vremena, kada smo imali vremena za sve što volimo.

Ako vas put nanese u Budimpeštu, toplo preporučujem da posjetite ovaj muzej. Ja sam iz njega izašao s osmijehom, pun energije i s osjećajem da sam, barem na jedan dan, pobjegao iz užurbanosti današnjeg svijeta. I to je, vjerujte mi, iskustvo koje vrijedi doživjeti.

Link

Nema boljeg osjećaja od onog kad, nakon dugog i napornog dana, napokon zakoračim u svoj kutak, skinem kaput, natočim čašu dobrog crnog vina i stanem pred policu s pločama. To je moj mali ritual, trenutak kad svijet stane i kad sam samo ja, glazba i mirisi vinila.

Kolekcija je šarena, ali uvijek se vrtim oko istih imena – Leonard Cohen, Johnny Cash, The Doors, Patti Smith, The Stooges, Iggy Pop... Svaki od tih albuma nosi svoju priču, svaki me vraća u neko drugo vrijeme, ali uvijek me spasi od svakodnevnog stresa.

Leonard Cohen – "Songs of Leonard Cohen" ili "I'm Your Man"?
Cohen je za mene lijek za dušu. Kad mi treba tišina u glavi, ali ne i u srcu, biram njegov prvijenac "Songs of Leonard Cohen". "Suzanne" i "So Long, Marianne" zvuče kao da mi šapuću na uho, podsjećaju me na neka davna zaljubljivanja. No, kad mi treba malo više ironije i mudrosti, posegnem za "I'm Your Man". Naslovna pjesma i "Take This Waltz" su poput čaše vina – što starije, to bolje.

Johnny Cash – "At Folsom Prison" ili "American IV: The Man Comes Around"?
Cash je uvijek izbor kad mi treba malo sirove snage. "At Folsom Prison" je energija, živa vatra, osjećaj da sam i ja dio te publike koja urla na svaku njegovu riječ. Ali ima večeri kad mi više odgovara njegov kasniji, introspektivni zvuk – tada biram "American IV: The Man Comes Around". Njegova obrada "Hurt" uvijek me pogodi ravno u srce.

The Doors – "The Doors" ili "L.A. Woman"?
Ako mi treba malo mistike i psihodelije, The Doors su prvi izbor. Prvi album, s "Break on Through" i "Light My Fire", uvijek me podsjeti na mladost i prva lutanja kroz noć. Ali kad želim nešto zrelije, pustim "L.A. Woman". Naslovna pjesma i "Riders on the Storm" su kao soundtrack za kasne sate, dok gledam kapljice vina kako klize niz čašu.

Patti Smith – "Horses" ili "Easter"?
Patti Smith je moj podsjetnik da bunt nikad ne izlazi iz mode. "Horses" je sirova, poetska, neukrotiva – "Gloria" i "Birdland" su pjesme koje me uvijek trgnu iz letargije. S druge strane, "Easter" je malo mekši, ali jednako snažan. "Because the Night" uvijek me natjera da pojačam zvuk i zapjevam, bez obzira na susjede.

The Stooges & Iggy Pop – "Raw Power" ili "Lust for Life"?
Kad mi treba energija, kad želim izbaciti sav stres, biram The Stooges i njihov "Raw Power". To je album koji te protrese do kostiju, kao hladan tuš nakon vrućeg dana. A ako želim nešto malo ležernije, ali jednako zarazno, Iggy Pop i "Lust for Life" su pravi izbor. Naslovna pjesma je kao injekcija optimizma, taman za početak večeri.

Na kraju, izbor često ovisi o raspoloženju. Nekad mi treba Cohenova mudrost, nekad Cashova iskrenost, a nekad samo sirova snaga The Stoogesa. Ali što god odabrao, jedno je sigurno – uz dobru glazbu i čašu vina, svaki dan završava bolje nego što je počeo.

Kako vi birate glazbu za svoje večeri? Pišite mi, volio bih čuti vaše rituale.

Link

Već neko vrijeme razmišljam o tome što se zapravo događa na dejting aplikacijama. Sve češće primjećujem isti obrazac: dopisivanje krene, razmijenimo nekoliko zanimljivih poruka, možda se čak i prepoznamo po smislu za humor ili sličnim pogledima na svijet. No, onda druga strana nestane na nekoliko dana, pa se opet javi s nekoliko rečenica – i tako u krug. Sve ostane na povremenom tipkanju, bez stvarnog pomaka prema susretu uživo.

S druge strane, iz vlastitog iskustva znam da, kad postoji prava volja i želja s obje strane, sve ide nevjerojatno brzo. Par poruka, prepoznavanje iste energije, dogovor za kavu i susret uživo – i odmah je jasno ima li tu kemije ili ne. Ako je ima, stvari se razvijaju same od sebe, bez puno filozofiranja i odugovlačenja. Ako nema, svatko ide svojim putem, bez zamjeranja.

Zato se pitam – postoji li kod ljudi još uvijek stvarna volja za novu vezu? Ili su mnogi ovdje samo iz navike, iz potrebe da popune slobodno vrijeme, potvrde sebi da su još uvijek "u igri", ali bez stvarne namjere da nekoga upoznaju uživo i upuste se u nešto novo?

Čini mi se da je sve više onih koji ostaju u zoni sigurnosti – povremeno tipkaju, ali ne žele riskirati, otvoriti se i krenuti dalje. Možda su umorni od razočaranja, možda im je lakše ostati u virtualnom svijetu gdje nema stvarnog rizika. No, kad postoji volja, sve ide brzo i lako – i tada se vidi tko je ovdje zbog veze, a tko samo iz navike.

Što vi mislite? Ima li još onih koji su spremni za novu vezu i koji će napraviti taj prvi korak, ili smo svi postali samo promatrači na vlastitim profilima?

Link

Nema boljeg načina da se opustim nakon napornog dana nego da sebi priuštim malu gurmansku avanturu u vlastitoj kuhinji. Večeras sam odlučio spremiti nešto klasično, ali uvijek neodoljivo – fettuccine u kremastom umaku od gljiva, inspiriran Alfredo receptom. Prava stvar za dušu i nepce.

Dok vadim svježe fettuccine iz smočnice, biram i vino koje će pratiti ovu malu gozbu. Odlučujem se za lagani chardonnay, dovoljno svjež da ne zasjeni okuse gljiva, ali i dovoljno karakteran da zaokruži cijelu priču.

Prije nego što počnem sjeckati gljive, palim gramofon. Večeras je izbor pao na "Horses" Patti Smith. Prvi tonovi "Glorie" ispune stan, a ja već osjećam kako se atmosfera mijenja. Glazba ima tu moć da običan trenutak pretvori u nešto posebno.

Na maslinovom ulju lagano dinstam sitno sjeckani luk i češnjak, a zatim dodajem šampinjone i malo vrganja za puniji okus. Dok se gljive karameliziraju, povremeno promiješam i otpijem gutljaj vina, uživajući u mirisima koji se šire kuhinjom. Dodajem vrhnje za kuhanje, malo parmezana i svježe mljeveni papar. Umak postaje svilenkast, a ja znam da će se fettuccine savršeno stopiti s njim.

Tjesteninu kuham "al dente" i prebacujem je direktno u tavu s umakom. Sve zajedno dobro promiješam, dodam još malo parmezana i svježeg peršina za boju. Serviram na duboki tanjur, uz još jednu čašu vina i Patti Smith koja pjeva o slobodi i snovima.

Ovakve večeri podsjećaju me koliko je važno uživati u malim stvarima. Dobra glazba, ukusna hrana i čaša vina – ponekad je to sve što trebaš za savršen završetak dana.

Link

Ne brini, ne tražim puno. Samo... pedesetak malih sitnica koje će pomoći da budemo savršen par. ❤️

Tost pečeš s jedne strane točno 1 minutu i 23 sekunde, a s druge 1 minutu i 33 sekunde. Nema improvizacije.

Jastuke na krevetu slažeš po principu Fibonacci niza. Što da ti kažem, volim red.

Kad pada kiša, šapneš mi: “Ne brini, ponio si kišobran.” Iako znaš da nisam.

Vodu za čaj kuhaš 97 sekundi. 98 je previše. 96 – podgrijana voda.

Papirnati ručnik stavljaš da se odmata s prednje strane. Jer tako treba biti.

Sat na zidu kuca u ritmu mog srca kad gledam Columba.

Čarapice slažeš po Pantone skali. Hladni tonovi lijevo. Red je red.

“Možda” koristiš samo kad se vremenska prognoza ne može odlučiti.

Čokoladu ne ostavljaš napola pojedenu. To bi bilo okrutno.

LEGO figurice iz '80-ih ne diraš bez ceremonije.

Ako pjevamo u autu – ja sam glavni vokal. Osim kad ide Bohemian Rhapsody. Tad sam orkestar.

U frižideru čuvaš barem jedno jaje koje izgleda kao da ima karakter.

Prvo usisavaš, onda brišeš pod. U suprotnom – drama.

Pasta za zube stoji desno. Točka.

Sir na pizzi ne smije imati ime koje zvuči kao novo ime za iPhone.

Klima uređaj je podešen na 23.5°C. Ventilator ide pod kutem 47°. Ne pitaj.

Zadnji komad čipsa? Ako ga daš meni, ozbiljno razmišljam o prstenu.

Poklone biraš srcem. Ne samo s police na blagajni.

Kad me fotkaš, paziš na zlatni rez i izbjegavaš duplu bradu.

Jutarnje poruke sadrže minimalno 3 emotikona. Standard.

Kavu znaš naručiti kao da si moj osobni barista: flat white, bez pjene, s dušom.

Ne diraš moje daljinske. Oni su podešeni na moju vibraciju.

Smiješ se mojim forama. Pogotovo kad nisu dobre.

Kad mi je loš dan, praviš se da nisi primijetila. Ali svejedno doneseš čokoladu.

Biljkama daješ imena. I osobnosti. Kao “Gospođa Sanseveria”.

Kad kihneš, to radiš slatko. Da poželim odmah “nazdravlje”.

Ne zoveš psa Max. Zoveš ga, recimo, Harald. Jer zašto ne?

Gledaš Netflix sa mnom uz svijeću, bez spoilera. I s pokrivačem.

Sendvič koji mi napraviš ima ime. Npr. “Sir Sandwich von Doručak”.

Znaš moj redoslijed kanala. I poštuješ ga kao svetinju.

Hladnjak zatvaraš filmski. Lagano, s elegancijom.

Poruke mi šalješ s GIF-om. Ako može, simpatičan i glup.

Koristiš interpunkciju. Kad je nema, osjećam kao da me ghostaš.

Na kauču znaš da je moje mjesto lijevo. Uvijek lijevo.

Kad idemo na izlet, ti si spakirala i rezervne čarape. Moje. Hvala.

Naš playlist ima bar dvije pjesme koje bismo inače skrivali od ljudi.

Volim kad pričaš u snu. Pogotovo kad spomeneš mene.

Kad kažeš “vidjet ćemo”, znači stvarno razmišljaš. Ne odgađaš.

Naranče koje kupuješ mirišu kao djetinjstvo. Tvoj nos zna.

Znaš gdje su moje stvari. I kad ja nemam pojma gdje su.

Moj ručnik je uvijek osušen i miriši kao bajka iz djetinjstva.

Kad se vozimo, zoveš me “Schumacher”. I kad stojimo u koloni.

Keks se ne lomi. Keks se poštuje.

Kad kažeš “još 5 minuta” – znaš da to znači ostatak dana.

Ako nešto nije u redu, daješ mi PowerPoint. Ili bar skicu.

Kad pereš prozore, daš im imena. Tako lakše gledam kroz njih.

Kad gledaš vremensku prognozu, znaš da sunce označavam kao “dobar dan”, a oblačno kao “dan za pizzu i pokrivač”. I vodiš bilješke.

Komad pizze režeš simetrično. Ne dijagonalno, ne krivo. I nikad, ali nikad, ne ostavljaš rub s pola sira na tanjuru.

Kad slažeš čarape iz sušilice, uvijek ih sortiraš po raspoloženju – “danas sam za smirene tonove”, recimo. Ne uzimaš prve s vrha. To rade amateri.

E da – i da si romantična. ❤️

Zaključak?
Ako si ovo pročitala bez bijega – već mi se sviđaš.
Ako si se i nasmijala – razmišljam o dejtu.
Ako si kliknula “bookmark” – mislim da imamo problem. Lijep, romantičan problem.

Neki trenuci ostanu s nama zauvijek. Ne zato što su bili savršeni, nego zato što su bili stvarni, iskreni i dovoljno glasni da ti srce radi – bim bam bam.

Prošle godine, u jednom malom kafiću u Novskoj, doživio sam upravo takav trenutak. Kafić je bio pun energije, a na pozornicu su izašle "Lutke na koncu" – bend koji nije domaći, ali je svojim nastupom osvojio sve nas. Njihova specijalnost su obrade legendarnog benda "Kud Idijoti", a već na prve taktove znao sam da će ovo biti noć za pamćenje.

Intimna atmosfera malog prostora i žestoka punk svirka stvorili su savršen kontrast. Osjećao sam se kao da sam u nekom filmu – svi smo pjevali u glas, skakali, smijali se i, barem na tih nekoliko sati, zaboravili na sve brige. Zvuk gitara, bubnjeva i onaj prepoznatljivi vokal odzvanjali su mi u ušima još danima nakon koncerta. Nije to bio samo koncert, bila je to prava mala punk terapija za dušu.

Možda je to čar malih mjesta i malih kafića – sve je bliže, toplije i iskrenije. Svaka pjesma, svaki pogled, svaki osmijeh – sve se pamti. I baš kad sam pomislio da će mi srce prestati raditi "bim bam bam", stigla je vijest: "Lutke na koncu" uskoro sviraju opet, i to u legendarnom klubu "Baraka" u Kutini!

Odbrojavam dane, jer znam da me čeka još jedna noć puna energije, dobrih ljudi i pjesama koje su obilježile generacije. Ako voliš punk, dobru glazbu i još bolju atmosferu – vidimo se u Baraci! Možda baš tamo, uz zvukove "Kud Idijota", netko od nas doživi još jedan svoj "bim bam bam" trenutak.

Do tada, čuvajte srce i ne gasite glazbu!

Link
Slušaj najglasnije!

Veče uz čašu chiantia i Cohenovu ploču ne bi bilo potpuno bez posebnog mjesta za pjesmu "I'm Your Man". Ova pjesma, naslovna s istoimenog albuma iz 1988. godine, izdvaja se kao jedan od najprepoznatljivijih i najvoljenijih Cohenovih hitova.

"I’m Your Man" je Cohenova oda predanosti i spremnosti na potpunu transformaciju zbog ljubavi. U stihovima, Cohen se nudi ženi na sve moguće načine – spreman je biti sve što ona poželi: partner, vozač, doktor, pa čak i bokser. Njegova ponuda nije samo romantična, već i očajnička, prožeta dozom autoironije i tipične Cohenove suzdržane duhovitosti. Kritičari su pjesmu opisali kao brutalno iskrenu – Cohen sentimentalne klišeje o ljubavi dovodi do ekstrema, prikazujući ljubav kao silu kojoj se potpuno prepušta, čak i po cijenu vlastitog identiteta.

Pjesma je poznata po svom zavodljivom, gotovo šaputavom vokalu i minimalističkoj produkciji, gdje Cohenov hipnotički glas dolazi do punog izražaja. Njegova interpretacija je istovremeno i nježna i sirova, a refren "If you want a lover, I'll do anything you ask me to" ostaje urezan u pamćenje kao simbol potpune predanosti i ranjivosti pred voljenom osobom.

"I’m Your Man" nije samo ljubavna pjesma – to je i priča o ljudskoj potrebi za prihvaćanjem, o čežnji da budemo viđeni i voljeni takvi kakvi jesmo, ali i spremnosti da se mijenjamo zbog onih koje volimo. Upravo zato, ova pjesma i danas ostaje klasik koji osvaja generacije slušatelja.

Naravno, Cohenova diskografija obiluje i drugim bezvremenskim hitovima poput "Suzanne", "Dance Me to the End of Love", "Hallelujah" i "So Long, Marianne". Svaka od ovih pjesama nosi svoju posebnu emociju i priču, a zajedno čine savršenu muzičku pozadinu za opuštanje, razmišljanje i, možda, poneki novi početak.

Za mene, ovakve večeri su podsjetnik na to koliko je važno pronaći male trenutke radosti. Bilo da je to čaša dobrog vina, omiljena ploča ili samo nekoliko minuta za sebe, ti trenuci čine život ljepšim. A možda, tko zna, baš ovakva večer postane inspiracija za novo poznanstvo – nekoga tko dijeli ljubav prema muzici, vinima i dobrim pričama.

Ako voliš Leonarda Cohena, ili ti je draže neko drugo vino, javi se – možda zajedno otkrijemo još neki mali ritual za dušu.

Link

Sinoć sam doživio jedan od onih koncerata koji te podsjete zašto je živa svirka nezamjenjiva. U zagrebačkoj Tvornici kulture, Nevladina Organizacija – bend koji je godinama svirao s legendarnim Vladom Divljanom – održala je koncert u njegovu čast. Iako Vlada više nije s nama, njegova glazba i duh sinoć su bili itekako živi.

Već na ulazu u dvoranu osjetila se posebna atmosfera: publika svih generacija, od onih koji su odrasli uz Idole, do mlađih koji su tek otkrili koliko su ti stihovi i melodije bezvremenski. Svi smo došli s istim ciljem – proslaviti glazbu, sjećanja i zajedništvo koje ona donosi.

Bend je otvorio večer s „Retko te viđam sa devojkama“, pjesmom koja je i danas jednako svježa i provokativna kao kad je nastala. Publika je odmah bila na nogama, pjevala svaku riječ, a osjećaj zajedništva je rastao iz pjesme u pjesmu. Kada su krenuli hitovi poput „Rusija“, „Maljčiki“ i „Samo jednu ljubav imam“, dvoranom je zavladalo ono posebno uzbuđenje koje možeš doživjeti samo na koncertima gdje svi dišu kao jedno.

Za mene, vrhunac večeri bio je trenutak kad su se s pozornice orili stihovi „Retko te viđam sa devojkama“ i „Rusija“. To su pjesme koje su obilježile ne samo jednu generaciju, već i cijelu regiju, i sinoć su zvučale jednako snažno kao i prije desetljeća. Nevladina Organizacija je uspjela prenijeti tu energiju, poštovanje i ljubav prema Divljanovom stvaralaštvu, ali i prema publici koja je s njima dijelila svaki refren.

Ovakve večeri su razlog zašto obožavam žive svirke. Nema tog streaminga ili playliste koji može zamijeniti osjećaj kad te dobra glazba pogodi u pravo vrijeme, okružen ljudima koji dijele tvoje afinitete. Volim koncertnu energiju, spontanost i onu iskru koja se dogodi kad bend i publika postanu jedno. Ako i ti uživaš u dobrim koncertima, druženjima uz kvalitetnu glazbu i voliš osjetiti puls grada kroz žive nastupe – siguran sam da bismo imali puno zajedničkih tema.

Možda se vidimo na nekom sljedećem koncertu, gdje ćemo zajedno pjevati „Retko te viđam sa devojkama“ ili „Rusija“. Jer, za mene, najbolji susreti događaju se upravo tamo gdje glazba spaja ljude.

Link

Ako ste ikada pokušali pronaći ljubav online, vjerojatno ste se susreli s poznatim scenarijem: šaljete poruke, trudite se biti originalni, duhoviti ili barem pristojni – i najčešće ne dobijete nikakav odgovor. S druge strane, često čujemo pritužbe, osobito od žena, kako je “nemoguće pronaći nekoga normalnog”, kako su svi dosadni ili neiskreni, i kako su kvalitetni razgovori prava rijetkost.

Pa gdje je onda zapelo? Zašto je toliko teško ostvariti i najobičniji razgovor, a kamoli pronaći nekoga s kim kliknemo?

Čini se da je online upoznavanje postalo svojevrsna igra brojeva. Ako želite šansu za ljubav, morate biti spremni na – masovno slanje poruka. Da, zvuči grozno, ali istina je da je “spamanje” (u granicama pristojnosti, naravno) postalo nužno. Statistika je neumoljiva: na desetke poruka dobijete tek pokoji odgovor, a od tih nekoliko odgovora možda se razvije jedan smislen razgovor. I to je sasvim normalno.

Naravno, ne odgovara svako svakome. Ne postoji obaveza da se odgovori na svaku poruku, niti je svaka poruka vrijedna odgovora. Ali, ponekad se čini da ljudi ni ne daju priliku za razgovor – kao da su unaprijed odlučili da nema smisla ni pokušavati. A možda baš u toj jednoj poruci, koja bi mogla biti početak nečeg lijepog, ostanemo uskraćeni za priliku da otkrijemo imamo li nešto zajedničko.

Možda je vrijeme da prestanemo očekivati “klik” na prvu, i damo šansu razgovoru. Jer, iza svakog profila stoji stvarna osoba – s vlastitim nesigurnostima, željama i nadama. Umjesto da čekamo savršenu poruku ili idealan profil, možda bismo trebali biti otvoreniji za komunikaciju, pa makar to značilo i malo više poruka u inboxu.

Na kraju, možda se sve svodi na upornost, malo humora i još više nade. Jer, kako kaže Balašević:

"Ma, gdi ćeš naći boljeg momka za te pare?
Ne budi smešna, draga ti, možeš do veka tragati,
al’ nećeš naći nikog, tako mi gitare,
ko će te više voleti i ko će lepše lagati."

Možda je baš ta poruka koju šaljete – ili na koju konačno odlučite odgovoriti – početak nečeg posebnog.

Link

Kad zatvorim vrata stana za sobom, osjećam kako grad ostaje negdje daleko, a tišina mog prostora postaje pozornica za opuštanje. Bez žurbe skidam sako, natočim čašu crnog vina i na trenutak zastanem ispred police s pločama. Volim taj mali ritual – biranje glazbe koja će obilježiti početak mog slobodnog vremena.

Večeras mi treba nešto posebno, nešto što će me potpuno izvući iz svakodnevice. Prva ploča The Doorsa. Omot je već pomalo izblijedio, ali baš to mu daje poseban šarm. Pažljivo stavljam vinil na gramofon, spuštam iglu i prepoznatljivo pucketanje ispuni sobu. Prvi tonovi "Break on Through (To the Other Side)" šire se prostorom, a ja sjedam u najudobniji kutak, s čašom vina u ruci.

Dok pijuckam i slušam, osjećam kako se dan topi, a glazba i vino stvaraju mali svijet u kojem je sve moguće. To je moj bijeg, moj trenutak mira i uživanja – podsjetnik da su najljepše stvari često najjednostavnije.

Link